Povežite se sa nama

FOKUS

SVI PREMIJEROVI KUMOVI: Gospodar prstenova

Objavljeno prije

na

Narodno predanje kazuje da je kumstvo duhovna svetinja od koje zavisi porodični i domaći napredak. Prelista li se podugačak spisak kumova sedmostrukog premijera Crne Gore Mila Đukanovića predanje se pokazuje kao istinito: svi Đukanovićevi kumovi, uporedo sa njim, napreduju. I to – materijalno i statusno. Kako je takođe po predanju, kumstvo često jače i od srodstva po krvi, Crna Gora je premrežena familijom od kumova. Bog na nebu, kum Milo na zemlji.

Svuda ih ima. Prije neki dan, recimo, bio je aktuelan Odbor za odbranu i bezbjednost, povodom sve češćih napada na novinare. Na njegovom čelu je Mevludin Nuhodžić. Đukanovićev kum. Klicu kumstva odavno je posijao, za vrijeme socijalističkog samoupravljanja. Dok je Đukanović, kao plaćeni omladinski funkcioner KP, boravio u Beogradu, Nuhodžić mu se, osamdesetih, pridružio u traženju karijere. U glavnom gradu Srbije, vodio je komisiju za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu.

Kada su junoše zauzele dizgine moći, Nuhodžić je, uz budućeg kuma, napredovao: poslanik u Skupštini sa početka devedesetih, ministar bez portfelja, ponovo poslanik, član predsjedništva DPS-a sa početka dvijehiljaditih, direktor Uprave za imovinu, opet poslanik… Nuhodžić sada zarađuje 1.500 eura mjesečno samo po osnovu poslaničke plate; supruga Aida vozi mercedes A klase; mladi sin Amar ima ključeve od luksuznog automobila range rover… Nije kum dugme.

Dok je sa Nuhodžićem razbirao politiku socijalizma sa drugim kumom, Vukom Rajkovićem, Đukanović je studirao ekonomiju. Pod dirigentskom palicom profesora Veselina Vukotića. Po završetku studija uslijedio je uspon uz ljestvice vlasti u čemu mu je, iz duboke pozadine, pripomogao i Rajković. Ispostaviće se: budući kum i biznismen. Onda je i on krenuo ka gore.

Pisali smo: u podgoričkom hotelu Ljubović, tokom sankcija, Rajković je imao kancelariju iz koje je kontrolisao poslove s naftom. Potom, nakon privatizacije, postaje član UO Jugopetrola, pa vlasnik festivala Sunčane skale, pa pokreće Radio Gorica, pa lansira cigarete Yes. Koncem devedesetih direktor je Trećeg kanala TVCG. Nešto kasnije, početkom dvijehiljaditih, direktor dnevnika Publika.

Do polovine dvijehiljaditih kum Rajković bio je sekretar Nadzornog odbora Eurofonda (još jednog kuma, Veselina Barovića), a do 2008. godine i predsjednik UO Prve banke. Mreža istraživačkih novinara objavila je 2012. godine podatke o sumnjivom poslovanju Prve Aca Đukanovića – nezakonitostima u slučaju milionskog kreditiranja firmi (Kia Montenegro i još tri) bratovog kuma Vuka.

Zajedno sa kumom Đukanovićem (pola-pola), Rajković je vlasnik preduzeća Global Montenegro koje je osnovalo firmu T-Mobile, čiji je jedan od vlasnika bio sadašnji direktor TVCG-a Rade Vojvodić, veoma blizak Đukanoviću. Kumovi su, onda, preko Global Montenegra u katastru zaveli imovinu u Podkošljunu, Budva, površine 20.229 m2. To je prostor na kojem, od starta, pod sumnjivim okolnostima, namjeravaju izgraditi turističko-stambeni kompleks.

Još jedan biznismen je kum. Dragan Brković. Čovjek čija je poslovna imovina u stečaju, kroz dvije decenije uz Đukanovića uzeo je stotine miliona eura, stotine hiljada kvadrata zemlje, od planina do mora, desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora, podigao stotine miliona kredita. Vlasnik je mnogo čega: od Vektre Montenergo do Vektre Jakić, a privatizovao je nekoliko firmi – od HTP Boke, preko Rumijatransa i Moračatransa do Korporacije Jakić. Imperija.

Nekada nije bilo tako. Počeo je kao prodavac auto djelova. Onda su došle devedesete i sankcije tokom kojih je ,,otkrio” aluminijum. Logika biznisa bila je odveć prosta, i odveć podržana sa vrha: plaćao je KAP-u obezvrijeđenim dinarima iz primarne emisije, a aluminijum prodavao za dolare, po tržišnoj cijeni. Posao je predstavljan kao herojsko djelo (pisali smo detaljno u tekstu Kamioni, avioni, milioni), jer se tako, kršeći sankcije, navodno, spašavao KAP. Spašavali su se, ipak, kumovi.

Danas, Đukanovićevo kumče Bojan Brković zna da kaže kako je „navikao da se u Sent Moricu sretne sa Monikom Beluči, u Rimu sa Staloneom, a da sa Valentinom Rosijem ne priča samo o moto-trkama, već i o biznisu”.

Tu je i Đukanovićev drug sa košarke, ali i, kasnije, italijanske optužnice za šverc cigaretama, gdje su (uz znamenito učešće još jednog Đukanovićevog intimusa, Branka Vujoševića) ,,kapnuli” prvi kumovski milioni. Jedan od najodanijih intimusa, Veselin Barović. Njegov je gorepomenuti Eurofond preko kojeg posjeduje veliki broj preduzeća: Solanu Bajo Sekulić, Izbor Bar, Montepranzo, Fjord, HTP Mimozu, Jugopetrol, Crnogorski elektroprenosni sistem, Bjelasicu Rada… Posjeduje nekretnine, zemljište, poslovne prostore. Svuda po Crnoj Gori.

Samo njegova Solana (15 miliona kvadrata zemljišta), prema računici MANS-a, vrijedi oko milijardu! Tako to rade premijeru bliski: prostornim planom od 2008. godine, jednim jedinim dokumentom, to zemljište je od industrijskog preimenovano u građevinsko. Time je zemljište koje je Barović platio 30 centi po kvadratu dostiglo cijenu od 100 eura po kvadratu!

Kum je i Duško Ban. Prema izvorima Monitora Ban je jedan od najodanijih Đukanovićevih kumova. Njegova kompanija ProHous (udio ima i rođeni brat Dejan) većinski je vlasnik Pomorskog saobraćaja, trajektne firme iz Kamenara, koja ima monopol na frekventnoj liniji Lepetane-Kamenari u Boki. Rudnik novca. Preduzeće je 2004. godine privatizovano: bez tendera, prodajom državnih akcija na berzi. Kada kum kupuje.

Kum Ban nedavno je ,,uslikan” kako u podgoričkom lokalu sjedi zajedno sa Đukanovićevom ekipom za, između ostaloga, diskreditovanje kritičkih medija. Ban je bio sa kontroverznim biznismenom Stankom Subotićem Canetom, kojem se sudi zbog sumnje da je švercom cigareta oštetio srpski budžet, i direktorom NVO Institut za javnu politiku Vladimirom Bebom Popovićem. Čuvao ih je Zoran Jovanović, Đukanovićev tjelohranitelj.

Đukanović je bio kum i na vjenčanju Gorana Rakočevića Sita kada se, prije nekoliko godina, u luksuznom hotelu na sjeveru Crne Gore, vjenčao sa glumicom Jelenom Nenezić. Rakočević se, koncem devedesetih, obreo na poziciji ministra kulture. Bio je u kabinetima sadašnjeg kuma Đukanovića, ali i ,,predsjednika” Filipa Vujanovića. Obavljao funkciju direktora TVCG, kada su napravljeni milionski gubici. Dužnost ambasadora u Zagrebu preuzeo je juna 2009. godine.

Bio je Rakočević i u upravi kumovske Prve banke, ali ga je taj poslovni angažman koštao prijateljstva sa vlasnikom Acom. U jednom trenutku menadžment Prve čak je i tužio Rakočevića, zbog zloupotrebe službenog položaja. Klica nepovjerenja: dok je bio u upravi, Sito je s bankom sklopio ugovor po kojem joj iznajmljuje prizemlje porodične kuće u Kolašinu. Rakočević je 300 hiljada eura od zakupnine naplatio unaprijed, a novac je deponovao na račun. U konkurentsku banku. To se nikako nije svidjelo Acu.

Netrpeljivost među njima prerasla je u sukob, zbog čega je, prema izvorima Monitora, premijer i skrajnuo kuma Rakočevića u ambasadu u Hrvatskoj. Dok se strasti mlađeg Đukanovića ne smire. Sve je bilo jasno na svadbi Gorana i Jelene, kada je Aco uzeo riječ i osuo po Milovom kumu, ali i drugim kumovima koji su zahvaljujući njegovom bratu stekli sve što imaju. Video klip sa narečenim pojavio se i na YouTubu, ali samo na kratko. Dok nije primijećen, u vrhu.

Još gore prošlo je Đukanovićevo kumstvo sa nekadašnjim šefom trgovinske misije Crne Gore u Vašingtonu Ratkom Kneževićem. On je u Zagrebu svjedočio u procesu optuženima za ubistvo vlasnika Nacionala Iva Pukanića i saradnika Nika Franića. Direktno je za ubistva optužio ,,duvansku mafiju”, Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta. Đukanović je u javnoj razmjeni optužbi, poručio da je ,,bio svjedok na vjenčanju Ratka Kneževića, na njegov poziv. A takav poziv se, po starom crnogorskom običaju, ne odbija.”

Sa biznismenom Draganom Perovićem, kumom, nema trzavica. Perović je skupa sa kompanijama iz grčkog konzorcijuma ETL bio suosnivač kompanije Promonte, prvog mobilnog operatera u zemlji. Društvo je svoje akcije prodalo Telenoru za 64,8 miliona eura. Prema pisanju medija, Perović je sa grčkim biznismenima, među kojima je najpoznatiji milioner Viktor Restis, prije dvije godine ušao u brojne poslove u Crnoj Gori.

Perović koji posjeduje lanac hotela i restorana Astoria u Budvi, Kotoru i Podgorici, nedavno je u glavnom gradu otvorio još jedan ugostiteljski objekat u centru, luksuzni hotel Hemera. Otvaranju je prisustvovao državni vrh. Među gostima su, osim kuma sa suprugom Lidijom, bili ministri Branimir Gvozdenović i Ivan Brajović, direktor Uprave za inspekcijske poslove Božidar Vuksanović…

Nasuprot Hemere, personifikacije dana, jedne noći, koncem devedesetih, prema izvoru Monitora iz DPS-a, žena iz regiona, medicinska sestra, usnila je da joj prvi čovjek susjedne države, Milo Đukanović, kumuje ženskom djetetu. Zaputila se u Podgoricu, i nekako došla do njega. I desilo se: Đukanović je, prema običajima pridošlih, ošišao pramen djevojčicine kose. Ubrzo je napredovala zajedno sa suprugom – dobili stan, zaposlila se u Domu Zdravlja… Đukanovićevo kumstvo, daleko se čuje.

Sve narečeno primijetio je i prvi Njemački ambasador u Crnoj Gori Tomas Šmit. Nakon referenduma, na predavanju koje je održao na Pravnom fakultetu, kazao je da su u Crnoj Gori, zbog istorijskog nasljeđa državne institucije bile zamijenjene plemenskim i kumovskim vezama, te da i danas pleme, kumstvo i bratstvo na skriven, ali efikasan način utiču na donošenje odluka – ,,Nekada čak i dominantno”.

Milo Đukanović, gospodar prstenova.

Kumovi vedre i oblače

U Crnoj Gori, je nezakonito i nelegitimno instalirana paradržavna mreža kojom su vladajući funkcioneri, uz pomoć bliskih osoba, najčešće kumova ili rodbine, preuzeli u lični posjed veliki dio državnih privrednih i prirodnih resursa, kaže za Monitor profesor UCG Filip Kovačević. ,,Tako su stvoreni koruptivni, a u mnogim segmentima i kriminogeni odnosi u društvenom životu Crne Gore koji traju do današnjeg dana. Način vladanja Mila Đukanovića je od samog početka bio zasnovan na ekstremnoj neodgovornosti po pitanjima javnog interesa, fanatičnom klijentelizmu i promociji sopstvene familije i bliskih, kao i besomučnom progonu političkih i privrednih neistomišljenika. Tako se stvorio sistem u kome su njegovi kumovi koji bi, imajući u vidu njihove sposobnosti i sklonosti, u nekom demokratskom sistemu najvjerovatnije bili predmet brige socijalnih službi, sada milioneri i imaju moć da vedre i oblače nad sudbinama stotina crnogorskih porodica. Iako je nakaradnost takvog sistema društveno-ekonomskih odnosa očigledna, to ne znači da njegova promjena neće zahtijevati korijenitu i tešku političku borbu koja se može nadati uspjehu samo kroz zajedničko djelovanje svih neoligarhijskih faktora.”

Poslovni kumovi

Osim kumova po prstenu, u arhitekturi Đukanovićevih odnosa, nalaze se oni koji imaju status veoma blizak kumovskom. Punopravni su članovi familije. Jedan od takvih je Tomislav Čelebić. Sa njim je Đukanović izgradio Univerzitetski kompleks u Donjoj Gorici. Uz vlasnika građevinske kompanije Čelebić, i Đukanovića, tu su i profesori Dragan Vukčević i Veselin Vukotić. Izgradnja univerzitetske zgrade krenula je bez potrebnih dozvola. Ne samo to: i upis prve generacije studenata započet je prije nego što je Ministarstvo izdalo sve potrebne papire. Čelebić, nekadašnji predsjednik FK Budućnost, početne milione, kako kažu upućeni, zaradio na taj način što je nekoliko zgrada, na atraktivnim mjestima u glavnom gradu izgradio po sistemu – uradi dva-tri sprata više, poslije će biti legalizovani. Kumovski. Čelebić se bavi i opremom poslovnih prostora. Osim nove zgrade Vlade dotjerivao je i kancelarije Uprave za nekretnine, Komisije za hartije od vrijednosti i ANB… Interesantan detalj s tim u vezi: Komisija za hartije od vrijednosti kupila je prostor u Čelebićevoj poslovnoj zgradi koji je potom izdavala UDG-ju, na kojem je direktor Komisije Zoran Đikanović predavao. U tom prstenu je i Zoran Ćoćo Bećirović, biznismen, a ozbiljni izvori tvrde i paravan za poslove porodice Đukanović. O Ćoćovim aktivnostima od mora do Kolašina, od Avale do Bjanke, Monitor je u više navrata pisao. Mimo svih Đukanovićevih prijateljstava ipak je ono sa Branom Mićunovićem. Jedino se tu, tvrde upućeni, sa sigurnošću ne zna ko je kome – KUM.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STO DANA VLADE: Paf, Milojko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajić i njegov kabinet dali su dovoljno razloga za oprez  i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može  odvesti crnogorsko društvo na razne strane

 

Nakon sto dana mandata, stiglo je vrijeme za prvo svođenje računa Vlade premijera Milojka Spajića. Za konkretniju ocjenu urađenog ne jagme se ni iz pozicije ni iz opozicije. Dijelom što, svako iz svojih razloga, ne želi da pretjerano hvali ili kudi premijera i njegov tim. Dijelom i zato što se još ne zna šta su stvarni naumi Vlade oko mnogih tema iz nadležnosti izvršne vlasti.

Komotna i za sada, uglavnom, zadovoljna većina u parlamentu; Uspješno riješen problem kontrole i bojkota popisa; Usvojen budžet uz uračunato povećanje minimalnih penzija; Konačno  izabran VDT u punom mandatu; Oživljeni pristupni pregovori sa EU… To je dio onoga čime se premijer i njegovi saradnici mogu pohvaliti. Uz mnogo, mnogo optimističkih najava i obilje  obećanja.

Sve medalje imaju i  drugu stranu.  Vlada još nema program rada za ovu godinu; troši više novca nego što dozvoljavaju budžetski prihodi; Ekonomski program Evropa sad 2 i dalje je tajna ili fikcija; Partijske frakcije unutar izvršne vlasti sve teže prikrivaju međusobnu borbu za kontrolu bezbjednosnog sektora; ZBCG sve glasnije traži rekonstrukciju vlade i imenovanje ministara iz njihovih redova prije (krajnjih) dogovorenih rokova; I dalje varniči na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, odnosno, prvi i drugi čovjek najjače partije u parlamentu; Štrajkove su formalno najavili, ili njima prijete, sindikati prosvjete, javne uprave i pravosuđa, zdravstva i policije; Vlastite zamisli ministri ne provode u najavljenim rokovima, a neki započeti poslovi su zaustavljeni zbog nepoštovanja zakona i propisanih procedura; Mnogo toga odrađuje se u tajnosti (netransparentno)…

Spajićeva Vlada koju, uz premijera, čine tri potpredsjednika, dva potpredsjednika-ministra i 17 ministara iz PES-a, Demokrata, SNP-a, CIVIS-a, Albanskog foruma i Albanske alternative izabrana je pred svitanje, 31. oktobra, uz manjinsku podršku poslanika koalicije ZBCG. Prema postizbornom sporazumu, ministri iz partija Andrije Mandića i Milana Kneževića (četiri + jedan potpredsjednik) ući će u vladu najkasnije prije usvajanja  budžeta za 2025.

Pravdajući se potrebom da vlada bude izabrana što prije, mandatar je odbio da, u skladu sa obavezom koju nalaže Ustav, u parlamentu pročita svoj ekspoze. Takođe zbog žurbe, voljom predsjednika parlamenta Andrije Mandića, sjednica Skupštine nije održana na Cetinju, kao što to propisuje Zakon o Prijestonici, već u Podgorici.

Manje obaviješteni su, tako, ostali bez prilike da shvate kako se u Spajićevom ekspozeu obećano povećanje plata, penzija i zaposlenosti (najavljeni program Evropa sad 2) pominje u samo u jednom pasusu od ukupno 22 stranice teksta. „Ova Vlada ima konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda naših građana i to kroz sprovođenje programa Evropa sad 2.0. Navedeni cilj postići ćemo oslobađanjem investicionog potencijala, razvojnim projektima koji će dati zamajac novim poslovnim prilikama, sveobuhvatnom poreskom reformom, oslobađanjem poslodavca dijela troškova rada kao najznačajnijeg fiksnog troška, što će pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, kao i eliminisanjem biznis barijera, uz drastično smanjenje sive ekonomije.”

Sto dana kasnije sve je više onih koji sumnjaju da program Evropa sad 2,  barem u pisanom obliku, uopšte postoji. Tim prije što se neka od obećanja, kako vrijeme prolazi, čine sve nerealnija.  Sve su glasnija upozorenja o ogromnim rizicima eventualnog provođenja tog programa po modelu Evropa sad 1 po javne (budžetski prihodi) i lične finansije građana Crne Gore (održivost penzionog sistema).

Možda premijer i njegovi najbliži saradnici, Generalni sekretar Vlade Branko Krvavac i ministar finansija Novica Vuković, u glavi imaju taj program, ali javnost o tome još ništa ne zna. Ne znaju ni poslanici koji bi morali imati odlučujuću riječ, pošto Spajić kaže da program ES2 podrazumijeva usvajanje ili izmjene 50-tak zakona.

Idemo dalje. Istog dana  kada je izabrana, Vlada je donijela  odluku o odlaganju popisa zakazanog za 1. novembar prošle godine. Spajić je u nekoliko narednih dana uspio da izbalansira suprotstavljene zahtjeve zagovornika neodložnog održavanja popisa i njegovog bojkota, pa je on održan bez ozbiljnijih tenzija i primjedbi na terenski rad popisivača.  Današnje stanje u  Crnoj Gori bilo bi mnogo drugačije, gore, da je popis upriličen onako kako je bila naumila Abazovićeva vlada.

Ovih sto dana  iza nas predstavljaju, čini se, period sa najmanje tenzija i manifestovanih podjela u društvu po osnovu vjere i nacije  od usvajanja DPS-ovog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine. Vlada i njen predsjednik dali su tome značajan doprinos.

Spajić može biti zadovoljan načinom na koji je tokom pregovora o formiranju vlade i održavanju popisa pacifikovao najveći dio sebi nenaklonjenih kolaicionih partnera (ZBCG, dijelom i Demokrate) ali i iz opozicije. Ona, sa izuzetkom URA, živi u nadi – od BS do DPS – da bi “uskoro” mogla postati dio vladajuće većine. Skupa sa koalicijom ZBCG. Ili umjesto nje.

Spajić je tako tolerisao iskakanja Andrije Mandića iz zakonskih i okvira definisanih koalicionim sporazumom koji se tiču državnosti Crne Gore i poštovanja njenih međunarodnih obaveza i prioriteta (igra sa zastavama u parlamentu, izborni dan u Srbiji u Vučićevom štabu, čestitke i delegacija ZBCG na neustavnom danu RS). “Svim zastavama želim sve najbolje i da svako svoju zastavu zakači – koju god misli da treba”, lakonski je premijer prokomentarisao nezakoito postupanje predsjednika Skupštine. Onda se povrnuo:  “Naravno uz državnu koja je obavezna zakonom”. Na sličan način je previdio sukob ministra odbrane Dragana Krapovića sa njegovim kolegom iz Hrvatske Ivanom Anušićem i otkazivanje dogovorenog sastanka u Tivtu.

Zato je u Briselu, na sastanku sa Generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, saopštio i ono što je moralo zaparati uši pobornicima srpskog sveta, u Beogradu i kod kuće. “U našem dubokom nacionalnom interesu je da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je od najveće važnosti za Crnu Goru”, izjavio je Spajić.

Analitičari primjećuju  kako je aktuelni premijer, za sada, napravio poslovnu  distancu od zvaničnika SPC. Posebno ako se stvari posmatraju u odnosu na njegove prethodnike Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića.

Sindikati su postali najveća opozicija aktuelnoj Vladi. PES je  došao na vlast na talasu obećanja o većim platama i penzijama, kraćem radnom vremenu i punoj zaposlenosti. Poslije sto dana mandata Spajićeve Vlade to su i dalje  obećanja na dugom štapu. Prosvjetni radnici i zaposleni u javnoj upravi i pravosuđu nijesu dobili povišice koje im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru potpisanom sa prethodnom Vladom, pa najavljuju štrajk. Zapravo, prosvjetari su svoju obustavu rada već i formalno zakazali.

Nezadovoljnih ima i među penzionerima koji nijesu obuhvaćeni selektivnim povećanjem penzija do iznosa od 450 eura. Sve češće i glasnije gunđaju poljoprivrednici i farmeri. Glas privrednika tek treba da čujemo, kada bude jasnije šta tačno podrazumijevaju reforme koje najavljuju iz Vlade. Počev od ograničenja trgovačkih marži na prilično široku paletu životnih potrebština i usluga koju je, istina kao mogućnost o kojoj se razmišlja u kontekstu suzbijanja inflacije, najavio potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj.

Iako Crna Gora nema prostorni plan, krovni strateški dokument razvoja države, Vlada najavljuje ubrzane aktivnosti za pripremu i izgradnju dva autoputa i četiri brze ceste, ukupne vrijednosti “šest do osam milijardi eura”.

“U januaru će biti raspisano šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za sve preostale dionice autoputa Bar – Boljare, za jadransko-jonski autoput, za brze autoceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Bar – Ulcinj – Albanija, od obilaznice oko Budve – Luštica – Hrvatska, Andrijevica – Peć”, najavio je premijer krajem prošle godine. Za sada je, kazao je nedavno, napravljen devet od neophodih 45 koraka kako bi sve te ceste bile završene do 2030. godine.

Žurba je, kažu, tolika da će se država odreći pomoći EU za izgradnju dionice autoputa Mateševo – Andrijevica (oko 220 – 240 miliona eura, odnosno, 40 odsto troškova gradnje). To nije mali novac. Javnosti nije prezentovano koliko bi nas usporila EU procedura i kada se planira da, građen o našem trošku, taj dio autoputa bude gotov. Otud brojne spekulacije. Sažeto, sumnjičavi misle da učešće EU u finansiranju dionice eutoputa nije sporno zbog vremena potrebnog da se taj novac dobije, nego zbog obaveze da se, ukoliko se on koristi, autoput ugovara i gradi po EU procedurama i standardima. A to, kažu, možda remeti neke ranije dogovorene aranžmane.        

Problemi sa poštovanjem procedura (razmirice oko novog razrješenja direktora UP Zorana Brđanina, zahtjevi da Skupština većinu vladinih zakona usvaja po skraćenoj procedure bez javne rasprave, kontroverzan pokušaj rušenja lamele c u Podgorici, tajno decembarsko zaduženje veće od 150 miliona, ) pokazali su se kao jedan od većih hendikepa vlade u prvih 100 dana mandata. Uz konstantno prepucavanje Spajića i ministra pravde Andreja Milovića sa čelnicima URA o (ne)zakonitosti rada bivših i sadašnjih čelnika izvršne vlasti,  nedefinisan plan rada i netransparentno (tajno) donošenje odluka…

U u svakom slučaju dovoljno je razloga za  oprez i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može nas odvesti na razne strane.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo