Povežite se sa nama

MONITORING

Šta nam predsjednik neće reći

Objavljeno prije

na

Srpska Mitropolija crnogorsko-primorska (MPC) „kanonski predstavnik pravoslavlja u Crnoj Gori”, ponavlja Filip Vujanović i za široke mase raspaljuje pirotehniku identitetskih pitanja, robe u čiji kurentni plasman na crnogorsko političko tržište ne treba sumnjati. Uspijeva mu svaki put privući medijsku pozornost i navodno disidentskim tezama otvoriti sezonu gledanja u pasulj – hoće li se DPS-a pocijepati?

Kao, biva, protivan je crnogorstvujušćoj doktrini Mila Đukanovića. A njemu Vujanović duguje svoju poznatost, jer je advokatskog šampiona titogradske zonske lige promovisao u ministra pravde; tamo je žmurio na ratne zločine, kasnije bio ministar policije dok je njegova Udba švercovala cigarete i ostalu akciznu robu.

Đukanović mu je 2008. bio šef izbornog štaba i dao nalog da se uplati oko milion eura partijskih para za kampanju; prethodno je velikodušno odbio da se, tada u privremenoj hibernaciji, aktivira kao predsjednik države i partijskim drugovima objasnio da je Filip ,,logično rješenje”.

Kriminal, korupcija ili ratni zločini otuda ,,logično” nijesu teme kojima se kroz medije bavi Vujanović, predsjednik države u drugom mandatu. Jer je, opisali smo te činjenice detaljno više puta, kao premijer i ministar u dva resora i tri mandata bio aktivni protagonista višegodišnjih mućki sa cijenama struje u bermudskom trouglu Elektroprivreda – KAP – EFT-e (firme u kojoj je sjedio njegov savjetnik za ekonomska pitanja Vojin Lazarević). Morinj, deportacije, Bukovica – ništa se na tome nije radilo dok je kontrolisao pravosuđe i policiju. Vujanović je međutim otvarao Luku Risan sa Draganom Fricom Dudićem i branio ,,zakonitost” kriminalne šeme neoporezovanog prometa na benzinskim pumpama Safeta Saja Kalića…

No, ne samo to. Vujanović je upućen u mantre s kraja 1990-ih oko upisivanja MPC, odnosno raznih organizacionih jedinica i povezanih lica (građanin Risto Ćirov Radović posjedovao čak 59 listova nepokretnosti) Srpske pravoslavne crkve, kao katastarskih vlasnika crkava i manastira, ali i miliona metara kvadratnih zemljišta.

Tako da, prema službenim podacima s početka godine, SPC u Crnoj Gori sada ima 11.184.984 kvadrata zemljišta, šuma i livada, kao i 523 objekta ukupne površine 61.689 kvadrata!

Ovako impozantan katastarski saldo ne bi bio upitan da su se ,,ispravke” radile na transparentan način, kako priliči u zemljama gdje je nacionalizacija obavljana nakon 1945. bez pravedne nadoknade. Međutim postoje ozbiljni prigovori – ne samo da SPC nije izgradila niti bila, liše egzemplara, vlasnica crkvi koje su do 1918. bile svojina crnogorske države – već da se to radilo mimo postojeće procedure .

Najvažniji od prigovora glasi – SPC (njena Mitropolija sa katedrom na Cetinju), ni onda ni danas nije imala besprijekoran status pravnog lica; naime nikada se nije registrovala na osnovu još važećeg Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Tvrdilo se da je ,,starija od Crne Gore”, iako kao eparhija u sastavu SPC pod nazivom Mitropolija crnogorsko-primorska postoji tek od 1929. godine.

Slično vele i u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj; i tamo su ,,od davnina” premda su pod Patrijaršijom u Beogradu osnovani 2001. godine!

Takva kvazi-pravna tumačenja očigledno su u suprotnosti sa postojećim poretkom. U čl. 4 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica se propisuje imperativ da ,,djelatnost vjerskih zajednica mora biti u skladu sa Ustavom i zakonom”.

Krajem 1990-ih, tokom ,,ispravki” katastra, Vujanović je bio premijer – jedno vrijeme i v.d. ministra vjera! – a ondašnja Direkcija za imovinu upravni organ njegove Vlade. Pokušano je da se uglavnom svi pravoslavni sakralni objekti, koji čine većinu od preko 200 uredno popisanih spomenika kulture i istorijskih spomenika za čiju zaštitu je odgovorna i nadležna isključivo država, kao i pripadajuće profane nekretnine – dotad vođeni na manastire, bratstva, opštine ili sela – preregistruju na SPC. No, to nije izvedeno u potpunosti. Naime, u jednom trenutku se ispostavilo pitanje aktivne legitimacije SPC, jer njena Mitropolija (ni)je imala status pravnog lica.

Vujanovićeva vlada, preko Sekretarijata za zakonodavstvo, pribjegla je triku, izdajući 2. oktobra 1998. akt sa dvosmislenim tumačenjem po zahtjevu Amfilohija (Radovića) da se izjasni ,,o pravnom statusu MPC”.

Pozivajući se na Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977, Sekretarijat je, u bitnom, odgovorio da MPC može imati ,,svojinska ovlašćenja, koja proizilaze iz svojstva pravnog lica, u pogledu svoje imovine, osim imovine koja je posebnim zakonskim propisima proglašena spomenicima kulture ili istorijskim spomenicima u odnosu na koje se svojinska ovlašćenja ostvaruju na način propisan posebnim zakonom”.

Iako je jasno je kako se svojstvo pravnog lica stiče samo upisom u registar a ne mišljenjem Vujanovićeve vlade, citirani akt do sada je jedina što MPC predočava kao odgovor na tvrdnje da djeluje van pravnog poretka Crne Gore.

Vujanović ni u to doba nije solirao kolaboraciju sa Amfilohijem. MPC i njen mitropolit krajem 1990-ih su podržavali DPS – Milo Đukanović je nalagao srpski badnjak pred Cetinjskim manastirom.

Iz MPC-a sada tvrde kako im je Vujanović svojevremeno dao i izvjesne ,,pismene garancije” da će ,,država zaštiti crkvenu imovinu”. Potpuno je van pameti pomisliti da se to desilo mimo znanja Đukanovića.

Sa daljim katastarskim ,,ispravkama” u korist MPC trebalo je nastaviti i na osnovu Zakona o pravednoj restituciji (usvojen juna 2002), koji je predviđao i povraćaj imovine vjerskim zajednicama. Apetite su objavili pravni savjetnici MPC: traže čak trećinu teritorije Crne Gore!

No, uslijedila je promjena: usvajanjem novog Zakona o povraćaju svojinskih prava i obeštećenja, koji je stupio na snagu aprila 2004, anulirana je nedvosmislena opcija da vjerske zajednice i bez specifičnih dokaza i procedura mogu povratiti imovinu na koju polažu prava. Djelimična ispravka uslijedila je 2007, nakon izmjena pomenutog zakona, kada je određen rok od tri mjeseca da vjerske zajednice dostave dokaze od značaja za identifikaciju bivših vlasnika; MPC je, skupa sa druge dvije srpske eparhije koje djeluju u Crnoj Gori, objavila kako je dostavila 129 svojih dokaza kojima potražuje na hiljade hektara.

Dio spora je stigao i do Suda ua ljudska prava u Strazburu, po tužbama MPC i Eparhije budimljansko-nikšićke. No, tamo se neće riješiti pitanje vlasništva nad crkvama i nepokretnostima, jer su većina tužbi zbog ćutanja administracije iz perioda 2004. ili 2005. godine.

Na drugoj strani, ispostavilo se da je pravna legitimacija, barem za Eparhiju budimljansko-nikšićku, pred Sudom u Strazburu – upis u registar vjerskih zajednica Ministarstva vera i dijaspore Republike Srbije! MPC nije objavila, mada je to proljetos javno obećao Amfilohije, kako će se ispisati iz tog istog registra.

U međuvremenu, mitropolit crnogorsko-primorski kešira ili otuđuje crkvenu imovinu, što je u nekadašnjoj Kraljevini Crnoj Gori bilo izričito zabranjeno. On je 10. jula 2008. oko 2.500 kvadrata na Luštici izdao u zakup na 99 godina supruzi srpskog tajkuna Miroslava Miškovića za 590.000 eura. Privatizacijom hotela Avala u Budvi u zatvorenom krugu poravnanja, Budvanska rivijera je MPC-u iskeširala 628.174 njemačkih maraka. Godišnje novčane prihode MPC je proljetos Amfilohije procijenio na oko 2,5 miliona eura, dok Poreska uprava Crne Gore nema evidenciju poslovanja MPC-a, itd.

Svi ovi primjeri su djelić samo naizgled složenog kompleksa, koji je, na drugoj strani, jednostavan, jer zahtjeva odgovor na jedno jedino pitanje: ko je vlasnik pravoslavnih sakralnih objekata i pripadajućih nepokretnosti u Crnoj Gori?

Pitanja imovine su svjetovna a ne kanonska; upravo su, začudo, kanoni (nikad nije precizirano: koji tačno kanoni?) omiljena tema Filipa Vujanovića a ne njegova uža specijalnost – pravna struka.

Niti jedna Vlada DPS-a od kraja 1990-ih – a premijeri su bili Vujanović, Đukanović, Željko Šturanović i Igor Lukšić – nikada nije objavila podatke na osnovu kojeg zakona ili drugog propisa, sudske odluke ili ugovora ili bilo čega drugog je odobrila promjene titulara pravoslavnih sakralnih objekata i pripadajuće imovine u katastarskim knjigama u korist MPC?

Ukoliko takvih dokaza nema – jasno je da se radilo o teškim zloupotrebama službenog položaja.

Međutim, ni MPC i srodni entiteti Srpske crkve, ni sada nemaju razloga za prećerano zadovoljstvo ili optimizam. Iako su upisani kao vlasnici većine posjedovnih listova nad spornom imovinom, podaci u katastarskim knjigama nijesu dokaz o svojini, već o posjedu.

Upisi u katastar su samo pretpostavke o postojanju prava svojine a pretpostavka postaje neoboriva tek ako se dokumentima na zakonit način dokaže osnova i načina sticanja svojine. Prevedeno: pretpostavka o svojini u katastru nije neprikosnovena, već oboriva!

Zbog čega se pitanje crkvene imovine konačno ne uredi donošenjem novog zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, već je na snazi onaj iz 1977. koji se selektivno primjenjuje?

Odgovor je u činjenici da bi DPS izgubila status licenciranog tumača i arbitra identitetskih pitanja.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo