Povežite se sa nama

FOKUS

Tranzicija šverca

Objavljeno prije

na

Istorija Crne Gore pod vlašću Mila Đukanovića, njegovih nalogodavaca i pomagača, može se posmatrati i kroz raznolikost dominantnih vrsta (para)državnog šverca. Svaka je kriza, (kao uostalom i svaka šansa) bila povod da se zaradi na nekom ilegalnom poslu. ORUŽJE: Počelo je sa oružjem. U knjizi Ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore Novak Kilibarda se prisjeća kako je, kao predsjednik Narodne stranke, ,,jedan od prvih kontakata sa samim vrhom depeesovske vlasti u Crnoj Gori” imao preko načelnika policije u Nikšiću, Miodraga Dake Davidovića.

,,Jednoga dana uhvati se kontingent oružja negdje kod Bileće. Optužba pade na Crnu Goru…”. Tako Kilibarda opisuje situaciju koja je prethodila Davidovićevom pozivu da se sretnu u četiri oka i prijedlogu koji mu je šef nikšićke policije prenio. ,,Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuje oružje u Hercegovinu… Pa predlažem da Narodna stranke preduzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe da je naša vlast kriva”, prisjeća se Kilibarda zahtijeva koje je – prihvatio.

Krijumčarenje oružja tada se zvalo – patriotizmom. Ratovi na prostoru Jugoslavije su prošli, ali se vlasti nijesu odrekle ovog posla. U oktobru 2002. u Rijeci je na crnogorskom brodu Boka Star, tek pristiglom iz Bokokotorskog zaliva, policija zaplijenila 17 kontejnera vojnog tereta namijenjenog Iraku. Kršeći međunarodne sankcije vojska Srbije i Crne Gore je Sadamu spremila: eksplozivno punjenje za višecijevne bacače raketa Orkan, gorivo za rakete SCUD, rezervne djelove za topove i barutna punjenja za topovske granate. Nikome u Podgorici zbog ove bruke nije ni oko trepnulo. Nije im prvi put.
GORIVO: U maju 1992. godine Crna Gora i Srbija su, nedugo po proglašenju SRJ, zbog svoje uloge u ratovima u Hrvatskoj i BiH, kažnjene opštim sankcijama Ujedinjenih nacija. Nedostatak naftnih derivata ubrzo je postao ogroman problem za Crnu Goru. Nestašice je uvećala odluka Miloševićevih vlasti u Beogradu da naftu dobijenu u Vojvodini i na okupiranim djelovima Hrvatske (u Slavoniji) zadrži za sebe.
Crna Gora se okrenula Albaniji. Bio je 15. septembar 1993. kada su se u Tirani sreli predsjednici Momir Bulatović i Salji Beriša. Tu je, tvrdi Bulatović u knjizi Pravila ćutanja, pao dogovor o skidanju gvozdene zavjese sa crnogorsko-albanske granice. Bulatović je, kaže, prezentovao računicu po kojoj bi ,,ako bi se prihvatilo ovo što tražim, svaki građanin sjevernog dijela Albanije mogao ostvariti lijepu zaradu”. I bi tako.
Uskoro je na crnogorskoj obali Skadarskog jezera postojalo 37 punktova za pretakanje naftnih derivata u cisterne iz metalnih buradi u kojima je gorivo, čamcima, prevoženo preko jezera. Sve tada postojeće patriotske stranke imale su udio u poslu. Vlast ga je kontrolisala u potpunosti. Domaći šverceri su mogli da se uključe u posao tek kada bi im firma Transart, u ime vlade izdala potvrdu – papirnu karticu – na kojoj je pisalo: ,,Dozvola za prevoz nafte iz Albanije”. Zarada se dijelila po formuli: državi (Transart-u) 70 a dobavljaču 30 odsto profita. Gorivo koje se na pumpama u Albaniji prodavalo za 70 pfeninga u Tuzima je već vrijeđelo 1,3 njemačke marke. Potrošači su brzo naučili da razlikuju bijeli, crveni i zeleni benzin (sa ili bez soka od kivija).
Albanija je 1994. godine (prve nakon sporazuma iz Tirane) utrostručila uvoz nafte i naftnih derivata iz Grčke i Italije. Taj je posao proizveo prve crnogorske milionere. Na zapuštenim oranicama u Zeti počele su da se, švercovanim cementom, grade velelepne višespratnice. Preduzimljivi investitori uskoro su se preselili u Podgorcu.Gorivom dopremljenim preko Jezera hranjena je i ratna mašinerija Radovana Karadžića i Ratka Mladića u BiH. Sporadični incidenti, poput onoga kada je 28. aprila 1994. na Plavnici došlo do eksplozije u improvizovanom skladištu nafte (uz 200 tona goriva izgorjela je i cistijerna Jugopetrola, deset automobila, dva traktora i nepoznat broj čunova) nijesu remetili uspostavljenu idilu.
Samo dva dana kasnije (30. aprila 1994. godine) RAI je javila da je međunarodna ratna flota zadužena za kontrolisanje embarga UN na Jadranu, spriječila malteški tanker Lido, sa 50.000 tona nafte, da zbog navodnog kvara uplovi u Luku Bar. Brod je zaplijenjen i usidren u Brindiziju.
Ovaj datum bi se mogao uzeti kao dan kada je u svjetskim medijima počela italijansko-crnogorska švercerska saga.
DUVAN: Pošto premijer Đukanović još nije objavio svoje političko-preduzetničke memoare, o počecima tranzita cigara imamo manje podataka nego o švercu nafte. Nije, isključeno da bi se dio te tajne mogao razotkriti već tokom naredne godine kada bi u Bariju moglo početi suđenje akterima duvanske afere među kojima su: Dušanka Jeknić, Stanko Subotić, Branislav Mićunović, Miroslav Ivanišević, Andrija Drašković, Veselin Barović i Branko Vujošević.
U knjizi Ekonomija destrukcije – velika pljačka naroda, Mlađan Dinkić tvrdi da je sve započelo projektom crnogorski marlboro koji je, uz saglasnost ovdašnjih vlasti, organizovao i finansirao Jezdimir Vasiljević. ,,Gazda Jezda je finansirao proizvodnju i vršio distribuciju tzv. crnogorskog marlboroa. Realna proizvodna cijena”, tvrdi Dinkić, ,,iznosila je oko 0,2 marke po paklici, a on je na ulicama Italije prodavan po 2,5 marke”.
Đukanovića Vlada je, u septembru ‘94. godine, pismom objavljenim na stranicama Pobjede odgovorila na sve glasnije tvrdnje da je uključena u šverc duvana ka Italiji. ,,Posao sa cigaretama je tranzitni”, navodi se u saopštenju, ,,Ovakve tranzitne poslove obavljaju manje-više sve zemlje svijeta, a oni su se decenijama radili i u bivšoj Jugoslaviji”. Uvođenje u upotrebu termina tranzitni poslovi približno se poklopio sa dva događaja. U Boki je ubijen Roberto Sanolo, mafijaš za kojim je italijanska policija imala raspisanu potjernicu. Sanolo je prva žrtva tranzitnih poslova sa ove strane Jadrana. U Podgorici je Milo Đukanović saopštio da se ,,Crna Gora prvi put u poratnom periodu sama finansira”. Nije objasnio kako. Zato je italijanski dnevni list Giornale objavio da su plavuše, brzi gliseri dugi 18 metara u koje može da stane do 400 boksova cigareta, tokom 1994. preko Jadranskog mora plovili više od 1.500 puta. Nikad prazni.
RAI je 22. aprila 1995. objavio vijest da je ribarski brodić Franćesko Padre sa pet članova posade eksplodirao 18 kilometara od Bara. Prema istom izvoru, brodić je u Crnu Goru prevozio oružje, municiju i eksploziv, da bi se kući vratio natovaren cigaretama. Sljedeće godine se ovom temom bavio i Vašington post. Novinaru uticajnog američkog dnevnika tranzit je, u ime Vlade Crne Gore, objasnio Andrija Jovićević. ,,Morali smo biti kreativni. Bilo je to potrebno da opstanemo”, rekao je Jovićević priznajući da je ponosan učinjenim.
Dok je na crnogorskim ulicama sedam do deset hiljada ljudi živjelo prodajući paklice prošvercovanih cigareta (taj biznis još nije od kraja ugašen), Italijani su te 1995. zvanično procijenili da se na njihovo tržište iz Crne Gore godišnje prošvercuje 1,2 miliona paketa cigareta. U Hrvatskoj 40 odsto ukupne prodaje čine cigarete prošvercovene iz Srbije i Crne Gore iznio je, istovremeno, saznanja novinar Globusa Antun Masle. Neposredno potom Masle je ranjen u atentatu u Dubrovniku. Preživio je. Mnogi akteri i svjedoci crnogorske duvanske priče nijesu bili te sreće.
LJUDI: A Andrija Jovićević se, u decembru 2002. godine, kao ministar policije našao u središtu afere S.Č., kada su uticajni funkcioneri sudske i izvršne vlasti sumnjičeni da su učestvovali u trgovini ljudima. Čelnicima policije se, sa druge strane, spočitavalo da su izmislili aferu kako bi kompromitovali Đukanovićevu vlast. Optužbe su odbačene, ali je Crna Gora još dugo zadržala stečen status zemlje kroz koje vode važni putevi trgovine ljudima i njihov šverc sa Istoka na Zapad. I ta je slava plaćena životima nedužnih.
Monitor je u maju 1993. donio prvu javnu ispovijest žrtava trgovine bijelim robljem u Crnoj Gori. O svojoj nesreći govorile su dvije djevojke iz BiH koje je tragičan usud doveo u Podgoricu, pošto su prethodno preživjele golgotu logora-javnih kuća u Foči i ropstvo u Nikšiću. Zvaničnih reakcija nije bilo. Zato su noćni barovi sa stranim djevojkama, robinjama svojih makroa, postali omiljena mjesta za druženje i opuštanje novokomponovane elite koja se bogatila naftom i duvanom.
Sredinom avgusta 1999. godine more je između Tivta i Budve izbacilo 17 leševa. Tek tada se saznalo za smrt više od sto Roma iz Srbije i Kosova koji su sa naše obale krenuli u ,,obećani svijet”. Napušten od organizatora transporta, njihov brod je potonuo na otvorenom moru. Istovremeno, posada feribota Laburnum spasila je 69 putnika drugog, takođe napuštenog, brodića koji je tonuo nesposoban da stigne do italijanske obale. Potom su Albance i Rome zamijenili Kinezi i Kurdi. Policija je u avgustu 2000. uhapsila kapetana i vodnika VJ koji su u kombiju sa vojnim tablicama transportovali 25 ilegalnih emigranata iz Kine. Jedan od uhapšenih je, inače, bio vlasnik jednog od najvećih novosagrađenih tržnih centara u strogom centru Podgorice.
DROGA: Kad su prošli ratovi i sankcije izgledalo je da ponestaje i roba i ljudi za šverc. Ali su se ovdašnji preduzetnici dosjetili trgovine drogom, posla koji je gotovo zamro nakon što su ratovi prekinuli tzv. balkansku rutu heroina koja je iz Turske, preko Makedonije, Kosova, Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske vodila u Zapadnu Evropu i sve do SAD.
Crnogorska policija je 1994. godina, zbog proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, podnijela 31 krivičnu prijavu. Danas je to, nerijetko, nedjeljni učinak policije. Veletrgovci su svoju ponudu heroinom obogatili kokainom iz Južne Amerike, i skankom koji se proizvodi u Albaniji. Crnogorski narko baroni iz Podgorice, Rožaja, Nikšića i Pljevalja zavrijedili su pažnju i američke DEA.
Ovdje se o njihovim podvizima priča u pola glasa. Ne smije im se udarati na obraz, da se ne naljute. Kada se podvuče crta zaključak je očigledan: jedina ekonomska aktivnost u kojoj je ovdašnja vlast, u kontinuitetu, imala uspjeha jeste – šverc.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo