Povežite se sa nama

FOKUS

TEŠKE DROGE, LAKA ZARADA: Kako se vlast navukla

Objavljeno prije

na

mn

Sutkinja Suzana de Feliće, u obrazloženju nedavne odluke o oslobađanju Stanka Caneta Subotića od optužbi za učešće u kriminalnoj organizaciji mafijaškog tipa, u procesu za šverc cigareta, bilježi: zahvaljujući protekciji crnogorskih institucija, osim cigareta švercovano je ratno oružje i opojne droge! Dakle: iz sudnice zemlje članice Evropske unije, stiže zvanična potvrda o direktnom učešću države Crne Gore u organizovanom poslu sa narkoticima. Kako tih devedesetih, tako danas: na čelu države isti je sedmostruki premijer Milo Đukanović. Kako je stvorena narko imperija?

Zbog šverca cigareta, od sredine devedesetih pa do početka dvijehiljaditih, u Italiji je još u toku postupak u kojem su optuženi i crnogorski državljani Branislav Mićunović, Veselin Barović, Branko Vujošević, Dušanka Pešić-Jeknić. Donedavno je na spisku bio i bivši ministar Miroslav Ivanišević. Na listi, kao glava domaće hobotnice, bio je i Đukanović (dok mu zbog imuniteta ime nije arhivirano), terećen za krivično djelo – kriminalno udruživanje u cilju uvoza i stavljanja u promet stranih ilegalnih cigareta i saučestvovanje u više epizoda krijumčarenja stranih cigareta.

Zahvaljujući sutkinji de Feliće, znamo: svi mehanizmi (vidi box 1), čitava utabana „transnacionalna kriminalna organizacija i njen centralni čvor” preokupirani cigaretama, važili su i za drugi „delikt”: narkobiznis. Ustaljenim rutama šverca cigareta, koji se sa zvanične crnogorske adrese pravdao i pravda tranzitom zarad preživljavanja tokom sankcija (vidi boks 2), prostrujala je teška droga. I laka zarada.

Tako to ide: krijumčari koriste kanale jedne vrste robe za krijumčarenje svake druge vrste – i na tržištu dozvoljene, i nedozvoljene. Izgradnja i održavanje kanala zavisi i od carine, policije, i od organizovanih grupa kriminalaca u regionu, kaže za Monitor član Svjetske asocijacije šefova policije Marko Nicović. On pojašnjava da je za krijumčare posebna blagodet ako su dio vlasti i političkih struktura animirali da uz diobu dobiti rade na obostranu korist. U slučaju Crne Gore upravo je to bio slučaj.

,,Devedesetih je u pitanju bio klasični šverc. Čuvena Balkanska ruta bila je kamionski saobraćaj od Bliskog, preko Srednjeg istoka prema Zapadu, preko Jugoslavije. Sa njenim raspadom, luke na Jadranu, ne samo u Crnoj Gori već i u Hrvatskoj, su bile idealne ze šverc, posebno kokaina, iz Južne Amerike ka Evropi.”

Zahvaljujući poziciji Crne Gore, objašnjava Nicović, italijanska mafija dobija poklon sa neba. Tako što su mogli da izbjegnu italijanske luke, jer, ipak, u Italiji rade obučeni carinici, policajci, finansijski eksperti koji nijesu, u tolikoj mjeri, podložni korupciji kao u Crnoj Gori.

,,U Crnoj Gori sankcija, inflacije, ekonomske krize bilo je vrlo lako animirati carinike, policajce koji su radili i za sebe i za ‘državu’, a, u stvari, i za mafiju. Sve je to bilo vrlo teško raditi bez političkog odobrenja vrha države. Kad država kontroliše krijumčarenje droge, onda je izuzetno teško, skoro nemoguće, da se ono obavlja ako krijumčari nemaju pokriće od vrha vlasti ili dijela vrha vlasti. Ni ti mogući otuđeni djelovi vlasti koji funkcionišu u sivoj zoni, ne mogu operisati bez uticaja i odobrenja najveće vlasti”.

Na tim temeljima i frekventnim rutama, između ostaloga, ponikla je imperija onih narko-bosova koji će nešto kasnije dospjeti u crnogorsku i svjetsku javnost. Vrlo korektnih momaka (izraz predsjednika Opštinskog odbora DPS-a u Pljevljima, Filipa Vukovića, 2010. godine): Nasera Keljmendija, Safeta Kalića, Darka Šarića… Italijansko tužilaštvo je, po izbijanju afere Balkanski ratnik i zapljene 2.174 kilograma kokaina, saopštilo da je Šarićev klan koristio infrastrukturu stvorenu tokom šverca cigareta devedesetih.

Pomenuti narko-magnati, konektovali su se na velike svjetske narko-kartele, latinoameričku, italijansku ili rusku mafiju, koji za partnere uvijek traže ljude na lokalu koji su bliski sa vlašću i koji imaju dobre veze u državi.

,,Onda ih karteli odaberu kao svoje oficire za vezu između njih i vlasti. To je pozicija i Keljmendija, i Kalića, i Šarića. Karteli analiziraju mogućnosti i testiraju kroz probne pošiljke sposobnosti tih lokalaca, oficira za vezu. Kada lokalci prođu probu, onda zažive kao neki, recimo, detaširani ljudi zaduženi za pokrivanje tog prostora” navodi za naš list Nicović.

Monitor je u više navrata pisao: nakon što su pale prve pošiljke kokaina na putu od Luke Bar pa preko Berana i Rožaja, postalo je jasno da su se u tim gradovima ukrstili putevi droge – heroina sa Istoka, i kokaina iz Južne Amerike. Ukrstili su se i kriminalni krugovi u ovom regionu, koji veoma dobro sarađuju. Tako, prema izvorima Monitora iz policije, od Keljmendijevih saradnika najveći uticaj u Crnoj Gori ima klan braće Osmani – Burima, Baškima i Ćazima. Oni haraju crnogorskim podzemljem. Prisutni su najviše preko Ismeta Osmanija zvanog Curi, koji ima i crnogorski pasoš.

Ambasadori globalnih kartela, momci sa crnogorskog sjevera, Pljevalja i Rožaja, nedaleko od granice sa važnom destinacijom na ruti svjetske droge – Kosovom, uživali su potpunu zaštitu crnogorske vlasti. Svoje narko-eure, ulagali su u izgradnju luksuznih građevinskih objekata, hotela, diskoteka, pretežno na siromašnom sjeveru Crne Gore.

Novac su upumpavali u legalne tokove i preko Prve banke, porodice premijera Đukanovića, ponajviše njegovog brata Aca. Prema saznanjima Monitora, Keljmendi je avgusta 2007. dobio kredit, godinu pošto je, po sopstvenom priznanju, pomogao crnogorsku nezavisnost. Keljmendijev stan u Ulcinju pod hipotekom je Prve banke (rješenje 060-2074/07), a kredit je izdat u vrijeme kada je Prva obilato i rizično pomagala prijatelje u milionskim iznosima.

Prva je izdašno kreditirala i Darka Šarića. Koncem 2012. godine ispostavilo se da se luksuzni hotel Max prestige u Budvi, koji se formalno vodi na srpskog državljanina Bojana Stanojkovića, glavnog ortaka Šarića, nalazi pod hipotekom Prve banke, na iznos od oko 15 miliona eura. Kasnije je banka brata Aca spašavana novcem poreskih obveznika, za vrijeme mandata brata Mila.

Ogromni priliv gotovine bilo je potrebno oprati i integrisati u finansijski sistem. ,,To je u Crnoj Gori bilo veoma jednostavno i ogromne količine gotovine su deponovane u komercijalnim bankama, a najviše u Prvoj banci, za koju postoje indicije, da je osnovana, ne da bude standardna komercijalna banka, već da se preko nje opere gotovina od trgovine kokainom, kao i novac ruske mafije.” kaže za Monitor lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević.

Ozbiljnija istraga, smatra Medojević, brzo bi pokazala da su i neke druge banke sa inostranim vlasništvom, takođe bile spremne da otvore svoje sefove za gotovinu koja je stizala od prodaje narkotika. Posebno bi, kaže on, bila interesantna istraga o aktivnostima Hypo Alpe Adria banke i aranžmanima sa firmama iza kojih stoje Subotić i Šarići.

,,Tako su dva najrizičnija elementa u švercu kokaina (istovar kokaina u luci u Evropi i deponovanje gotovine u bankarski sistem) postala potpuno bezbjedna i to je na svjetskoj mapi narko biznisa Crnu Goru popelo na sami vrh najbezbjednijih mjesta. Gotovina ubačena u bankarski sistem u Crnoj Gori je lagano transferisana na račune off shore firmi i sa njih su kupovane nekretnine, preduzeća, investirano u sport, izgradnju noćnih klubova, hotela….”

Uz amin vrha vlasti na razne se načine i obilato prao novac. Šarić je finansirao i bio aktivan i u Srbiji, i u Bosni, i u Crnoj Gori, i Hrvatskoj, i Makedoniji, i Slovačkoj, i Češkoj, i Mađarskoj, svuda je ulagao pare, ali to nijesu sve njegove pare, kaže za naš nedjeljnik Marko Nicović. ,,Devedeset odsto novca pere za kartele. To je uloga lokalaca. Ne može Darko Šarić da švercuje robu od tri milijarde i da sav taj novac bude njegov. To su pare južnoameričkih kartela i ruske mafije. On sem zadatka krijumčarenja ima zadatak i da pere pare, kroz nekretnine, privatizacije… preko lokalnih veza sa politčarima i tajkunima”.

Veze nijesu mogle biti snažnije. Ilustracije radi: listing telefonskih razgovora narko-bosa Nasera Keljmendija (čiji balkanski klan broji od pet do osam hiljada članova), od 2007. do 2010, objavljen u Danu, pokazuje da je on i imao intenzivnu komunikaciju sa funkcionerima, poslanicima DPS-a, zvaničnicima policije i ANB-a, te predstavnicima podzemlja. Komunicirao je i sa Damirom Mandićem, optuženim za učešće u ubistvu urednika Dana Duška Jovanovića. Dva dana prije nego što je Mandić uhapšen.

Kada je početkom 2000. jedan od braće Šarić zaustavljen u kontroli na Rudešu kod Berana, saobraćajni policajac je dobio nalog da vozača dovede u stanicu. U prostoriju gdje je Šarić priveden ušao je službenik državne bezbjednosti, i priča je, uz njegovu garanciju, završena.

Na snimku svadbe Safeta Kalića (na kojem su i zvanice iz samog vrha ANB-a!) za kojim je raspisana crvena Interpolova potjernica, nalazi se i audio snimak telefonskog razgovora dvojice policajca. Jedan, sa kontrolnog punkta Ribarevina kaže: „Uhvaćen je čovjek sa većom količinom novca, Keljmendi. Poziva se na vas i na Duška Markovića.” Sa druge strane, se navodno čuje šef službe Državne bezbjednosti iz Mojkovca. Odgovara: „Slobodno neka ide.”

Na slobodu su, nakon pritvaranja, iz zatvora u Spužu promptno pušteni i najbliži saradnici Darka Šarića, Goran Soković iz Pljevalja i Dejan Šekularac iz Bijelog Polja (nekadašnji pripadnik crnogorske policije), osumnjičeni za šverc dvije tone kokaina. Tužilaštvo je, februara 2010. godine, pravdajući se proceduralnostima na relaciji Beograd – Podgorica, ocijenilo da protiv njih dvojice nema osnova za pokretanje krivičnog postupka. Koliko je Soković bio uplašen od crnogorskih službi govori i podatak da se sam predao.

Komotno je u zatvoru, otkrio je svojevremeno izvor Monitora, i mlađem Šariću, Dušku. On je u nedavnom, ponovljenom postupku, skupa sa još jednim Pljevljakom, Jovicom Lončarom, osuđen na pet i po godina zatvora (prvobitno na osam), zbog milionskog pranja novca. Izvor našeg lista tvrdi da Duško ima povlašćen položaj u odnosu na ostale zatvorenike. Tek djelić: čim je stigao u svoj zatvorski sektor, nije bio zadovoljan kupatilom, pa ga je o svom trošku – renovirao!

Koliko je snažna borba crnogorske vlasti protiv odbjeglih narko-bosova slikovito pokazuje i slučaj oduzete imovine porodice Šarić. Ona je dobila privremenog vlasnika: Radovana Štrpca. On je prijatelj i dugogodišnji advokat odbjeglog Darka Šarića. Štrbac – kome se u Srbiji sudi zbog optužbi da je oprao Šarićeve milione kupovinom firmi u Vojvodini – će tako ubuduće državi na ime zakupa plaćati skoro 56 hiljada eura, mjesečno!

Koliko kod bili moćni, pomenuti narko-bosovi, smatraju upućeni, teško da na malenoj teritoriji Crne Gore mogu funkcionisati samostalno, bez odobrenja višeg šefa, u podzemlju. Izvori Monitora više puta su tvrdili da je klan odbjeglog Kalića tek jedna Keljmendijeva ispostava u našoj državi. Prema tvrdnjama naših izvora čak ni Šarić nije na vrhu ovdašnjeg narkobiznisa. I iznad njega je, navodno, Keljmendi. Ko je iznad Keljmendija?

Indikativan je podatak da je srpsko tužilaštvo za organizovani kriminal u jednom od zahtjeva od suda tražilo dozvolu za prisluškivanje Šarića, navodeći da je u bliskim odnosima sa Branom Mićunovićem. Tužilaštvo je Mićunovića označilo, prenijeli su mediji, kao organizatora šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama. Na insistiranje odbrane, ime Mićunovića je zatamnjeno u spisima predmeta.

Mićunović je intimus crnogorskog premijera. Osim na italijanskoj, njegove poslovne veze sa Milom Đukanovićem pominju se i u švajcarskoj optužnici, takođe za pranje novca zarađenog u duvanskom švercu preko Crne Gore.

Nije sav posao prošao bez dodira sa običnim čovjekom. Na terenu stvari izgledaju ovako: 2005. godine, samo za oblast Podgorice, bilo je upisano oko 3.500 narkomana. Kako po naučnoj doktrini na jednog registrovanog narkomana dolaze najmanje još tri, to znači da je samo u glavnom gradu tada bilo 10.000 narkomana, a u Crnoj Gori najmanje 30.000. Od tada je prošlo više od osam godina, a upliv droge se znatno povećao. Prema Monitorovom stručnom izvoru u Crnoj Gori danas ima najmanje 60.000 narkomana. Deset odsto stanovništva.

Tako se vlast navukla na profit od droge. Tako su nas navukli.

Premijer ćuti o poslu sa narkoticima

Monitor je premijeru uputio pitanja, smatrajući da bi za obradu ove veoma značajne teme ,,bilo značajno da se čuje mišljenje predsjednika Vlade Mila Đukanovića, koji je i u tom periodu bio na čelu Crne Gore”.

Naime, sutkinja Suzana De Feliće, je, u obrazloženu odluke o oslobađanju Stanka-Caneta Subotića od optužbi u procesu za šverc cigareta u Bariju, konstatovala da je zahvaljujući protekciji crnogorskih institucija, pored cigareta, devedesetih, švercovano i ratno oružje i opojne droge.

1. Kako to komentarišete?
2. Budući da ste za posao sa cigaretama govorili da je riječ o tranzitu kako bi se za vrijeme sankcija punio državni budžet, da li su i poslovi sa drogom bili tranzitni, te da li je i od njih punjen budžet?

Nijesmo dobili odgovore.

Beskrupuloznost i podmuklost

Javni tužilac napuljskog suda podnosi ,,zahtjev za izricanje preventivne mjere pritvora za Đukanović Mila, predsednika Republike Crne Gore.” Nakon što zahtjev poništavaju dvije više instance, iza njega staje ona najviša, 17. septembra 2004. godine – Vrhovni Kasacioni sud, na čelu sa sudijom Đusepeom Savinjanom (Sudska odluka br. 1050-49666/04, Reg. Gen. N. 22570/2004, deponovana 28.12.2004.). On nalaže ponavljanje suđenja. Obrazloženje Apelacionog suda da Đukanovića, u tom trenutku predsjednika Crne Gore, štiti imunitet, Savinjano odbacuje. Objašnjava: Crna Gora u tom trenutku nije imala puni međunarodni subjektivitet. Dakle, Đukanović može biti priveden. Ipak nije: potrčao je u susret nezavisnosti, pa obezbijedio puni subjektivitet i – imunitet.

Savinjano je bio izričit o Đukanoviću: „To je neprestana kriminalna aktivnost lica pod istragom (koju isti obavlja posredstvom svojih ljudi, a koja se ogleda u obezbjeđivanja logističke baze saučesnicima, u odabiru krijumčara u skladu sa njihovom profesionalnošću na polju ovog delikta, i u njihovom favorizovanju posredstvom stvaranja ilegalnih monopola), kao i transnacionalni karakter kriminalne organizacije i svojstvo njenog centralnog čvora da opstane uprkos raznim okolnostima koje zateknu njene pojedinačne članove. Na drugom mjestu je opasnost od sabotiranja dokaznog materijala…, kao i beskrupuloznost i podmuklost ispoljene u naporima da (preko Jeknićeve) dospije do informacija koje bi ga oslobodile krivice”.

Marko MILAČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo