Povežite se sa nama

OKO NAS

TENDERI ZA ODABRANE: Po mjeri Uriona

Objavljeno prije

na

Privatne farmaceutske kompanije Farmalab i Osmi red-D već godinu vode pravnu bitku protiv Komisije za kontrolu javnih nabavki. Na tender čiji je naručilac Fond zdravstva – objavljen 7. decembra 2012. godine; ponude otvorene 18. januara 2013. – za potrebe Javnih zdravstvenih ustanova, ponudili su moderniju i jeftiniju medicinsku opremu u odnosu na konkurenciju. Ipak, iako tako propisuje zakon, nijesu prvorangirani. Ispred njih našla se firma Urion (direktor Velibor Ćuković), o kojoj je Monitor više puta pisao kao o privilegovanoj kompaniji sa jakim zaleđem u vrhovima zdravstva.

Prošlog utorka u Upravnom sudu održana je rasprava po objedinjenim tužbama ovih privatnih firmi protiv Komisije za izbor najpovoljnijeg ponuđača. Predsjednica sudskog vijeća Biserka Bukvić najavila je da će donijeti odluku u roku od osam dana.

Konkretno: Osmi red se žalio na odluku Komisije za dio tendera (ukupna vrijednost 12.600.000 eura) pod partijom 21 prilikom čega su ponudili aparate i reagense američke kompanije Abbott Leboratories za 1.927.196 eura. To je za 59.484 eura jeftinije od ponude kompanije Urion. Uprkos tome, Komisija prvorangiranim proglašava Urion. Žalio se i Farmalab. Oni na dio tendera pod partijom 15 gdje su ponudili aparate i reagense za hematologiju japanske firme Sysmex za 866.704. To je za 12.224 eura jeftinije od Uriona. Isti slučaj: Urion završava kao prvorangirani.

Na koji način? Sve je počelo lanjskog decembra, kada je raspisan tender. Prema riječima tužilaca u sudnici Upravnog suda, tenderska dokumentacija koju je napravio Fond bila je odlična. U tužbi je navedeno da je kriterijum za odabir bila najniža cijena uz uslov da su ispunjeni svi zahtjevi tendera. „Kada su ponude otvorene, januara 2013. godine, pokrenuta je mašinerija da se pronađe način da se ipak posao da firmi Urion. Počeli su da traže načine, imajući u vidu da su ponude bile besprekorne. To je bio način da naknadno iznađu kriterijum o broju kontrola i brzini aparata.”

Izvršna direktorka firme Osmi red-D Angelina Vuković za naš list kaže da je kombinatorika ,,kako diskvalifikovati nepoželjne uljeze” počela baš kada je konstatovano da su najpovoljnije ponude koje je upravo ta firma dostavila. „Počinje uvođenje novih kriterijuma. Naručilac, Fond, ne priznaje zvanična dokumenta proizvođača, a ni zvanične izjave ponuđača. Smišlja se kako sačuvati posao za privilegovane.”

Farmalab i Osmi red-D potom se žale Komisiji za izbor najpovoljnijeg ponuđača. Taj postupak se vrti nekoliko puta u krug, dok nije stigao do Upravnog suda. Državna Komisija za kontrolu postupka javne nabavke, uvažila je prvu žalbu farmaceutskih firmi. Postupak je, tako, vraćen na početak. No, Komisija za izbor najpovoljnijeg ponuđača ostaje pri svom stavu. Farmalab i Osmi red žale se ponovo.

Ovoga puta državna Komisija odbija žalbu i angažuje, po riječima tužilaca u sporu, profesionalno sumnjivog vještaka. „ Angažovana je u svojstvu sudskog vještaka, uprkos tome što je njena licenca istekla godinu ranije, a uz to nema iskustva sa automatizovanim aparatima.” Vještak, nakon analiza, propisuje identični, naknadno uvedeni kriterijum, koji je propisala Komisija za izbor najpovoljnijeg ponuđača.

Farmalab i Osmi red traže ponavljanje postupka. Podnose i krivičnu prijavu protiv vještaka i protiv izvjestioca Komisije Katarine Radović.

Sada, konačno, odlučuje Upravni sud. Što ne pomenuti: na svako rješenje državne Komisije za kontrolu postupka javne nabavke firme Farmalab i Osmi red se žale Upravnom sudu. Za to svaki put državnoj Komisiji morale su platiti taksu u iznosu od 8.000 eura, što je, recimo, firmu Osmi red-D do sada koštalo 24.000 eura.

U Upravnom sudu pojavila se i tužena strana, predstavnik Komisije Omer Mehmedović, koji je kazao da ostaju pri stavu iznijetom u odgovoru na tužbu, te da je postupak odrađen u skladu sa zakonom.

Da bi saga o privilegovanoj firmi bila jasnija, važno je navesti da su dva stručna člana tužene strane – Komisije za izbor najpovoljnijeg ponuđača – Najdana Gligorović i Vuko Nikolić, iz KCCG, najvećeg budućeg korisnika raspisanog tendera. Na čelu KCCG je Milan Mijović, kadar premijera Đukanovića. Ozbiljne indicije i raspoloživi podaci ukazuju da Klinički centar, samostalno ili putem tendera Fonda zdravstva čiji je direktor Kenan Hrapović, u velikom broju slučajeva posluje sa privilegovanim firmama u domenu nabavke opreme i potrošnog materijala.

Izdvaja se Urion. Ta firma je zvanični distributer firme Simens, koja je prošle godine, u okviru međunarodne afere, optužena za korupciju na regionalnom nivou. U zemljama Jugoistočne Evrope, sumnja se, Simens je davao mito u zamjenu za unosne poslove.

Angelina Vuković je prije četiri godine, javno optužila Urion da nije ispunjavao Zakonom određene uslove za dobijanje dozvole za promet medicinske opreme i materijala (registrovan je za inženjerske djelatnosti), kako u trenutku izdavanja Rješenja za rad (broj 02/50 – 2704/UPI od 18.08.2006), tako ni dvije i po godine kasnije.

Tako je Urion neovlašćeno poslovao: nije imao zakonom predviđeni stručni kadar za promet medicinskih sredstava i medicinskih proizvoda. Preciznije: u trenutku kada je Urion na tenderu dobio najunosniji posao, u vrijednosti većoj od osam miliona eura (riječ je o 2008. godini), nije imao predviđeni stručni kadar!

Prema podacima Direkcije za javne nabavke, Urion godišnje od javnih zdravstvenih ustanova dobije poslove vrijedne više miliona eura. Tokom 2009. na tenderima je dobio poslove od oko šest miliona eura, iako nije bio registrovana za trgovinu ljekovima i medicinskom opremom. Naredne 2010. godine Urion je od Fonda za zdravstvo dobio blizu četiri miliona eura.

Mijović protežira Urion čak i kada su u pitanju donacije, koje su u toj oblasti izuzetan način zarade jer se od firme od koje se kupi aparat mora nabavljati potrošni materijal. Među naručiocima poslova koje dobija Urion, prema evidenciji Direkcije za javne nabavke, prednjače Fond zdravstva i Klinički centar. Direktor Kliničkog centra Mijović prije par godina uručio je direktoru Uriona Veliboru Ćukoviću nagradu u ime te zdravstvene institucije zbog donacije aparata vrijednog 15 hiljada eura. Pojedini, neprivilegovani, u više navrata nijesu mogli ni donirati aparate, dok su oni kupovani – kod Uriona.

Da je Urion nezakonito učestvovao na tenderima potvrdio je nedavno i Upravni sud: u presudi stoji da u postupku javnih nabavki može da učestvuje samo ponuđač koji je registrovan za obavljane djelatnosti koja je predmet javne nabavke i koji ima dozvolu, licencu za obavljanje te djelatnosti.

U presudi od 10. oktobra prošle godine piše da je ponuda Uriona neispravna ,,jer izvod iz centralnog registra privrednih subjekata koji je tužilac dostavio nije dokaz da je kod organa nadležnog za registraciju registrovan za djelatnost koja je predmet javne nabavke”.

Kako bi osporio odluku Komisije i Upravnog suda Urion je angažovao, ispostaviće se bezuspješno, advokaticu Anu Kolarević, sestru premijera Đukanovića. Tvrdila je, braneći Urion: da je inženjerska djelatnost Uriona navedena u Privrednom sudu kao pretežna ,,samo jedna od djelatnosti kojom se kompanija bavi”.

Uprkos svemu Urion je opet prvorangirani. Angelina Vuković za Monitor napominje da dosadašnji postupak nabavke opreme i reagenasa za potrebe laboratorija u Crnoj Gori prati pokušaj da se obesmisli tenderska utakmica, te da su učinjene bitne povrede zakona od strane naručioca.

,,Postoje indicije da se radi o korupciji na različitim nivoima i mi smo u tom pravcu podigli krivične prijave. Više je nego simptomatično da se određene osobe ponavljaju kroz različite tenderske procedure, da koriste istu tehnologiju namještanja-obesmišljavanja tendera i da je najčešće sve usmjereno u istom pravcu, tj. ka privilegovanim firmama.”

Spor je dobio internacionalnu dimenziju. Na suđenju u Upravnom sudu, pojavili su se visoki predstavnici ambasade SAD. Po svemu sudeći, oni su došli kako bi poslali poruku da američke firme koje rade u Crnoj Gori moraju imati tretman i zaštitu u skladu sa zakonom.

Prema informacijama Monitora predstavnici ambasade SAD, istim povodom, nedavno su bili i u posjeti ministru zdravlja Miodragu Radunoviću, ali i prvom čovjeku Fonda zdravstva Kenanu Hrapoviću.

Tokom afere Telekom, Đukanović je kazao, aludirajući na istražne organe SAD: ,,Gluposti postoje i izvan Crne Gore i sa ove i one strane okeana.” Da li je, za predstavnike Vlade, i ovo prisustvo predstavnika američke ambasade, koji zahtijevaju ravnomjernu primjenu zakona, glupost? Ili ozbiljna opomena, povod za zabrinutost.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo