Povežite se sa nama

FOKUS

SVI PREMIJEROVI KUMOVI: Gospodar prstenova

Objavljeno prije

na

Mon1213

Narodno predanje kazuje da je kumstvo duhovna svetinja od koje zavisi porodični i domaći napredak. Prelista li se podugačak spisak kumova sedmostrukog premijera Crne Gore Mila Đukanovića predanje se pokazuje kao istinito: svi Đukanovićevi kumovi, uporedo sa njim, napreduju. I to – materijalno i statusno. Kako je takođe po predanju, kumstvo često jače i od srodstva po krvi, Crna Gora je premrežena familijom od kumova. Bog na nebu, kum Milo na zemlji.

Svuda ih ima. Prije neki dan, recimo, bio je aktuelan Odbor za odbranu i bezbjednost, povodom sve češćih napada na novinare. Na njegovom čelu je Mevludin Nuhodžić. Đukanovićev kum. Klicu kumstva odavno je posijao, za vrijeme socijalističkog samoupravljanja. Dok je Đukanović, kao plaćeni omladinski funkcioner KP, boravio u Beogradu, Nuhodžić mu se, osamdesetih, pridružio u traženju karijere. U glavnom gradu Srbije, vodio je komisiju za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu.

Kada su junoše zauzele dizgine moći, Nuhodžić je, uz budućeg kuma, napredovao: poslanik u Skupštini sa početka devedesetih, ministar bez portfelja, ponovo poslanik, član predsjedništva DPS-a sa početka dvijehiljaditih, direktor Uprave za imovinu, opet poslanik… Nuhodžić sada zarađuje 1.500 eura mjesečno samo po osnovu poslaničke plate; supruga Aida vozi mercedes A klase; mladi sin Amar ima ključeve od luksuznog automobila range rover… Nije kum dugme.

Dok je sa Nuhodžićem razbirao politiku socijalizma sa drugim kumom, Vukom Rajkovićem, Đukanović je studirao ekonomiju. Pod dirigentskom palicom profesora Veselina Vukotića. Po završetku studija uslijedio je uspon uz ljestvice vlasti u čemu mu je, iz duboke pozadine, pripomogao i Rajković. Ispostaviće se: budući kum i biznismen. Onda je i on krenuo ka gore.

Pisali smo: u podgoričkom hotelu Ljubović, tokom sankcija, Rajković je imao kancelariju iz koje je kontrolisao poslove s naftom. Potom, nakon privatizacije, postaje član UO Jugopetrola, pa vlasnik festivala Sunčane skale, pa pokreće Radio Gorica, pa lansira cigarete Yes. Koncem devedesetih direktor je Trećeg kanala TVCG. Nešto kasnije, početkom dvijehiljaditih, direktor dnevnika Publika.

Do polovine dvijehiljaditih kum Rajković bio je sekretar Nadzornog odbora Eurofonda (još jednog kuma, Veselina Barovića), a do 2008. godine i predsjednik UO Prve banke. Mreža istraživačkih novinara objavila je 2012. godine podatke o sumnjivom poslovanju Prve Aca Đukanovića – nezakonitostima u slučaju milionskog kreditiranja firmi (Kia Montenegro i još tri) bratovog kuma Vuka.

Zajedno sa kumom Đukanovićem (pola-pola), Rajković je vlasnik preduzeća Global Montenegro koje je osnovalo firmu T-Mobile, čiji je jedan od vlasnika bio sadašnji direktor TVCG-a Rade Vojvodić, veoma blizak Đukanoviću. Kumovi su, onda, preko Global Montenegra u katastru zaveli imovinu u Podkošljunu, Budva, površine 20.229 m2. To je prostor na kojem, od starta, pod sumnjivim okolnostima, namjeravaju izgraditi turističko-stambeni kompleks.

Još jedan biznismen je kum. Dragan Brković. Čovjek čija je poslovna imovina u stečaju, kroz dvije decenije uz Đukanovića uzeo je stotine miliona eura, stotine hiljada kvadrata zemlje, od planina do mora, desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora, podigao stotine miliona kredita. Vlasnik je mnogo čega: od Vektre Montenergo do Vektre Jakić, a privatizovao je nekoliko firmi – od HTP Boke, preko Rumijatransa i Moračatransa do Korporacije Jakić. Imperija.

Nekada nije bilo tako. Počeo je kao prodavac auto djelova. Onda su došle devedesete i sankcije tokom kojih je ,,otkrio” aluminijum. Logika biznisa bila je odveć prosta, i odveć podržana sa vrha: plaćao je KAP-u obezvrijeđenim dinarima iz primarne emisije, a aluminijum prodavao za dolare, po tržišnoj cijeni. Posao je predstavljan kao herojsko djelo (pisali smo detaljno u tekstu Kamioni, avioni, milioni), jer se tako, kršeći sankcije, navodno, spašavao KAP. Spašavali su se, ipak, kumovi.

Danas, Đukanovićevo kumče Bojan Brković zna da kaže kako je „navikao da se u Sent Moricu sretne sa Monikom Beluči, u Rimu sa Staloneom, a da sa Valentinom Rosijem ne priča samo o moto-trkama, već i o biznisu”.

Tu je i Đukanovićev drug sa košarke, ali i, kasnije, italijanske optužnice za šverc cigaretama, gdje su (uz znamenito učešće još jednog Đukanovićevog intimusa, Branka Vujoševića) ,,kapnuli” prvi kumovski milioni. Jedan od najodanijih intimusa, Veselin Barović. Njegov je gorepomenuti Eurofond preko kojeg posjeduje veliki broj preduzeća: Solanu Bajo Sekulić, Izbor Bar, Montepranzo, Fjord, HTP Mimozu, Jugopetrol, Crnogorski elektroprenosni sistem, Bjelasicu Rada… Posjeduje nekretnine, zemljište, poslovne prostore. Svuda po Crnoj Gori.

Samo njegova Solana (15 miliona kvadrata zemljišta), prema računici MANS-a, vrijedi oko milijardu! Tako to rade premijeru bliski: prostornim planom od 2008. godine, jednim jedinim dokumentom, to zemljište je od industrijskog preimenovano u građevinsko. Time je zemljište koje je Barović platio 30 centi po kvadratu dostiglo cijenu od 100 eura po kvadratu!

Kum je i Duško Ban. Prema izvorima Monitora Ban je jedan od najodanijih Đukanovićevih kumova. Njegova kompanija ProHous (udio ima i rođeni brat Dejan) većinski je vlasnik Pomorskog saobraćaja, trajektne firme iz Kamenara, koja ima monopol na frekventnoj liniji Lepetane-Kamenari u Boki. Rudnik novca. Preduzeće je 2004. godine privatizovano: bez tendera, prodajom državnih akcija na berzi. Kada kum kupuje.

Kum Ban nedavno je ,,uslikan” kako u podgoričkom lokalu sjedi zajedno sa Đukanovićevom ekipom za, između ostaloga, diskreditovanje kritičkih medija. Ban je bio sa kontroverznim biznismenom Stankom Subotićem Canetom, kojem se sudi zbog sumnje da je švercom cigareta oštetio srpski budžet, i direktorom NVO Institut za javnu politiku Vladimirom Bebom Popovićem. Čuvao ih je Zoran Jovanović, Đukanovićev tjelohranitelj.

Đukanović je bio kum i na vjenčanju Gorana Rakočevića Sita kada se, prije nekoliko godina, u luksuznom hotelu na sjeveru Crne Gore, vjenčao sa glumicom Jelenom Nenezić. Rakočević se, koncem devedesetih, obreo na poziciji ministra kulture. Bio je u kabinetima sadašnjeg kuma Đukanovića, ali i ,,predsjednika” Filipa Vujanovića. Obavljao funkciju direktora TVCG, kada su napravljeni milionski gubici. Dužnost ambasadora u Zagrebu preuzeo je juna 2009. godine.

Bio je Rakočević i u upravi kumovske Prve banke, ali ga je taj poslovni angažman koštao prijateljstva sa vlasnikom Acom. U jednom trenutku menadžment Prve čak je i tužio Rakočevića, zbog zloupotrebe službenog položaja. Klica nepovjerenja: dok je bio u upravi, Sito je s bankom sklopio ugovor po kojem joj iznajmljuje prizemlje porodične kuće u Kolašinu. Rakočević je 300 hiljada eura od zakupnine naplatio unaprijed, a novac je deponovao na račun. U konkurentsku banku. To se nikako nije svidjelo Acu.

Netrpeljivost među njima prerasla je u sukob, zbog čega je, prema izvorima Monitora, premijer i skrajnuo kuma Rakočevića u ambasadu u Hrvatskoj. Dok se strasti mlađeg Đukanovića ne smire. Sve je bilo jasno na svadbi Gorana i Jelene, kada je Aco uzeo riječ i osuo po Milovom kumu, ali i drugim kumovima koji su zahvaljujući njegovom bratu stekli sve što imaju. Video klip sa narečenim pojavio se i na YouTubu, ali samo na kratko. Dok nije primijećen, u vrhu.

Još gore prošlo je Đukanovićevo kumstvo sa nekadašnjim šefom trgovinske misije Crne Gore u Vašingtonu Ratkom Kneževićem. On je u Zagrebu svjedočio u procesu optuženima za ubistvo vlasnika Nacionala Iva Pukanića i saradnika Nika Franića. Direktno je za ubistva optužio ,,duvansku mafiju”, Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta. Đukanović je u javnoj razmjeni optužbi, poručio da je ,,bio svjedok na vjenčanju Ratka Kneževića, na njegov poziv. A takav poziv se, po starom crnogorskom običaju, ne odbija.”

Sa biznismenom Draganom Perovićem, kumom, nema trzavica. Perović je skupa sa kompanijama iz grčkog konzorcijuma ETL bio suosnivač kompanije Promonte, prvog mobilnog operatera u zemlji. Društvo je svoje akcije prodalo Telenoru za 64,8 miliona eura. Prema pisanju medija, Perović je sa grčkim biznismenima, među kojima je najpoznatiji milioner Viktor Restis, prije dvije godine ušao u brojne poslove u Crnoj Gori.

Perović koji posjeduje lanac hotela i restorana Astoria u Budvi, Kotoru i Podgorici, nedavno je u glavnom gradu otvorio još jedan ugostiteljski objekat u centru, luksuzni hotel Hemera. Otvaranju je prisustvovao državni vrh. Među gostima su, osim kuma sa suprugom Lidijom, bili ministri Branimir Gvozdenović i Ivan Brajović, direktor Uprave za inspekcijske poslove Božidar Vuksanović…

Nasuprot Hemere, personifikacije dana, jedne noći, koncem devedesetih, prema izvoru Monitora iz DPS-a, žena iz regiona, medicinska sestra, usnila je da joj prvi čovjek susjedne države, Milo Đukanović, kumuje ženskom djetetu. Zaputila se u Podgoricu, i nekako došla do njega. I desilo se: Đukanović je, prema običajima pridošlih, ošišao pramen djevojčicine kose. Ubrzo je napredovala zajedno sa suprugom – dobili stan, zaposlila se u Domu Zdravlja… Đukanovićevo kumstvo, daleko se čuje.

Sve narečeno primijetio je i prvi Njemački ambasador u Crnoj Gori Tomas Šmit. Nakon referenduma, na predavanju koje je održao na Pravnom fakultetu, kazao je da su u Crnoj Gori, zbog istorijskog nasljeđa državne institucije bile zamijenjene plemenskim i kumovskim vezama, te da i danas pleme, kumstvo i bratstvo na skriven, ali efikasan način utiču na donošenje odluka – ,,Nekada čak i dominantno”.

Milo Đukanović, gospodar prstenova.

Kumovi vedre i oblače

U Crnoj Gori, je nezakonito i nelegitimno instalirana paradržavna mreža kojom su vladajući funkcioneri, uz pomoć bliskih osoba, najčešće kumova ili rodbine, preuzeli u lični posjed veliki dio državnih privrednih i prirodnih resursa, kaže za Monitor profesor UCG Filip Kovačević. ,,Tako su stvoreni koruptivni, a u mnogim segmentima i kriminogeni odnosi u društvenom životu Crne Gore koji traju do današnjeg dana. Način vladanja Mila Đukanovića je od samog početka bio zasnovan na ekstremnoj neodgovornosti po pitanjima javnog interesa, fanatičnom klijentelizmu i promociji sopstvene familije i bliskih, kao i besomučnom progonu političkih i privrednih neistomišljenika. Tako se stvorio sistem u kome su njegovi kumovi koji bi, imajući u vidu njihove sposobnosti i sklonosti, u nekom demokratskom sistemu najvjerovatnije bili predmet brige socijalnih službi, sada milioneri i imaju moć da vedre i oblače nad sudbinama stotina crnogorskih porodica. Iako je nakaradnost takvog sistema društveno-ekonomskih odnosa očigledna, to ne znači da njegova promjena neće zahtijevati korijenitu i tešku političku borbu koja se može nadati uspjehu samo kroz zajedničko djelovanje svih neoligarhijskih faktora.”

Poslovni kumovi

Osim kumova po prstenu, u arhitekturi Đukanovićevih odnosa, nalaze se oni koji imaju status veoma blizak kumovskom. Punopravni su članovi familije. Jedan od takvih je Tomislav Čelebić. Sa njim je Đukanović izgradio Univerzitetski kompleks u Donjoj Gorici. Uz vlasnika građevinske kompanije Čelebić, i Đukanovića, tu su i profesori Dragan Vukčević i Veselin Vukotić. Izgradnja univerzitetske zgrade krenula je bez potrebnih dozvola. Ne samo to: i upis prve generacije studenata započet je prije nego što je Ministarstvo izdalo sve potrebne papire. Čelebić, nekadašnji predsjednik FK Budućnost, početne milione, kako kažu upućeni, zaradio na taj način što je nekoliko zgrada, na atraktivnim mjestima u glavnom gradu izgradio po sistemu – uradi dva-tri sprata više, poslije će biti legalizovani. Kumovski. Čelebić se bavi i opremom poslovnih prostora. Osim nove zgrade Vlade dotjerivao je i kancelarije Uprave za nekretnine, Komisije za hartije od vrijednosti i ANB… Interesantan detalj s tim u vezi: Komisija za hartije od vrijednosti kupila je prostor u Čelebićevoj poslovnoj zgradi koji je potom izdavala UDG-ju, na kojem je direktor Komisije Zoran Đikanović predavao. U tom prstenu je i Zoran Ćoćo Bećirović, biznismen, a ozbiljni izvori tvrde i paravan za poslove porodice Đukanović. O Ćoćovim aktivnostima od mora do Kolašina, od Avale do Bjanke, Monitor je u više navrata pisao. Mimo svih Đukanovićevih prijateljstava ipak je ono sa Branom Mićunovićem. Jedino se tu, tvrde upućeni, sa sigurnošću ne zna ko je kome – KUM.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo