Hodam, a kao da minskim poljem gazim. Sve očekujem da će se nešto desiti, nešto što će me sasvim iznenaditi, na šta neću biti spreman. To zapravo nije neprijatan osjećaj. Ja sam uvijek sasvim opušten, bez imalo sračunatosti, spreman na neočekivano. Nelagodnost dolazi više od neodređenosti slutnje; ne volim ovaj osjećaj da sjedim za stolom na kom se dijele karte, a ja nemam pojma kako sam se tu zatekao. Nije mi danas do kartanja. Nikad mi nije.
Ne znam kako vi na to gledate, ali red mi nikada nije bio glavni princip u životu! Uvijek kažem: spreman sam na neočekivano, ali neka i neočekivano bude spremno na mene! Kao kada nam je u Sunderbatu u Indiji tumačio rendžer da u cijeloj džungli samo tigar spava gdje god ga san uhvati – čak i na sred livade. I slonovi stražare, i nosorog se sakrije, i krda bivola stražare, krokodili sa zavuku u duboke podlokane pećine. I onda jedan bistri turist pita:
– Kako tigar može biti tako neoprezan!? Šta će ako neko u mraku nagazi na njega?
– O tome neka misli onaj koji nagazi na tigra u mraku!
Ideal reda je, siguran sam, neostvariv…u društvu, u istoriji, u životu pojedinca…u politici i u ekonomiji. Mislim da se red realizuje samo u umjetnosti, recimo, tu i tamo u ponekom književnom djelu. Umjetničko djelo je jedini sređen proizvod koji je ljudska rasa uspjela da stvori. Nekome red ne treba, nekome je neophodan. Ko ne može bez reda, neka postane umjetnik. Red se ne ostvaruje akcijom, nego samo u literaturi.
Pisanje, da to je nešto drugo. Uvijek sam pokušavao da pišem sa onom istom potpunom posvećenošću najvišim principima, onim istima o kojima govori Brams da ih je imao neprekidno na umu dok je komponovao svoje četiri velike simfonija. Ali ovo sada, to nije ni ona potpuna bezbrižnost, koja bi, da nije riječ o tigru, bila prava lakoumnost; a nije ni literatura u kojoj mogu pokušati slijediti one najviše standarde koje sam imao na umu kada sam spomenuo Bramsa!
Pređem na drugu stranu širokog bulevara. Polako šetam osunčanim trotoarom. Pod sjenom mladih kedrova, klupe. Tek su postavljene, nema ni dva dana, i zato su još zgodne za sjedenje. Nikada neću shvatiti zašto neki ljudi moraju uništavati klupe; odvaliti, slomiti, raskovati, iskriviti, odlomiti, otkinuti – napraviti im sve što se klupama može napraviti. Odjednom žmarci: osjećam, upravo su mi tutnuli nekakve karte u ruke. I odmah ugledam, zapravo, prvo čujem pa tek onda ugledam: čujem kako neko jeca, kako se guši u suzama, pokuša da se smiri, da uzme vazduh, pa onda opet brizne u plač. Žena. Sjedi na klupi koja sva svjetluca u sjeni, S glavom u njenom krilu. Dječak od 4-5 godina. Miluje po kosi dječaka. Ja prođem. Nevoljno, opet se vratim. Isto jecanje, iste suze. Moram pokazati te karte, znam da su traljave jer se ja osjećam sasvim traljavo. Kroz potoke suza žena mi, jecajući isprekidano, kaže da je izišla iz obližnje bolnice, gdje su joj rekli da je njen sin veoma bolestan! Kad kaže ,,sin”, mlada žena zastaje u pola riječi i opet plače.
Šta ću, otvorim karte i odjednom, nestaje svaki oprez, u nadahnuću znam šta ću, i kao da čitam, čvrsto, sa uvjerenjem kažem: – Ne plačite! Sve će biti dobro. Nemoguće je da propadne sin tolikih suza! – to kažem onako odlučno, kako je Luter zakucao svojih 95 teza na Vitenberšku crkvenu kapiju. I odem.
Danas, gotovo u dan poslije godinu dana, u centru grada, prilazi mi nepoznata nasmijana žena i kaže: – Znali ste! Zaista je ozdravio moj sin. Vaše riječi su mi vratile nadu! – Pritrči i uzme je za ruku vedar vižljast dječak. – I ja vas se sjećam. – kaže, pa onda pita: Zbilja kako ste znali da ću ozdraviti.
– Nisam znao. Samo sam shvatio da je tvoja bolest nagazila na usnulog tigra! – Smijem se zagonetno. Dok mi ona priča o čudu koje se desilo, dječak i ja jedemo sladoled.
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice