Pravosuđe Crne Gore odigralo je partiju ping-ponga s pravosuđem Velike Britanije u slučaju krivičnog postupka protiv nekadašnjeg direktora beranske Mljekare Zora Tomasa Hodža. Nakon pokušaja da se predmet ustupi Engleskoj, loptica se vratila u crnogorsko dvorište s odgovorom da nije poznato da li je Tomas njihov državljanin. Tako mu se ipak mora suditi u Crnoj Gori, gdje je i počinio krivično djelo pljačke kompanije na čijem je čelu bio nekoliko godina. Monitoru je u Osnovnom sudu u Beranama saopšteno da je optužnica prevedena na engleski jezik, ali da je problem u tome što Hodžu ne može da se uđe u trag kako bi mu bila uručena, što je preduslov za početak suđenja.

KLASIČNA PLJAČKA: „Mi ćemo učiniti sve što možemo da uručimo optužnicu, na adresama u Engleskoj i Rusiji. Zvala je izvjesna gospođa Roza, Ruskinja, koja se raspitivala za mogućnost povratka kaucije koju je Hodž morao da položi ranije, da bi se branio sa slobode. Naravno da o tome nema govora”, kazala nam je predmetni sudija u ponovljenom postupku Dubravka Popović.

Tomas Hodž (Thomas Greham Hodge) osuđen je prvostepeno u ovom sudu na godinu zatvora zbog klasične pljačke fabrike koju je vodio, prebacivanja novca fiktivnim firmama i uzimanja para iz blagajne, bez pokrića. Tada mu je suđeno u odsustvu jer je pobjegao iz Crne Gore. Raspisana je i međunarodna potjernica.

Onda se krajem ljeta 2007. godine, na iznenađenje policije, pojavio s koferima u Beranama. Istog trenutka stavljene su mu lisice na ruke u jednom elitnom restoranu i naredne dvije noći smještaj je dobio u pritvoru. Kada je izveden pred sudiju sa službeno dodijeljenim advokatom i prevodiocem, mada veoma dobro zna naš jezik, položio je kauciju od dvadeset hiljada eura da bi se u nastavku branio sa slobode.

Viši sud je odlučio da se postupak ponovi, a pasoš mu je oduzet. Sva je prilika da mu to nije bio jedini, jer se opet izgubio i do danas se ne zna gdje je.

„Jedna od primjedbi na prvostepenu presudu bila je da se pokuša obezbijediti njegovo prisustvo. Tražićemo pomoć britanske ambasade, ali ako ne bude moguće da mu se uruči optužnica, neće biti drugog načina nego da mu se ponovo sudi u odsustvu”, objašnjava nam Dubravka Popović.

To što je policija pronašla „češljajući” poslovnu dokumentaciju Mljekare i zbog čega je Škotlanđanin optužen, pretpostavlja se da je sitnica za koju je zaprijećena kazna do osam godina zatvora. Krupnicu, vjeruje se, predstavlja mnogo više eura koje je ovaj Škotlanđanin, vodeći međunarodni projekat, odnio iz Berana.

,,Taj je više para izmuzao iz mljekare, nego što su svi stočari iz regiona izmuzli mlijeka za njegovog mandata”, priča se po Beranama.

Milion ili dva? Dileme nema. Ispod prve cifre sigurno nije. Ako bi se prostom računicom njegova plata od trideset hiljada eura, pomnožila sa brojem mjeseci provedenih na mjestu tim lidera projekta onda bi se, samo po tom osnovu, došlo do prvog miliona. To, naravno, nije nelegalno ali plata Hodžu nije bila jedini način za namicanje novca, što najbolje znaju oni koji su mu godinama servirali blanko račune da bi pravdao utrošena sredstva. Šta je s nabavkom opreme? Čijom zaslugom je umjesto opreme za mljekaru, u Berane stigla gomila gvožđurije, od čega je jedan dio morao biti vraćen kao potpuno neupotrebljiv, dok je drugi remontovan. Ko je sklapao te poslove kod holandskog V.M. Engineeringa, preko kojeg je nabavljana sva tehnologija?

CRNA GORA RAJ: Razumljivo je što je Škotlanđanin jednom prigodom izjavio: ,,Crna Gora je za mene raj”.

Mislio je, naravno, na to da toliki novac u Velikoj Britaniji nikada ne bi stekao a da ga neko ne pita odakle. Mnogi su bili ubijeđeni da odavde neće nigdje otići ni kada je završio misiju, već da će tu započeti privatni biznis. Pričalo se i da je kupio kuću u Podgorici. Možda bi tako i bilo da nijesu pokrenuta dva krivična postupka. U jednom se za zloupotrebe u kompaniji tereti sam, a u drugom sa još četiri osobe iz Berana. Oba postupka su aktivna u beranskom Osnovnom sudu.

Odakle je došao ovaj čovjek u Crnu Goru? U maju 2001. stigao je u Berane kao vođa tima stranih stručnjaka, čiji je zadatak bio da implementiraju projekat MEDNEM – Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, uz višemilionsku donaciju Vlade Luksemburga. Došao je, inače, iz Rusije ,,gdje je uspješno osnovao fabriku za proizvodnju sira u sklopu projekta holandske Vlade”, gdje, uzgred, sada ima dio svojih akcija. Prije toga je „s uspjehom priveo mnoge projekte u Ukrajini, Poljskoj i Kazahstanu, radeći za Svjetsku banku, Azijsku Banku i druge agencije”. Za britansku Vladu radio je na uspostavljanju farmerske savjetodavne službe u Rusiji. Tako je, makar, o sebi pisao u fabričkom biltenu, dok tragova na internetu o tome nema. Nevolja je što se već tada pričalo da je u Rusiji bio pod kontrolom mafije.

U startu je djelovao vrlo stručno i ubjedljivo dok je ocjenjivao da je „crnogorsko mljekarstvo u srednjem vijeku”. Onda se doznalo da je šarlatan s jedva srednjom školom i da s mljekarstvom i stočarstvom ima veze jedino preko brata farmera. Ali, i to se doznalo, brat ne želi da čuje za njega, zbog Roze Kalimuline, koju je Tom sa sobom doveo iz Rusije u Crnu Goru, zaboravivši na porodicu u Škotskoj.

Uigrani tim, Tom i Roza, u Beranama su vrlo brzo rastjerali sve ostale strance. Iz praktičnih razloga. Previše su im odmaljivali. „Naporno” su radili za dnevice od 800 do 1000 eura. Smiješno je samo da su neke od tih stručnjaka koji su trebali da obuče domaći kadar, lokalni radnici prethodno obučavali najosnovnijim stvarima i pojmovima iz struke.

„Zadatak međunarodnih konsultanata je da naprave i farmerima ostave profitabilnu fabriku. Ako to ne urade onda nijesu dobro obavili posao”, istrčao se da izjavi Hodž na početku mandata. Mljekara Zora, jedina crnogorska fabrika dugotrajnog mlijeka, nije postala profitabilna ni do danas. Prije nekoliko mjeseci proizvodnja je prekinuta i trenutno ne radi.

S DOMAĆIM MANIRIMA: Čini se da je javnost Tomasa Hodža prestala da shvata ozbiljno onog trenutka kada je prijavio pokušaj atentata na sebe i digao sve na diplomatski nivo. Podršku je dobio od tadašnjeg ministra inostranih poslova Dragiše Burzana i tadašnjeg i sadašnjeg ministra poljoprivrede Milutina Simovića, koji su tragali za državnim neprijateljima po Beranama. Poslije se ispostavilo da je metak, koji je u slobodnom padu „pronašao” jedan automobil parkiran u krugu mljekare, u vrijeme kada Hodž inače nije bio u fabrici, stigao iz udaljenog sela s nekog veselja i da nije imao snagu ni da probije vjetrobransko staklo.

Novinare nije volio. Jednom prilikom ih je izbacio iz fabrike kada su ga sačekali da provjere informaciju o prosipanju u kanalizaciju 48,5 hiljada litara mlijeka „usljed kvara na mašinama i nemogućnosti dalje prerade”. Samo je za državnu televiziju istog dana nemušto saopštio kako „ne razumije svu tu gomilu dezinformacija”. Onda su se pojavili faksimili otpisnih listi i više se nije tim povodom oglašavao.

Drugom prilikom novinarima je namjestio nekoliko lokalnih stočara i drugih šićardžija, koji su godinama sitno grizli i kupili mrvice oko njega, da insceniraju nezadovoljstvo što se loše piše o fabrici i njenom dokazanom direktoru. Pojavila su se i pisma podrške. Naučio Škotlanđanin sve naše manire.

Nije pomoglo. Luksemburški donatori odlučili su da ga smijene i još su javno izrazili žaljenje što su takvog čovjeka držali na čelu međunarodnog projekta. Tomas Hodž jedini je stranac protiv kojeg se vode krivični postupci za korupciju i pljačku u Crnoj Gori i koji je prvostepeno osuđen zatvorskom kaznom. Taj, kako se ispostavilo, prevarant međunarodnog kalibra, nekoliko godina je ovdje uživao sve diplomatske privilegije i imao podršku visokih državnih zvaničnika.

Tufik SOFTIĆ

Komentari