Povežite se sa nama

INTERVJU

TATJANA BEČANOVIĆ, PROFESORICA FILOZOFSKOG FAKULTETA U NIKŠIĆU: Univerzitet ključa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste najkraće opisali aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu?
BEČANOVIĆ: Aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu samo je odraz opšteg društvenog rasula, ukidanja zakona, urušavanja poretka i vladavine inferiornih. Filozofski fakultet je trećina Univerziteta Crne Gore i podliježe tamo uspostavljenoj logici – logici partijskog spletkarenja i likvidacije nepodobnih ili nedovoljno poslušnih. Univerzitet Crne Gore ne pamti ovakvo nasilje, čak ni iz komunističkih, crvenih vremena. U toku je velika čistka, ili u duhu novoinstaliranog ženskog principa – veliko spremanje. Jedino su slabi, inferiorni tako nasilni, jer osjećaju da je njihovo vrijeme već prošlo…

MONITOR: A gdje je tu autonomija Univerziteta Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Državni Univerzitet mora obezbijediti slobodu govora, akademska prava i zaštićenost od svih oblika prisile i prinude svim zaposlenima, a to se postiže samo zlatnim načelom – autonomijom. Institucija ogrezla u partijskom nasilju je najnestabilnije mjesto za profesionalni život, što na svojoj koži osjećaju i saradnici kojima prijete otkazi, i profesori koji iščekuju svoja zvanja. Većina drhti u strahu da ih ne spršti moćni partijski mehanizam, da ih ne samelje apsolutna vlast totalitarnog režima.

MONITOR: Da li će se nešto promijeniti dolaskom rektorke Radmile Vojvodić?
BEČANOVIĆ: Ovo će novoj rektorki biti najteža uloga i režija u karijeri, jer ipak nije došla u poslušnu partijsku sredinu niti na scenu punu glumaca, spremnih da izvršavaju njena umjetnička uputstva. A taj mit o preuzimanju UCG od tamo neke partijice konstruisan je u demokratskoj atmosferi Partije, jer oni imaju kontrolu još otkako su svoje instaliranje, naručeno iz Beograda, nazvali AB revolucijom. Revolucija se crveni od stida.

Sindrom Šćepana Malog – grdna (velika) glava na slabačkom tijelu, drma Crnu Goru. Univerzitetom i Fakultetom ne mogu upravljati osobe koje nemaju nikakav akademski identitet, a kamoli kredibilitet. Mogućnost obmane koreni se u političkoj suštini, a partijske obmane su najefemernije, ali i najopasnije. Partijski mađioničari proizvode ličnosti bez oslonca u svojoj struci i etičkom kodeksu; falsifikatore proglašavaju za ministre, od menadžmenta prave nauku, a od bolesti zvane liderstvo grade kult.

MONITOR: Ima li lijeka Univerzitetu Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Dekonstrukcija vođe je ono što sad slijedi, a istovremeno prethodi korjenitim društvenim promjenama do kojih će veoma brzo doći. Tada će se i Univerzitet izliječiti. On je veoma ozbiljno obolio, pao u komu, indukovanu neakademskim osobljem koje misli da je preuzelo kontrolu. Tačno je da sila Boga ne moli, to su dokazali ,,ograđeni” profesori, koje ja duboko sažaljevam. Njihova ograda od srama inspirisana je partijskom direktivom, dakle, veoma uzvišenom motivacijom, koja je moje jadne kolege uzdigla na pijedestal ograđenih, na kome cirkuzanti izvode svoje vještine. Jedini im je ideal sticanje – funkcija, novca, imidža, zastave, jer pohlepa bezidejnih je nezajažljiva. Inferiorni, nesposobni, skromnih intelektualnih kapaciteta idealni su za funkcije, partija ih štedro raspoređuje, a oni se zauzvrat moraju kretati u uskim granicama, koje im zacrtava skučeni um u sjenci velikih ušiju, naraslih od slušanja. Najgori su vanpartijski poslušnici. Oni iz partije što slušaju, njih čovjek i da razumije, ali vanpartijski potrčko sigurno je najtragičniji egzistencijalni model na Univerzitetu Crne Gore. Prvo što takvim umovima pada na pamet, što im glođe zakržljale vijuge, jeste odmazda, i sprečavanje svakog oblika mogućeg otpora.

