Povežite se sa nama

INTERVJU

TATJANA BEČANOVIĆ, PROFESORICA FILOZOFSKOG FAKULTETA U NIKŠIĆU: Univerzitet ključa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste najkraće opisali aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu?
BEČANOVIĆ: Aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu samo je odraz opšteg društvenog rasula, ukidanja zakona, urušavanja poretka i vladavine inferiornih. Filozofski fakultet je trećina Univerziteta Crne Gore i podliježe tamo uspostavljenoj logici – logici partijskog spletkarenja i likvidacije nepodobnih ili nedovoljno poslušnih. Univerzitet Crne Gore ne pamti ovakvo nasilje, čak ni iz komunističkih, crvenih vremena. U toku je velika čistka, ili u duhu novoinstaliranog ženskog principa – veliko spremanje. Jedino su slabi, inferiorni tako nasilni, jer osjećaju da je njihovo vrijeme već prošlo…

MONITOR: A gdje je tu autonomija Univerziteta Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Državni Univerzitet mora obezbijediti slobodu govora, akademska prava i zaštićenost od svih oblika prisile i prinude svim zaposlenima, a to se postiže samo zlatnim načelom – autonomijom. Institucija ogrezla u partijskom nasilju je najnestabilnije mjesto za profesionalni život, što na svojoj koži osjećaju i saradnici kojima prijete otkazi, i profesori koji iščekuju svoja zvanja. Većina drhti u strahu da ih ne spršti moćni partijski mehanizam, da ih ne samelje apsolutna vlast totalitarnog režima.

MONITOR: Da li će se nešto promijeniti dolaskom rektorke Radmile Vojvodić?
BEČANOVIĆ: Ovo će novoj rektorki biti najteža uloga i režija u karijeri, jer ipak nije došla u poslušnu partijsku sredinu niti na scenu punu glumaca, spremnih da izvršavaju njena umjetnička uputstva. A taj mit o preuzimanju UCG od tamo neke partijice konstruisan je u demokratskoj atmosferi Partije, jer oni imaju kontrolu još otkako su svoje instaliranje, naručeno iz Beograda, nazvali AB revolucijom. Revolucija se crveni od stida.

Sindrom Šćepana Malog – grdna (velika) glava na slabačkom tijelu, drma Crnu Goru. Univerzitetom i Fakultetom ne mogu upravljati osobe koje nemaju nikakav akademski identitet, a kamoli kredibilitet. Mogućnost obmane koreni se u političkoj suštini, a partijske obmane su najefemernije, ali i najopasnije. Partijski mađioničari proizvode ličnosti bez oslonca u svojoj struci i etičkom kodeksu; falsifikatore proglašavaju za ministre, od menadžmenta prave nauku, a od bolesti zvane liderstvo grade kult.

MONITOR: Ima li lijeka Univerzitetu Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Dekonstrukcija vođe je ono što sad slijedi, a istovremeno prethodi korjenitim društvenim promjenama do kojih će veoma brzo doći. Tada će se i Univerzitet izliječiti. On je veoma ozbiljno obolio, pao u komu, indukovanu neakademskim osobljem koje misli da je preuzelo kontrolu. Tačno je da sila Boga ne moli, to su dokazali ,,ograđeni” profesori, koje ja duboko sažaljevam. Njihova ograda od srama inspirisana je partijskom direktivom, dakle, veoma uzvišenom motivacijom, koja je moje jadne kolege uzdigla na pijedestal ograđenih, na kome cirkuzanti izvode svoje vještine. Jedini im je ideal sticanje – funkcija, novca, imidža, zastave, jer pohlepa bezidejnih je nezajažljiva. Inferiorni, nesposobni, skromnih intelektualnih kapaciteta idealni su za funkcije, partija ih štedro raspoređuje, a oni se zauzvrat moraju kretati u uskim granicama, koje im zacrtava skučeni um u sjenci velikih ušiju, naraslih od slušanja. Najgori su vanpartijski poslušnici. Oni iz partije što slušaju, njih čovjek i da razumije, ali vanpartijski potrčko sigurno je najtragičniji egzistencijalni model na Univerzitetu Crne Gore. Prvo što takvim umovima pada na pamet, što im glođe zakržljale vijuge, jeste odmazda, i sprečavanje svakog oblika mogućeg otpora.

MONITOR: Zašto očekuju otpor?
BEČANOVIĆ: Zato što znaju da su nešto oteli, da su dobili nešto što im ne pripada, to mogu sačuvati jedino silom! Akademska batina trebalo bi da je suptilnija, ona obično djeluje sofisticirano i zakulisno, ali mi na sceni imamo neakademske igrače, bekove čistače iliti glumce. Intelektualno, diskurzivno i idejno krhko biće gladno moći jednako je akademska tragedija u tri lika. Nije više bitno što je neko sa prosjekom 6,30 dekan, niti što je morao da kupi svoj, to jest tuđi doktorat, jer nije mogao napisati sopstveni. Nije problem ni u poziranju promašenih pozorišnih persona (persona je na grčkom maska), nije stvar u njima, već u kontekstu, kako bi to artukulisala najcrnogorskija falsifikatorka svih vremena, kao po Pravopisu skrojena, uvažena ministarka nauke. Stvar je u sistemu koji je truo, pokvaren i koji na vrh izbacuje samo smeće i glib. Dok se kontekst ne izmijeni, nema spasa ni Filozofskom fakultetu ni Univerzitetu. Ova gorepomenuta ekipa instalirana je sa jasnim ciljem – uništavanje državnog Univerziteta svim raspoloživim sredstvima. Kako reče naš asistent za glumu (ključna referenca navedena u referatu za izbor u zvanje): ,,Univerzitetski profesori su srednja klasa koja je dobila stanove u jednom sumnjivom projektu, koji će ona preispitati”, jer, na njenu veliku žalost, univerzitetski profesori nisu podstanari prepušteni na milost i nemilost njoj i partiji.

MONITOR: Kakva onda budućnost čeka Univerzitet Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Ipak, ja vjerujem u snagu Univerziteta Crne Gore koji će morati da se bori za svoj opstanak, jer ga sada ne nagrizaju samo spolja, glođu ga iznutra, jer su partijske spletke zahvatile samo srce najvažnije visokoobrazovne i naučne institucije u državi. Da li to država radi protiv sebe? Država protiv države, Univerzitet protiv Univerziteta, Filozofski protiv Filozofskog. Najčešće sami iskopamo jamu u koju ćemo upasti, i to pogrešnim izborom. A da se biralo naopako, i pod prinudom partijskih mehanizama, niko ne može osporiti. Mreža, nimalo suptilno ispletena, vodi od Upravnog odbora, preko Rektorata i Dekanata Filozofskog fakulteta do nesrećnog šefa Studijskog programa za crnogorski jezik. Zrelo naprijed! Jasna je namjera Tima za reorganizaciju i integraciju – integrisanje pod partijskom palicom u krhkoj ručici. A jedno je sigurno – glumci su im zbilja trećerazredni, pa će im takva biti i predstava integrisanja.

MONITOR: Filozofski fakultet je dobio novog dekana, ali, izgleda, i Goran Barović nastavlja partijskom stazom svog prethodnika?
BEČANOVIĆ: Da, novi dekan krače partijskim stazama prethodnih dekana. Bojke Đukanović, koja je započela proces centralizacije i zavođenja gvozdene partijske discipline. Uslijedila je čvrsta ruka prekaljenog člana Blagoja Cerovića, koji se žestoko založio da dobije dostojnog nasljednika i u tome je uspio. Transformativna snaga i sva ,,sinergija potencijala” novog dekana već je uočena, partijska ćelijica polako ali sigurno postaje logor, a već je u dogovoru s vrhom, ili čelnicima Univerziteta, spremna i gasna komora. Za svaki slučaj, mada se ne očekuje otpor, ili daleko bilo, nekakav oblik pobune. Mrtvo akademsko more, koje strepi od bure zvane izbor u zvanje, podiže ograde od srama, baš kako su naručili iz Rektorata i Dekanata! Ali razloga za njihov strah nema. Danas se čak i oni sa spornim doktoratima tako lako biraju u zvanja – što sporniji referat, to lakši izbor! Ne znam čega se plaše ograđeni. To su kadrovi koji trenutno, beskrajno servilni, opslužuju asistenta glume i beka čistača. Njih je poslala partija da zavedu red. Kakav su red zaveli, valjda je svima jasno. Univerzitet ključa, ako to ne vide, onda će im uskoro od ovoliko pritiska eksplodirati u lice. Logika pretis lonca je neumoljiva.

MONITOR: Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju propratili ste oštrim komentarima, a njegov dekan optužio Vas je da je to govor mržnje.
BEČANOVIĆ: Govor mržnje je kad vam neko kaže da ste četnikuša ili povampireni Srbin. Dakle, Srbe je neko povješao na vrbe, ali su oni uspjeli da se povampire, pa potenčeni u mom liku i obliku haraju Domovinom, krv piju finim i upitanim domoljubima, koji samo jednu brigu briže – kako državu što bolje ožuliti u ime viših ciljeva. Cetinjski dekan sprovodi nacističku jezičku politiku, a vladajuća ,,elita” toliko je nepismena da ne zna šta finansira niti koliko je opasan neofašistički projekat zvani čisti crnogorski jezik i čista crnogorska književnost.

MONITOR: A kako komentarišete izbor sveštenika Srpske pravoslavne crkve Velibora Džomića za predavača na Univerzitetu Mediteran?
BEČANOVIĆ: To je pravi crnogorski identitetsko-tranzicioni specijalitet. Još samo ja da uđem u hram Hristovog vaskrsenja i držim bogosluženje! Šta bi mi falilo!? Mislite da mi fale reference za svetu službu?! Bože sačuvaj!

Ograđeni i poniženi

MONITOR: Zašto nedavno pismo profesora Studijskog programa za crnogorski jezik nije potpisano i zašto se od njega ogradila grupa profesora Filozofskog fakulteta koja nema veze sa tim?
BEČANOVIĆ: To je samo još jedno pismo u nizu koje su profesori uputili na važne adrese, sa kojih su naravno očekivali odgovore. Nikad se niko nije potpisivao, pa zašto bi sada. Zamislite kakav privid moći prati asistenta glume kad je pokrenula sve mehanizme zastrašivanja ne bi li uplašila ta gorda akademska bića. Sa spiska onih ograđenih samo ih je četvoro sa Studijskog programa za crnogorski. A došli su došljaci tek nakon što su prof. dr Rajka Glušica i prof. dr Tatjana Bečanović osnovale taj Studijski program. Nakon što su im ove nepomenice pisale pozitivne recenzije, pomogle da objave radove u međunarodnim časopisima i omogućile im učešće na brojnim naučnim skupovima. Poniženje kojem su izloženi došljaci, pod reflektorima univerzitetske scene, čak i mene boli. A oni vrli potpisnici ograde, pridruženi sa Studijskog programa za srpski, među kojima prednjači desna ruka dekana – doc. dr Sonja Nenezić, zbilja ne znam ni šta traže među ograđenima. Doduše, pravo na ogradu ima svako, ali zašto akademsko čeljade ima potrebu da se na takav način unižava, to već ne bih znala.

Falsifikat na Cetinju

MONITOR: Crnogorski jezik propisan novim pravopisom baš se i ne prima u državnim institucijama, državnim medijima…?
BEČANOVIĆ: Standard se ne prima, jer je crnogorsko društvo očigledno mnogo otpornije na pritiske i zastrašivanja, pruža tihi otpor jezičkom teroru koji sprovode Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo nauke, na čelu sa domoljubnom falsifikatorkom. Nažalost, nije jedina. Najveći falsifikat osnovan je na Cetinju, bez akreditacije i bez licence! Čija je to bruka? Pa osnivača, naravno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo