Dok će za nekoliko sati folk spektakla biti izdvojeno više od 70.000 eura, kolašinski pozorišni festival sa više od 30 programa, međunarodni tango kamp i Etno-kamp dobijaju višestruko manje. Opština povećanje novca za koncerte pravda „obogaćivanjem turističke ponude”

Gostovanje „srpske majke“, kako zovu folk pjevačicu Svetlanu Cecu Ražnatović, u Kolašinu građane će koštati preko 70.000 eura. Pjevačica će održati koncert u tom gradu 15. avgusta, a njen honorar je deset puta viši od ukupnog iznosa kojim lokalna uprava podržava, recimo, tradicionalnu dvonedjeljnu manifestaciju Međunarodni festival alternativnog teatra Korifej, čiji repertoar ovog ljeta čini preko 30 programa.

Iznos za koncert Ražnatović je, takođe, trostruko viši od opštinske podrške Internacionalnom tango kampu, koji dovede u Kolašin preko 800 gostiju iz svih krajeva svijeta. Za cijenu Cecinog gostovanja, prema ovogodišnjoj raspodjeli sredstava, moglo bi da se održi i skoro 11 izdanja Etno-kampa, svojevrsne međunarodne istraživačke stanice i isto toliko manifestacije Bjelasica trail…

„Srpska majka“ za nekoliko sati nastupa u Kolašinu i zaradiće 17 puta više nego što su ukupne godišnje nagrade najboljim učenicima  i skoro šest puta više od iznosa za stipendije najuspješnijim mladim sportistima na godišnjem nivou. Cecin honorar iznosi koliko Opština ukupno za dvije i po godine opredijeli za stipendije najboljim  studentima.

Na koji način i ko je odlučio da ovog ljeta bira izvođače koji će nastupiti u Kolašinu još nije saopšteno iz Opštine. Međutim, ko god da je vodio glavnu riječ pri selekciji pjevača i pjevačica koji su nastupili ili će nastupiti na Trgu borca, vrlo vjerovatno je poklonik folk muzike.

Tako su do sada održani koncerti Bobana Piromana, Breskivice, Lexingtona, Džejle Ramović, Mirze Selimovića…, a narednog vikenda, pored Cece, u Kolašin dolaze i Katarina Grujić i Magla bend. Prema rebalansu budžeta, koji je na javnoj raspravi, za koncerte će ove godine biti potrošeno 350.000 eura, umjesto prvobitno planiranih 170.000 eura. To su iz Sekretarijata za finansije opravdali „obogaćivanjem turističke ponude i stvaranjem uslova za uspješniju turističku sezonu“.

„Povećana su sredstva za medijske usluge, promotivne aktivnosti i turističke manifestacije. Cilj ovih izdvajanja je unapređenje promocije Kolašina, obogaćivanje turističke ponude i stvaranje uslova za uspješniju turističku sezonu. Poseban značaj ima nastavak organizacije festivala Kolašin Echo, koji je u dosadašnjoj realizaciji naišao na veoma pozitivan prijem publike i izazvao značajno interesovanje javnosti. Ostvareni odziv ukazuje na potencijal festivala da se razvije u prepoznatljivu manifestaciju i važan dio turističke ponude Kolašina“, obrazloženo je u nacrtu rebalansa budžeta.

Čak i kada se po strani ostave apsurdna, neumoljiva budžetska statistika, pa i diskusija o muzičkom ukusu varoških otaca koji su odlučili da sa glavnog kolašinskog trga cijelo ljeto grmi folk, balast reputacije i biografije folk pjevačice Ražnatović nemoguće je zanemariti.

Bila je supruga pokojnog Željka Ražnatovića Arkana, hapšena je 2003. godine u akciji „Sablja“, nakon ubistva premijera Zorana Đinđića. U njenoj kući tada je pronađeno 11 komada vatrenog oružja bez dozvole. Protiv nje je kasnije pokrenut i postupak zbog nezakonitog prisvajanja novca od transfera fudbalera FK „Obilić“, čija je bila predsjednica.

Ražnatović je 2011. godine priznala krivicu i zaključila sporazum sa tužilaštvom. Pravnosnažno je osuđena na godinu dana kućnog zatvora i novčanu kaznu od 1,5 miliona eura, dok joj je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru tokom „Sablje“. Kaznu je služila uz elektronski nadzor. Pored toga, protiv nje je vođen i postupak zbog optužbi za nasilničko ponašanje u vezi sa sukobom iz 2007. godine sa vlasnikom FK „Mladi proleter“ Aleksandrom Olarevićem.

To brojnim poklonicima njenih pjesama, očigledno, nije bitno, kao ni kolašinskoj vlasti, pa se, prema procjenama pojedinih lokalnih službi, očekuje da će Cecin koncert pratiti 10.000 ljudi iz više crnogorskih gradova. Koliki je to izazov za oskudnu gradsku infrastrukturu i lokalne servise, čini se, u Kolašinu još nijesu svjesni.

Pripreme za koncert traju već skoro sedmicu. Na Trgu boraca je impozantna bina, video-bimovi se montiraju po cijelom gradskom centru, a kompanija zadužena za zvuk na koncertu gotovo svakodnevno po nekoliko puta obavlja zvučne probe. Ražnatović je, prema nezvaničnim informacijama, imala zahtjeve danima prije nego što je stigla u Kolašin, pa su njeni menadžeri obavijestili predstavnike Opštine da bi bilo dobro da se sa ruba Trga sklone i drvene kućice u kojima se prodaje hrana, jer, navodno, pjevačica „ne može da nastupa uz miris kokica i palačinki“. Na prostoru na kojem će biti publika predviđene su samo točilice za piće, što folk divi, nije zasmetalo.

Ražnatović je, navodno, odbila da prenoći u renomiranom Hotelu Bjanka u gradu, pa će smještaj biti plaćen u Swiss hotelu na Bjelasici.

S obzirom na to da je u Kolašinu u toku Festival Korifej, planirani trodnevni koncerti, ali i zvučne probe i tehničke pripreme prije njih stvaraju mnogo izazova. Neke od pozorišnih predstava i ostalih programa festivala održaće se, zbog jakog ozvučenja, umjesto u Centru za kulturu, koji je takođe na Trgu boraca, na alternativnim lokacijama. Neki od planiranih za 13, 14. i 15. avgust su i otkazani.

Ovogodišnje izdanje Korifeja održava se pod motom „Jesmo li kod kuće?“, koji kao da je predvidio da će se pozorište prilagođavati satnici nastupa folk pjevača.

Na otvaranju tog festivala, iz istoimenog kolašinskog pozorišta koje je organizator, kazano je mnogo toga o prilično čemernom odnosu vlasti u mnogim mandatima i prema kolašinskim glumcima i entuzijastima. Podsjetili su iz Korifeja šta se sve dešavalo od dana kad su osnovani prije 22 godine.

„Od tadašnjih vlasti smo dočekani na nož. Bili smo previše Crnogorci da bi nam obespravljeni i izostavljani Srbi koji su vladali gradom dali makar prostor da radimo probe. Hodnik vrtića i ruinirana sala Spomen doma, u kojoj smo ostavili pola zdravlja, bila je naše prebivalište. Po kontejnerima i tavanima smo sakupljali scenografiju, kostime nalazili po kućama i starim škrinjama“, kazala je na otvaranju Festivala Snežana Šćepanović Ćurasović.

Ona je podsjetila da Korifej od 2017. godine ima profesionalnu produkciju i, kako tvrdi, od tada nijesu nikada primili niti čestitku, niti poziv od strane prvih ljudi grada, a osvajali su brojne nagrade u žestokoj konkurenciji brojnih institucionalnih, pa i narodnih pozorišta iz regiona.

Danas, rekla je Šćepanović Đurasović, Opština podržava festival „iznosom koji vjerovatno dobije Cecin prateći vokal kao honorar za jedan koncert“.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Most na Đurđevića Tari biće zatvoren je zbog radova, ali strah lokalnih turističkih radnika je da će zajedno sa njim biti zatvorena i mogućnost da zarade u finišu turističkog ljeta. Dok država odluku pravda potrebom za bezbjednom rekonstrukcijom, privrednici upozoravaju na velike gubitke

Potpuno zatvaranje mosta na Đurđevića Tari zbog rekonstrukcije moglo bi ozbiljno pogoditi turističku privredu tog kraja, upozoravaju lokalni privrednici. Posebno strahuju za rafting turizam, koji tokom ljeta predstavlja jedan od najvažnijih izvora prihoda. Iako podržavaju obnovu mosta i ne dovode u pitanje njenu neophodnost, smatraju da je potpuna obustava saobraćaja trebalo da bude odložena do završetka glavnog dijela turističke sezone.

U lokalnim udruženjima turističkih poslenika procjenjuju da će ovog ljeta izgubiti oko 60 odsto planiranih prihoda. Najveći udar očekuju privrednici na pljevaljskoj strani kanjona Tare, gdje se nalazi Žugića Luka, jedno od najposjećenijih rafting izlazišta u Crnoj Gori. Kako objašnjavaju oni koji godinama organizuju rafting, većina gostiju dolazi iz pravca Žabljaka, pa će zatvaranje mosta praktično presjeći najvažniji prilaz toj destinaciji.

Zbog toga, upozoravaju, neće moći da zadrže sve radnike. Procjenjuju da će biti primorani da otpuste oko 50 sezonskih zaposlenih, jer bez gostiju neće moći da pokriju troškove poslovanja.

„Ne tražimo da se rekonstrukcija zaustavi, već da se ovako važni infrastrukturni zahvati planiraju u saradnji sa turističkom privredom. Zatvaranje mosta u jeku sezone ugrožava poslovanje desetina preduzeća i egzistenciju velikog broja ljudi koji žive od turizma. Šteta će biti višestruka i osjećaće se mnogo duže od perioda u kojem će most biti zatvoren“, poručuju iz lokalnih udruženja turističkih poslenika.

Dodatni problem predstavljaju već ugovoreni turistički aranžmani. Mnogi gosti rafting su rezervisali i platili mjesecima unaprijed, pa će dio tih aranžmana morati da bude otkazan. Privrednici podsjećaju da je samo tokom prošlog avgusta kroz Žugića Luku na rafting prošlo oko 17.500 turista, dok će ove godine, zbog zatvaranja mosta, taj broj biti višestruko manji.

Saobraćaj preko mosta na Đurđevića Tari, na magistralnom putu Pljevlja–Žabljak, biće potpuno obustavljen od 10. avgusta do 26. oktobra zbog radova na rekonstrukciji. Iz Uprave za saobraćaj navode da se radovi na kolovoznoj ploči ne mogu izvoditi uz odvijanje saobraćaja, zbog čega je zatvaranje neizbježno, a termin je određen kako bi posao bio završen prije zime.

Do potpune obustave, od 1. do 9. avgusta, saobraćaj za putnička vozila i autobuse odvijaće se naizmjenično, uz više svakodnevnih prekida, dok je za teretna vozila teža od 3,5 tone saobraćaj već obustavljen. Za vrijeme zatvaranja mosta saobraćaj će biti preusmjeren na alternativni pravac Vrulja–Mijakovići.

Rekonstrukcija mosta na Đurđevića Tari počela je u julu prošle godine i od početka ju je pratio niz izazova. Radovi na jednom od najpoznatijih simbola Crne Gore odvijali su se istovremeno sa turističkom sezonom, pa su gradilište i most tokom ljeta dijelili građevinski radnici i hiljade posjetilaca. Zbog privremenih obustava saobraćaja stvarale su se kolone na prilazima mostu, a zabilježeni su i slučajevi da su turisti, uprkos zabranama, ulazili na građevinske skele kako bi fotografisali kanjon Tare.

Iz Uprave za saobraćaj ranije su saopštavali da je riječ o jednom od najsloženijih infrastrukturnih projekata koji se trenutno realizuju u Crnoj Gori. Objašnjavali su da se obnavljaju ne samo most, već i pristupni putevi, te da je zbog položaja objekta u Nacionalnom parku Durmitor svaka faza radova zahtijevala saglasnost više institucija, uključujući Nacionalne parkove Crne Gore, Agenciju za zaštitu životne sredine i Upravu za zaštitu kulturnih dobara.

Prema podacima Uprave za saobraćaj, radovi su tokom prve godine uglavnom tekli planiranom dinamikom, uprkos tehničkim izazovima i potrebi da se izvođenje prilagođava saobraćaju i turističkoj sezoni. Isticali su da je odluka da se most što duže zadrži u funkciji bila kompromis kojim se nastojalo izaći u susret lokalnom stanovništvu i turističkoj privredi, iako je to usporavalo izvođenje radova.

Nadležni su više puta upozoravali i na nepoštovanje privremenog režima saobraćaja. Pored turista koji su ulazili u zonu gradilišta, problem su predstavljala i teretna vozila koja nijesu poštovala zabranu prolaska, zbog čega je bilo neophodno pojačati kontrolu na prilazima mostu.

Projekat rekonstrukcije finansira Narodna Republika Kina donacijom vrijednom više od sedam miliona eura, dok radove izvodi kineska kompanija Shandong Luqiao Group, a Uprava za saobraćaj obavlja nadzor nad investicijom. Most je posljednji put saniran 1986. godine, a nakon završetka aktuelne rekonstrukcije očekuje se da će biti bezbjedan za upotrebu narednih nekoliko decenija, uz ograničenja za najteža teretna vozila.

Most na Đurđevića Tari nije samo jedna od najprepoznatljivijih građevina u Crnoj Gori, već i jedan od najznačajnijih infrastrukturnih poduhvata predratne Jugoslavije. Izgrađen je na jednom od rijetkih mjesta gdje je bilo moguće premostiti gotovo hiljadu metara dubok kanjon Tare i povezati tada slabo razvijena područja Durmitora i pljevaljskog kraja.

Njegovu izgradnju omogućio je međunarodni konkurs koji je 1937. raspisalo Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije. Izabrano je rješenje profesora Mijata Trojanovića, dok je radove izvodila kompanija „Andonović“ iz Pančeva. Gradnja je trajala od 1938. do novembra 1940. godine i predstavljala je izuzetan inženjerski poduhvat. Najzahtjevniji dio posla bila je izgradnja drvene skele iznad kanjona, zbog čega je angažovan švajcarski inženjer Ričard Koraj. Skela, napravljena od smrčevine iz okolnih šuma, bila je visoka 141 metar i u to vrijeme najveća takva konstrukcija na svijetu. Podizana je gotovo šest mjeseci, uz pomoć lokalnih radnika koji su, bez savremene zaštitne opreme, radili na visinama koje su i danas teško zamislive.

Profesor Trojanović i strani stručnjaci, prema zapisima istoričara, posebno su isticali umješnost lokalnih graditelja, koji su se po skeli kretali sa nevjerovatnom sigurnošću, oslanjajući se više na iskustvo nego na tada raspoloživu opremu.

Po završetku radova most je bio najveći drumski most od armiranog betona u Evropi. Dug 365 metara, sa pet betonskih lukova, od kojih glavni ima raspon od 116 metara, uzdizao se 168 metara iznad korita Tare i predstavljao vrhunac tadašnjeg mostograditeljstva.

Sudbina mosta ubrzo je određena ratom. Umjesto svečanog otvaranja, preko njega su u aprilu 1941. godine prešle okupatorske jedinice. Godinu kasnije, po naređenju Vrhovnog štaba, inženjer Lazar Jauković, koji je učestvovao u njegovoj gradnji, minirao je jedan luk kako bi zaustavio napredovanje italijanske vojske. Most nije potpuno srušen – uništen je samo jedan luk, čime je ostatak konstrukcije sačuvan. Zbog toga je Jauković uhvaćen i strijeljan na samom mostu u avgustu 1942. godine. Obnova porušenog luka završena je 1946. godine, kada je most ponovo pušten u saobraćaj. Novi dio konstrukcije i danas se razlikuje od originalnog rješenja.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Država Crna Gora ne posjeduje istočni ulaz u Boku Kotorsku kojim se jamči ulazak brodovlja u vode zaliva. U avgustu 2021. godine je objavljen oglas za prodaju stare austrougarske tvrđave Arza na Luštici po cijeni od 29.6 miliona, koja je u privatnom vlasništvu od 2005. godine. Arza je tačno preko puta austrijske tvrđave na Rtu Oštro koji pripada Hrvatskoj

U srijedu je objavljeno saopštenje hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova u kojem se Crna Gora podsjeća na ono što se očekuje od nje da bi se kompletirala pregovaračka poglavlja pred članstvo u Evropskoj uniji (EU). Naša očekivanja su jasna, kaže hrvatski MVEP – rješavanje pitanja obeštećenja logoraša, nastavak rada na pronalasku 14 nestalih iz Domovinskog rata, procesuiranje ratnih zločina, rješavanje imovinskopravnih pitanja hrvatskih obitelji koje su u Crnoj Gori ostale bez imovine… nastavak razgovora o granici na moru, te povrat školskog broda Jadran. Početkom juna ove godine crnogorski predsjednik Jakov Milatović je poručio da Crnoj Gori treba pripasti Rt Oštro na poluostrvu Prevlaka u pregovorima sa Hrvatskom oko razgraničenja. Navodno se na taj način čuva ulazak u Bokokotorski zaliv. Kopnena granica na Prevlaci zapravo nije nikada bila predmet pregovora niti bi Hrvatska pristala na bilo kakvu arbitražu oko kopnene granice koju neupućeni Milatović pominje kao mogućnost ako ne bude dogovora.

Ono što je manje poznato je da država Crna Gora ne posjeduje ni istočni ulaz u Boku Kotorsku kojim se jamči ulazak brodovlja u vode zaliva. U avgustu 2021. godine je objavljen oglas za prodaju stare austrougarske tvrđave Arza na Luštici po cijeni od 29.6 miliona, koja je u privatnom vlasništvu od 2005. godine. Arza je tačno preko puta austrijske tvrđave na Rtu Oštro koji pripada Hrvatskoj. Arzu je tadašnji Fond za reformu sistema odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora prodao kao dio vojne imovine zajedničke države. Arza je jedna u nizu tvrđava koje se smatraju kulturnim dobrom ali koja su žongliranjima bivše miloističke vlasti ostale bez statusa kulturnog dobra i kao takve prodate privatnicima još u doba Državne zajednice. Predsjedavajući tadašnje Srbije i Crne Gore je bio Svetozar Marović, pravosnažno osuđeni vođa organizovane kriminalne grupe za koju se vjeruje da je isisala stotine miliona eura iz zemlje. Marović sada u Beogradu uživa zaštitu Prve familje Srbije od odlaska u zatvor i omogućeno mu je nastavljanje unosnih poslova u Srbiji.

Kompleks Donja Arza (tvđava sa oko 108.000 m² zemljišta) prodat je rusko-domaćem konzorcijumu u septembru 2005. od strane Fonda za reformu sistema odbrane Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Proces stvaranja nezavisne Crne Gore je bio u toku uz obilatu pomoć Putinove administracije. Kupoprodajna cijena je navodno iznosila nepuna 4.5 miliona eura dok se ruski kupac obavezao investirati 100 miliona eura u turistički kompleks koji je trebao izgraditi. Na osnovu dokumentacije, u koju je Monitor imao uvid, pominje se prodajna cijena od svega dva miliona. Ugovor o prodaji nije sadržao raskidne klauzule čime se miloistička država svjesno odrekla zaštite u slučaju da investitor ne ispuni obaveze. To se i desilo. Investor se pravdao da nije ulagao jer je kasnila planska dokumentacija. Kada je usvojena Studija lokacije, smanjena je površina za gradnju, u odnosu na onu predviđenu Investicionim planom u kupoprodajnom ugovoru. Inače kašnjenje planske dokumentacije je omiljeni izgovor i tadašnjeg vladara Crne Gore Mila Đukanovića koji je na isti način pravdao neispunjavanje obaveza svog kuma Dragana Brkovića nakon privatizacije HTP Boka. Naime, Đukanović se požalio na državu da nije „blagovremeno stvorila pretpostavke za početak investicionog ciklusa” iako su svi znali da se bez njega ništa nije moglo ni početi ni završiti.

Arza u katastru ima upisanih 430 stambenih kvadrata. Tvrđava i zemljište uz more se vodi na crnogorsku kompaniju RCG Invest u vlasništvu Rusa Vadima Ogorodova (50 odsto), dok ostalo u jednakim djelovima imaju Mirko, Olgica i Maja Latinović. Mirko Latinović je domaćoj javnosti poznat kao akter brojnih korupcionaških afera povezanih sa Marovićem i svjedok saradnik Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u postupku protiv Marovića.

PostDPS Vlada je na objave o prodaji 2021. reagovala i najavila moguće kaznene procedure i pokretanje postupka zaštite imovine, što uključuje i raskide ugovora sa sadašnjim vlasnikom. Tada je ministar finansija bio sadašnji premijer Milojko Spajić koji je preko interneta poručio da će provjeriti vlasništvo. „Poslije decenija raspikućstva država bi trebalo da preuzme ovakva kulturna bogatstva i da ih valorizuje kako treba” zaključio je Spajić. Od tada je umukla sva priča kao i većina drugih spornih privatizacija.

Ono što je javnosti malo ili nimalo poznato je da su Arza i zemljište oko nje bili predmet pregovora u vezi kupovine Hotelsko turističkog preduzeća (HTP) Boka tj. kontrolnog paketa akcija. Češka PQ Consulting je 2005. bio prvorangirani ponuđač kome je pravne usluge pružala Ana Kolarević, sestra Đukanovića. U dokumentu Savjeta za privatizaciju iz tog vremena se pominje zemljište na poluostrvu Arza koje je takođe trebalo biti dio paketa HTP Boka pa je advokatica prvorangiraninog ponuđača (Kolarevićka) pitala kako je prodata Arza i zašto nisu bili zaštićeni interesi HTP Boka budući da su zainteresirani ponuđači imali podatke o Arzi u Sobi podataka za HTP Boka.

Predsjednik odbora Boke je odgovorio da je zemljište Arze bilo u statusu korišćenja i da je HTP Boka bezuspješno pokušavala izdejstvovati privremenu mjeru i obustaviti prodaju privatnicima. To je sud u Herceg Novom odbio navodeći da preduzeće „nije zemljišno knižni vlasnik tj. da nije u posjedu predmetne nepokretnosti”. U novembru 2005. godine održan je novi sastanak između PQ Consultinga i predstavnika države gdje su naveli da je Arza razlog zašto investitor traži dodatne garancije od Vlade za preostalu imovinu HTP Boke da im možda i to ne uskrati. Predstavnik Savjeta za privatizaciju je ponovio da je vlasnik Arze Vojska Jugoslavije (VJ), SO Herceg Novi uz upisan teret u korist Morskog dobra. Izvod iz Katastra je prikazivao samo VJ kao vlasnika uz pomenuti teret.

Kasnije će se Tomas Sami iz PQ Consulting opet žaliti tenderskoj komisiji da je Arza prodata „netransparentno” i da je najveća ponuda iznosila 2.5 miliona po njegovim informacijama. Krajem novembra 2005. Sami šalje dopis da ne želi potpisati ugovor o kupovini HTP Boka „dok ne dobije kompenzaciju od strane Vlade za zemljište Arze na koje je računao”. Vlada je završila s tvrdnjama da je ta zemlja bila samo data na korišćenje HTP Boki i da nikad nije rekla da će biti vraćeno HTP Boki. Sami u odgovori ministru turizma Predragu Neneziću početkom januara 2006. napominje da je Arza za njih najbitniji aspekt za koji Vlada tvrdi da nije u njenom vlasništvu a prezentira ga u Sobi sa podacima. Zbog toga je podsjetio da su se na drugom sastanku sa njim dogovorili da u ugovoru o kupovini HTP Boka stoji „imovina prezentovana u Sobi sa podacima”. Sami navodi da je pored zemljišta Arza još jedan dio zemljišta dodat imovini prodatoj nakon zatvaranja tendera. „Ne razumijem kako možemo da vjerujemo u ono što kupujemo ako se tokom pregovaračkog procesa prodaje imovina kompanije”. Odgovora od Đukanovićevog lojaliste Nenezića više nije bilo.

Nakon poništenja tendera raspisan je novi koji je dobila Vektra Montenegro Dragana Brkovića. Šta je bilo s tom investicijom, vidi se golim okom.

Međutim, odgovore na pitanja Hrvatske oko ratnih zločina, otimanja zemlje bokeljskim Hrvatima (i drugima) itd. kao i na pitanje kako je ulaz u Boku završio u privatne ruske ruke i kako je rasturena državna imovina HTP Boke može odgovoriti jedan te isti čovjek – Milo Đukanović – osvajač Konavala, crtač novih granica i šampion propalih privatizacija.

Jovo MARTINOVIĆ