MONITOR: Zašto očekuju otpor?
BEČANOVIĆ: Zato što znaju da su nešto oteli, da su dobili nešto što im ne pripada, to mogu sačuvati jedino silom! Akademska batina trebalo bi da je suptilnija, ona obično djeluje sofisticirano i zakulisno, ali mi na sceni imamo neakademske igrače, bekove čistače iliti glumce. Intelektualno, diskurzivno i idejno krhko biće gladno moći jednako je akademska tragedija u tri lika. Nije više bitno što je neko sa prosjekom 6,30 dekan, niti što je morao da kupi svoj, to jest tuđi doktorat, jer nije mogao napisati sopstveni. Nije problem ni u poziranju promašenih pozorišnih persona (persona je na grčkom maska), nije stvar u njima, već u kontekstu, kako bi to artukulisala najcrnogorskija falsifikatorka svih vremena, kao po Pravopisu skrojena, uvažena ministarka nauke. Stvar je u sistemu koji je truo, pokvaren i koji na vrh izbacuje samo smeće i glib. Dok se kontekst ne izmijeni, nema spasa ni Filozofskom fakultetu ni Univerzitetu. Ova gorepomenuta ekipa instalirana je sa jasnim ciljem – uništavanje državnog Univerziteta svim raspoloživim sredstvima. Kako reče naš asistent za glumu (ključna referenca navedena u referatu za izbor u zvanje): ,,Univerzitetski profesori su srednja klasa koja je dobila stanove u jednom sumnjivom projektu, koji će ona preispitati”, jer, na njenu veliku žalost, univerzitetski profesori nisu podstanari prepušteni na milost i nemilost njoj i partiji.

MONITOR: Kakva onda budućnost čeka Univerzitet Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Ipak, ja vjerujem u snagu Univerziteta Crne Gore koji će morati da se bori za svoj opstanak, jer ga sada ne nagrizaju samo spolja, glođu ga iznutra, jer su partijske spletke zahvatile samo srce najvažnije visokoobrazovne i naučne institucije u državi. Da li to država radi protiv sebe? Država protiv države, Univerzitet protiv Univerziteta, Filozofski protiv Filozofskog. Najčešće sami iskopamo jamu u koju ćemo upasti, i to pogrešnim izborom. A da se biralo naopako, i pod prinudom partijskih mehanizama, niko ne može osporiti. Mreža, nimalo suptilno ispletena, vodi od Upravnog odbora, preko Rektorata i Dekanata Filozofskog fakulteta do nesrećnog šefa Studijskog programa za crnogorski jezik. Zrelo naprijed! Jasna je namjera Tima za reorganizaciju i integraciju – integrisanje pod partijskom palicom u krhkoj ručici. A jedno je sigurno – glumci su im zbilja trećerazredni, pa će im takva biti i predstava integrisanja.

MONITOR: Filozofski fakultet je dobio novog dekana, ali, izgleda, i Goran Barović nastavlja partijskom stazom svog prethodnika?
BEČANOVIĆ: Da, novi dekan krače partijskim stazama prethodnih dekana. Bojke Đukanović, koja je započela proces centralizacije i zavođenja gvozdene partijske discipline. Uslijedila je čvrsta ruka prekaljenog člana Blagoja Cerovića, koji se žestoko založio da dobije dostojnog nasljednika i u tome je uspio. Transformativna snaga i sva ,,sinergija potencijala” novog dekana već je uočena, partijska ćelijica polako ali sigurno postaje logor, a već je u dogovoru s vrhom, ili čelnicima Univerziteta, spremna i gasna komora. Za svaki slučaj, mada se ne očekuje otpor, ili daleko bilo, nekakav oblik pobune. Mrtvo akademsko more, koje strepi od bure zvane izbor u zvanje, podiže ograde od srama, baš kako su naručili iz Rektorata i Dekanata! Ali razloga za njihov strah nema. Danas se čak i oni sa spornim doktoratima tako lako biraju u zvanja – što sporniji referat, to lakši izbor! Ne znam čega se plaše ograđeni. To su kadrovi koji trenutno, beskrajno servilni, opslužuju asistenta glume i beka čistača. Njih je poslala partija da zavedu red. Kakav su red zaveli, valjda je svima jasno. Univerzitet ključa, ako to ne vide, onda će im uskoro od ovoliko pritiska eksplodirati u lice. Logika pretis lonca je neumoljiva.

MONITOR: Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju propratili ste oštrim komentarima, a njegov dekan optužio Vas je da je to govor mržnje.
BEČANOVIĆ: Govor mržnje je kad vam neko kaže da ste četnikuša ili povampireni Srbin. Dakle, Srbe je neko povješao na vrbe, ali su oni uspjeli da se povampire, pa potenčeni u mom liku i obliku haraju Domovinom, krv piju finim i upitanim domoljubima, koji samo jednu brigu briže – kako državu što bolje ožuliti u ime viših ciljeva. Cetinjski dekan sprovodi nacističku jezičku politiku, a vladajuća ,,elita” toliko je nepismena da ne zna šta finansira niti koliko je opasan neofašistički projekat zvani čisti crnogorski jezik i čista crnogorska književnost.

MONITOR: A kako komentarišete izbor sveštenika Srpske pravoslavne crkve Velibora Džomića za predavača na Univerzitetu Mediteran?
BEČANOVIĆ: To je pravi crnogorski identitetsko-tranzicioni specijalitet. Još samo ja da uđem u hram Hristovog vaskrsenja i držim bogosluženje! Šta bi mi falilo!? Mislite da mi fale reference za svetu službu?! Bože sačuvaj!

Ograđeni i poniženi

MONITOR: Zašto nedavno pismo profesora Studijskog programa za crnogorski jezik nije potpisano i zašto se od njega ogradila grupa profesora Filozofskog fakulteta koja nema veze sa tim?
BEČANOVIĆ: To je samo još jedno pismo u nizu koje su profesori uputili na važne adrese, sa kojih su naravno očekivali odgovore. Nikad se niko nije potpisivao, pa zašto bi sada. Zamislite kakav privid moći prati asistenta glume kad je pokrenula sve mehanizme zastrašivanja ne bi li uplašila ta gorda akademska bića. Sa spiska onih ograđenih samo ih je četvoro sa Studijskog programa za crnogorski. A došli su došljaci tek nakon što su prof. dr Rajka Glušica i prof. dr Tatjana Bečanović osnovale taj Studijski program. Nakon što su im ove nepomenice pisale pozitivne recenzije, pomogle da objave radove u međunarodnim časopisima i omogućile im učešće na brojnim naučnim skupovima. Poniženje kojem su izloženi došljaci, pod reflektorima univerzitetske scene, čak i mene boli. A oni vrli potpisnici ograde, pridruženi sa Studijskog programa za srpski, među kojima prednjači desna ruka dekana – doc. dr Sonja Nenezić, zbilja ne znam ni šta traže među ograđenima. Doduše, pravo na ogradu ima svako, ali zašto akademsko čeljade ima potrebu da se na takav način unižava, to već ne bih znala.

Falsifikat na Cetinju

MONITOR: Crnogorski jezik propisan novim pravopisom baš se i ne prima u državnim institucijama, državnim medijima…?
BEČANOVIĆ: Standard se ne prima, jer je crnogorsko društvo očigledno mnogo otpornije na pritiske i zastrašivanja, pruža tihi otpor jezičkom teroru koji sprovode Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo nauke, na čelu sa domoljubnom falsifikatorkom. Nažalost, nije jedina. Najveći falsifikat osnovan je na Cetinju, bez akreditacije i bez licence! Čija je to bruka? Pa osnivača, naravno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo