Povežite se sa nama

MONITORING

SUKOBI NA DVORU: Ko je Đukanovićevo sumnjivo lice

Objavljeno prije

na

Još se ne zna ko su neprijatelji države u Vladi. Misli se na one koje je premijer Milo Đukanović prethodne sedmice označio kao strukture u Vladi koje uz pomoć iznajmljenih kriminalaca i sa kritičkim medijima pokušavaju da uruše autoritet države.

Đukanović je poručio sa predizbornog skupa u Ulcinju da te strukture pomažu medijima koje on ne kontroliše (Vijesti, Dan, Monitor), da sami na sebe bacaju dinamit, napadaju svoje novinare i prave sebi štetu da bi profitirali od donatora. Tako ugrožavaju autoritet države. Kao da joj ti mediji smetaju da rješava brojne slučajeve – od Duška Jovanovića do Lidije Nikčević.

Ministar pravde Duško Marković je u intervjuu za TV Vijesti ubrzo potom saopštio da „Đukanović nikada ne govori napamet”. Marković, dugogodišnji šef Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), vjeruje da te strukture postoje, ali, kako je kazao, ne zna tačno o kome se radi. S vjerom u Đukanovića, Marković se usput deklarisao kao neko ko je van liste premijerovih sumnjivih lica. Ne može da škodi.

Premijer do izlaska ovog broja nije odgovorio na pitanje Monitora adresirano na njegov kabinet – na koga je poimenice mislio kada je govorio o pomagačima u Vladi.

Pošto Đukanović ćuti, javnost nagađa ko bi to mogao biti.

Đukanovićeva proizvodnja neprijatelja usred društvene, ekonomske ili političke krize nije ništa novo. To je obrazac njegovog opstanka od devedesetih do danas. Neprijatelji su oduvijek služili da konsoliduju redove, ali su, ne računajući rijetke unutarpartijske lomove, dolazili spolja, izvan njegovog sistema i familije.

Đukanovićeve optužbe uslijedile su nekoliko dana nakon što je na zvaničnom sajtu DPS-a objavljen blog ministra evropskih integracija Igora Lukšića. Iako se u početku činilo da Đukanović kao destabilizacioni faktor u stvari slika predstavnike SDP u Vladi, Lukšićev nešto raniji i jedva primjetni kritički osvrt na prilike u državi naveo je pojedine opozicione političare i analitičare da u javni fokus vrate priču o borbi klanova unutar DPS-a.

Đukanović se, po njima, obraćao u stvari Lukšiću i ekipi iz Granda, koju navodno čine vlasnici Bemaksa, jedne od najjačih kompanija koja se bavi građevinskom infrastrukturom, skupa sa pojedinim pripadnicima ANB poput Zorana Lazovića. Prema nekim analizama taj bi klan mogao da se okrene protiv Đukanovića. Lukšić je odavno u medijima označen kao neko ko je navodno dio frakcije Milana Roćena i ekipe iz Granda.

Nasuprot Roćenovom navodno je mojkovački klan, koji predvodi ministar pravde Duško Marković. Dok Roćen sa Bemaksom gradi puteve, Markovićeva se grupacija povezuje sa nelegalnom proizvodnjom cigareta u Mojkovcu. U medijima oni su označeni i kao klanovi kafe i duvana, a govori se o njihovom navodnom dugogodišnjem sukobu koji je za rezultat imao i nekoliko afera, među kojima je Listing – u kojoj su glavne žrtve bili baš Roćen i Lukšić.

„Sukob Roćena i Markovića datira još od samog početka Markovićeve karijere kao šefa tajne policije. Marković je znao da jedino može da opstane tako što će informacije slati samo Đukanoviću. To se nije dopalo Roćenu koji je želio da i on bude informisan”, objašnjava za Monitor jedan insajder iz vladajuće partije. „Roćen je sigurno nervozan jer je njegov ogroman kapital formalno kod drugih, a politička karijera mu je u silasku”. Roćenov klan, navodno, ima ogromnu imovinu, stečenu na različite načine, što legalne što ilegalne. Najviše novca donose veliki poslovi koje je Bemaks uzeo – od Luštice pa nadalje. Tu su i interesi familije Igora Lukšića, koja je takođe u velikim poslovima preko firme Bohor.

Prema šemi koju su nedavno objavile Vijesti, uz Roćena i Lukšića, uz ekipu iz Granda, su šef ANB-a Boro Vučinić, bivši šef policije Božidar Vuksanović, bivša VDT Ranka Čarapić, bivši šef Uprave za sprječavanje pranja novca Predrag Mitrović.

Po istoj šemi Vijesti uz Markovića je Veselin Veljović, bivši šef Uprave policije, Vesna Medenica, Obrad Mišo Stanišić, Milutin Simović.

Iako će mnogi zavrtjeti glavom na pomen rata klanova u DPS-u, afera Listing ukazala je na moguće sukobljene strane u obavještajnim i bezbjednosnim službama. Afera je izbila kada je u listu Dan objavljen listing telefonskih razgovora pojedinih visokih državnih funkcionera sa Darkom Šarićem, po kojima su sa odbjeglim narkobosom komunicirali Lukšić i Roćen. Oni su to demantovali, a istražni organi su tvrdili da su ti listinzi povjerljiva bezbjedonosna dokumenta, ali navodno falsifikovana. Nakon afere uslijedile su promjene kadrova u policiji i Agenciji za nacionalnu bezbijednost, što se tumačilo opet kao rezultat sukoba klanova.

Bezbjednosne službe ovih dana našle su se na meti kritika generalnog sekretara NATO-a Andres Fog Rasumsena koji je početkom sedmice kazao da Crna Gora ima još posla u dostizanju standarda NATO. ,,Izazovi ostaju bezbjednosne agencije koje moraju dostići standarde Alijanse i borba protiv korupcije”, kazao je.

,,Osnovni strateški cilj službi je bio zaštita korumpiranog režima i očuvanje vlasti. Shodno strateškom cilju, bile su definisane i mete djelovanja službi”, komentarisao je izjavu sekretara NATO Nebojša Medojević. Prema njegovim riječima, mete službi bili su konkurenti u švercerskim i kriminalnim poslovima. Ali mete su, prema Medojeviću, bile i međunarodne službe koje su istraživale narko kartele i politički neistomišljenici režima, prema kojima su u kontinuitetu primjenjivane nezakonite i protivustavne mjere tajnog nadzora.

Prema Medojevićovom prevodu – Đukanović je u Ulcinju kazao da dijelovi sistema iz klana Grand pomoću ,,iznajmljenih kriminalaca”, a uz podšku spolja, destabilizuju državu, odnosno njega.

Lukšić je u vrijeme dok je bio na premjerskoj poziciji u Pobjedi, koju kontroliše Đukanović, označavan kao sumnjivo blag prema kritičkim medijima, iako je u Lukšićevo doba Pobjeda objavljivala jednu od najprljavijih serija protiv medija van Đukanovićeve kontrole. Lukšićevi saradnici bili su i u bordu Pobjede. Blagost se, valjda, ogledala u tome što Lukšić kao njegov partijski šef nije pozivao na- deratizaciju.

Na svom blogu Lukšić 19. januara 2014. godine piše da se mora uspostaviti vladavina prava: ,,Ako nije ostvaren taj zadatak, ako građani brinu da li će ih u gluvo doba noći probuditi eksplozija, ako strahujete za posljedice zbog izgovorene riječi, tada evropska država 21. vijeka pada na najvažnijem ispitu”. Kao problem Crne Gore on navodi partitokratiju i govori o potrebi za promjenama u DPS-u.

Nekoliko dana ranije, Lukšićev mentor, profesor Veselin Vukotić, govorio je o partitokratiji u Božićnim raspravama. ,,Kad sam čuo da Veliki majstor reformi i njegov sljedbenik ponavljaju mantru da su potrebne promjene u DPS-u, znao sam da počinje rodeo”, komentarisao je na svom Tviter profilu Medojević.

,,Blog potpredsjednika Vlade je više nego jasan. Uobičajeno je da potpredsjednik partije iznosi svoje stavove u cilju unapređenja partijskih politika kroz razne forme, ovog puta to je blog objavljen na sajtu DPS-a”, saopštili su iz Lukšićevog kabineta Monitoru, nakon našeg pitanja da li postoje frakcije u DPS-u. Oni su odbacili tezu da se u ulcinjskom govoru Đukanović obraćao Lukšiću.” Potpredsjednik sebe vidi kao nekoga ko je afirmisao Crnu Goru na integracionom planu i učestvovao u sprovođenju brojnih reformi u ekonomskoj oblasti, čime se jača autoritet države i siguran je i da predsjednik Vlade upravo to tako i razumije,” kaže se u odgovoru.

Lukšić je i ranije poricao nagađanja o sukobu između njega i Đukanovića. Kada su ga nakon afere Listing pitali da li je između njega i Đukanovića moguć slijed događaja kao između Miloševića i Đukanovića, on je kratko prokomentarisao: ,,Ne, zato što gospodin Đukanović nije gospodin Milošević”.

Naš sagovornik, poznavalac odnosa u DPS-u, kaže da dva klana, Roćena i Markovića, postoje ali da je njihova snaga u javnosti predimenzionirana. „Cilj je da se Đukanović predstavi kao neko ko nije znao za kriminalne poslove svojih podređenih, a tu su i interesi pojedinaca da se predstave moćnijim nego što jesu. U stvari samo jedan klan odlučuje i sve kontroliše – Đukanović, njegov brat Aco i sestra Ana” .

On precizira: „Đukanović za saradnike bira isključivo one koje slomi da bi njima mogao da manipuliše. Tako je sa Lukšićem. Iako Lukšića u javnosti možda vide kao nekog ko je okrenut Zapadu, on je vođin bivši ministar koji je oštetio budžet da bi vratio Đukanovićevih 11 miliona. Isto je i sa ostalima. Recimo – Milica Pejanović-Đurišić, iako se govori o njoj kao osobi koja bi možda mogla da bude konkurencija premijeru, ona ima Ahilovu petu, a to su dugovi njenog supruga”. To je logika autokratija – svakoga uvući u mutne poslove i , kada zatreba, priprijetiti i podsjetiti u šta su sve uključeni.

Naš izvor smatra da su mogući unturašnji sukobi interesnih frakcija na dvoru, ali da sve njih Đukanović kontroliše i koristi. Njemu odgovara rat svih protiv svih. Nijedan klan nije toliko moćan da bi mogao da se izdigne iznad vođe i njegove porodice. Sva ključna mjesta, posebno ona u službama bezbjednosti određuje premijer, a ne društvo iz Granda ili Mojkovca. Vođa može da se igra, nekad da postavi jedne, nekad druge . „Ali, tajna služba je Đukanovićeva”.

Prema nekim analizama, samo je jedan klan možda mogao da ugrozi Đukanovića, onaj budvanski, Svetozara Marovića. „Taj klan pretvoren je u papirnog zmaja, nakon Zavale”, keže naš izvor.

Đukanović od afere Snimak javno trenira strogoću i prema partijskim saborcima pozivajući da se moraju ,,očistiti i redovi unutar partije”. To je ponovio u Ulcinju. Neprijatelji države u vladi, ko god da su, primili su poruku.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo