Povežite se sa nama

INTERVJU

TATJANA BEČANOVIĆ, PROFESORICA FILOZOFSKOG FAKULTETA U NIKŠIĆU: Univerzitet ključa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste najkraće opisali aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu?
BEČANOVIĆ: Aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu samo je odraz opšteg društvenog rasula, ukidanja zakona, urušavanja poretka i vladavine inferiornih. Filozofski fakultet je trećina Univerziteta Crne Gore i podliježe tamo uspostavljenoj logici – logici partijskog spletkarenja i likvidacije nepodobnih ili nedovoljno poslušnih. Univerzitet Crne Gore ne pamti ovakvo nasilje, čak ni iz komunističkih, crvenih vremena. U toku je velika čistka, ili u duhu novoinstaliranog ženskog principa – veliko spremanje. Jedino su slabi, inferiorni tako nasilni, jer osjećaju da je njihovo vrijeme već prošlo…

MONITOR: A gdje je tu autonomija Univerziteta Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Državni Univerzitet mora obezbijediti slobodu govora, akademska prava i zaštićenost od svih oblika prisile i prinude svim zaposlenima, a to se postiže samo zlatnim načelom – autonomijom. Institucija ogrezla u partijskom nasilju je najnestabilnije mjesto za profesionalni život, što na svojoj koži osjećaju i saradnici kojima prijete otkazi, i profesori koji iščekuju svoja zvanja. Većina drhti u strahu da ih ne spršti moćni partijski mehanizam, da ih ne samelje apsolutna vlast totalitarnog režima.

MONITOR: Da li će se nešto promijeniti dolaskom rektorke Radmile Vojvodić?
BEČANOVIĆ: Ovo će novoj rektorki biti najteža uloga i režija u karijeri, jer ipak nije došla u poslušnu partijsku sredinu niti na scenu punu glumaca, spremnih da izvršavaju njena umjetnička uputstva. A taj mit o preuzimanju UCG od tamo neke partijice konstruisan je u demokratskoj atmosferi Partije, jer oni imaju kontrolu još otkako su svoje instaliranje, naručeno iz Beograda, nazvali AB revolucijom. Revolucija se crveni od stida.

Sindrom Šćepana Malog – grdna (velika) glava na slabačkom tijelu, drma Crnu Goru. Univerzitetom i Fakultetom ne mogu upravljati osobe koje nemaju nikakav akademski identitet, a kamoli kredibilitet. Mogućnost obmane koreni se u političkoj suštini, a partijske obmane su najefemernije, ali i najopasnije. Partijski mađioničari proizvode ličnosti bez oslonca u svojoj struci i etičkom kodeksu; falsifikatore proglašavaju za ministre, od menadžmenta prave nauku, a od bolesti zvane liderstvo grade kult.

MONITOR: Ima li lijeka Univerzitetu Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Dekonstrukcija vođe je ono što sad slijedi, a istovremeno prethodi korjenitim društvenim promjenama do kojih će veoma brzo doći. Tada će se i Univerzitet izliječiti. On je veoma ozbiljno obolio, pao u komu, indukovanu neakademskim osobljem koje misli da je preuzelo kontrolu. Tačno je da sila Boga ne moli, to su dokazali ,,ograđeni” profesori, koje ja duboko sažaljevam. Njihova ograda od srama inspirisana je partijskom direktivom, dakle, veoma uzvišenom motivacijom, koja je moje jadne kolege uzdigla na pijedestal ograđenih, na kome cirkuzanti izvode svoje vještine. Jedini im je ideal sticanje – funkcija, novca, imidža, zastave, jer pohlepa bezidejnih je nezajažljiva. Inferiorni, nesposobni, skromnih intelektualnih kapaciteta idealni su za funkcije, partija ih štedro raspoređuje, a oni se zauzvrat moraju kretati u uskim granicama, koje im zacrtava skučeni um u sjenci velikih ušiju, naraslih od slušanja. Najgori su vanpartijski poslušnici. Oni iz partije što slušaju, njih čovjek i da razumije, ali vanpartijski potrčko sigurno je najtragičniji egzistencijalni model na Univerzitetu Crne Gore. Prvo što takvim umovima pada na pamet, što im glođe zakržljale vijuge, jeste odmazda, i sprečavanje svakog oblika mogućeg otpora.

MONITOR: Zašto očekuju otpor?
BEČANOVIĆ: Zato što znaju da su nešto oteli, da su dobili nešto što im ne pripada, to mogu sačuvati jedino silom! Akademska batina trebalo bi da je suptilnija, ona obično djeluje sofisticirano i zakulisno, ali mi na sceni imamo neakademske igrače, bekove čistače iliti glumce. Intelektualno, diskurzivno i idejno krhko biće gladno moći jednako je akademska tragedija u tri lika. Nije više bitno što je neko sa prosjekom 6,30 dekan, niti što je morao da kupi svoj, to jest tuđi doktorat, jer nije mogao napisati sopstveni. Nije problem ni u poziranju promašenih pozorišnih persona (persona je na grčkom maska), nije stvar u njima, već u kontekstu, kako bi to artukulisala najcrnogorskija falsifikatorka svih vremena, kao po Pravopisu skrojena, uvažena ministarka nauke. Stvar je u sistemu koji je truo, pokvaren i koji na vrh izbacuje samo smeće i glib. Dok se kontekst ne izmijeni, nema spasa ni Filozofskom fakultetu ni Univerzitetu. Ova gorepomenuta ekipa instalirana je sa jasnim ciljem – uništavanje državnog Univerziteta svim raspoloživim sredstvima. Kako reče naš asistent za glumu (ključna referenca navedena u referatu za izbor u zvanje): ,,Univerzitetski profesori su srednja klasa koja je dobila stanove u jednom sumnjivom projektu, koji će ona preispitati”, jer, na njenu veliku žalost, univerzitetski profesori nisu podstanari prepušteni na milost i nemilost njoj i partiji.

MONITOR: Kakva onda budućnost čeka Univerzitet Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Ipak, ja vjerujem u snagu Univerziteta Crne Gore koji će morati da se bori za svoj opstanak, jer ga sada ne nagrizaju samo spolja, glođu ga iznutra, jer su partijske spletke zahvatile samo srce najvažnije visokoobrazovne i naučne institucije u državi. Da li to država radi protiv sebe? Država protiv države, Univerzitet protiv Univerziteta, Filozofski protiv Filozofskog. Najčešće sami iskopamo jamu u koju ćemo upasti, i to pogrešnim izborom. A da se biralo naopako, i pod prinudom partijskih mehanizama, niko ne može osporiti. Mreža, nimalo suptilno ispletena, vodi od Upravnog odbora, preko Rektorata i Dekanata Filozofskog fakulteta do nesrećnog šefa Studijskog programa za crnogorski jezik. Zrelo naprijed! Jasna je namjera Tima za reorganizaciju i integraciju – integrisanje pod partijskom palicom u krhkoj ručici. A jedno je sigurno – glumci su im zbilja trećerazredni, pa će im takva biti i predstava integrisanja.

MONITOR: Filozofski fakultet je dobio novog dekana, ali, izgleda, i Goran Barović nastavlja partijskom stazom svog prethodnika?
BEČANOVIĆ: Da, novi dekan krače partijskim stazama prethodnih dekana. Bojke Đukanović, koja je započela proces centralizacije i zavođenja gvozdene partijske discipline. Uslijedila je čvrsta ruka prekaljenog člana Blagoja Cerovića, koji se žestoko založio da dobije dostojnog nasljednika i u tome je uspio. Transformativna snaga i sva ,,sinergija potencijala” novog dekana već je uočena, partijska ćelijica polako ali sigurno postaje logor, a već je u dogovoru s vrhom, ili čelnicima Univerziteta, spremna i gasna komora. Za svaki slučaj, mada se ne očekuje otpor, ili daleko bilo, nekakav oblik pobune. Mrtvo akademsko more, koje strepi od bure zvane izbor u zvanje, podiže ograde od srama, baš kako su naručili iz Rektorata i Dekanata! Ali razloga za njihov strah nema. Danas se čak i oni sa spornim doktoratima tako lako biraju u zvanja – što sporniji referat, to lakši izbor! Ne znam čega se plaše ograđeni. To su kadrovi koji trenutno, beskrajno servilni, opslužuju asistenta glume i beka čistača. Njih je poslala partija da zavedu red. Kakav su red zaveli, valjda je svima jasno. Univerzitet ključa, ako to ne vide, onda će im uskoro od ovoliko pritiska eksplodirati u lice. Logika pretis lonca je neumoljiva.

MONITOR: Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju propratili ste oštrim komentarima, a njegov dekan optužio Vas je da je to govor mržnje.
BEČANOVIĆ: Govor mržnje je kad vam neko kaže da ste četnikuša ili povampireni Srbin. Dakle, Srbe je neko povješao na vrbe, ali su oni uspjeli da se povampire, pa potenčeni u mom liku i obliku haraju Domovinom, krv piju finim i upitanim domoljubima, koji samo jednu brigu briže – kako državu što bolje ožuliti u ime viših ciljeva. Cetinjski dekan sprovodi nacističku jezičku politiku, a vladajuća ,,elita” toliko je nepismena da ne zna šta finansira niti koliko je opasan neofašistički projekat zvani čisti crnogorski jezik i čista crnogorska književnost.

MONITOR: A kako komentarišete izbor sveštenika Srpske pravoslavne crkve Velibora Džomića za predavača na Univerzitetu Mediteran?
BEČANOVIĆ: To je pravi crnogorski identitetsko-tranzicioni specijalitet. Još samo ja da uđem u hram Hristovog vaskrsenja i držim bogosluženje! Šta bi mi falilo!? Mislite da mi fale reference za svetu službu?! Bože sačuvaj!

Ograđeni i poniženi

MONITOR: Zašto nedavno pismo profesora Studijskog programa za crnogorski jezik nije potpisano i zašto se od njega ogradila grupa profesora Filozofskog fakulteta koja nema veze sa tim?
BEČANOVIĆ: To je samo još jedno pismo u nizu koje su profesori uputili na važne adrese, sa kojih su naravno očekivali odgovore. Nikad se niko nije potpisivao, pa zašto bi sada. Zamislite kakav privid moći prati asistenta glume kad je pokrenula sve mehanizme zastrašivanja ne bi li uplašila ta gorda akademska bića. Sa spiska onih ograđenih samo ih je četvoro sa Studijskog programa za crnogorski. A došli su došljaci tek nakon što su prof. dr Rajka Glušica i prof. dr Tatjana Bečanović osnovale taj Studijski program. Nakon što su im ove nepomenice pisale pozitivne recenzije, pomogle da objave radove u međunarodnim časopisima i omogućile im učešće na brojnim naučnim skupovima. Poniženje kojem su izloženi došljaci, pod reflektorima univerzitetske scene, čak i mene boli. A oni vrli potpisnici ograde, pridruženi sa Studijskog programa za srpski, među kojima prednjači desna ruka dekana – doc. dr Sonja Nenezić, zbilja ne znam ni šta traže među ograđenima. Doduše, pravo na ogradu ima svako, ali zašto akademsko čeljade ima potrebu da se na takav način unižava, to već ne bih znala.

Falsifikat na Cetinju

MONITOR: Crnogorski jezik propisan novim pravopisom baš se i ne prima u državnim institucijama, državnim medijima…?
BEČANOVIĆ: Standard se ne prima, jer je crnogorsko društvo očigledno mnogo otpornije na pritiske i zastrašivanja, pruža tihi otpor jezičkom teroru koji sprovode Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo nauke, na čelu sa domoljubnom falsifikatorkom. Nažalost, nije jedina. Najveći falsifikat osnovan je na Cetinju, bez akreditacije i bez licence! Čija je to bruka? Pa osnivača, naravno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo