Povežite se sa nama

FOKUS

Šta smo radili u ratovima

Objavljeno prije

na

Pucalo se od Triglava do Đevđelije, od prvog (Slovenija, ljeto 1991) do posljednjeg (Makedonija, proljeće 2001) rata, prema još nesređenim podacima, pobijeno je približno 250.000 ljudi (ubjedljivo najviše civila) i napravljena materijalna šteta koja će teško biti izračunata. SFRJ se raspadala u barutnom plamenu kroz nekoliko ratnih etapa a njena disolucija, sa međunarodnim priznanjem nezavisnosti administrativnih teritorija (federalnih republika i pokrajine Kosovo), potrajala je od 15. januara 1992. do 18. februara 2008. godine. Samo su Makedonija 1992. i Crna Gora 2006. do nezavisnosti došle bez ratnih sukoba.

Srbi su ubjedljivo najviše ratovali: direktno protiv Hrvata, Bošnjaka i kosovskih Albanaca, NATO-a, indirektno (JNA) protiv Slovenije; samo u sukobu u Makedoniji 2001. Srbi nijesu bili zaraćena strana.

Rat JNA protiv Slovenije bio je prvi rat u Evropi od 1945, dok je NATO u rano proljeće 1994. bombardovanjem srpskih meta kod Goražda (BiH) prvi put u svojoj istoriji upotrijebio oružje a 1999. protiv Srbije poveo tromjesečnu ratnu kampanju.

Na području Srebrenice, presudom Tribunala u Hagu, pokolj oko 8.000 Bošnjaka je kvalifikovan kao najteže zvjerstvo u Evropi od holokausta – zločin genocida.

OPET U BITKAMA: Nakon Titove smrti i geopolitičke prekompozicije odnosa snaga svršetkom hladnog rata u Evropi, od svih opcija nenasilne ustavne prekompozicije SFRJ – od saveza suverenih država do potpuno mirnog razdruživanja – desilo se najgore: rat.
„Opet smo u bitkama, i pred bitkama; one još uvijek nijesu oružane, mada ni takve još nijesu isključene”, poručio je Milošević 28. juna 1989. na Gazimestanu. Ili je imao vidovnjačke sposobnosti ili je već tada računao na glavnu polugu vladanja Jugoslavijom i Karađorđevića i Tita – oružane snage.
Miloševićev politički uspon se vezuje za autoritet generala armije Nikole Ljubičića, najmoćnije ličnosti JNA, saveznog ministra odbrane od 1967. do 1982. godine a potom člana Predsjedništva (Vrhovna komanda) SFRJ. Srbi nijesu dominirali armijom samo u oficirskom i podoficirskom sastavu (63 odsto, više i od svoje proporcionalne zastupljenosti kao najbrojnijeg naroda). Svi ministri odbrane SFRJ nakon Titove smrti su bili Srbi: admiral flote Branko Mamula 1982-1988, general armije Veljko Kadijević 1988-1992, general-pukovnik Blagoje Adžić nekoliko mjeseci 1992. godine.
Tokom Mamulinog mandata najavljena je uloga JNA u postitovskom periodu – generali će potezati oružje. Najprije je 1981. na Kosovu došlo do prve masivne upotrebe oružanih snaga i civilnih žrtava (detaljniji opis u Mamulinoj knjizi Slučaj Jugoslavija, Podgorica 1999) nakon koje će u Prištini biti oformljen 52. korpus – inkubator kroz koji su u (post)jugoslovenskoj drami prošli neki od ključnih srpskih generala: Adžić, Ratko Mladić, Dragoljub Ojdanić, Nebojša Pavković, itd.
Slično organizacionom modelu 52. korpusa – kojim je JNA testirala obračun sa čitavim narodima – Milošević je na pitanju ustavnog statusa Kosova raspalio demone srpskog nacionalizma. On je nastupao pod krinkom ,,očuvanja Jugoslavije kao federacije” u kojoj bi Srbi, kao većinska populacija, majorizovali sve ostale.
JNA je imala višedecenijski klijentski status; dotirana neograničenim finansijskim sredstvima, raspolagala je ogromnim efektivima. Miloševićeva politika i čvrstorukaški stil impresionirao je generale u tolikoj mjeri da mu je ministar odbrane Kadijević, sredinom 1988. tokom ljetovanja u Kuparima kod Dubrovnika, nudio da ga JNA podrži u izboru za saveznog premijera.
Nakon ljetovanja u Kuparima, Milošević se obreo na Vilusima, u blizini Nikšića, na jednom konspirativnom sastanku na temu, kako se vjeruje, organizacije AB-revolucije u Crnoj Gori – koja se s jeseni 1988. inspirisana ,,brigom za Kosovo” zaista i dogodila.

RATNE IGRE: Do oktobra 1988. ustrojen je u Titogradu 2. korpus JNA namjesto dotadašnjeg Vojnog područja. Iz 2. korpusa, koji će 1992. postati 2. armija Vojske Jugoslavije, sve do 2001. su nadzirane političke prilike u Crnoj Gori.
Upotreba Crne Gore, njenih ljudskih i materijalnih resursa za ratna dejstva 1991. ima predistoriju u doktrini Jedinstvo admirala Mamule o preustroju oružanih snaga iz 1980-ih.
,,Odlučili smo otvoriti problem širih vanrednih prilika sa širom vojnom intervencijom iz vana”, zapisao je Mamula u knjizi Slučaj Jugoslavija.
Na bazi iskustva borbene upotrebe snaga 1981. na Kosovu, na ratnim igrama Maganik-2 iz 1981. i Sloga-83 iz 1983. JNA je definisala i ulogu vojnih obveznika iz Crne Gore kao ofanzivne mase za dejstva na liniji Mostar-Neretva-Dubrovnik.
Ne samo za Mamulinog vakta, već kroz cijelu istoriju jugoslovenskih država, za Crnu Goru nikada nije bilo prijetnje izravne vojne agresije iz inostranstva; u planovima beogradskih generala za crnogorski front isključivo su planirani i izvođeni ofanzivni zadaci (1941. Albanija, 1991. dolina Neretve i jug Hrvatske).
Sredinom 1980-ih glavni ratni plan JNA, poznat pod kodnim nazivom S-1, nije bio više odbrana od agresije SSSR-a i Varšavskog ugovora (čija se snaga nepovratno topila), već je zamijenjen planom S-2 odbrane od invazije NATO sa glavninom udara preko Jadranskog mora.
Od 1986. do 1990. održan je ciklus komandno-štabnih vježbi Romanija najvišeg vojnog vrha u kojima je teritorija Crne Gore dobila izuzetnu važnost za izvođenje ofanzivnih operacija.
Prema dokumentu Ideja manevara OG Jadran na Jadranskom pomorskom vojištu (VPO, Split, 1986-1990), NATO bi svojom kombinovanom OG (operativnom grupom) Jug i taktičkom grupom Ankona, u početnoj fazi napada na SFRJ, najprije desantirao glavne hrvatske otoke, uključujući i širu okolinu Dubrovnika, a zatim, na tom pravcu, nastavio prodor dolinom Neretve ka Sarajevu.
Kao odgovor, za bočne kontraudare su JNA generali planirali ukupno tri OG a prva među njima je bila OG Mostar koju bi u osnovi popunjavali 2. korpus (Titograd), 9. VPS (Herceg-Novi) i TO Crne Gore – upravo one jedinice koje su, shodno planovima Kadijevića i Adžića, 1991. oformile 2. operativnu grupu JNA, najprije za okupaciju Mostara a onda i za napad na Dubrovnik.
Glavni zadatak OG Mostar, po scenariju ratnih vježbi Romanija, bio je penetracija u područje Neretve i zaustavljanje NATO snaga južno od Mostara, ispred mostarskog aerodroma – baš tamo gdje su prve jedinice TO Crne Gore krajem septembra 1991. najprije i bile upućene.

PLJAČKA I POGIBIJA: Što su uistinu bili ciljevi JNA kod Dubrovnika nije bilo jasno u jesen 1991. godine. Dubrovnik i šire područje je krajem 1960-ih bilo demilitarizovano; dotadašnja kasarna je pretvorena u skladište a u grad je uplovljavala samo barkasa JNA radi opskrbljivanja hranom i vodom baze na ostrvu Lastovo. JNA je u Kuparima imala kompleks hotela bez oružane posade. Nije bilo domicilnih Srba, pa je otpao propagandni izgovor da JNA poput drugih djelova Hrvatske tamo deblokira svoje garnizone ili brani ,,goloruku srpsku nejač”.
Odgovor smo dobili 1993. godine, kada je Kadijević, kao general u penziji, u knjizi Moje viđenje raspada objasnio da je cilj bio ,,osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve kao pripremne osnove za dalja dejstva prema Splitu”.
U toj fazi, početkom oktobra 1991, JNA je na Kadijevićevoj zamisli o ,,daljim dejstvima” povela manevarski rat protiv Hrvatske, ne samo kod Dubrovnika, već i u istočnoj Slavoniji, gdje su se njene najelitnije oklopne snage zaglavile na upornoj odbrani Vukovara koji je na kraju sravnjen.
Odbrana Dubrovnika brojala je do 1.000 hrvatskih lako naoružanih vojnika i policajaca, kasnije ustrojenih u 163. brigadu HV-a, pod zapovjedništvom bivšeg JNA oficira Nojka Marinovića.
JNA je u području koncentrisala znatno jače, teško naoružane snage od 20.000 vojnika – među njima 16.000 crnogorskih rezervista – pod komandom 2. OG sa komandnim mjestom u Kifinom Selu kod Trebinja. U sastavu 2.OG su se nalazili 2. titogradski i 37. užički korpus JNA, jedinice TO Crne Gore i TO tzv. istočna Hercegovina, zatim 9. vojno-pomorski sektor sa svojom 472. motorizovanom brigadom iz Trebinja; podršku iz vazduha davao je 172. avijacijski puk sa aerodroma Golubovci. Štabom u Kifiom Selu su od 30. septembra komandovali generali Jevrem Cokić (5. oktobra povrijeđen u udesu helikoptera), Mile Ružinovski (desetak dana) i od 14. oktobra 1991. Pavle Strugar.
No, uprkos brojčanoj (u prosjeku 20:1) i nesmjerljivoj nadmoći u ratnoj tehnici, logistici, te školovanom oficirskom kadru, snage 2. OG su sa velikim teškoćama napredovale ka Dubrovniku; loša obučenost i haos u linijama komandovanja doveli su do velikih žrtava u redovima JNA, poglavito među crnogorskim rezervistima (poginulo ih ukupno oko 165).
Dubrovnik je pod neposrednu opsadu došao nakon što su u ponovljenom pokušaju 24. novembra zauzete Čepikuće, te niz drugih prilaza samom gradu. Na površini od desetak kvadratnih kilometara se našlo oko 50.000 Dubrovčana i izbjeglica.
Najžešći napad bio je 6. decembra kada je JNA otvorila artiljerijsku paljbu po starom gradskom jezgru i pokušala da zauzme tvrđavu Imperijal na vrhu Srđa. U borbama kod Dubrovnika poginulo je 193 hrvatska vojnika.
Sramna kampanja nazvana je „rat za mir”. Napadnut grad zaštićen kao svjetska kulturna baština. Ubijeno je 100 civila. U području je temeljno opljačkano, zatim uništeno, spaljeno i minirano 2.100 kuća. Iz marine u Komolcu je ukradeno oko 50 jahti i čamaca, dok je najveći broj potopljen. Aerodrom Čilipi je opljačkan: ponijeti sistemi za kontrolu leta, radari, radio-farovi, agregati. Opljačkana je stoka sa farme u Grudama, zatim kompleksi hotela u Kuparima. JNA je u Sutorini kod Herceg-Novog organizovala „sabirni logor” za organizovano dovlačenje opljačkanih dobara a u Morinju kod Kotora je otvorila divlji zarobljenički logor.

(NE)VOLJNI SAUČESNICI: Do proljeća 1992. najveći broj crnogorskih rezervista je povučen sa fronta u mukloj tišini – što je kontrast u odnosu na euforiju, medijsko ojkanje i podvriskivanje ratne 1991. jeseni.
U to je vrijeme preko crnogorskih luka iz Hrvatske evakuisan gotovo kompletni 13. korpus JNA iz Rijeke koji je kod Mostara i u istočnoj Hercegovini na frontu bio okosnica kombinovane OG Trebinje-Bileća.
U Titogradu je, tokom priprema za agresiju na BiH, u prvoj polovini 1992. bila oformljena 4. vojna oblast (2. korpus, 37. korpus) sa zapovjednim ingerencijama nad OG Trebinje-Bileća, te teritorijom od rijeke Neretve do linije Mostar-Kalinovik-Foča, uprkos činjenici da je BiH 6. aprila 1992. međunarodno priznata.
Četvorica generala Crnogoraca predvodili su snage JNA u drugim dijelovima BiH na početku rata: Vojislav Đurđevac komandant 4. korpusa u Sarajevu, Špiro Niković komandant 10. korpusa u Bihaću, Savo Janković (do 1988. ministar odbrane Crne Gore) komandant 17. korpusa u Tuzli, dok je general Dobrivoje Praščević bio načelnik štaba Druge vojne oblasti u Sarajevu (zamjenik Milutina Kukanjca).
Crna Gora kao dio novoproglašene SRJ nije bila samo izložena ekonomskim sankcijama od strane UN, već i neposrednim vojnim prijetnjama NATO-a zbog umiješanosti u agresiju na BiH.
Od 16. jula 1992. brodovi NATO-a su zaposjeli pomorske prilaze radi kontrole sankcija na 12 nautičkih milja od crnogorske obale, dok su od jeseni iste godine sa nosača aviona J.F.K. kontrolisali vazdušni prostor na 40 stepenu sjeverne geografske širine. Do granice prema BiH borbeni avioni zapadne alijanse su sprovodili operaciju Zabraniti let nad BiH.
I nakon Dejtona i kraja rata u BiH i Hrvatskoj, Beograd je održavao ratne tenzije u Crnoj Gori. Od 10. do 16. maja 1996, u prisustvu Miloševića, Vojska Jugoslavije je na crnogorskoj teritoriji održala najveće manevre Laser-21.
Iako su crnogorske vlasti odbile da učestvuju u ratu na Kosovu, Crna Gora
je 1999. kao „nevoljni saučesnik” bila izložena ograničenim NATO udarima.

Niti jedan crnogorski politički zvaničnik nije optužen zbog ratova u Hrvatskoj i BiH. U optužnici protiv Miloševića pred Tribunalom u Hagu kao „učesnici udruženog zločinačkog poduhvata” napada na Hrvatsku označeni su tadašnji predsjedavajući krnjeg Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i Momir Bulatović predsjednik Predsjedništva Crne Gore, dok se u zločinačkom poduhvatu napada na BiH samo Kostić pominje.
Kostić i Bulatović su bili haški svjedoci odbrane Miloševića, dok je treći značajan akter ratnih zbivanja, Milo Đukanović, odbio svjedočenje na poziv tužilaštva.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDIZBORNA EKONOMIJA: Spajić i bajke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plan ministra Spajića o povećanju zarada ponajviše se tiče same Vlade i tri koalicije koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidimo ko će da nas sruši, poručuje im ministar. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje nove izbore, naš predizborni program već je spreman

 

Prvo smo dobili izvinjenje, potom obećanje. Racionalno sagledavanje dostupnih činjenice ukazuje da slijedi – alibi. Nepoznanica je, samo, da li ćemo  izgovore slušati nakon rekonstrukcije Vlade ili uoči (neizbježnih?) vanrednih parlamentarnih izbora.

Milojko Spajić, prvi ministar u Vladi Zdravka Krivokapića, učinio je merak  građanima željnim promjena na bolje, kupio nešto vremena za postojeću Vladu i, možda, ojačao pozicije na političkom tržištu onog njenog dijela koji javnost, još od lokalnih izbora u Nikšiću, prepoznaje kao buduće osnivače demohrišćanske partije. Ali posao nije završio.

Crnogorska ekonomija bolja je nego što vidite, objavio je ministar finansija. Zato je Vlada riješila da od januara naredne godine, ukine plaćanje obaveznog  zdravstvenog osiguranja i ,,iz drugih izvora” obezbijedi više od 180 miliona očekivanih godišnjih prihoda (iznos je iz ovogodišnjeg budžeta i, u budućnosti, može biti samo veći), minimalnu zaradu poveća sa 250 na 450 eura – uz tvrdnju da će to poslodavcima donijeti minimalne izdatke, smanji poreska opterećenja sa sadašnjih 39 na 21 odsto zarade kako bi omogućila rast plata od cirka 17 odsto (,,trebalo bi”, kaže ministar finansija). Tako će do kraja naredne godine prosječna neto zarada u Crnoj Gori biti povećana na 700 eura, obećao je Spajić. I sve navedeno potvrdio slikovnicom od tridesetak strana u kojoj najduže obrazloženje ima dužinu tvita – manje od 250 slova.

Na primjer: ,,Na zahtjev sindikata povećanje minimalne zarade, a na zahtjev poslodavaca smanjenje poreskog opterećenja na zarade, što će rezultirati smanjenjem sive ekonomije i proširenjem poreske baze”, piše na strani 34. Nakon što je stranicu ranije obećano: ,,Sa pomenutim povećanjima doći će do usklađivanja penzija i drugih socijalnih davanja na godišnjem, odnosno polugodišnjem nivou”. Bez objašnjenja kako ćemo sve to da platimo.

Ko ne bi bio zadovoljan – veće plate i penzije, manji porezi i doprinosi, smanjenje sive ekonomije, optimizacija javne uprave… Radost vas preplavi,  ono kao u djetinjstvu, dok vam neko od ukućana čita kako je lovac iz utrobe zlog vuka izvukao svih sedam jarića – živih i zdravih. Sindikati i poslodavci su dali ,,načelnu” podršku ministrovom, nazovimo ga, planu. Dok ne saznaju detalje. Odnosno, punu cijenu nenadanog dara.

Dok Spajić nije predstavio svoju zamisao, skromno naslovljenu kao Maršalov plan za Crnu Goru, vjerovali smo u ekonomsku zakonitost koja je definisala  neophodan redosljed koraka: rast produktivnosti – rast prihoda – nova radna mjesta – rast zarada. Alternativa je ono što je vlast radila u godinama nakon osamostaljenja. Zaduži se i potroši na plate, nadajući se da će o vraćanju duga glavoboljati neko drugi.

U utorak smo saznali da za rast zarada – od 17 do 80 odsto – nijesu neophodne ekonomske reforme, ni novi krediti (valjda?), već samo paket ovlaš definisanih poresko-administrativnih mjera kojima se vrši preraspodjela navodno postojećeg novca.

Zašto navodno?

Crna Gora je lider u ekonomskom oporavku (regionalni, evropski, globalni…) ubjeđuju čelnici Vlade od sredine ljeta. A koliko je taj oporavak nevjerovatan mogli smo se uvjeriti i protekle nedjelje, kada je u samo pet dana projektovani rast BDP-a skočio za tri odsto. ,,Zahvaljujući aktivnostima ove Vlade, Crna Gora će zabilježiti ekonomski rast od 10 odsto u 2021. godini”, pohvalio se prošlog petka premijer Krivokapić u autorskom članku Činjenice koje ne čujemo od njihove buke. Da bi  već u utorak ministar Spajić predočio najnoviju nezvaničnu procjenu Ministarstva finansija, prema kojoj je ,,stopa ekonomskog rasta 13 odsto u 2021. godini”.

Iako je procjena o rastu BDP jedan od nekoliko ključnih ,,podataka” iz kojih Krivokapić i Spajić crpe  optimizam, ni jedan ni drugi ne pominu da, bio on 10 ili 13 odsto, to još nije dovoljno da nadoknadimo prošlogodišnji strmoglav. I da u narednu godinu ulazimo sa manjim bruto društvenim proizvodom nego što je bio u 2019. Dobar osnov za ekstremno uvećanje zarada?

Bez brige, nepopravljivi optimisti. U državnoj kasi ima viška novca, hvališu se Spajić i Krivokapić. ,,U periodu jun-avgust 2021. godine, ostvaren je budžetski suficit od preko 100 miliona eura”. Da bi stekli predstavu o tom višku, uzmimo sopštenje Ministarstva finansija u kome nadležni obavještavaju kako je u julu ostvaren suficit od 41,3 miliona. I pročitajmo ono što je zapisano sitnim slovima. Tamo fino piše da su ostvareni prihodi za sedam mjeseci ove godine naznatno manji od planiranih. Pa je suficit, saznali smo, posljedica toga što su i izdaci iz državne kase bili manji od plana. I to za 90 miliona. Skoro pola tog novca (39,5 miliona) uštedjeli smo na kapitalnim investicijama. Onima koje nijesu urađene po planu, i onima koje su urađene ali još nijesu plaćene. Ti će dugovi prije ili kasnije – zavisi od volje ministra Spajića – doći na naplatu. I suficita više biti neće.

Iznos državnog duga je još jedan statistički podatak koji čelnici Vlade rado koriste kako bi pokazali svoj uspjeh. Interpretacija tih brojki i procenata ukazuje na spremnost izvršnih vlasti da manipulišu brojevima (računaju da ih pravda to što su i njihovi prethodnici radili isto).

Kako smo to uradili?, divi se sam sebi Milojko Spajić. Pa kaže: ,,Državni dug koji smo zatekli na nivou od 103 odsto bruto domaćeg proizvoda projektovan je da se smanji na nivo od 78 odsto”. Prvi dio rečenice sadrži ozbiljnu neistinu. Spajić nije zatekao dug veći od BDP-a, već ga je prvih dana svog mandata uvećao za 750 miliona. Vjerovatno opravdano i, jednako vjerovatno, mimo postojećih pravila. Tako smo stigli do pomenutih 103 odsto.

Druga polovina rečenica je manipulacija. Crna Gora nije u prethodnih devet mjeseca smanjila dug za milijardu eura, već je ministar finansija u javnim prezentacijama državni dug umanjio za iznos postojećeg depozita u trezoru. I dalje nas ubjeđujući da će taj novac biti korišćen isključivo za vraćanje dospjelih dugova i investicije. Iako i mi i on znamo da to nije tačno.

Ako državu zamislimo kao pojednica, tzv. dobrog domaćina, onda aktuelni suficit i smanjenje državnog duga za četvrtinu možemo opisati primjerima iz  svakodnevice. Višak (suficit) smo napravili ne plaćajući posljednji račun za struju. A dug umanjili tako što u džepu nosimo 20 eura koje dugujemo komšiji. I svako malo taj novac upotrijebimo za nešto preče. Do sljedeće plate…

Na tim temeljima Spajić gradi priču o povećanju plata i penzija. U procentima za koje normalnim državama trebaju godine. A da se prethodno nije konsultovao sa ostatkom Vlade, parlamentom, poslodavcima, sinidkatima, udruženjima penzionera i, možda, Svjetskom bankom i MMF-om. Oni će, kaže, sa detaljima biti upoznati kad bude pripremljen budžet za narednu godinu. Sredinom novembra, obećava. Kao zaboravljajući da bi u međuvremenu moglo doći do rekonstrukcije Vlade i podjele nekih ministarstava na nove resore. Što bi priču o budžetu moglo vratiti daleko unazad. Pod uslovom da se situacija dodatno ne zakomplikuje propašću tek započetih pregovora.

Da bi potkrijepio priču u finansijskom čudu koje je pripremio, ministar finansija pokazuje slajd (crtež u boji) prema kome će povećanje minimalne zarade za 200 eura, odnosno 80 odsto, poslodavca koštati 15 eura!? Spajić navodno zna, to nijesmo čuli ali možemo vidjeti na sitnoj sličici, da crnogorski poslodavci na jugu i na sjeveru, radnicima osiguranim na minimalac dodatno, na crno, daju 150 eura u kešu. Pa je taj iznos dodao u svoju formulu. Šta poslodavci misle o tome tek treba da čujemo.

Ministar nije ni rječju objasnio odakle će država nadomjestiti ogromne troškove koje nosi šerifov plan. Uz troškove zdravstvenog osiguranja, na teret budžeta pašće i novac potreban za povećanje plata i usklađivanje penzija i socijalnih davanja. Riječ je o desetinama a možda i stotinama miliona. A izgleda kako ih Ministarstvo finansija planira obezbijediti povećanjem akciza na duvan, koka kolu, bombone i čokoladu; novim porezima i boljom naplatom odavno nenaplativih poreskih dugova. Konačno, pominje se i ,,povećanje finansijske discipline”. A o tome  govore ljudi koje ni vlastita pristojnost ni strah od propisanih kazni (a oni su ih propisali) ne može natjerati da stave masku na javnom skupu.

Da bi bolje razumjeli razmjere problema koje je najavio Spajić:  računica nalik onoj koju je prezentovao u utorak (sa znatno manjim iznosima povećanja plata i poreskih olakšica) moguće je pod uslovom da Crna Gora ima makar 200 hiljada zaposlenih koji plaćaju poreze i doprinose. A ima ih, otprilike, 50 hiljada manje. Dok broj nezaposlenih raste iz mjeseca u mjesec. Pride, više od polovine trenutno zaposlenih (preko 80 hiljada) radi za državu, lokalne samouprave, javna i komunalna preduzeća ili akcionarska društva koja su u većinskom vlasništvu države. I svima treba obezbijediti povišicu. Dok, paralelno, ministar najavljuje ,,optimizaciju”.

Računa li neko ozbiljan da će, ukoliko minimalna plata bude povećana na 450 eura, prosvjetni radnici nastaviti da rade za prosječnu zaradu od 550 eura? A medicinsko osoblje za 650? Teško.

Da bi sve ono što je ispričao ministar Spajić, kao i ono što je prećutao ne želeći da kvari veselje, dobilo smisao, u formulu se mora ubaciti faktor politike. Ono što je premijer slikovito iskazao u dvije rečenice: ,,Svima onima, kojima su lični ili partijski interesi iznad CG, poručujemo: pustite nas da radimo! Konačno će mladi i vrijedni ljudi dobiti priliku da učestvuju u stvaranju svjetlije i prosperitetnije budućnosti ove prekrasne zemlje”.

Pustite nas da radimo – eto suštine Spajićevog plana. Zato njega ne prate konsultacije, ulazni podaci, projekcije, mogući scenariji (npr. procenat bjekstva akciznih roba u sivu ekonomiju), računica o troškovima i očekivanim prihodima…Milojko Spajić zna da je njegovu zamisao nemoguće provesti, uz postojeće okruženje, u zadatom roku. Uostalom, Skupština još nije glasala o zakonima bez kojih je nemoguće realizovati planirane prihode i rashode sadašnjeg budžeta. Dok Ministarstvo finansija krije podatke o poslovima teškim blizu milijardu eura (ugovor o hedžingu). I planove za svojevrsnu okupaciju privrednih preduzeća u državnom vlasništvu (Montenegro work d.o.o.).

Zato se Spajićev plan ponajviše tiče same Vlade i triju koalicija koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidim ko će da nas sruši, poručuje im ministar finansija. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje pad Vlade i nove izbore, naš predizborni program je već spreman.  Svima veće plate, svima manji porezi, besplatna zdravstvena zaštita (nova kuća, auto i pas)… I Bože pomozi.

Iskustvo nas uči. Plan Milojka Spajića nije naivan. Aleksandar Vučić je, u januaru 2016. građanima Srbije obećao da će do kraja godine imati prosječnu platu veću od 500 eura. I obećanje je ispunjeno u decembru 2019. Tako što je prosječna plata u jednom mjesecu porasla za 10 odsto, zahvaljujući odluci Vlade Srbije da poveća zarade u javnom sektoru.

Nije predsjednik Srbije jedini na koga se Spajić može ugledati. Derk Troter svom bratu Rodniju, u prvoj epizodi Mućki obećava: ,,Sledeće godine u ovo doba bićemo milioneri”. Obećanje ponavlja u svakoj od 64 epizode serije koja je snimana deset godina (sedam sezona). Mi je još gledamo. I na televiziji i u stvarnom životu. Neko se smije. Neko čeka sljedeću godinu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo