Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, PUBLICISTA I SPOLJNOPOLITIČKI ANALITIČAR: Borba protiv globalnog terorizma mora se voditi pod okriljem UN

Objavljeno prije

na

MONITOR: Koliko je Vas iznenadio novi teroristički napad u Parizu, samo deset mjeseci poslije napada na Šarli Ebdo?
JAKIĆ: Napad u Parizu iznenadio me svojim opsegom, organiziranošću i – naravno – brojem žrtava. Inače, napad kao takav i nije posebno iznenađenje. S time se naprosto moralo računati, ili u Parizu ili negdje drugdje, i to će nas pratiti tako dugo, dok se ne promijeni paradigma sadašnje politike. Da budem do kraja jasan: treba definitivno odustati od politike nametanja silom jednog određenoga modela unutarnjeg uređenja i instaliranja marionetskih vlada koje su spremne zadovoljiti interese moćnih financijsko-ekonomskih krugova koji iza toga stoje. Toj politici imamo zahvaliti što uopće postoji tzv. Islamska država, jer je Zapad u nastojanju da sruši sirijskog predsjednika Asada, jer on ne dozvoljava privatizaciju energetskog sektora, naoružavao neselektivno svakoga tko se htio pridružiti toj navodnoj borbi protiv diktature. Ista priča, kao svojevremeno ona s Al Kaidom u Afganistanu. Pustite duha iz boce i onda ga više ne kontrolirate, dapače on se okrene protiv vas. Tako da su sada potrebne dvije stvari: jasno odustajanje od te politike i vojna akcija protiv džihadista po modelu antihitlerovske koalicije iz Drugoga svjetskog rata. Samo, bojim se da spremnosti za takav zaokret na Zapadu, pa i usprkos krvavim događajima u Parizu, i dalje nema.

MONITOR: Kažete da dio odgovornosti za ovaj napad leži i u politici Francuske?
JAKIĆ: Francuska suodgovornost za pokolj u Parizu, ako to možemo tako formulirati, dio je odgovornosti Zapada na čelu sa Sjedinjenim Državama.

MONITOR: ISIL, koja je prihvatila odgovornost za ovaj napad, iskazuje veliko zadovoljstvo dometima akcije. Kako to da zapadni svijet i njegove moćne državne, međudržavne i odbrambene organizacije i savezi, od 2001. do danas ne uspijevaju da zaustave pa ni osujete terorističke napade?
JAKIĆ: Naravno, da je tzv. Islamska država zadovoljna. Osnovni je cilj terorista, svih terorista, da siju smrt i strah. I u jednome i u drugome nesumnjivo su uspjeli. A zašto godinama nema odgovarajućeg uspjeha u borbi protiv globalnog terorizma? Moje je mišljenje da odgovor na to pitanje treba tražiti u činjenici da je tu borbu monopolizirala jedna velika sila i da su akcije što se vode u njezinome sklopu, izvan jurisdikcije Ujedinjenih naroda. Svjetska je organizacija zaobiđena, gurnuta na marginu, a prava, zaista globalna koalicija za borbu protiv međunarodnog terorizma nikada nije stvorena. Ono što se naziva borbom protiv terorizma prečesto je bilo u funkciji ostvarivanja partikularnih interesa pojedinih zemalja, ili nadnacionalnih struktura. Pa je, tako gledano, Pariz u svoj svojoj strahoti neka vrsta logične posljedice. Jer, ako vi jednom rukom tučete tzv. Islamsku državu, a drugom je naoružavate, ako ne prekidate njezine novčane transakcije, niti ometate njezin izvoz nafte, što drugo da se očekuje? Da vam teroristi budu na tome zahvalni? Ni govora, oni to tumače kao znak slabosti, što ih samo ohrabruje u njihovim zločinačkim namjerama.

MONITOR: Kolika je, u ovom momentu, moć Islamske države? Odakle pristiže novac i naoružanje?
JAKIĆ: Moramo prihvatiti činjenicu da će utjecaj Islamske države rasti tako dugo, dok Zapad ne promijeni politiku prema Bliskom i Srednjem istoku, dok ne odustane – ponavljam – od nametanja silom poredaka i režima. A što se tiče novca i naoružanja, to stiže kako iz niza zapadnih zemalja, tako i iz Saudijske Arabije i Katara. Donedavno i Turska je prema tim teroristima bila vrlo blagonaklona i više ju je zanimala borba protiv Kurda, nego protiv tzv. Islamske države.

MONITOR: Ruski napadi su ,,naplaćeni” žrtvama eksplozije aviona sa ruskim turistima. Nedavno su u pauzi sastanka G-20, razgovarali Putin i Obama. Da li bi savez SAD-Rusija-EU, bio dovoljan da se riješi problem savremenog džihada ili je i to, što je danas daleko od realnosti, nedovoljno bez saradnje sa muslimanskim zemljama?
JAKIĆ: Takav savez, spomenuo sam već, nezaobilazni je preduvjet da se borba protiv terorizma počne uopće uspješno voditi. Možda smo mu nakon samita G-20 u Antaliji malo bliži, nego što smo bili još prije nekoliko dana. Ali, tako dugo dok će američki predsjednik Obama izjavljivati kako mora ,,uvjeriti Rusiju da je globalni terorizam i za nju opasan”, tako dugo dok će francuski predsjednik Oland predlagati promjene ustava, kako bi se povećale ovlasti izvršne vlasti u vrijeme izvanrednog ili opsadnog stanja, a ni jedan, ni drugi neće skupiti dovoljno hrabrosti da priznaju promašenost politike oličene u tzv. Arapskom proljeću, tako dugo ni od vojnog saveza neće biti velike koristi. A da se u borbu protiv terorizma koji samo zloupotrebljava ime islama, a da s tom vjerom nema ama baš nikakve veze, moraju aktivno uključiti i muslimanske zemlje, to je savršeno jasno. Pa čak ako to znači da će ovaj ili onaj vladar morati prevladati svoje lične animozitete prema nekom drugom šefu države ili vlade. I još nešto, što nikada nije dovoljno puta ponovljeno: borba protiv globalnog terorizma mora se, naglašavam: mora voditi pod okriljem Ujedinjenih naroda.

MONITOR: Izbegličko-azilantska kriza je bila jedna od važnih tema tokom predizborne kampanje u Hrvatskoj. Hoće li ona bitnije uticati na postizbornu političku dinamiku i kako uopšte procjenjujete da će Hrvatska doći do nove vlade?
JAKIĆ: Čini mi se da će Hrvatska teško doći do nove vlade, ne isključujem ni manjinsku vladu koja bi nužno bila nestabilna, pa ni ponovljene izbore. No, u isto vrijeme ne isključujem ni mogućnost uspješnog političkog ,,trgovanja” koje bi moglo završiti većinskom vladom. S kime na čelu, to naprosto ne znam. A što se izbjegličke krize tiče, ona je, baš kao i atentati u Parizu, vjetar u jedra desnici, i to onoj krajnjoj. Nadam se da u danima što će prethoditi formiranju nove vlade neće biti važna tema. Ne kažem da neće, nego da se nadam da neće.

MONITOR: U Crnoj Gori je društvo gotovo podjednako podjeljeno kada je riječ o članstvu u NATO. Kakva su iskustva Hrvatske: koliko je njeno članstvo u NATO poboljšalo hrvatske bezbjednosne performanse, pa i njen privredni razvoj i investicione garancije, kako se vjeruje da članstvo u Alijansi čini?
JAKIĆ: NATO je relikt hladnoga rata koji je uspio opstati i u vrijeme nakon njegovoga završetka i koji današnje odnose Washington – Moskva što ih mnogi karakteriziraju kao novi hladni rat, doživljava kao suha zemlja kišu. Područje bivše Jugoslavije bilo je u sigurnosnom pogledu nakon krvavog raspada federacije u specifičnoj situaciji i za ovdašnje države članstvo u NATO bila je svojevrsna garancija mira i stabilnosti. Nisam siguran da su se hrvatski obrambeni kapaciteti nakon ulaska u NATO bitno poboljšali, mada smo dobili pošiljku američke vojne opreme korištene u Iraku i mada smo pokazali na vojnoj paradi u Zagrebu dvije njemačke samohodne haubice velikoga dometa. Znam da svi očekuju i najavljuju velike poslove i investicije vezane s ulaskom u NATO. Ako ih je u Hrvatskoj bilo, onda se o tome nije mnogo govorilo, pa mi je promaklo.

MONITOR: Kako Vi tumačite nedavno upozorenje njemačke kancelarke Angele Merkel, da bi na Balkanu mogao da se izazove novi rat?
JAKIĆ: Mislim da je to prilično promašeni pokušaj skretanja pažnje s promašenosti vlastite politike. Nisu zemlje jugoistoka Evrope izazvale izbjegličku krizu i nisu one odgovorne za to što Evropska unija nije u stanju zajednički djelovati, suočena s tom krizom. Hrvatska i Slovenija jesu članice EU, ali ponašaju se poput ostalih – svaka gleda svoja posla i rješava svoje probleme, pri čemu je Hrvatska – usuđujem se reći – principijelnija i humanija od Slovenije. Zato izbjeglička kriza i jest kriza. I nitko je neće riješiti nikakvim kontrolama, nikakvim utvrđivanjima, ili zatvaranjima granica. Rješenje je samo i jedino u promjeni politike koja je do nje dovela. A za koncipiranje te politike nisu odgovorne zemlje Balkana.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo