Povežite se sa nama

FOKUS

TEŠKE DROGE, LAKA ZARADA: Kako se vlast navukla

Objavljeno prije

na

Sutkinja Suzana de Feliće, u obrazloženju nedavne odluke o oslobađanju Stanka Caneta Subotića od optužbi za učešće u kriminalnoj organizaciji mafijaškog tipa, u procesu za šverc cigareta, bilježi: zahvaljujući protekciji crnogorskih institucija, osim cigareta švercovano je ratno oružje i opojne droge! Dakle: iz sudnice zemlje članice Evropske unije, stiže zvanična potvrda o direktnom učešću države Crne Gore u organizovanom poslu sa narkoticima. Kako tih devedesetih, tako danas: na čelu države isti je sedmostruki premijer Milo Đukanović. Kako je stvorena narko imperija?

Zbog šverca cigareta, od sredine devedesetih pa do početka dvijehiljaditih, u Italiji je još u toku postupak u kojem su optuženi i crnogorski državljani Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, Dušanka Pešić-Jeknić. Donedavno je na spisku bio i bivši ministar Miroslav Ivanišević. Na listi, kao glava domaće hobotnice, bio je i Đukanović (dok mu zbog imuniteta ime nije arhivirano), terećen za krivično djelo – kriminalno udruživanje u cilju uvoza i stavljanja u promet stranih ilegalnih cigareta i saučestvovanje u više epizoda krijumčarenja stranih cigareta.

Zahvaljujući sutkinji de Feliće, znamo: svi mehanizmi (vidi box 1), čitava utabana „transnacionalna kriminalna organizacija i njen centralni čvor” preokupirani cigaretama, važili su i za drugi „delikt”: narkobiznis. Ustaljenim rutama šverca cigareta, koji se sa zvanične crnogorske adrese pravdao i pravda tranzitom zarad preživljavanja tokom sankcija (vidi boks 2), prostrujala je teška droga. I laka zarada.

Tako to ide: krijumčari koriste kanale jedne vrste robe za krijumčarenje svake druge vrste – i na tržištu dozvoljene, i nedozvoljene. Izgradnja i održavanje kanala zavisi i od carine, policije, i od organizovanih grupa kriminalaca u regionu, kaže za Monitor član Svjetske asocijacije šefova policije Marko Nicović. On pojašnjava da je za krijumčare posebna blagodet ako su dio vlasti i političkih struktura animirali da uz diobu dobiti rade na obostranu korist. U slučaju Crne Gore upravo je to bio slučaj.

,,Devedesetih je u pitanju bio klasični šverc. Čuvena Balkanska ruta bila je kamionski saobraćaj od Bliskog, preko Srednjeg istoka prema Zapadu, preko Jugoslavije. Sa njenim raspadom, luke na Jadranu, ne samo u Crnoj Gori već i u Hrvatskoj, su bile idealne ze šverc, posebno kokaina, iz Južne Amerike ka Evropi.”

Zahvaljujući poziciji Crne Gore, objašnjava Nicović, italijanska mafija dobija poklon sa neba. Tako što su mogli da izbjegnu italijanske luke, jer, ipak, u Italiji rade obučeni carinici, policajci, finansijski eksperti koji nijesu, u tolikoj mjeri, podložni korupciji kao u Crnoj Gori.

,,U Crnoj Gori sankcija, inflacije, ekonomske krize bilo je vrlo lako animirati carinike, policajce koji su radili i za sebe i za ‘državu’, a, u stvari, i za mafiju. Sve je to bilo vrlo teško raditi bez političkog odobrenja vrha države. Kad država kontroliše krijumčarenje droge, onda je izuzetno teško, skoro nemoguće, da se ono obavlja ako krijumčari nemaju pokriće od vrha vlasti ili dijela vrha vlasti. Ni ti mogući otuđeni djelovi vlasti koji funkcionišu u sivoj zoni, ne mogu operisati bez uticaja i odobrenja najveće vlasti”.

Na tim temeljima i frekventnim rutama, između ostaloga, ponikla je imperija onih narko-bosova koji će nešto kasnije dospjeti u crnogorsku i svjetsku javnost. Vrlo korektnih momaka (izraz predsjednika Opštinskog odbora DPS-a u Pljevljima, Filipa Vukovića, 2010. godine): Nasera Keljmendija, Safeta Kalića, Darka Šarića… Italijansko tužilaštvo je, po izbijanju afere Balkanski ratnik i zapljene 2.174 kilograma kokaina, saopštilo da je Šarićev klan koristio infrastrukturu stvorenu tokom šverca cigareta devedesetih.

Pomenuti narko-magnati, konektovali su se na velike svjetske narko-kartele, latinoameričku, italijansku ili rusku mafiju, koji za partnere uvijek traže ljude na lokalu koji su bliski sa vlašću i koji imaju dobre veze u državi.

,,Onda ih karteli odaberu kao svoje oficire za vezu između njih i vlasti. To je pozicija i Keljmendija, i Kalića, i Šarića. Karteli analiziraju mogućnosti i testiraju kroz probne pošiljke sposobnosti tih lokalaca, oficira za vezu. Kada lokalci prođu probu, onda zažive kao neki, recimo, detaširani ljudi zaduženi za pokrivanje tog prostora” navodi za naš list Nicović.

Monitor je u više navrata pisao: nakon što su pale prve pošiljke kokaina na putu od Luke Bar pa preko Berana i Rožaja, postalo je jasno da su se u tim gradovima ukrstili putevi droge – heroina sa Istoka, i kokaina iz Južne Amerike. Ukrstili su se i kriminalni krugovi u ovom regionu, koji veoma dobro sarađuju. Tako, prema izvorima Monitora iz policije, od Keljmendijevih saradnika najveći uticaj u Crnoj Gori ima klan braće Osmani – Burima, Baškima i Ćazima. Oni haraju crnogorskim podzemljem. Prisutni su najviše preko Ismeta Osmanija zvanog Curi, koji ima i crnogorski pasoš.

Ambasadori globalnih kartela, momci sa crnogorskog sjevera, Pljevalja i Rožaja, nedaleko od granice sa važnom destinacijom na ruti svjetske droge – Kosovom, uživali su potpunu zaštitu crnogorske vlasti. Svoje narko-eure, ulagali su u izgradnju luksuznih građevinskih objekata, hotela, diskoteka, pretežno na siromašnom sjeveru Crne Gore.

Novac su upumpavali u legalne tokove i preko Prve banke, porodice premijera Đukanovića, ponajviše njegovog brata Aca. Prema saznanjima Monitora, Keljmendi je avgusta 2007. dobio kredit, godinu pošto je, po sopstvenom priznanju, pomogao crnogorsku nezavisnost. Keljmendijev stan u Ulcinju pod hipotekom je Prve banke (rješenje 060-2074/07), a kredit je izdat u vrijeme kada je Prva obilato i rizično pomagala prijatelje u milionskim iznosima.

Prva je izdašno kreditirala i Darka Šarića. Koncem 2012. godine ispostavilo se da se luksuzni hotel Max prestige u Budvi, koji se formalno vodi na srpskog državljanina Bojana Stanojkovića, glavnog ortaka Šarića, nalazi pod hipotekom Prve banke, na iznos od oko 15 miliona eura. Kasnije je banka brata Aca spašavana novcem poreskih obveznika, za vrijeme mandata brata Mila.

Ogromni priliv gotovine bilo je potrebno oprati i integrisati u finansijski sistem. ,,To je u Crnoj Gori bilo veoma jednostavno i ogromne količine gotovine su deponovane u komercijalnim bankama, a najviše u Prvoj banci, za koju postoje indicije, da je osnovana, ne da bude standardna komercijalna banka, već da se preko nje opere gotovina od trgovine kokainom, kao i novac ruske mafije.” kaže za Monitor lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević.

Ozbiljnija istraga, smatra Medojević, brzo bi pokazala da su i neke druge banke sa inostranim vlasništvom, takođe bile spremne da otvore svoje sefove za gotovinu koja je stizala od prodaje narkotika. Posebno bi, kaže on, bila interesantna istraga o aktivnostima Hypo Alpe Adria banke i aranžmanima sa firmama iza kojih stoje Subotić i Šarići.

,,Tako su dva najrizičnija elementa u švercu kokaina (istovar kokaina u luci u Evropi i deponovanje gotovine u bankarski sistem) postala potpuno bezbjedna i to je na svjetskoj mapi narko biznisa Crnu Goru popelo na sami vrh najbezbjednijih mjesta. Gotovina ubačena u bankarski sistem u Crnoj Gori je lagano transferisana na račune off shore firmi i sa njih su kupovane nekretnine, preduzeća, investirano u sport, izgradnju noćnih klubova, hotela….”

Uz amin vrha vlasti na razne se načine i obilato prao novac. Šarić je finansirao i bio aktivan i u Srbiji, i u Bosni, i u Crnoj Gori, i Hrvatskoj, i Makedoniji, i Slovačkoj, i Češkoj, i Mađarskoj, svuda je ulagao pare, ali to nijesu sve njegove pare, kaže za naš nedjeljnik Marko Nicović. ,,Devedeset odsto novca pere za kartele. To je uloga lokalaca. Ne može Darko Šarić da švercuje robu od tri milijarde i da sav taj novac bude njegov. To su pare južnoameričkih kartela i ruske mafije. On sem zadatka krijumčarenja ima zadatak i da pere pare, kroz nekretnine, privatizacije… preko lokalnih veza sa politčarima i tajkunima”.

Veze nijesu mogle biti snažnije. Ilustracije radi: listing telefonskih razgovora narko-bosa Nasera Keljmendija (čiji balkanski klan broji od pet do osam hiljada članova), od 2007. do 2010, objavljen u Danu, pokazuje da je on i imao intenzivnu komunikaciju sa funkcionerima, poslanicima DPS-a, zvaničnicima policije i ANB-a, te predstavnicima podzemlja. Komunicirao je i sa Damirom Mandićem, optuženim za učešće u ubistvu urednika Dana Duška Jovanovića. Dva dana prije nego što je Mandić uhapšen.

Kada je početkom 2000. jedan od braće Šarić zaustavljen u kontroli na Rudešu kod Berana, saobraćajni policajac je dobio nalog da vozača dovede u stanicu. U prostoriju gdje je Šarić priveden ušao je službenik državne bezbjednosti, i priča je, uz njegovu garanciju, završena.

Na snimku svadbe Safeta Kalića (na kojem su i zvanice iz samog vrha ANB-a!) za kojim je raspisana crvena Interpolova potjernica, nalazi se i audio snimak telefonskog razgovora dvojice policajca. Jedan, sa kontrolnog punkta Ribarevina kaže: „Uhvaćen je čovjek sa većom količinom novca, Keljmendi. Poziva se na vas i na Duška Markovića.” Sa druge strane, se navodno čuje šef službe Državne bezbjednosti iz Mojkovca. Odgovara: „Slobodno neka ide.”

Na slobodu su, nakon pritvaranja, iz zatvora u Spužu promptno pušteni i najbliži saradnici Darka Šarića, Goran Soković iz Pljevalja i Dejan Šekularac iz Bijelog Polja (nekadašnji pripadnik crnogorske policije), osumnjičeni za šverc dvije tone kokaina. Tužilaštvo je, februara 2010. godine, pravdajući se proceduralnostima na relaciji Beograd – Podgorica, ocijenilo da protiv njih dvojice nema osnova za pokretanje krivičnog postupka. Koliko je Soković bio uplašen od crnogorskih službi govori i podatak da se sam predao.

Komotno je u zatvoru, otkrio je svojevremeno izvor Monitora, i mlađem Šariću, Dušku. On je u nedavnom, ponovljenom postupku, skupa sa još jednim Pljevljakom, Jovicom Lončarom, osuđen na pet i po godina zatvora (prvobitno na osam), zbog milionskog pranja novca. Izvor našeg lista tvrdi da Duško ima povlašćen položaj u odnosu na ostale zatvorenike. Tek djelić: čim je stigao u svoj zatvorski sektor, nije bio zadovoljan kupatilom, pa ga je o svom trošku – renovirao!

Koliko je snažna borba crnogorske vlasti protiv odbjeglih narko-bosova slikovito pokazuje i slučaj oduzete imovine porodice Šarić. Ona je dobila privremenog vlasnika: Radovana Štrpca. On je prijatelj i dugogodišnji advokat odbjeglog Darka Šarića. Štrbac – kome se u Srbiji sudi zbog optužbi da je oprao Šarićeve milione kupovinom firmi u Vojvodini – će tako ubuduće državi na ime zakupa plaćati skoro 56 hiljada eura, mjesečno!

Koliko kod bili moćni, pomenuti narko-bosovi, smatraju upućeni, teško da na malenoj teritoriji Crne Gore mogu funkcionisati samostalno, bez odobrenja višeg šefa, u podzemlju. Izvori Monitora više puta su tvrdili da je klan odbjeglog Kalića tek jedna Keljmendijeva ispostava u našoj državi. Prema tvrdnjama naših izvora čak ni Šarić nije na vrhu ovdašnjeg narkobiznisa. I iznad njega je, navodno, Keljmendi. Ko je iznad Keljmendija?

Indikativan je podatak da je srpsko tužilaštvo za organizovani kriminal u jednom od zahtjeva od suda tražilo dozvolu za prisluškivanje Šarića, navodeći da je u bliskim odnosima sa Branom Mićunovićem. Tužilaštvo je Mićunovića označilo, prenijeli su mediji, kao organizatora šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama. Na insistiranje odbrane, ime Mićunovića je zatamnjeno u spisima predmeta.

Mićunović je intimus crnogorskog premijera. Osim na italijanskoj, njegove poslovne veze sa Milom Đukanovićem pominju se i u švajcarskoj optužnici, takođe za pranje novca zarađenog u duvanskom švercu preko Crne Gore.

Nije sav posao prošao bez dodira sa običnim čovjekom. Na terenu stvari izgledaju ovako: 2005. godine, samo za oblast Podgorice, bilo je upisano oko 3.500 narkomana. Kako po naučnoj doktrini na jednog registrovanog narkomana dolaze najmanje još tri, to znači da je samo u glavnom gradu tada bilo 10.000 narkomana, a u Crnoj Gori najmanje 30.000. Od tada je prošlo više od osam godina, a upliv droge se znatno povećao. Prema Monitorovom stručnom izvoru u Crnoj Gori danas ima najmanje 60.000 narkomana. Deset odsto stanovništva.

Tako se vlast navukla na profit od droge. Tako su nas navukli.

Premijer ćuti o poslu sa narkoticima

Monitor je premijeru uputio pitanja, smatrajući da bi za obradu ove veoma značajne teme ,,bilo značajno da se čuje mišljenje predsjednika Vlade Mila Đukanovića, koji je i u tom periodu bio na čelu Crne Gore”.

Naime, sutkinja Suzana De Feliće, je, u obrazloženu odluke o oslobađanju Stanka-Caneta Subotića od optužbi u procesu za šverc cigareta u Bariju, konstatovala da je zahvaljujući protekciji crnogorskih institucija, pored cigareta, devedesetih, švercovano i ratno oružje i opojne droge.

1. Kako to komentarišete?
2. Budući da ste za posao sa cigaretama govorili da je riječ o tranzitu kako bi se za vrijeme sankcija punio državni budžet, da li su i poslovi sa drogom bili tranzitni, te da li je i od njih punjen budžet?

Nijesmo dobili odgovore.

Beskrupuloznost i podmuklost

Javni tužilac napuljskog suda podnosi ,,zahtjev za izricanje preventivne mjere pritvora za Đukanović Mila, predsednika Republike Crne Gore.” Nakon što zahtjev poništavaju dvije više instance, iza njega staje ona najviša, 17. septembra 2004. godine – Vrhovni Kasacioni sud, na čelu sa sudijom Đusepeom Savinjanom (Sudska odluka br. 1050-49666/04, Reg. Gen. N. 22570/2004, deponovana 28.12.2004.). On nalaže ponavljanje suđenja. Obrazloženje Apelacionog suda da Đukanovića, u tom trenutku predsjednika Crne Gore, štiti imunitet, Savinjano odbacuje. Objašnjava: Crna Gora u tom trenutku nije imala puni međunarodni subjektivitet. Dakle, Đukanović može biti priveden. Ipak nije: potrčao je u susret nezavisnosti, pa obezbijedio puni subjektivitet i – imunitet.

Savinjano je bio izričit o Đukanoviću: „To je neprestana kriminalna aktivnost lica pod istragom (koju isti obavlja posredstvom svojih ljudi, a koja se ogleda u obezbjeđivanja logističke baze saučesnicima, u odabiru krijumčara u skladu sa njihovom profesionalnošću na polju ovog delikta, i u njihovom favorizovanju posredstvom stvaranja ilegalnih monopola), kao i transnacionalni karakter kriminalne organizacije i svojstvo njenog centralnog čvora da opstane uprkos raznim okolnostima koje zateknu njene pojedinačne članove. Na drugom mjestu je opasnost od sabotiranja dokaznog materijala…, kao i beskrupuloznost i podmuklost ispoljene u naporima da (preko Jeknićeve) dospije do informacija koje bi ga oslobodile krivice”.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Situacija u kojoj se našla Vlada predvođena Pokretom Evropa sad (PES) nije nimalo zavidna. Još se ne zna kako će proći pokušaj Crne Gore da amandmanski djeluje na prijedlog Rezolucije čime bi se dodatno naglasila individualna krivica za genocid i pozvalo na dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma. Međutim, podnošenje amandamana nije umirilo Beograd i njegove u Crnoj Gori. Knežević je amandmane uporedio sa „čajem od nane“, da „djeluju neubjedljivo“ i da je „jasno da će Crna Gora ući u ozbiljnu vrstu nestabilnosti“. Srbijanski vanjski ministar Marko Đurić je rekao kako amandmani služe „pred javnosti u Crnoj Gori da ne bi izgledalo ‘da su protiv bratske Srbije’”.

U predloženom tekstu Rezolucije nema ni govora o bilo kakvoj genocidnosti srpskog naroda (kojom ciljano manipuliraju Vučić, Mandić, episkopi i drugi).  Formalno, crnogorski amandmani izgledaju suvišni. Glavna smetnja srpskim nacionalistima je da Rezolucija „bezrezervno osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici“, „iskrivljavanje (činjenica)“ i što se „osuđuje veličanje onih koji su osuđeni za ratne zločine… i genocid pred međunarodnim sudovima“. Ne treba puno gledati srbijanske režimske medije i uočiti dobro organizovanu „kulturu“ poricanja ili drastičnog umanjivanja srpskih zločina iz 90-tih i 40-tih uz stalno veličanje i gostovanje osuđenih ratnih zločinaca na udarnim televizijskim terminima. Kada se doda Vučićevo lamentiranje i horsko ponavljanje njegovih sljedbenika da „za genocidne nas proglašavaju ubice i njihovi potomci jer smo izbegli njihov srbosek“ jasno je da su njihove  namjere drugačije od deklarativne borbe za istinu.

Izvještaji poslijeratne Komisije Vlade Republike Srpske kao i ratni izvještaji Vojske Republike Srpske (VRS) i drugih institucija RS-a dovoljno govore da se genocid desio u Srebrenici i u kakvim razmjerama, o čemu je Monitor već pisao. To je nekada bio i zvanični stav sadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Beograd slijedi stavove režima Rusije i Turske koje takođe osuđuju zločine ali negiraju genocid nad ukrajinskim narodom 1932-1933 (milioni umorenih vještački stvorenom glađu) i nad Jermenima u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata (do 1.5 milion stradalih).

Osim negiranja genocida u Srebrenici i onog  u crnogorskom i srbijanskom Sandžaku 1943. (kada četnički koljači nisu štedjeli ni djecu) zvanična Srbija je ponovo pokrenula i priču o ustaškom genocidu tokom Drugog svjetskog rata sa posebnim akcentom na koncentracioni logor Jasenovac u Hrvatskoj, kao kontratežu. Taj vrući krompir treba uvaliti Crnoj Gori.

Naime, rezolucija o Jasenovcu koju srbijanski parlament nije izglasao 2021. Godine, sad treba da se nađe pred crnogorskim poslanicima kako je najavio prije sedmicu Mandić i za koju očekuje stoprocentnu podršku. Milan Knežević je takođe najavio isto naglasivši da ako „dođe do usvajanja rezolucije o genocidu u Jasenovcu, Crna Gora će biti prva država u Evropi koja je donijela rezoluciju … i iskazala pijetet za preko 700 hiljada ubijenih Jevreja, Srba i Roma“. Prije tri dana Knežević je dodao da je rezolucija o Jasenovcu „dobra za regionalno pomirenje, afirmaciju dobrosusjedskih odnosa, evropske integracije, suočavanje s prošlošću“ i da se „u njoj se hrvatski narod ne pominje kao genocidni“.

Knežević voljno zaboravlja da se ni u UN-ovoj predloženoj Rezoluciji o Srebrenici srpski „narod ne pominje kao genocidni“ iako on tvrdi suprotno, dok se za razliku od Srbije Hrvatska ipak „suočava sa prošlošću“. Svake godine se vrši komemoracija u Jasenovcu dok zvanična Hrvatska osuđuje ustaške zločine i, opet za razliku od Srbije, ne vrši zvaničnu reviziju istorije. Revizionisti koji postoje u Hrvatskoj nemaju udarne termine na državnim televizijama niti se propagiraju i sudski rehabilitiraju ustaški ratni zločinci kao u Srbiji četnici i oni iz ratova 90-tih. To  je nedavno u jednoj emisiji na Happy TV priznao i Vučićev propagandista Milomir Marić kada je ugostio Vojislava Šešelja i proustaškog revizionistu Igora Vukića.

Opasnom Vučićevom narativu u Srbiji i Crnoj Gori se malo ko usuđuje suprotstaviti. Organizacije za ljudska prava i građanske partije kao da ne postoje za to. URA i njen lider i bivši premijer Dritan AbazovićBošnjačka stranka kao nacionalna stranka, Demokrate i PES ćute kao zaliveni na otvorene manipulacije oko Srebrenice i Jasenovca.

Hrvatska je na najave novih poteza Vučićevaca u crnogorskom parlamentu reagovala slanjem protestne note uz očekivanja da Crna Gora odustane od toga zbog negativnih refleksija na bilateralne odnose i eventualne blokade na evropskom putu. Sa Hrvatskom tek predstoji određivanje granice na moru kod Prevlake i još neki izazovi. Treba se podsjetiti da je Crna Gora predvođena bivšim liderima ( Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem) učestvovala, kao Miloševićevv  satrap, u agresiji na Hrvatsku 1991. godine uz brojne pljačke i zločine prema stanovništvu Konavala i Dubrovnika koji nikada nisu dobili ozbiljno sudsko finale. Dobrim dijelom su i hrvatski zvaničnici,   iz njima znanih razloga, prigrlili kao prijatelje bivše ratne huškače iz DPS-a.

Oko Jasenovca ne postoji ništa sporno što bi opravdalo rezoluciju. Čak i ministar vanjskih poslova  Filip Ivanović u odgovoru na hrvatsku notu priznaje da „hrvatska država, uključujući i njen vrh, dostojno obilježava sjećanje na nevino stradale jasenovačke žrtve“. Niko ozbiljan neće negirati zločine u logoru u kome je poimenice stradalo preko 83 hiljade ljudi (brojka koja može ići neku hiljadu ispod/iznad zbog kompleksnosti popisivanja). Od toga u najvećem broju su Srbi – nešto preko 47 i po hiljada. Broj stradalih Crnogoraca logoru iznosi 44 (četrdeset i četiri slovima) tokom četiri godine postojanja logora. Moguće je da su pred kraj rata u njemu likvidirani i četnički komandanti iz Crne Gore predvođeni Pavlom Đurišićem, koje je ustaška vojska zarobila nakon bitke na Lijevča Polju.  Vojvoda Pavle i njegovi koljači nisu nikakve nevine žrtve. Upravo njima ovdašnji  episkopi svake godine održavaju parastose kao „slugama Boga“ i srbijanske dinastije praveći se slijepi na njihovu krvavu zaostavštinu.

Za Crnu Goru i njenu Skupštinu je puno važnije da se  pozabavi zločinima i genocidom na njenoj teritoriji i nad njenim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Prošle godine se navršilo 80 godina četničkog klanja Bošnjaka na sjeveru Crne Gore 1943. bez ijedne komemoracije. Vojvoda Pavle je detaljno javio Draži Mihailoviću da su njegovi između ostalog uništili „do 8 hiljada žrtava, žena, staraca i dece“ i da je na drugim mjestima „sve ostalo (zatečeno muslimansko) stanovništvo uništeno“. Ove godine će se navršiti i 100 godina najvećeg mirnodopskog pokolja u Crnoj Gori u Šahovićima (opština Bijelo Polje) kada je razularena masa pobila na stotine muslimana i ostale protjerala. Za taj zločin niko nije odgovarao niti je ikade provedena istraga.

Dug Crne Gore prema hiljadama nevino ubijenih na njenoj teritoriji je sigurno veći i važniji od miješanja u  kompleksne srpsko-hrvatske odnose za račun Vučića i njegovih službi.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo