Povežite se sa nama

MONITORING

Smrt u prisustvu vlasti

Objavljeno prije

na

Ukoliko me izručite Crnoj Gori tamo neću poživjeti duže od nekoliko dana. Veselin Vukotić, bivši bokser iz Nikšića, potom terenski radnik SDB-e izjavio je nekoliko dana uoči (samo)ubistva Milivoja Terzića u spuškom zatvoru i nekoliko nedjelja nakon što je zagonetno u italijanskom zatvoru život izgubio Vitomir Bajić. Možda se Vukotić, Terzić i Bajić nikada nisu upoznali, ali njihovi životni putevi ipak imaju nešto zajedničko – Darka Šarića, narkobosa osumnjičenog za šverc dvije i po tone kokaina iz Južne Amerike. Terzićeva smrt dala je nova krila nagađanjima da odbjegli Šarić naručuje kažnjavanje onih koji mu se zamjere.

Pljevljak Milivoje Terzić je u utorak pronađen mrtav u ćeliji Istražnog zatvora u Spužu. Tamo se nalazio od prije dva i po mjeseca zbog sumnje da je učestvovao u reketiranju majke Darka i Duška Šarića. Terzić je navodno od majke Šarića, lažno se predstavljajući preko telefona kao predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, uzeo 300.000 eura. Osnovni državni tužilac u Kotoru podigao je optužnicu protiv Terzića i Aksentija Ilijina iz Subotice zbog krivičnog djela prevare, jer su, kako se navodi, od 28. do 31. jula lažno prikazali da će za 300.000 eura izdejstvovati ustupanje krivičnog postupka iz Italije u Crnu Goru za Darka. Ilijin je, kako se navodi, uzeo 300.000 eura od majke Šarićevih u njenom stanu u Pljevljima i od tada se nalazi u bjekstvu.

Patolog dr Miodrag Šoć je u ponedjeljak veče uradio obdukciju u Kliničkom centru, nakon čega je u usmenom razgovoru sa tužiocem, kako prenose podgoričke Vijesti, kazao da je ,,Terzić ipak zadavljen”! Drugi patolog dr Dragana Čukić ,,ne isključuje mogućnost samoubistva”. Da li je Terzić izvršio samoubistvo ili je ubijen znaće se naredne sedmice.

Majka je Milivoja Terzića posljednji put vidjela u utorak, kada ga je posjetila u spuškom zatvoru. Od majke je tražio da mu donese odijelo, jer je 21. novembra trebalo da mu počne suđenje. Majci je tada rekao da je spreman da ispriča pravu istinu o slučaju za koji je optužen. Nije doživio da je ispriča.

Lider PZP-a Nebojša Medojević najavio je da će nakon slučaja Terzić zatražiti kontrolno saslušanje direktora ZIKS-a Milana Radovića, državnog tužioca Ranke Čarapić i ministara pravde i policije Duška Markovića i Veselina Veljovića o stanju bezbjednosti u toj instituciji.

,,Meni je sasvim jasno da narko karteli u Crnoj Gori, koji godinama finansiraju DPS i njihove izborne pobjede, plaćaju ogromne rekete korumpiranim policajcima, pripadnicima ANB, tužiocima i sudijama, ministrima i lokalnim funkcionerima, neće sjedjeti skrštenih ruku i posmatrati kako ih isti ljudi koje su oni plaćali sada hapse i zapljenjuju imovinu”, rekao je Medojević.

Terzićeva smrt posebno je zaintrigirala javnost nakon što se 21. septembra Vitomir Bajić (43), koji se povezuje sa grupom Darka Šarića, pronađen mrtav u zatvoru Komo u Italiji. Zvanično je objašnjeno da se radilo o samoubistvu. Bajićev advokat Borivoje Borović je izjavio da je siguran da je smrt nastupila pod veoma sumnjivim okolnostima.

Bajić je pripadnik narko-klana Darka Šarića, objavio je beogradski Blic. Prema istom listu, Bajić je u kriminalnom podzemlju važio za plaćenika koji je za svoje usluge u švercu droge, otmicama i ubistvima, Darku Šariću i Luki Bojoviću naplaćivao ogromne svote novca.

Izvor Blica navodi da Bajićevo hapšenje nije bilo moguće, jer se uglavnom nalazio u Crnoj Gori. U akciji Loptice, Bajić je u novembru prošle godine uhapšen u Crnoj Gori, zajedno sa bratom Darka Šarića Duškom. Na teret im je stavljen šverc 225 kilograma kokaina, koji su zaplijenjeni u italijanskom gradu Livorno. Bajić je u martu ove godine izručen Italiji, koja je protiv njega pokrenula sudski postupak. Da li je Bajić, državljanin Srbije i BiH, posjedovao informacije ključne za proces protiv Darka i Duška Šarića, vjerovatno se nikada neće saznati.

Uklanjanje Šarićevih svjedoka počelo je ,,neprijatnostima” koje je doživljavao svjedok tužilaštva, vojvođanski biznismen Mile Jerković tokom finansijske istrage u vezi sa Šarićevom imovinom, ali i pranjem para. Njemu su više puta telefonski prijetili, ali i slali ,,dobronamjerne savjete” da ga upozore da se vrati na ,,pravi put”.

Jerković je na suđenju za pranje novca Darku Šariću detaljno opisao šemu po kojoj su pokupovane mnoge srpske firme, a prljave pare od narkoposlova stavljene u legalne tokove. On je svjedočio u Posebnom odjeljenju Višeg suda u Beogradu.

Nebojši Joksoviću, zaštićenom svjedoku, imovina je nekoliko puta bila meta napada. Početkom juna ove godine u strahovitoj eksploziji gotovo je raznijet Joksovićev kafić La prinćipesa u beogradskom naselju Žarkovo. Nekoliko mjeseci ranije, pred svjedočenje u Specijalnom sudu, ispaljene su tri zolje na njegovu štampariju, takođe, u Žarkovu. Počinioci u oba slučaja nisu pronađeni, a sumnjalo se da ,,pozdrave” šalje Šarić.

Pljevljak Joksović bio je jedan od najbližih Šarićevih saradnika. Uhapšen je krajem januara 2010, ali je u međuvremenu odlučio da sarađuje sa Tužilaštvom za organizovani kriminal, pa je po dobijanju statusa svjedoka saradnika pušten iz pritvora. On je u beogradsku Palatu pravde doveden prije nekoliko dana, pred kraj radnog vremena uz jako obezbjeđenje. Kad je saslušanje završeno odveden je na lokaciju gdje njega i njegovu porodicu danonoćno čuvaju.

Nekoliko dana poslije Joksovićevog svjedočenja, u ponedjeljak, 7. novembra u cik zore, u centru Berana, u stravičnoj eksploziji, demoliran je lokal u izgradnji. Lokal je, prema nezvaničnim saznanjima, vlasništvo Draška Vukovića (38), bliskog saradnika Darka Šarića i Borisa Labana, ali se zvanično vodi na Rajka Vešovića (32) iz Berana. Vešović je u bliskim rodbinskim vezama sa Draškom Vukovićem. Laban je uhapšen prošle godine u akciji Balkanski ratnik i nalazi se u zatvoru u Beogradu, gdje mu se sudi.

Policija ima određena saznanja ko bi mogao biti naručilac napada na kafić. Osoba na koju se sumnja a koja je u bliskim rodbinskim odnosima sa Šarićima, od noći u kojoj se dogodila eksplozija, nestala je iz Berana. Malo se zna da su Šarići porijeklom iz beranskog sela Šekular.

Nezvanično, eksplozija je bila opomena Vukoviću da ne bi trebalo mnogo da ,,priča” na pretresu na kome će se pojaviti, vjerovatno krajem ovoga mjeseca. Vuković je donedavno bio u bjekstvu. Poslije predaje, kako je objavio beogradski tabloid Kurir, Vuković je odlučio da tužilaštvu detaljno ispriča sve što zna o poslovima Darka Šarića. Draško Vuković je čak otkrio i lokaciju na kojoj se Šarić skriva, kazao je za taj list izvor iz srpskog pravosuđa. Ovaj Beranac koji govori četiri jezika, upoznat je sa svim Šarićevim tajnama, kupovinom kokaina u Latinskoj Americi, transportu prekookeanskim brodovima ka Evropi. Upućeni navode da će njegovo svjedočenje ,,zakopati” Darka Šarića, objavile su nedavno Večernje novosti.

Sredinom februara ove godine Nebojša Jestrović, koji je optužen da je oprao više od 20 miliona eura koji je grupa Darka Šarića uzela švercom kokaina, više puta je ponovio da se plaši za svoj život. On je izjavio da je Šarić za 25 miliona eura njemačkoj kompaniji VAC prodao preduzeće Štampa sistem. Istovremeno je tvrdio da nikada nije čuo da se njegov vjenčani kum i najbolji drug Darko Šarić bavio švercom kokaina, ali da zna da je Šarić bio prvak na školskim takmičenjima iz hemije i biologije i da ,,napamet zna pola Gorskog vijenca”.

Početkom juna ove godine u Kliničkom centru Crne Gore umro je

Dragan Dudić – Fric (50), desetak sati nakon što je teško ranjen na terasi kotorskog kafića Mocca. Na njega je pucao Ivan Vračar (32), koji je uhapšen nedaleko od mjesta zločina. Školovani kapetan duge plovidbe, pokojni Dragan Dudić, u javnosti je bio poznat kao jedan od najbogatijih stanovnika Bokokotorskog zaliva, značajan poslovni partner Skupštine opštine Kotor, finansijer vaterpolo kluba Cattaro, ali i kao ,,kontroverzni biznismen vrlo visoko kotiran u narko klanu Darka Šarića”.

Dudić je 2001. godine postao većinski vlasnik Luke u Risnu. Nakon rekonstrukcije i modernizacije, luka je svečano otvorena 30. juna te godine. ,,Ovakvi primjeri moraju imati maksimalnu podršku, zbog opšteg interesa građana i kao obilježje našeg opredjeljenja za reformske procese”, hvalio se tadašnji premijer Filip Vujanović dok je, skupa sa direktorom luke Draganom Dudićem, presijecao crvenu vrpcu.

Osam godina kasnije, u Skupštini Crne Gore tadašnji ministar pravde Miraš Radović saopštio je da je to ministarstvo prethodne godine predložilo a Vujanović, sada kao predsjednik Crne Gore, potpisom potvrdio odluku o pomilovanju Dragana Dudića. Njega je Osnovni sud u Kotoru osudio na kaznu zatvora od četiri mjeseca, uslovno dvije godine.

Mediji su – od Beograda do Londona Dudićevu smrt doveli u vezu sa Darkom Šarićem i njegovim nastojanjem da, u što je moguće većoj mjeri, sačuva organizaciju i stečenu imovinu.

,,Darko Šarić je odgovoran za likvidaciju jednog od svojih najbližih saradnika Dragana Dudića kaže izvor iz vrha srpske policije. Prema njegovim riječima, srpska, ali i crnogorska policija sumnjaju da je ubistvom Frica počeo obračun unutar samog klana Šarića, koji pokušava da ukloni nezgodne svedoke”, pisao je beogradski Press.

Po Pressu, Dudić je ubijen zato što se Šarić uplašio da bi on mogao da napravi dogovor sa vlastima kako bi se izvukao iz ove priče. Istovremeno, iz Ljubljane stiže vijest da je tamošnja policija pojačala mjere obezbjeđenja uhapšenih pripadnika slovenačkog ogranka Šarićevog narko klana, strahujući da bi se oni mogli naći na meti odbjeglog šefa.

Nepunih dvanaest sati prije atentata na Dudića, potencijalni svjedok saradnik srpske policije u ,,slučaju Šarić”, već pominjani Mile Jerković za dlaku je izbjegao smrtonosan sudar sa kamionom. Policajac iz njegove pratnje izgubio je život. Puka koincidencija ili još jedan pokušaj misterioznog uklanjanja svjedoka koji previše znaju o Darku Šariću?

Prvog oktobra prošle godine u kotorskom naselju Dobrota 2, ispred zgrade u kojoj je stanovao, iz zasjede je ubijen Dejan Đuković (32) vlasnik lokalne taksi firme. Petnaest dana kasnije urugvajska policija je, u saradnji sa američkom DEA i srpskom BIA, započela operaciju Balkanski ratnik. Mediji iz Beograda su, pozivajući se na podatke srpske policije, prenijeli informaciju da je Đuković ubijen jer je ,,bio smetnja poslovima Šarićevog narkoklana”.

Gdje je Šarić još se ne zna. Mnogi strahuju od njegove dugačke ruke.

Veseljko KOPRIVICA
Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo