Povežite se sa nama

MONITORING

Šta nam predsjednik neće reći

Objavljeno prije

na

Srpska Mitropolija crnogorsko-primorska (MPC) „kanonski predstavnik pravoslavlja u Crnoj Gori”, ponavlja Filip Vujanović i za široke mase raspaljuje pirotehniku identitetskih pitanja, robe u čiji kurentni plasman na crnogorsko političko tržište ne treba sumnjati. Uspijeva mu svaki put privući medijsku pozornost i navodno disidentskim tezama otvoriti sezonu gledanja u pasulj – hoće li se DPS-a pocijepati?

Kao, biva, protivan je crnogorstvujušćoj doktrini Mila Đukanovića. A njemu Vujanović duguje svoju poznatost, jer je advokatskog šampiona titogradske zonske lige promovisao u ministra pravde; tamo je žmurio na ratne zločine, kasnije bio ministar policije dok je njegova Udba švercovala cigarete i ostalu akciznu robu.

Đukanović mu je 2008. bio šef izbornog štaba i dao nalog da se uplati oko milion eura partijskih para za kampanju; prethodno je velikodušno odbio da se, tada u privremenoj hibernaciji, aktivira kao predsjednik države i partijskim drugovima objasnio da je Filip ,,logično rješenje”.

Kriminal, korupcija ili ratni zločini otuda ,,logično” nijesu teme kojima se kroz medije bavi Vujanović, predsjednik države u drugom mandatu. Jer je, opisali smo te činjenice detaljno više puta, kao premijer i ministar u dva resora i tri mandata bio aktivni protagonista višegodišnjih mućki sa cijenama struje u bermudskom trouglu Elektroprivreda – KAP – EFT-e (firme u kojoj je sjedio njegov savjetnik za ekonomska pitanja Vojin Lazarević). Morinj, deportacije, Bukovica – ništa se na tome nije radilo dok je kontrolisao pravosuđe i policiju. Vujanović je međutim otvarao Luku Risan sa Draganom Fricom Dudićem i branio ,,zakonitost” kriminalne šeme neoporezovanog prometa na benzinskim pumpama Safeta Saja Kalića…

No, ne samo to. Vujanović je upućen u mantre s kraja 1990-ih oko upisivanja MPC, odnosno raznih organizacionih jedinica i povezanih lica (građanin Risto Ćirov Radović posjedovao čak 59 listova nepokretnosti) Srpske pravoslavne crkve, kao katastarskih vlasnika crkava i manastira, ali i miliona metara kvadratnih zemljišta.

Tako da, prema službenim podacima s početka godine, SPC u Crnoj Gori sada ima 11.184.984 kvadrata zemljišta, šuma i livada, kao i 523 objekta ukupne površine 61.689 kvadrata!

Ovako impozantan katastarski saldo ne bi bio upitan da su se ,,ispravke” radile na transparentan način, kako priliči u zemljama gdje je nacionalizacija obavljana nakon 1945. bez pravedne nadoknade. Međutim postoje ozbiljni prigovori – ne samo da SPC nije izgradila niti bila, liše egzemplara, vlasnica crkvi koje su do 1918. bile svojina crnogorske države – već da se to radilo mimo postojeće procedure .

Najvažniji od prigovora glasi – SPC (njena Mitropolija sa katedrom na Cetinju), ni onda ni danas nije imala besprijekoran status pravnog lica; naime nikada se nije registrovala na osnovu još važećeg Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Tvrdilo se da je ,,starija od Crne Gore”, iako kao eparhija u sastavu SPC pod nazivom Mitropolija crnogorsko-primorska postoji tek od 1929. godine.

Slično vele i u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj; i tamo su ,,od davnina” premda su pod Patrijaršijom u Beogradu osnovani 2001. godine!

Takva kvazi-pravna tumačenja očigledno su u suprotnosti sa postojećim poretkom. U čl. 4 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica se propisuje imperativ da ,,djelatnost vjerskih zajednica mora biti u skladu sa Ustavom i zakonom”.

Krajem 1990-ih, tokom ,,ispravki” katastra, Vujanović je bio premijer – jedno vrijeme i v.d. ministra vjera! – a ondašnja Direkcija za imovinu upravni organ njegove Vlade. Pokušano je da se uglavnom svi pravoslavni sakralni objekti, koji čine većinu od preko 200 uredno popisanih spomenika kulture i istorijskih spomenika za čiju zaštitu je odgovorna i nadležna isključivo država, kao i pripadajuće profane nekretnine – dotad vođeni na manastire, bratstva, opštine ili sela – preregistruju na SPC. No, to nije izvedeno u potpunosti. Naime, u jednom trenutku se ispostavilo pitanje aktivne legitimacije SPC, jer njena Mitropolija (ni)je imala status pravnog lica.

Vujanovićeva vlada, preko Sekretarijata za zakonodavstvo, pribjegla je triku, izdajući 2. oktobra 1998. akt sa dvosmislenim tumačenjem po zahtjevu Amfilohija (Radovića) da se izjasni ,,o pravnom statusu MPC”.

Pozivajući se na Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977, Sekretarijat je, u bitnom, odgovorio da MPC može imati ,,svojinska ovlašćenja, koja proizilaze iz svojstva pravnog lica, u pogledu svoje imovine, osim imovine koja je posebnim zakonskim propisima proglašena spomenicima kulture ili istorijskim spomenicima u odnosu na koje se svojinska ovlašćenja ostvaruju na način propisan posebnim zakonom”.

Iako je jasno je kako se svojstvo pravnog lica stiče samo upisom u registar a ne mišljenjem Vujanovićeve vlade, citirani akt do sada je jedina što MPC predočava kao odgovor na tvrdnje da djeluje van pravnog poretka Crne Gore.

Vujanović ni u to doba nije solirao kolaboraciju sa Amfilohijem. MPC i njen mitropolit krajem 1990-ih su podržavali DPS – Milo Đukanović je nalagao srpski badnjak pred Cetinjskim manastirom.

Iz MPC-a sada tvrde kako im je Vujanović svojevremeno dao i izvjesne ,,pismene garancije” da će ,,država zaštiti crkvenu imovinu”. Potpuno je van pameti pomisliti da se to desilo mimo znanja Đukanovića.

Sa daljim katastarskim ,,ispravkama” u korist MPC trebalo je nastaviti i na osnovu Zakona o pravednoj restituciji (usvojen juna 2002), koji je predviđao i povraćaj imovine vjerskim zajednicama. Apetite su objavili pravni savjetnici MPC: traže čak trećinu teritorije Crne Gore!

No, uslijedila je promjena: usvajanjem novog Zakona o povraćaju svojinskih prava i obeštećenja, koji je stupio na snagu aprila 2004, anulirana je nedvosmislena opcija da vjerske zajednice i bez specifičnih dokaza i procedura mogu povratiti imovinu na koju polažu prava. Djelimična ispravka uslijedila je 2007, nakon izmjena pomenutog zakona, kada je određen rok od tri mjeseca da vjerske zajednice dostave dokaze od značaja za identifikaciju bivših vlasnika; MPC je, skupa sa druge dvije srpske eparhije koje djeluju u Crnoj Gori, objavila kako je dostavila 129 svojih dokaza kojima potražuje na hiljade hektara.

Dio spora je stigao i do Suda ua ljudska prava u Strazburu, po tužbama MPC i Eparhije budimljansko-nikšićke. No, tamo se neće riješiti pitanje vlasništva nad crkvama i nepokretnostima, jer su većina tužbi zbog ćutanja administracije iz perioda 2004. ili 2005. godine.

Na drugoj strani, ispostavilo se da je pravna legitimacija, barem za Eparhiju budimljansko-nikšićku, pred Sudom u Strazburu – upis u registar vjerskih zajednica Ministarstva vera i dijaspore Republike Srbije! MPC nije objavila, mada je to proljetos javno obećao Amfilohije, kako će se ispisati iz tog istog registra.

U međuvremenu, mitropolit crnogorsko-primorski kešira ili otuđuje crkvenu imovinu, što je u nekadašnjoj Kraljevini Crnoj Gori bilo izričito zabranjeno. On je 10. jula 2008. oko 2.500 kvadrata na Luštici izdao u zakup na 99 godina supruzi srpskog tajkuna Miroslava Miškovića za 590.000 eura. Privatizacijom hotela Avala u Budvi u zatvorenom krugu poravnanja, Budvanska rivijera je MPC-u iskeširala 628.174 njemačkih maraka. Godišnje novčane prihode MPC je proljetos Amfilohije procijenio na oko 2,5 miliona eura, dok Poreska uprava Crne Gore nema evidenciju poslovanja MPC-a, itd.

Svi ovi primjeri su djelić samo naizgled složenog kompleksa, koji je, na drugoj strani, jednostavan, jer zahtjeva odgovor na jedno jedino pitanje: ko je vlasnik pravoslavnih sakralnih objekata i pripadajućih nepokretnosti u Crnoj Gori?

Pitanja imovine su svjetovna a ne kanonska; upravo su, začudo, kanoni (nikad nije precizirano: koji tačno kanoni?) omiljena tema Filipa Vujanovića a ne njegova uža specijalnost – pravna struka.

Niti jedna Vlada DPS-a od kraja 1990-ih – a premijeri su bili Vujanović, Đukanović, Željko Šturanović i Igor Lukšić – nikada nije objavila podatke na osnovu kojeg zakona ili drugog propisa, sudske odluke ili ugovora ili bilo čega drugog je odobrila promjene titulara pravoslavnih sakralnih objekata i pripadajuće imovine u katastarskim knjigama u korist MPC?

Ukoliko takvih dokaza nema – jasno je da se radilo o teškim zloupotrebama službenog položaja.

Međutim, ni MPC i srodni entiteti Srpske crkve, ni sada nemaju razloga za prećerano zadovoljstvo ili optimizam. Iako su upisani kao vlasnici većine posjedovnih listova nad spornom imovinom, podaci u katastarskim knjigama nijesu dokaz o svojini, već o posjedu.

Upisi u katastar su samo pretpostavke o postojanju prava svojine a pretpostavka postaje neoboriva tek ako se dokumentima na zakonit način dokaže osnova i načina sticanja svojine. Prevedeno: pretpostavka o svojini u katastru nije neprikosnovena, već oboriva!

Zbog čega se pitanje crkvene imovine konačno ne uredi donošenjem novog zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, već je na snazi onaj iz 1977. koji se selektivno primjenjuje?

Odgovor je u činjenici da bi DPS izgubila status licenciranog tumača i arbitra identitetskih pitanja.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo