Povežite se sa nama

FOKUS

Tranzicija šverca

Objavljeno prije

na

Istorija Crne Gore pod vlašću Mila Đukanovića, njegovih nalogodavaca i pomagača, može se posmatrati i kroz raznolikost dominantnih vrsta (para)državnog šverca. Svaka je kriza, (kao uostalom i svaka šansa) bila povod da se zaradi na nekom ilegalnom poslu. ORUŽJE: Počelo je sa oružjem. U knjizi Ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore Novak Kilibarda se prisjeća kako je, kao predsjednik Narodne stranke, ,,jedan od prvih kontakata sa samim vrhom depeesovske vlasti u Crnoj Gori” imao preko načelnika policije u Nikšiću, Miodraga Dake Davidovića.

,,Jednoga dana uhvati se kontingent oružja negdje kod Bileće. Optužba pade na Crnu Goru…”. Tako Kilibarda opisuje situaciju koja je prethodila Davidovićevom pozivu da se sretnu u četiri oka i prijedlogu koji mu je šef nikšićke policije prenio. ,,Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuje oružje u Hercegovinu… Pa predlažem da Narodna stranke preduzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe da je naša vlast kriva”, prisjeća se Kilibarda zahtijeva koje je – prihvatio.

Krijumčarenje oružja tada se zvalo – patriotizmom. Ratovi na prostoru Jugoslavije su prošli, ali se vlasti nijesu odrekle ovog posla. U oktobru 2002. u Rijeci je na crnogorskom brodu Boka Star, tek pristiglom iz Bokokotorskog zaliva, policija zaplijenila 17 kontejnera vojnog tereta namijenjenog Iraku. Kršeći međunarodne sankcije vojska Srbije i Crne Gore je Sadamu spremila: eksplozivno punjenje za višecijevne bacače raketa Orkan, gorivo za rakete SCUD, rezervne djelove za topove i barutna punjenja za topovske granate. Nikome u Podgorici zbog ove bruke nije ni oko trepnulo. Nije im prvi put.
GORIVO: U maju 1992. godine Crna Gora i Srbija su, nedugo po proglašenju SRJ, zbog svoje uloge u ratovima u Hrvatskoj i BiH, kažnjene opštim sankcijama Ujedinjenih nacija. Nedostatak naftnih derivata ubrzo je postao ogroman problem za Crnu Goru. Nestašice je uvećala odluka Miloševićevih vlasti u Beogradu da naftu dobijenu u Vojvodini i na okupiranim djelovima Hrvatske (u Slavoniji) zadrži za sebe.
Crna Gora se okrenula Albaniji. Bio je 15. septembar 1993. kada su se u Tirani sreli predsjednici Momir Bulatović i Salji Beriša. Tu je, tvrdi Bulatović u knjizi Pravila ćutanja, pao dogovor o skidanju gvozdene zavjese sa crnogorsko-albanske granice. Bulatović je, kaže, prezentovao računicu po kojoj bi ,,ako bi se prihvatilo ovo što tražim, svaki građanin sjevernog dijela Albanije mogao ostvariti lijepu zaradu”. I bi tako.
Uskoro je na crnogorskoj obali Skadarskog jezera postojalo 37 punktova za pretakanje naftnih derivata u cisterne iz metalnih buradi u kojima je gorivo, čamcima, prevoženo preko jezera. Sve tada postojeće patriotske stranke imale su udio u poslu. Vlast ga je kontrolisala u potpunosti. Domaći šverceri su mogli da se uključe u posao tek kada bi im firma Transart, u ime vlade izdala potvrdu – papirnu karticu – na kojoj je pisalo: ,,Dozvola za prevoz nafte iz Albanije”. Zarada se dijelila po formuli: državi (Transart-u) 70 a dobavljaču 30 odsto profita. Gorivo koje se na pumpama u Albaniji prodavalo za 70 pfeninga u Tuzima je već vrijeđelo 1,3 njemačke marke. Potrošači su brzo naučili da razlikuju bijeli, crveni i zeleni benzin (sa ili bez soka od kivija).
Albanija je 1994. godine (prve nakon sporazuma iz Tirane) utrostručila uvoz nafte i naftnih derivata iz Grčke i Italije. Taj je posao proizveo prve crnogorske milionere. Na zapuštenim oranicama u Zeti počele su da se, švercovanim cementom, grade velelepne višespratnice. Preduzimljivi investitori uskoro su se preselili u Podgorcu.Gorivom dopremljenim preko Jezera hranjena je i ratna mašinerija Radovana Karadžića i Ratka Mladića u BiH. Sporadični incidenti, poput onoga kada je 28. aprila 1994. na Plavnici došlo do eksplozije u improvizovanom skladištu nafte (uz 200 tona goriva izgorjela je i cistijerna Jugopetrola, deset automobila, dva traktora i nepoznat broj čunova) nijesu remetili uspostavljenu idilu.
Samo dva dana kasnije (30. aprila 1994. godine) RAI je javila da je međunarodna ratna flota zadužena za kontrolisanje embarga UN na Jadranu, spriječila malteški tanker Lido, sa 50.000 tona nafte, da zbog navodnog kvara uplovi u Luku Bar. Brod je zaplijenjen i usidren u Brindiziju.
Ovaj datum bi se mogao uzeti kao dan kada je u svjetskim medijima počela italijansko-crnogorska švercerska saga.
DUVAN: Pošto premijer Đukanović još nije objavio svoje političko-preduzetničke memoare, o počecima tranzita cigara imamo manje podataka nego o švercu nafte. Nije, isključeno da bi se dio te tajne mogao razotkriti već tokom naredne godine kada bi u Bariju moglo početi suđenje akterima duvanske afere među kojima su: Dušanka Jeknić, Stanko Subotić, Branislav Mićunović, Miroslav Ivanišević, Andrija Drašković, Veselin Barović i Branko Vujošević.
U knjizi Ekonomija destrukcije – velika pljačka naroda, Mlađan Dinkić tvrdi da je sve započelo projektom crnogorski marlboro koji je, uz saglasnost ovdašnjih vlasti, organizovao i finansirao Jezdimir Vasiljević. ,,Gazda Jezda je finansirao proizvodnju i vršio distribuciju tzv. crnogorskog marlboroa. Realna proizvodna cijena”, tvrdi Dinkić, ,,iznosila je oko 0,2 marke po paklici, a on je na ulicama Italije prodavan po 2,5 marke”.
Đukanovića Vlada je, u septembru ‘94. godine, pismom objavljenim na stranicama Pobjede odgovorila na sve glasnije tvrdnje da je uključena u šverc duvana ka Italiji. ,,Posao sa cigaretama je tranzitni”, navodi se u saopštenju, ,,Ovakve tranzitne poslove obavljaju manje-više sve zemlje svijeta, a oni su se decenijama radili i u bivšoj Jugoslaviji”. Uvođenje u upotrebu termina tranzitni poslovi približno se poklopio sa dva događaja. U Boki je ubijen Roberto Sanolo, mafijaš za kojim je italijanska policija imala raspisanu potjernicu. Sanolo je prva žrtva tranzitnih poslova sa ove strane Jadrana. U Podgorici je Milo Đukanović saopštio da se ,,Crna Gora prvi put u poratnom periodu sama finansira”. Nije objasnio kako. Zato je italijanski dnevni list Giornale objavio da su plavuše, brzi gliseri dugi 18 metara u koje može da stane do 400 boksova cigareta, tokom 1994. preko Jadranskog mora plovili više od 1.500 puta. Nikad prazni.
RAI je 22. aprila 1995. objavio vijest da je ribarski brodić Franćesko Padre sa pet članova posade eksplodirao 18 kilometara od Bara. Prema istom izvoru, brodić je u Crnu Goru prevozio oružje, municiju i eksploziv, da bi se kući vratio natovaren cigaretama. Sljedeće godine se ovom temom bavio i Vašington post. Novinaru uticajnog američkog dnevnika tranzit je, u ime Vlade Crne Gore, objasnio Andrija Jovićević. ,,Morali smo biti kreativni. Bilo je to potrebno da opstanemo”, rekao je Jovićević priznajući da je ponosan učinjenim.
Dok je na crnogorskim ulicama sedam do deset hiljada ljudi živjelo prodajući paklice prošvercovanih cigareta (taj biznis još nije od kraja ugašen), Italijani su te 1995. zvanično procijenili da se na njihovo tržište iz Crne Gore godišnje prošvercuje 1,2 miliona paketa cigareta. U Hrvatskoj 40 odsto ukupne prodaje čine cigarete prošvercovene iz Srbije i Crne Gore iznio je, istovremeno, saznanja novinar Globusa Antun Masle. Neposredno potom Masle je ranjen u atentatu u Dubrovniku. Preživio je. Mnogi akteri i svjedoci crnogorske duvanske priče nijesu bili te sreće.
LJUDI: A Andrija Jovićević se, u decembru 2002. godine, kao ministar policije našao u središtu afere S.Č., kada su uticajni funkcioneri sudske i izvršne vlasti sumnjičeni da su učestvovali u trgovini ljudima. Čelnicima policije se, sa druge strane, spočitavalo da su izmislili aferu kako bi kompromitovali Đukanovićevu vlast. Optužbe su odbačene, ali je Crna Gora još dugo zadržala stečen status zemlje kroz koje vode važni putevi trgovine ljudima i njihov šverc sa Istoka na Zapad. I ta je slava plaćena životima nedužnih.
Monitor je u maju 1993. donio prvu javnu ispovijest žrtava trgovine bijelim robljem u Crnoj Gori. O svojoj nesreći govorile su dvije djevojke iz BiH koje je tragičan usud doveo u Podgoricu, pošto su prethodno preživjele golgotu logora-javnih kuća u Foči i ropstvo u Nikšiću. Zvaničnih reakcija nije bilo. Zato su noćni barovi sa stranim djevojkama, robinjama svojih makroa, postali omiljena mjesta za druženje i opuštanje novokomponovane elite koja se bogatila naftom i duvanom.
Sredinom avgusta 1999. godine more je između Tivta i Budve izbacilo 17 leševa. Tek tada se saznalo za smrt više od sto Roma iz Srbije i Kosova koji su sa naše obale krenuli u ,,obećani svijet”. Napušten od organizatora transporta, njihov brod je potonuo na otvorenom moru. Istovremeno, posada feribota Laburnum spasila je 69 putnika drugog, takođe napuštenog, brodića koji je tonuo nesposoban da stigne do italijanske obale. Potom su Albance i Rome zamijenili Kinezi i Kurdi. Policija je u avgustu 2000. uhapsila kapetana i vodnika VJ koji su u kombiju sa vojnim tablicama transportovali 25 ilegalnih emigranata iz Kine. Jedan od uhapšenih je, inače, bio vlasnik jednog od najvećih novosagrađenih tržnih centara u strogom centru Podgorice.
DROGA: Kad su prošli ratovi i sankcije izgledalo je da ponestaje i roba i ljudi za šverc. Ali su se ovdašnji preduzetnici dosjetili trgovine drogom, posla koji je gotovo zamro nakon što su ratovi prekinuli tzv. balkansku rutu heroina koja je iz Turske, preko Makedonije, Kosova, Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske vodila u Zapadnu Evropu i sve do SAD.
Crnogorska policija je 1994. godina, zbog proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, podnijela 31 krivičnu prijavu. Danas je to, nerijetko, nedjeljni učinak policije. Veletrgovci su svoju ponudu heroinom obogatili kokainom iz Južne Amerike, i skankom koji se proizvodi u Albaniji. Crnogorski narko baroni iz Podgorice, Rožaja, Nikšića i Pljevalja zavrijedili su pažnju i američke DEA.
Ovdje se o njihovim podvizima priča u pola glasa. Ne smije im se udarati na obraz, da se ne naljute. Kada se podvuče crta zaključak je očigledan: jedina ekonomska aktivnost u kojoj je ovdašnja vlast, u kontinuitetu, imala uspjeha jeste – šverc.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

UDRUŽENI PODUHVAT VUČIĆEVIH POLITIČARA, UDBE I EPISKOPA SPC: Nemoć u UN iskaljuju na Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kampanja nakon najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu vidno je orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine

 

 

Od tzv. antibirokratske revolucije 1989. godine teško da je bilo toliko povika i gnjeva na malu Crnu Goru od strane srpskog sv(ij)eta diljem regiona. Razlog je navodna izdaja „bratske Srbije“ i „interesa srpskog naroda“ zbog najave premijera Milojka Spajića da će Crna Gora glasati u Ujedinjenim Nacijama (UN) Rezoluciju kojom se osuđuje negiranje genocida u Srebrenici, presuđenog od strane međunarodnog suda u Hagu. Kampanja je vidno orkestrirana iz ureda predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovakva histerija protiv Crne Gore nije postojala ni u predvečerje referenduma o nezavisnosti 2006. godine. Tada je crnogorska Mitropolija predvođena pokojnim Amfilohijem Radovićem ostala po strani referendumske kampanje pozvavši se na jevanđeosku maksimu „caru carevo, Bogu božje“.

U ovom slučaju se prije pet dana u kampanju uključio i sadašnji mitropolit Joanikije Mićović kome norme Jevanđelja i hrišćanske vjere ne važe kada su politički interesi Beograda i Moskve u pitanju. Mitropolit se prvo na uskršnjoj liturgiji 5.maja u Podgorici, kojoj su prisustvovali premijer, predsjednik i drugi zvaničnici, pojavio sa ruskim carskim grbom na vladičanskoj kapi (mitri). Istina, na štitu grba nije bilo ruskog Sv. Đorđa, (vjerovatno ciljana „korisna nejasnoća“) ali je ornament svakako ruski stiliziran i poruka je jasna. Kasnije je, slijedeći  poruku patrijrha SPC  Porfirija,  Joanikije rekao da „pri­ča o sre­bre­nič­kom ge­no­ci­du ni­je na­uč­no ute­me­lje­na, ali je i te ka­ko po­li­tič­ki mo­ti­vi­sa­na“. Tamo se desio, rekao je  zločin ali „lobiranje, sponzorisanje i propagiranje priče o genocidu u Srebrenici, ne može nadoknaditi nedostatke dokaza za održivost te priče“. Poruka mitropolita je da Crna Gora ne treba glasati predloženu Rezoluciju kako bi „uvijek bila otvorena za istinu,…sačuvala svoje dostojanstvo…(i) svoju unutrašnju stabilnost“.

Da je unutrašnja stabilnost i koaliciona Vlada narušena vidi se i iz izjave lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića koji je „saopštio premijeru da teško možemo nastaviti da podržavamo njegovu Vladu ukoliko CG podrži Rezoluciju“ u UN-u. Pojedini vučićevski mediji u zemlji i van su pozvali na organizaciju protesta i litije koje bi predvoditi episkopi. Andrija Mandić, predsjednik državne Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) nije prijetio izlaskom iz vlasti, na koju je toliko vremena čekao, ali je rekao da „mi srpski lideri u Crnoj Gori tu Rezoluciju i pokušaj da se Srbi proglase genocidnim narodom doživljavamo kao problem“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ MEĐU NAMA: Biznisi posrnulog tajkuna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad govori o odbrani svoje imovine Knežević ne pominje ulogu koju su u njenom sticanju imali nekadašnji DPS prvaci Milo Đukanović, Svetozar Marović, Branimir Gvozdenović… I zajedničkim kombinacijama. O tome svjedoče uništene Atlas banka, Jadranski sajam, bolnica u Meljinama

 

 

„Vrši se pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dođem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”, poručio je uoči ekstradicije iz Londona  Duško Knežević, donedavno odbjegli a sada pritvoreni, kontroverzni biznismen. Jedan od šampiona tajkunske akumulacije i privatizacije u Crnoj Gori.

Šta će sve i kako braniti Knežević tek treba da vidimo. Zato se možemo prisjetiti makar dijela svega onoga što mu je prošlo kroz ruke preko više desetina kompanija koje je registrovao u Crnoj Gori, Srbiji, na Kipru… Uglavnom pod okriljem Atlas grupe.

Najveću pozornost javnosti Kneževićevi poslovni poduhvati privukli su tokom stečaja u njegovoj Atlas banci, nakon što je po nalogu CBCG likvidirana njena mlađa sestra Investiciona banka Montenegro (IBM). Pošto su banke ostale bez novca svojih deponenata, iz Fonda za zaštitu državnih depozita isplaćen je 101 milion vlasnicima uloga do 50.000 eura. Privatni vlasnici računa na kojima je bilo više od 50.000, te državna i lokalna preduzeća morali su da približno još toliko novca pokušaju naplatiti iz stečajne mase. Vlada i državna preduzeća imali su u Kneževićevim bankama 10, 5 miliona, a opštine još pet.

Na teret države palo je i više od osam miliona koje je Atlas banka dugovala Ivesticiono razvojnom fondu, ali i garancije za kredit koje je ta banka uzela od Evropske investicione banke. Tek tada je objelodanjeno da su Kneževićeve firme u njegovim bankama držale manje od 1,5 miliona eura, odnosno, tek nešto više od 0,5 odsto ukupnih depozita. Zapravo, njima je banka služila za uzimanje (tuđeg) novca, u sumnjivim kreditnim aranžmanima. Naknadne dubinske analize pokazale su da je približno trećina visokorizičnih kredita data firmama u Kneževićevom vlasništvu. Ili njemu.

Karakterističan je slučaj Kaspija. Knežević je, 2014. godine sa kompanijom Kaspija properti iz Ujedinjenih Arapskih Emirata ugovorio prodaju barskog hotela Princes, koji je već bio opterećen hipotekom za prethodno uzet kredit. Zato je dogovoreno da mu dio novca (12,5 miliona) bude isplaćen unaprijed, kako bi sa nepokretnosti skinuo opterećenja i predao ih novim vlasnicima. Kao garanciju da će to uraditi, Knežević je ponudio garanciju Atlas banke, koju je mu je tadašnji izvršni direktor Đorđe Đurić ovjerio mimo propisane procedure. Epilog: Arapi su ostali bez hotela, Atlas banka im je isplatila 15,2 miliona (osnovni dug plus zatezne kamate) a Knežević je nastavio da rasipa novac deponenata svojih banaka. Možda i nakon podizanja optužnice u ovom slučaju.

A država?

Danas znamo kako je kontrola CBCG još 2015. ustanovila ozbiljne probleme u poslovanju  Atlas banke. Tim koji je predvodio viceguverner CB Velibor Milošević (kasnije je uhapšen kao akter jedne od Kneževićevih afera) predložio je da, kao ključne mjere, da se banci zabrani dalje kreditiranje kompanija  iz Atlas grupe, a da se tim firmama i licima povezanim sa Kneževićem ograniči isplata depozita iz banke. Izgleda, međutim, kako odluka o (ne)prihvatanju tog izvještaja nikada nije donijeta.  Knežević je još bio dobar sa tadašnjim centrima moći. Tri godine kasnije, nova kontrola zatekla je neuporedivo lošije stanje.

Saznali smo, pored ostalog, da Atlas banka ne da Aerodromima Crne Gore da sa računa podignu njihova tri miliona. Pošto su se, navodno, Knežević i Ivan Brajović (tadašnji predsjednik SD-a koji je, „po dubini“, upravljao Aerodromima) dogovorili o jednom zanimljivom finansijsko-političkom aranžmanu. O kome ste mogli čitati u Monitoru, kada je tome bilo vrijeme. „Ja sam direktno sa Brajovićem dogovarao držanje depozita Aerodroma u Atlas banci. Zauzvrat, zatvorili smo mu sve kredite koje je imao u Atlas banci, u tu svrhu sam sa njim dogovorio da mu moji prijatelji plate plac u Bjelopavlićima po višestruko većoj cijeni od realne. Takođe, Brajović je dobijao naknadu od mene, navodno za potrebe partije”, tvrdio je tada Knežević. Bivšeg predsjednika SD-a, ipak, nema u optužnici za Aerodrome.

Nije to bio ni prvi ni poslednji put da je država (čitati: DPS Mila Đukanovića) pogurala Kneževićeve biznise. Njegova firma Jupex mix je 1999. godine od državnih fondova kupila većinski paket akcija (više od ¾ vlasništva) Jadranskog sajma u Budvi. O nekin detaljima tog posla za Monitor je 2005. govorio Danilo Popović, tadašnji predsjednik Skupštine Saveza Sindikata Crne Gore i član Savjeta za privatizaciju: “Kupila ga je Atlas banka. Sajam je inače držao svoja sredstva kod ove banke i u momentu kada je prodat, imao je na svom računu oko 2,5 miliona maraka, a prodat je za tri miliona maraka. Onog momenta kada je kupljen, te pare su pripale Atlas banci i ona je njihovim parama kupila Sajam u Budvi.” Nekome može biti interesantno – predsjednik Odbora direktora Jadranskog sajma u vrijeme privatizacije bio je Svetozar Marović.

Uglavnom, Knežević 2009. godine spaja nekretnine (placeve) koje je država sredinom prošlog vijeka dala na korišćenje Jadranskom sajmu sa susjednim zemljštem u vlasništvu opštine Budva. Čime dobijaju jednu od najatraktivnijih građevinskih lokacija u gradu. Tako nastaje Expo Budva u kojoj Opština ima četvrtinu vlasništva.

Neku godinu kasnije, 2016. Savjet za privatizaciju donosi odluku da je Knežević u procesu privatizacije platio i pravičnu tržišnu naknadu i za zemljište koje je koristio Jadranski sajam. Onda se ispostavlja da je Knežević sve to već založio za tri kredita ukupne vrijednosti oko 35 miliona eura (računica iz SDT-a). Sva tri kredita dobijena su od Pireus banke. Iste one kojoj je Knežević prodao svoju Atlas banku u Srbiji 2005. Nakon malih neugodnosti sa srpskim vlastima. „Možda zvuči čudno, ali ponosan sam na to i nikad nijesam osuđivan”, kazao je u jednom intervjuu Knežević, komentarišući ta vremena i “neugodnost da je 2006. odgovarao na pitanja u vezi stečajne mafije u Srbiji”.

Knežević je u filijali iste banke u Londonu garantovao za kredi od 1,5 miliona koji je podigao Milo Đukanović 2007. Prethodno su novac neophodan za kolateral na račun jedne od Kneževićevih kiparskih firmi uplatili Željko Mihailović i Dušan Ban. Đukanovićevi prijatelji, akteri duvanskog tranzita  i suvlasnici Pomorskog saobraćaja, još jedne kompanije privatizovane po modelu Jadranskog sajma.

Slična privatizaciona priča ponovila se i kada je Knežević, sa partnerima, kupio Vojnu bolnicu u Meljinama.  Kompleks od 19 objekata na 50.000 kvadrata zemljišta kupljen je za 25 miliona eura. Zapravo nije. Knežević je od države kupovao obveznice stare devizne štednje plaćajući 35 centi za jedan euro.  Država je, potom, njemu priznala punu cijenu kada je on tim obveznicama plaćao bolnicu. Što znači da ga je posao koštao puno manje.

Iz te perspektive, lakše je razumjeti zašto je Knežević o Đukanoviću, u njihovo vrijeme,  govorio i ovako: “U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od gospodina Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije.”

Sa druge strane, Đukanović je pravdao novac kojim je Knežević pomagao njegovu partiju. Definišući to kao interesnu dobrovoljnost. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”. Do danas ne znamo da li su ti izvještaji bili istiniti. Mada, nije teško imati osnovane sumnje po tom pitanju.

Sve to, ipak, nije pomoglo kada su na red došle obećane i ugovorene investicije. Umjesto nepunih 120 miliona investicija u meljinski kompleks dobili smo – ništa. I međusobne optužbe kupca i prodavca. Država je tražila raskid ugovora, a Knežević i njegovi partneri povrat „uloženih“ 25 miliona i naknadu za izgubljenu dobit. Arbitraža traje. A bolnica je završila u stečaju.

Naredni posao Kneževića i istog ino partnera, kompanije Capital iz UAE, završen je neslavno po domaćeg tajkuna. Praktično je izbačen iz zajedničkog posla izgradnje Capital centra u Podgorici. Arapima i njihovim finansijskim revizorima nije se dopao način na koji je Knežević baratao njihovim novcem. Preuzeli su posao i sami završili započeto. Ustupajući Atlas grupi poslovni prostor (sjedište Atlas banke)  i nekolika parking mjesta.

Tada je već krenula lavina. U stečaj je otišla Kneževićeva Atlas televizija (omogućeno mu je da u istom prostoru sa istom opremom pokrene drugu, ostajući dužan zaposlenima iz prethodne TV skoro milione ura na ime neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa), fabrika vode (opet dug prema zaposlenima), zdravstveni i penzioni fond Atlas grupe… Dakle, nijesu u zatvoru baš svi oni koji su ga optuživali. A i dalje ga optužuju, nadajući se svom novcu.

Samo su, može biti, pomoćnici drugi.

„Ne zaboravimo nikako da je većinu svog novca Knežević donio iz Srbije u Crnu Goru. On je u Srbiji bio ekonomski bog. Vodio je poslove u Crnoj Gori i nazivao to zavičajnim romantizmom. A sada je doživio da mu se imovina rasprodaje“, objašnjava Milan Knežević, predsjednik DNP. “Ta optužnica ne može opstati. Ima toliko rupa i falinki. Kako iko može vjerovati bilo kojoj optužnici iz doba bivšeg režima…“.

To nas vraća na početak. Ovog teksta i tajkunske tranzicije. I pitanju da li vjerovati njima ili svojim očima, prevarenim radnicima, štedišama, poslovnim partnerima i opljačkanoj državi. Težak izbor.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DUŠKO KNEŽEVIĆ VRAĆEN U CRNU GORU: Prvi insajder Prve familije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon svega, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu. Vidjećemo hoće li tako i ostati

 

Samo dan nakon što je na ovdašnjoj televiziji A1iz Londona, predstavljajući se po ko zna koji put kao opozicionar Đukanovićevog režima i žrtva političkog progona, komentarisao hapšenja Zorana Lazovića i Milvoja Katnića „kao udarac na glavne pipke hobotnice Mila Đukanovića“i ukazivao da svi tragovi vode do bivšeg višedecenijskog vođe, usput izražavajući zebnju da ga ne bi “čudilo i da me uhapse ako bih se vratio u Crnu Goru”, odbjegli biznismen Duško Knežević izručen je Podgorici.  Pet godina nakon što su crnogorske DPS  vlasti,  za njim raspisale međunarodnu potjernicu.

Knežević  tvrdi da je dobrovoljno pristao na izručenje. Činjenice ga demantuju. Izručen je po odluci Visokog suda u Londonu, koji je 4. aprila  odbio zahtjev  njegovih advokata da podnesu žalbu na odluku prvostepenog suda kojom se dozvoljava njegova ekstradicija Crnoj Gori.

“Nema dokaza da je Knežević ikada predstavljao bilu kakvu realnu političku snagu, a kamoli bilo kakvu prijetnju po predsjednika Đukanovića”, ostao je Visoki londonski sud pri stavu  prvostepenog sudije.  I taj sud smatra da hronologija ne govori u prilog tvrdnji Kneževića,  te da su krivični postupci proistekli iz kolapsa njegovih banaka, a ne iz njegovog političkog aktivizma, a posebno ne zbog objavljivanja videa u aferi Koverta 2019. godine, na koju su se Kneževićevi branioci pozivali kao dokaz politički motivisanih optužbi.

Londonski sud ispravno cijeni tok  događaja. Duško  Knežević je , nakon decenija privilegija u Đukanovićevom sistemu u kom je postao poznat i kao „Milov tajkun“, progovorio o djelićima prirode tog sistema, tek nakon što je pao u nemilost vođe i njegovih institucija. Od tada, iako najavljuje razotkrivanje većih Đukanovićevih tajni – ništa.

Knežević danas insistira da je mogao koristiti još neke pravne mehanizme kako bi odgodio izručenje: “Pristao sam da se vratim u Crnu Goru posle odluka suda da budem izručen. Proceduralno nismo koristili mogućnosti koje smo imali, jer se vrši pljačka moje imovine u Crnoj Gori i htio sam da dodjem da to zaustavim, ali i da dokažem svoju nevinost, jer svi ljudi koji su me optuživali sada su već u zatvoru”.  Koji su to mehanizmi, nije objasnio, obzirom da mu je Visoki sud u Lononu odbio pravo žalbe.

Specijalno tužilaštvo je protiv Kneževića podiglo tri optužnice – za organizovanje kriminalne grupe, pranje novca i zloupotrebe u privredi. U vrijeme kada su optužnice podignute, 2019. godine, na čelu SDT bio je danas uhapšeni Katnić

Neposredno pred dolazak u Crnu Goru, gdje mu je određen pritvor, Knežević je preko ovdašnjih medija opet priprijetio čuvenom plavom torbom. On je 2019. optužio  Đukanovića da je od njega primao novac, koji mu je jednom prilikom predao u plavoj torbi. Đukanović je to demantovao. Snimak koji Knežević tvrdi da posjeduje, još nijesmo vidjeli.

”Dolazim s plavom torbom, ide mi sa teget kombinacijom. Dostini nije prijatno što dolazim… Najgore je što ovo sad mnogi hoće da koriste za neke svoje lične benefite i lične obračune i prikažu kao svoj uspjeh. Ali dobro, nije važno izdržaću, izdržao sam i gore. Izdržao sam devedesete i tuču s Milom, tako da idemo dalje…”, rekao je Knežević, nakon što je stigao u Golubovce.

Devedesete, koje je Knežević, kako kaže „izdržao“, bile su početak njegovog poslovnog uspjeha. Rođen je 1959. u Titogradu, gdje je završio gimnaziju Slobodan Škerović i pošao na studije ekonomije u Beograd.  Potom se zaposlio u tamošnjoj državnoj eksport kompaniji bliskoj tajnim službama. Od kraja 1980-ih bio je  direktor Jupeksa.  Kako je Monitor pisao skoro prije deceniju, nikad nije dokazana pretpostavka da je  Knežević u 1990-im odigrao ulogu knjigovođe of-šor pranja para. Zbog pisanja Monitora Knežević je na sudu tada tražio  40.000 eura za povredu časti, ugleda i prava ličnosti. I izgubio spor.

Prvi milion”, objašnjavao je, ,,zaradio sam na uvozu robe široke potrošnje. U Beograd sam iz Singapura i Bangkoka uvozio odjeću, a iz Italije obuću”.

Sredinom devedesetih ulazi u bankarski posao. Atlas banka je osnovana 1995. u Beogradu a on je imenovan  za njenog predsjednika. Banka je 2005. prodata Grcima, Pireus banci, čija je filijala 2007. iz Londona odobrila kredit od 1,5 miliona eura Đukanovićevom Kapital investu.  Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) su u januaru 2019. godine  objavili da je Knežević preko svoje firme na Kipru garantovao za Đukanovićev kredit dobijen od londonske Pireus banke. Tako je Đukanović zaradio prvi milion.

Nije to jedina njegova veza sa Đukanovićem. Kneževićevo ime se vezuje se i za aferu  Telekom. Preko of šor kompanija koje se povezuju sa njegovim bankarskim carstvom, stiglo je mito za prodaju nekadašnje državne telekomunikacione kompanije.  Jedna od kompanija na koju je uplaćen novac, preko lažnog konsultanskog ugovora,  kako su sumnjali američki istražitelji, je kompanija Fiesta investment limited, koja se povezuje sa Kneževićem. On je vezu sa tom firmom demantovao. Prema evidenciji privrednog registra, o čemu je Monitor prvi pisao, Fiesta je osnovala Attiku lend, jednu od kompanija povezanih sa Kneževićem. I tada je najavio tužbu protiv Monitora, pa odustao.

“U protekloj deceniji poslovanja u Crnoj Gori značajnu podršku i razumijevanje imao sam od Vlade i naročito od g. Đukanovića, koga bih posebno izdvojio u smislu stimulisanja ekonomskog razvoja i modernizacije ekonomije”, govorio je svojevremeno Knežević.

Njegovo se carstvo  širilo. Atlasmont banku i Atlas grupu, koju čini preko 30 kompanija iz oblasti finansija, nekretnina, turizma, zdravstva i medija, Knežević je pokrenuo 2002. Ta grupa većinski je vlasnik prostora Jadranskog sajma u Budvi a upravljala je i bolnicom Meljine kod Herceg Novog. U Podgorici su 2006. osnovali prvi  univerzitet Mediteran. Atlas grupa imala je predstavništva u Srbiji, Rusiji i na Kipru.

Knežević je u Crnu Goru doveo arapske investitore radi izgradnje pompezno najavljivanog Atlas capital centra. Bilo je još glamura. Organizovao je dolazak nekadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona 2011. na konferenciju u Budvi.

Idilu Kneževćevog poslovanja, prekinula  je 2014.  godine  Centralna banka Rusije, oduzimajući licencu Kneževićevoj tamošnjoj banci zbog sumnji na pranje novca i navodno nezakonito iznošenje 180 miliona eura iz te zemlje. Sud je  poništio tu odluku.

Problemi nijesu prestali. Iste godine arapski investitori su istisnuli Kneževića iz Atlas capital centra,  zbog navodnog nepoštovanja dogovora, kašnjenja u gradnji ali i neadekvatnog trošenja više miliona eura bez njihovog znanja. Potom je ime tog kompleksa promijenjeno u Capital plaza.

Iste godine Đukanovićeva vlada odbila je  da prihvati izmjene ugovora o privatizaciji nekadašnje vojne bolnice u Meljinama. Bio je to početak Kneževićevih nevolja u Crnoj Gori.  Gdje je tačno nastao kuršlus u idili Đukanović Knežević, nije jasno. Osim da se to, sasvim  izvjesno,  dogodilo zbog sukoba interesa.

U oktobru 2017. uhapšeno je više službenika njegove banke, koje je Specijalno tužilaštvo, pod vođstvom Đukanovićevog specijalnog tužioca,  osumnjičilo za pranje novca. Navodno je preko Kneževićeve banke oprano više od pola milijarde eura prljavog novca. Centralna banka je krajem 2018. uvela prinudnu upravu u Kneževićeve Atlasmont i Invest banku Montenegro (IBM), da bi potom IBM oduzela dozvolu i naložila stečaj, a u Atlas banci sprovela dokapitalizaciju.

Knežević je konačno “progovorio” u januaru 2019. godine, optužujući između ostalog Đukanovića za pokušaj preuzimanja njegovih poslova i imovine. Optužio je specijalnog tužioca Milivoja Katnića i predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića da u tome pomažu Đukanoviću. Jovanić je takođe uhapšen nakon pada DPS-a, odnosno dolaska Vladimira Novovića na mjesto specijalnog tužioca.

Knežević je objavio i snimak koji je pokazao da je Nenad Vujošević, sekretar tadašnjeg vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića  od Kneževića navodno uzimao novac i davao ga tužiocu kako bi se zaustavile istrage protiv Kneževića, odnosno njegovih ljudi.

U jednom trenutku, kad je vidio da je đavo odnio šalu, Knežević je pokušao javnosti da se predstavi kao opozicionar i vođa otpora Đukanovićevom režimu. Osnovao je pokret “slobodnih građana” pod nazivom Zajedno do slobode, i na proteste pozivao sindikate, nezavisne intelektualce, opozicione partije…Nije baš prošlo kako je očekivao.  Sklonio se u London.

Kako god, jasno je da bi Knežević još ćutao da nije došlo do problema sa vođom. Još važnije, do sada je propustio da odigra ulogu koja mu u stvari jedino i pripada – insajdera koji će reći sve što zna o Đukanovićevom sistemu.

Početkom 2020. godine, podgorički Viši sud potvrdio je optužnicu u predmetu Karbon u kojem je Knežević navodno sa još četiri člana kriminalne grupe pričinio štetu kompaniji Global Karbon i pribavio protivpravnu korist od 1.942.000 eura. Osim u čuvenom slučaju Koverta, koji vodi sve do vrha nekadašnje vlasti,  Knežević je optužen i da je sa direktorima Atlas banke navodno oštetio Aerodrome Crne Gore za tri miliona eura. Njegovi branioci kažu da Knežević negira sve optužbe.

Ministar pravde Andrej Milović kazao je da je na tužilaštvu da procijeni da li će Duško Knežević postati svjedok saradnik. “Ukoliko sud procijeni da on ima određene dokaze vjerujem da može postati”, kazao je Milović za TVCG.

Knežević je ranije preko medija poručio da ne želi da bude zaštićeni svjedok. „ A sve dokaze koje imam protiv Mila Đukanovića i koje sam iznio do sada i prijavio spreman sam da dam“,  tvrdi Knežević.

Ima onih koji vjeruju da će i Knežević svoje tajne,  pa i tajnu plave torbe,  kako je svojevremeno govorio Svetozar Marović na Kneževićevoj televiziji, dok su preko medija skupa glumili opozicionare,  “odnijeti u grob”. Vidjećemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo