Povežite se sa nama

FOKUS

Šta smo radili u ratovima

Objavljeno prije

na

Pucalo se od Triglava do Đevđelije, od prvog (Slovenija, ljeto 1991) do posljednjeg (Makedonija, proljeće 2001) rata, prema još nesređenim podacima, pobijeno je približno 250.000 ljudi (ubjedljivo najviše civila) i napravljena materijalna šteta koja će teško biti izračunata. SFRJ se raspadala u barutnom plamenu kroz nekoliko ratnih etapa a njena disolucija, sa međunarodnim priznanjem nezavisnosti administrativnih teritorija (federalnih republika i pokrajine Kosovo), potrajala je od 15. januara 1992. do 18. februara 2008. godine. Samo su Makedonija 1992. i Crna Gora 2006. do nezavisnosti došle bez ratnih sukoba.

Srbi su ubjedljivo najviše ratovali: direktno protiv Hrvata, Bošnjaka i kosovskih Albanaca, NATO-a, indirektno (JNA) protiv Slovenije; samo u sukobu u Makedoniji 2001. Srbi nijesu bili zaraćena strana.

Rat JNA protiv Slovenije bio je prvi rat u Evropi od 1945, dok je NATO u rano proljeće 1994. bombardovanjem srpskih meta kod Goražda (BiH) prvi put u svojoj istoriji upotrijebio oružje a 1999. protiv Srbije poveo tromjesečnu ratnu kampanju.

Na području Srebrenice, presudom Tribunala u Hagu, pokolj oko 8.000 Bošnjaka je kvalifikovan kao najteže zvjerstvo u Evropi od holokausta – zločin genocida.

OPET U BITKAMA: Nakon Titove smrti i geopolitičke prekompozicije odnosa snaga svršetkom hladnog rata u Evropi, od svih opcija nenasilne ustavne prekompozicije SFRJ – od saveza suverenih država do potpuno mirnog razdruživanja – desilo se najgore: rat.
„Opet smo u bitkama, i pred bitkama; one još uvijek nijesu oružane, mada ni takve još nijesu isključene”, poručio je Milošević 28. juna 1989. na Gazimestanu. Ili je imao vidovnjačke sposobnosti ili je već tada računao na glavnu polugu vladanja Jugoslavijom i Karađorđevića i Tita – oružane snage.
Miloševićev politički uspon se vezuje za autoritet generala armije Nikole Ljubičića, najmoćnije ličnosti JNA, saveznog ministra odbrane od 1967. do 1982. godine a potom člana Predsjedništva (Vrhovna komanda) SFRJ. Srbi nijesu dominirali armijom samo u oficirskom i podoficirskom sastavu (63 odsto, više i od svoje proporcionalne zastupljenosti kao najbrojnijeg naroda). Svi ministri odbrane SFRJ nakon Titove smrti su bili Srbi: admiral flote Branko Mamula 1982-1988, general armije Veljko Kadijević 1988-1992, general-pukovnik Blagoje Adžić nekoliko mjeseci 1992. godine.
Tokom Mamulinog mandata najavljena je uloga JNA u postitovskom periodu – generali će potezati oružje. Najprije je 1981. na Kosovu došlo do prve masivne upotrebe oružanih snaga i civilnih žrtava (detaljniji opis u Mamulinoj knjizi Slučaj Jugoslavija, Podgorica 1999) nakon koje će u Prištini biti oformljen 52. korpus – inkubator kroz koji su u (post)jugoslovenskoj drami prošli neki od ključnih srpskih generala: Adžić, Ratko Mladić, Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, itd.
Slično organizacionom modelu 52. korpusa – kojim je JNA testirala obračun sa čitavim narodima – Milošević je na pitanju ustavnog statusa Kosova raspalio demone srpskog nacionalizma. On je nastupao pod krinkom ,,očuvanja Jugoslavije kao federacije” u kojoj bi Srbi, kao većinska populacija, majorizovali sve ostale.
JNA je imala višedecenijski klijentski status; dotirana neograničenim finansijskim sredstvima, raspolagala je ogromnim efektivima. Miloševićeva politika i čvrstorukaški stil impresionirao je generale u tolikoj mjeri da mu je ministar odbrane Kadijević, sredinom 1988. tokom ljetovanja u Kuparima kod Dubrovnika, nudio da ga JNA podrži u izboru za saveznog premijera.
Nakon ljetovanja u Kuparima, Milošević se obreo na Vilusima, u blizini Nikšića, na jednom konspirativnom sastanku na temu, kako se vjeruje, organizacije AB-revolucije u Crnoj Gori – koja se s jeseni 1988. inspirisana ,,brigom za Kosovo” zaista i dogodila.

RATNE IGRE: Do oktobra 1988. ustrojen je u Titogradu 2. korpus JNA namjesto dotadašnjeg Vojnog područja. Iz 2. korpusa, koji će 1992. postati 2. armija Vojske Jugoslavije, sve do 2001. su nadzirane političke prilike u Crnoj Gori.
Upotreba Crne Gore, njenih ljudskih i materijalnih resursa za ratna dejstva 1991. ima predistoriju u doktrini Jedinstvo admirala Mamule o preustroju oružanih snaga iz 1980-ih.
,,Odlučili smo otvoriti problem širih vanrednih prilika sa širom vojnom intervencijom iz vana”, zapisao je Mamula u knjizi Slučaj Jugoslavija.
Na bazi iskustva borbene upotrebe snaga 1981. na Kosovu, na ratnim igrama Maganik-2 iz 1981. i Sloga-83 iz 1983. JNA je definisala i ulogu vojnih obveznika iz Crne Gore kao ofanzivne mase za dejstva na liniji Mostar-Neretva-Dubrovnik.
Ne samo za Mamulinog vakta, već kroz cijelu istoriju jugoslovenskih država, za Crnu Goru nikada nije bilo prijetnje izravne vojne agresije iz inostranstva; u planovima beogradskih generala za crnogorski front isključivo su planirani i izvođeni ofanzivni zadaci (1941. Albanija, 1991. dolina Neretve i jug Hrvatske).
Sredinom 1980-ih glavni ratni plan JNA, poznat pod kodnim nazivom S-1, nije bio više odbrana od agresije SSSR-a i Varšavskog ugovora (čija se snaga nepovratno topila), već je zamijenjen planom S-2 odbrane od invazije NATO sa glavninom udara preko Jadranskog mora.
Od 1986. do 1990. održan je ciklus komandno-štabnih vježbi Romanija najvišeg vojnog vrha u kojima je teritorija Crne Gore dobila izuzetnu važnost za izvođenje ofanzivnih operacija.
Prema dokumentu Ideja manevara OG Jadran na Jadranskom pomorskom vojištu (VPO, Split, 1986-1990), NATO bi svojom kombinovanom OG (operativnom grupom) Jug i taktičkom grupom Ankona, u početnoj fazi napada na SFRJ, najprije desantirao glavne hrvatske otoke, uključujući i širu okolinu Dubrovnika, a zatim, na tom pravcu, nastavio prodor dolinom Neretve ka Sarajevu.
Kao odgovor, za bočne kontraudare su JNA generali planirali ukupno tri OG a prva među njima je bila OG Mostar koju bi u osnovi popunjavali 2. korpus (Titograd), 9. VPS (Herceg-Novi) i TO Crne Gore – upravo one jedinice koje su, shodno planovima Kadijevića i Adžića, 1991. oformile 2. operativnu grupu JNA, najprije za okupaciju Mostara a onda i za napad na Dubrovnik.
Glavni zadatak OG Mostar, po scenariju ratnih vježbi Romanija, bio je penetracija u područje Neretve i zaustavljanje NATO snaga južno od Mostara, ispred mostarskog aerodroma – baš tamo gdje su prve jedinice TO Crne Gore krajem septembra 1991. najprije i bile upućene.

PLJAČKA I POGIBIJA: Što su uistinu bili ciljevi JNA kod Dubrovnika nije bilo jasno u jesen 1991. godine. Dubrovnik i šire područje je krajem 1960-ih bilo demilitarizovano; dotadašnja kasarna je pretvorena u skladište a u grad je uplovljavala samo barkasa JNA radi opskrbljivanja hranom i vodom baze na ostrvu Lastovo. JNA je u Kuparima imala kompleks hotela bez oružane posade. Nije bilo domicilnih Srba, pa je otpao propagandni izgovor da JNA poput drugih djelova Hrvatske tamo deblokira svoje garnizone ili brani ,,goloruku srpsku nejač”.
Odgovor smo dobili 1993. godine, kada je Kadijević, kao general u penziji, u knjizi Moje viđenje raspada objasnio da je cilj bio ,,osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu”.
U toj fazi, početkom oktobra 1991, JNA je na Kadijevićevoj zamisli o ,,daljim dejstvima” povela manevarski rat protiv Hrvatske, ne samo kod Dubrovnika, već i u istočnoj Slavoniji, gdje su se njene najelitnije oklopne snage zaglavile na upornoj odbrani Vukovara koji je na kraju sravnjen.
Odbrana Dubrovnika brojala je do 1.000 hrvatskih lako naoružanih vojnika i policajaca, kasnije ustrojenih u 163. brigadu HV-a, pod zapovjedništvom bivšeg JNA oficira Nojka Marinovića.
JNA je u području koncentrisala znatno jače, teško naoružane snage od 20.000 vojnika – među njima 16.000 crnogorskih rezervista – pod komandom 2. OG sa komandnim mjestom u Kifinom Selu kod Trebinja. U sastavu 2.OG su se nalazili 2. titogradski i 37. užički korpus JNA, jedinice TO Crne Gore i TO tzv. istočna Hercegovina, zatim 9. vojno-pomorski sektor sa svojom 472. motorizovanom brigadom iz Trebinja; podršku iz vazduha davao je 172. avijacijski puk sa aerodroma Golubovci. Štabom u Kifiom Selu su od 30. septembra komandovali generali Jevrem Cokić (5. oktobra povrijeđen u udesu helikoptera), Mile Ružinovski (desetak dana) i od 14. oktobra 1991. Pavle Strugar.
No, uprkos brojčanoj (u prosjeku 20:1) i nesmjerljivoj nadmoći u ratnoj tehnici, logistici, te školovanom oficirskom kadru, snage 2. OG su sa velikim teškoćama napredovale ka Dubrovniku; loša obučenost i haos u linijama komandovanja doveli su do velikih žrtava u redovima JNA, poglavito među crnogorskim rezervistima (poginulo ih ukupno oko 165).
Dubrovnik je pod neposrednu opsadu došao nakon što su u ponovljenom pokušaju 24. novembra zauzete Čepikuće, te niz drugih prilaza samom gradu. Na površini od desetak kvadratnih kilometara se našlo oko 50.000 Dubrovčana i izbjeglica.
Najžešći napad bio je 6. decembra kada je JNA otvorila artiljerijsku paljbu po starom gradskom jezgru i pokušala da zauzme tvrđavu Imperijal na vrhu Srđa. U borbama kod Dubrovnika poginulo je 193 hrvatska vojnika.
Sramna kampanja nazvana je „rat za mir”. Napadnut grad zaštićen kao svjetska kulturna baština. Ubijeno je 100 civila. U području je temeljno opljačkano, zatim uništeno, spaljeno i minirano 2.100 kuća. Iz marine u Komolcu je ukradeno oko 50 jahti i čamaca, dok je najveći broj potopljen. Aerodrom Čilipi je opljačkan: ponijeti sistemi za kontrolu leta, radari, radio-farovi, agregati. Opljačkana je stoka sa farme u Grudama, zatim kompleksi hotela u Kuparima. JNA je u Sutorini kod Herceg-Novog organizovala „sabirni logor” za organizovano dovlačenje opljačkanih dobara a u Morinju kod Kotora je otvorila divlji zarobljenički logor.

(NE)VOLJNI SAUČESNICI: Do proljeća 1992. najveći broj crnogorskih rezervista je povučen sa fronta u mukloj tišini – što je kontrast u odnosu na euforiju, medijsko ojkanje i podvriskivanje ratne 1991. jeseni.
U to je vrijeme preko crnogorskih luka iz Hrvatske evakuisan gotovo kompletni 13. korpus JNA iz Rijeke koji je kod Mostara i u istočnoj Hercegovini na frontu bio okosnica kombinovane OG Trebinje-Bileća.
U Titogradu je, tokom priprema za agresiju na BiH, u prvoj polovini 1992. bila oformljena 4. vojna oblast (2. korpus, 37. korpus) sa zapovjednim ingerencijama nad OG Trebinje-Bileća, te teritorijom od rijeke Neretve do linije Mostar-Kalinovik-Foča, uprkos činjenici da je BiH 6. aprila 1992. međunarodno priznata.
Četvorica generala Crnogoraca predvodili su snage JNA u drugim dijelovima BiH na početku rata: Vojislav Đurđevac komandant 4. korpusa u Sarajevu, Špiro Niković komandant 10. korpusa u Bihaću, Savo Janković (do 1988. ministar odbrane Crne Gore) komandant 17. korpusa u Tuzli, dok je general Dobrivoje Praščević bio načelnik štaba Druge vojne oblasti u Sarajevu (zamjenik Milutina Kukanjca).
Crna Gora kao dio novoproglašene SRJ nije bila samo izložena ekonomskim sankcijama od strane UN, već i neposrednim vojnim prijetnjama NATO-a zbog umiješanosti u agresiju na BiH.
Od 16. jula 1992. brodovi NATO-a su zaposjeli pomorske prilaze radi kontrole sankcija na 12 nautičkih milja od crnogorske obale, dok su od jeseni iste godine sa nosača aviona J.F.K. kontrolisali vazdušni prostor na 40 stepenu sjeverne geografske širine. Do granice prema BiH borbeni avioni zapadne alijanse su sprovodili operaciju Zabraniti let nad BiH.
I nakon Dejtona i kraja rata u BiH i Hrvatskoj, Beograd je održavao ratne tenzije u Crnoj Gori. Od 10. do 16. maja 1996, u prisustvu Miloševića, Vojska Jugoslavije je na crnogorskoj teritoriji održala najveće manevre Laser-21.
Iako su crnogorske vlasti odbile da učestvuju u ratu na Kosovu, Crna Gora
je 1999. kao „nevoljni saučesnik” bila izložena ograničenim NATO udarima.

Niti jedan crnogorski politički zvaničnik nije optužen zbog ratova u Hrvatskoj i BiH. U optužnici protiv Miloševića pred Tribunalom u Hagu kao „učesnici udruženog zločinačkog poduhvata” napada na Hrvatsku označeni su tadašnji predsjedavajući krnjeg Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i Momir Bulatović predsjednik Predsjedništva Crne Gore, dok se u zločinačkom poduhvatu napada na BiH samo Kostić pominje.
Kostić i Bulatović su bili haški svjedoci odbrane Miloševića, dok je treći značajan akter ratnih zbivanja, Milo Đukanović, odbio svjedočenje na poziv tužilaštva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo