Povežite se sa nama

FOKUS

Šta smo radili u ratovima

Objavljeno prije

na

Pucalo se od Triglava do Đevđelije, od prvog (Slovenija, ljeto 1991) do posljednjeg (Makedonija, proljeće 2001) rata, prema još nesređenim podacima, pobijeno je približno 250.000 ljudi (ubjedljivo najviše civila) i napravljena materijalna šteta koja će teško biti izračunata. SFRJ se raspadala u barutnom plamenu kroz nekoliko ratnih etapa a njena disolucija, sa međunarodnim priznanjem nezavisnosti administrativnih teritorija (federalnih republika i pokrajine Kosovo), potrajala je od 15. januara 1992. do 18. februara 2008. godine. Samo su Makedonija 1992. i Crna Gora 2006. do nezavisnosti došle bez ratnih sukoba.

Srbi su ubjedljivo najviše ratovali: direktno protiv Hrvata, Bošnjaka i kosovskih Albanaca, NATO-a, indirektno (JNA) protiv Slovenije; samo u sukobu u Makedoniji 2001. Srbi nijesu bili zaraćena strana.

Rat JNA protiv Slovenije bio je prvi rat u Evropi od 1945, dok je NATO u rano proljeće 1994. bombardovanjem srpskih meta kod Goražda (BiH) prvi put u svojoj istoriji upotrijebio oružje a 1999. protiv Srbije poveo tromjesečnu ratnu kampanju.

Na području Srebrenice, presudom Tribunala u Hagu, pokolj oko 8.000 Bošnjaka je kvalifikovan kao najteže zvjerstvo u Evropi od holokausta – zločin genocida.

OPET U BITKAMA: Nakon Titove smrti i geopolitičke prekompozicije odnosa snaga svršetkom hladnog rata u Evropi, od svih opcija nenasilne ustavne prekompozicije SFRJ – od saveza suverenih država do potpuno mirnog razdruživanja – desilo se najgore: rat.
„Opet smo u bitkama, i pred bitkama; one još uvijek nijesu oružane, mada ni takve još nijesu isključene”, poručio je Milošević 28. juna 1989. na Gazimestanu. Ili je imao vidovnjačke sposobnosti ili je već tada računao na glavnu polugu vladanja Jugoslavijom i Karađorđevića i Tita – oružane snage.
Miloševićev politički uspon se vezuje za autoritet generala armije Nikole Ljubičića, najmoćnije ličnosti JNA, saveznog ministra odbrane od 1967. do 1982. godine a potom člana Predsjedništva (Vrhovna komanda) SFRJ. Srbi nijesu dominirali armijom samo u oficirskom i podoficirskom sastavu (63 odsto, više i od svoje proporcionalne zastupljenosti kao najbrojnijeg naroda). Svi ministri odbrane SFRJ nakon Titove smrti su bili Srbi: admiral flote Branko Mamula 1982-1988, general armije Veljko Kadijević 1988-1992, general-pukovnik Blagoje Adžić nekoliko mjeseci 1992. godine.
Tokom Mamulinog mandata najavljena je uloga JNA u postitovskom periodu – generali će potezati oružje. Najprije je 1981. na Kosovu došlo do prve masivne upotrebe oružanih snaga i civilnih žrtava (detaljniji opis u Mamulinoj knjizi Slučaj Jugoslavija, Podgorica 1999) nakon koje će u Prištini biti oformljen 52. korpus – inkubator kroz koji su u (post)jugoslovenskoj drami prošli neki od ključnih srpskih generala: Adžić, Ratko Mladić, Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, itd.
Slično organizacionom modelu 52. korpusa – kojim je JNA testirala obračun sa čitavim narodima – Milošević je na pitanju ustavnog statusa Kosova raspalio demone srpskog nacionalizma. On je nastupao pod krinkom ,,očuvanja Jugoslavije kao federacije” u kojoj bi Srbi, kao većinska populacija, majorizovali sve ostale.
JNA je imala višedecenijski klijentski status; dotirana neograničenim finansijskim sredstvima, raspolagala je ogromnim efektivima. Miloševićeva politika i čvrstorukaški stil impresionirao je generale u tolikoj mjeri da mu je ministar odbrane Kadijević, sredinom 1988. tokom ljetovanja u Kuparima kod Dubrovnika, nudio da ga JNA podrži u izboru za saveznog premijera.
Nakon ljetovanja u Kuparima, Milošević se obreo na Vilusima, u blizini Nikšića, na jednom konspirativnom sastanku na temu, kako se vjeruje, organizacije AB-revolucije u Crnoj Gori – koja se s jeseni 1988. inspirisana ,,brigom za Kosovo” zaista i dogodila.

RATNE IGRE: Do oktobra 1988. ustrojen je u Titogradu 2. korpus JNA namjesto dotadašnjeg Vojnog područja. Iz 2. korpusa, koji će 1992. postati 2. armija Vojske Jugoslavije, sve do 2001. su nadzirane političke prilike u Crnoj Gori.
Upotreba Crne Gore, njenih ljudskih i materijalnih resursa za ratna dejstva 1991. ima predistoriju u doktrini Jedinstvo admirala Mamule o preustroju oružanih snaga iz 1980-ih.
,,Odlučili smo otvoriti problem širih vanrednih prilika sa širom vojnom intervencijom iz vana”, zapisao je Mamula u knjizi Slučaj Jugoslavija.
Na bazi iskustva borbene upotrebe snaga 1981. na Kosovu, na ratnim igrama Maganik-2 iz 1981. i Sloga-83 iz 1983. JNA je definisala i ulogu vojnih obveznika iz Crne Gore kao ofanzivne mase za dejstva na liniji Mostar-Neretva-Dubrovnik.
Ne samo za Mamulinog vakta, već kroz cijelu istoriju jugoslovenskih država, za Crnu Goru nikada nije bilo prijetnje izravne vojne agresije iz inostranstva; u planovima beogradskih generala za crnogorski front isključivo su planirani i izvođeni ofanzivni zadaci (1941. Albanija, 1991. dolina Neretve i jug Hrvatske).
Sredinom 1980-ih glavni ratni plan JNA, poznat pod kodnim nazivom S-1, nije bio više odbrana od agresije SSSR-a i Varšavskog ugovora (čija se snaga nepovratno topila), već je zamijenjen planom S-2 odbrane od invazije NATO sa glavninom udara preko Jadranskog mora.
Od 1986. do 1990. održan je ciklus komandno-štabnih vježbi Romanija najvišeg vojnog vrha u kojima je teritorija Crne Gore dobila izuzetnu važnost za izvođenje ofanzivnih operacija.
Prema dokumentu Ideja manevara OG Jadran na Jadranskom pomorskom vojištu (VPO, Split, 1986-1990), NATO bi svojom kombinovanom OG (operativnom grupom) Jug i taktičkom grupom Ankona, u početnoj fazi napada na SFRJ, najprije desantirao glavne hrvatske otoke, uključujući i širu okolinu Dubrovnika, a zatim, na tom pravcu, nastavio prodor dolinom Neretve ka Sarajevu.
Kao odgovor, za bočne kontraudare su JNA generali planirali ukupno tri OG a prva među njima je bila OG Mostar koju bi u osnovi popunjavali 2. korpus (Titograd), 9. VPS (Herceg-Novi) i TO Crne Gore – upravo one jedinice koje su, shodno planovima Kadijevića i Adžića, 1991. oformile 2. operativnu grupu JNA, najprije za okupaciju Mostara a onda i za napad na Dubrovnik.
Glavni zadatak OG Mostar, po scenariju ratnih vježbi Romanija, bio je penetracija u područje Neretve i zaustavljanje NATO snaga južno od Mostara, ispred mostarskog aerodroma – baš tamo gdje su prve jedinice TO Crne Gore krajem septembra 1991. najprije i bile upućene.

PLJAČKA I POGIBIJA: Što su uistinu bili ciljevi JNA kod Dubrovnika nije bilo jasno u jesen 1991. godine. Dubrovnik i šire područje je krajem 1960-ih bilo demilitarizovano; dotadašnja kasarna je pretvorena u skladište a u grad je uplovljavala samo barkasa JNA radi opskrbljivanja hranom i vodom baze na ostrvu Lastovo. JNA je u Kuparima imala kompleks hotela bez oružane posade. Nije bilo domicilnih Srba, pa je otpao propagandni izgovor da JNA poput drugih djelova Hrvatske tamo deblokira svoje garnizone ili brani ,,goloruku srpsku nejač”.
Odgovor smo dobili 1993. godine, kada je Kadijević, kao general u penziji, u knjizi Moje viđenje raspada objasnio da je cilj bio ,,osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu”.
U toj fazi, početkom oktobra 1991, JNA je na Kadijevićevoj zamisli o ,,daljim dejstvima” povela manevarski rat protiv Hrvatske, ne samo kod Dubrovnika, već i u istočnoj Slavoniji, gdje su se njene najelitnije oklopne snage zaglavile na upornoj odbrani Vukovara koji je na kraju sravnjen.
Odbrana Dubrovnika brojala je do 1.000 hrvatskih lako naoružanih vojnika i policajaca, kasnije ustrojenih u 163. brigadu HV-a, pod zapovjedništvom bivšeg JNA oficira Nojka Marinovića.
JNA je u području koncentrisala znatno jače, teško naoružane snage od 20.000 vojnika – među njima 16.000 crnogorskih rezervista – pod komandom 2. OG sa komandnim mjestom u Kifinom Selu kod Trebinja. U sastavu 2.OG su se nalazili 2. titogradski i 37. užički korpus JNA, jedinice TO Crne Gore i TO tzv. istočna Hercegovina, zatim 9. vojno-pomorski sektor sa svojom 472. motorizovanom brigadom iz Trebinja; podršku iz vazduha davao je 172. avijacijski puk sa aerodroma Golubovci. Štabom u Kifiom Selu su od 30. septembra komandovali generali Jevrem Cokić (5. oktobra povrijeđen u udesu helikoptera), Mile Ružinovski (desetak dana) i od 14. oktobra 1991. Pavle Strugar.
No, uprkos brojčanoj (u prosjeku 20:1) i nesmjerljivoj nadmoći u ratnoj tehnici, logistici, te školovanom oficirskom kadru, snage 2. OG su sa velikim teškoćama napredovale ka Dubrovniku; loša obučenost i haos u linijama komandovanja doveli su do velikih žrtava u redovima JNA, poglavito među crnogorskim rezervistima (poginulo ih ukupno oko 165).
Dubrovnik je pod neposrednu opsadu došao nakon što su u ponovljenom pokušaju 24. novembra zauzete Čepikuće, te niz drugih prilaza samom gradu. Na površini od desetak kvadratnih kilometara se našlo oko 50.000 Dubrovčana i izbjeglica.
Najžešći napad bio je 6. decembra kada je JNA otvorila artiljerijsku paljbu po starom gradskom jezgru i pokušala da zauzme tvrđavu Imperijal na vrhu Srđa. U borbama kod Dubrovnika poginulo je 193 hrvatska vojnika.
Sramna kampanja nazvana je „rat za mir”. Napadnut grad zaštićen kao svjetska kulturna baština. Ubijeno je 100 civila. U području je temeljno opljačkano, zatim uništeno, spaljeno i minirano 2.100 kuća. Iz marine u Komolcu je ukradeno oko 50 jahti i čamaca, dok je najveći broj potopljen. Aerodrom Čilipi je opljačkan: ponijeti sistemi za kontrolu leta, radari, radio-farovi, agregati. Opljačkana je stoka sa farme u Grudama, zatim kompleksi hotela u Kuparima. JNA je u Sutorini kod Herceg-Novog organizovala „sabirni logor” za organizovano dovlačenje opljačkanih dobara a u Morinju kod Kotora je otvorila divlji zarobljenički logor.

(NE)VOLJNI SAUČESNICI: Do proljeća 1992. najveći broj crnogorskih rezervista je povučen sa fronta u mukloj tišini – što je kontrast u odnosu na euforiju, medijsko ojkanje i podvriskivanje ratne 1991. jeseni.
U to je vrijeme preko crnogorskih luka iz Hrvatske evakuisan gotovo kompletni 13. korpus JNA iz Rijeke koji je kod Mostara i u istočnoj Hercegovini na frontu bio okosnica kombinovane OG Trebinje-Bileća.
U Titogradu je, tokom priprema za agresiju na BiH, u prvoj polovini 1992. bila oformljena 4. vojna oblast (2. korpus, 37. korpus) sa zapovjednim ingerencijama nad OG Trebinje-Bileća, te teritorijom od rijeke Neretve do linije Mostar-Kalinovik-Foča, uprkos činjenici da je BiH 6. aprila 1992. međunarodno priznata.
Četvorica generala Crnogoraca predvodili su snage JNA u drugim dijelovima BiH na početku rata: Vojislav Đurđevac komandant 4. korpusa u Sarajevu, Špiro Niković komandant 10. korpusa u Bihaću, Savo Janković (do 1988. ministar odbrane Crne Gore) komandant 17. korpusa u Tuzli, dok je general Dobrivoje Praščević bio načelnik štaba Druge vojne oblasti u Sarajevu (zamjenik Milutina Kukanjca).
Crna Gora kao dio novoproglašene SRJ nije bila samo izložena ekonomskim sankcijama od strane UN, već i neposrednim vojnim prijetnjama NATO-a zbog umiješanosti u agresiju na BiH.
Od 16. jula 1992. brodovi NATO-a su zaposjeli pomorske prilaze radi kontrole sankcija na 12 nautičkih milja od crnogorske obale, dok su od jeseni iste godine sa nosača aviona J.F.K. kontrolisali vazdušni prostor na 40 stepenu sjeverne geografske širine. Do granice prema BiH borbeni avioni zapadne alijanse su sprovodili operaciju Zabraniti let nad BiH.
I nakon Dejtona i kraja rata u BiH i Hrvatskoj, Beograd je održavao ratne tenzije u Crnoj Gori. Od 10. do 16. maja 1996, u prisustvu Miloševića, Vojska Jugoslavije je na crnogorskoj teritoriji održala najveće manevre Laser-21.
Iako su crnogorske vlasti odbile da učestvuju u ratu na Kosovu, Crna Gora
je 1999. kao „nevoljni saučesnik” bila izložena ograničenim NATO udarima.

Niti jedan crnogorski politički zvaničnik nije optužen zbog ratova u Hrvatskoj i BiH. U optužnici protiv Miloševića pred Tribunalom u Hagu kao „učesnici udruženog zločinačkog poduhvata” napada na Hrvatsku označeni su tadašnji predsjedavajući krnjeg Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i Momir Bulatović predsjednik Predsjedništva Crne Gore, dok se u zločinačkom poduhvatu napada na BiH samo Kostić pominje.
Kostić i Bulatović su bili haški svjedoci odbrane Miloševića, dok je treći značajan akter ratnih zbivanja, Milo Đukanović, odbio svjedočenje na poziv tužilaštva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

RAZLAZ MILATOVIĆA I SPAJIĆA: Novo miješanje karata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik države poručuje da ćemo o njegovim budućim političkim potezima biti na vrijeme obaviješteni. Sada je, kaže,  posvećen samo državnoj funkciji. Premijer se ne oglašava. Valjda sprema program održivih reformi. Ostali  preračunavaju šta im raskol u PES-u može donijeti a šta odnijeti

 

 

Za nama je vikend koji je protresao crnogorsku političku scenu. Sa tendencijom, smatraju mnogi, da je iz temelja preobrati. U kom pravcu – neizvjesno je.

Prvo je, u subotu poslije podne, stigla vijest da Predsjednik države Jakov Milatović napušta pokret Evropa sad (PES). “Dosadašnji način rada je suprotan obećanom i vrijednostima koje sam imao na umu prilikom stvaranja pokreta. Iz tog razloga dajem ostavku na sve funkcije u pokretu”, objavio je Milatović, inače osnivač i potpredsjednik PES-a, na društvenoj mreži X. Uz to je podsjetio da su, osnivajući PES, građanima obećali transparentnost u radu, racionalan i argumentovan dijalog, te kompentenciju i lični integritet kao odlučujući faktor pri zapošljavanju i napredovanju. Da bude jasnije šta zamjera doskorašnjim partijskim kolegama.

U danima koji su prethodili Milatovićevoj objavi svjedočili smo obraćanju Igora Dodika (sin predsjednika RS i funkcioner tatine partije) u kojoj on Milojka Spajića podsjeća na navodni vlastiti doprinos podizanju PES-ove partijske infrastrukture u Crnoj Gori. Iz PES-a su to prećutali.

Potom su Spajić i Milatović, kao premijer i predsjednik države, “konstruktivno” razgovarali o popuni upražnjenih ambasadorskih mjesta. “Izbor ambasadora mora biti kvalitetan i profesionalan proces, a cilj je Vlade i predsjednika države da personalna rješenja budu ona koja će kvalitetno zastupati interese Crne Gore u drugim zemljama”, navedeno je u zajedničkom saopštenju. Međutim, nezvanične informacije o tome kako su partije vladajuće koalicije međusobno podijelile zone uticaja u upražnjenoj diplomatskoj mreži ne ulivaju povjerenje u taj proces. Dok se Predsjedniku, kažu neki, učinilo kako je neopravdano ostao bez mogućnosti da ponudi neka svoja rješenja.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Zbog javnih optužbi da predvode šverc cigareta, u toku su sudski postupci koje su protiv bivšeg premijera Dritana Abazovića pokrenuli Mijajlović i Ubović, kao i Zoran Lazović nekadašnji visoki funckioner ANB, a kasnije visoki policijski funkcioner.

“Nakon što sam prije dvije godine naveo da se ljudi iz klana Grand (vlasnici Bemax-a i ostala ekipa) nalaze na vrhu kriminalne piramide u Crnoj Gori, postao sam svakodnevna meta njihove prljave kampanje i šaptačkih divizija koje finasiraju, ili su emotivno korumpirali navodnom brigom za državu. Kada im ni to nije pomoglo, krenuli su sa prijetnjama i aktivirali privatne tužbe i sudske procese koji su u toku. Danas je neke od njih konačno stigla ruka pravde, a vjerujem da će i ostali koji su se ogriješili o zakon imati sličnu sudbinu”, prokomentarisao je hapšenje Abazović. Ocijenio je i da je Grand  “po operativnim procjenama državu Crnu Goru oštetio za milijarde eura”.

U javnosti se kompanija Bemax od ranije dovodi sa takozvanim klanom Grand, jednim od interesnih klanova nastalih u vrijeme bivšeg režima. Kako je Monitor više puta pisao, Bemaxova moć je okosnica  klana Grand, koji se povezivao  sa Đukanovićevim ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom, što je on više puta demantovao.  Klan nosi ime po nekadašnjem  podgoričkom lokalu Grand, koji je bio simbol bivšeg režima i ovog interesnog klana. U njemu su nerijetko viđani Roćen, Mijajlović i Ubović, kao  i drugi tadašnji visoki  funkcioneri  partije na vlasti, ali i visoki funkcioneri ANB. U tom su lokalu sklopljeni, pisali su mediji, i neki unosni državni poslovi. Na lokal je zatvoren nakon što je na njega bačena eksplozivna naprava još u jesen 2015. godine. U istom periodu, par mjeseci ranije i kasnije, dogodili su se bombaški napadi na imovinu tadašnjeg visokog funkcionera ANB Duška Golubovića, takođe povezivanog sa klanom Grand, što se tada tumačilo obračunima za moć na bezbjedonosnim službama i pravosuđem između dva interesna klana bivšeg režima. Zoran Lazović i Golubović javnosti su poznati i kao gosti  na svadbi Safeta Kalića, što se pravdalo navodno njihovim profesionalnim angažmanom.  Lazovićevo ime često se pominje u objavljenim skaj prepisakama, u komunikaciji njegovog sina Petra Lazovića, osumnjičenog za šverc narkotika, ali i za pripadnost kriminalnom kavačkom klanu.

Nasuprot Grandu, govorilo se o tzv Mojkovačkom klanu, povezivanim sa duvanskim poslovima i nekadašnjim šefom ANB i bivšim premijerom Duškom Markovićem, kao i sa bivšim šefom Uprave policije Veselinom Veljovićem, koji je  uhapšen prošlog ljeta po nalogu SDT, zbog zloupotrebe službenog položaja i stvaranja kriminalne organizacije. Tužilaštvo ga tereti da  je, između ostalog, povjerljivim informacijama pomagao šefu kriminalne organizacije Aleksandru Mrkiću da švercuje cigarete.

Zanimljivo je da je Duško Marković svojevremeno zbog komentara na portalu Vijesti tužio aktuelnog šefa Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića, koji je po nalogu SDT sproveo posljednja hapšenja klana Grand. Marković je teretio Šukovića za ugrožavanje bezbijednosti, dok je Šuković tada saopštio da mu se Marković i Veljović svete “zbog istraga koje je kao šef Odsjeka za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije vodio u vezi sa navodnim švercom cigareta iz fabrike u Mojkovcu”.

Veljovićev dugogodišnji šef obezbjeđenja Milenko Rabrenović sada je međutim uhapšen kao dio klana Grand. Što se tiče ostalih uhapšenih, njihova imena nijesu mnogo pominjana u javnosti.

Prema registru kompanija Golub Vojinović i Dejan Jokić posjeduju polovinu kompanije DG group registrovane za trgovinu na veliko sa pićima.  Sjedište kompanije je u blizini sjedišta Bemaxa, u City kvartu u Podgorici. Osim ove kompanije, gradili su i apartmane i objekte. Vojinović i Jokić su, prema podacima Ministarstva planiranja u decembru 2021. prijavili gradnju objekta u Staroj Varoši  u Podgorici, dok je Jokić sa još jednim od vlasnika DG Group Sašom Pekićem investitor apartmana u Budvi. Imena Jokića i Pekića pominju se i u više ugovora sa Opštinom Budva dok je njom upravljao DPS. U tim ugoovorima oni preuzimaju dugovanja koje je opština imala prema trećim licima i kompanijama. U ime Opštine ugovore je potpisivao Srđa Popović.

U javnosti je pominjano i ime policajca Dragana Backovića koji je godinama bio na čelu  Granične policije u Nikšiću. U vrijeme kada je bio državni sekretar u MUP-u Rade Milošević je saopštio da posjeduje dokaze kako je Backović politički pritiskao zaposlene u toj stanici i pravio spiskove sa imenima članova porodica. Milošević je kasnije optužen za šverc cigareta.

Zoran Žuti Đukanović nikšićki je biznismen, blizak rođak Mila Đukanovića, dugogodišnjeg predsjednika  i premijera države  i DPS-a. Zoran Đukanović je vlasnik kompanije Đukanović kompani, koja je registrovana za kockanje i klađenje. Prema podacima privrednih registara kompanija je od početka godine u bokadi.

Nikšićanin Mileta Simanić se vezuje za špeditersku kompaniju Knjaz. On je  ranije hapšen u akciji SDT i  SPO zbog šverca cigareta. SDT ga je tada teretilo da je dio kriminalne grupe koju je formirao Nikšićanin Ivan Mićković.

Specijalni tužilac Vladimir Novović zakucao je i na vrata Granda. Šta se još krije iza tih vrata, još je nepoznato.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo