INTERVJU
VOLFGANG PETRIČ, AUSTRIJSKI DIPLOMATA: Problem nijesu demonstranti, već korupcija i nezaposlenost

Volfgang Petrič, poznati austrijski diplomata, jedan je od najboljih evropskih poznavalaca Balkana, gdje je više puta obavljao važne poslove. Koncem dramatičnih devedesetih prošlog vijeka ovaj Koruški Slovenac, bio je i ambasador u Beogradu i posebni izaslanik Evropske unije za Kosovo. Glavni je pregovarač EU tokom pregovora Srba i Albanaca – u Rambujeu i Parizu. Kasnije postaje visoki predstavnik Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. Aktivan je bio i u rješavanju crnogorskih kriza, tokom sukoba sa Beogradom i Miloševićem, ali i prije organizovanja referenduma.
Petrič je nedavno, nakon velikih protesta u Podgorici, naljutio crnogorski vrh. On je Radiju Slobodna Evropa rekao da Milo Đukanović koji je predugo na vlasti zloupotrebljava politički položaj za ličnu korist. Iz Đukanovićevog DPS-a, reagovali su odmah izjavom da Petrič „sve gleda kroz ličnu prizmu”, da je „involviran u pokušaj nezakonitog prisvajanja hotela Mogren.”
„Neću komentarisati tako očigledne laži”, rekao je Petrič na početku intervjua za naš nedjeljnik.
MONITOR: Pozvali su Vas iz DPS-a i da dokažete tvrdnje, tj. kritke na račun Đukanovića. Pa, kako on po Vama zloupotrebljava položaj za ličnu korist?
PETRIČ: Dozvolite mi da odgovorim citirajući njemački magazin Špigl o gospodinu Đukanoviću: „On je istovremeno dio sistema koji karakteriše korupcija i organizovani kriminal”. Američki magazin Forin afers se odnosi prema Crnoj Gori kao prema „mafija državi”. Ovoga ljeta američki Vol strit džurnal kritikuje Crnu Goru zbog „ istorije korupcije i nejednakosti pred zakonom”. Mnogo je još kritičkih glasova zbog pogoršanja političkih prilika i katastrofalne ekonomske situacije. Neophodno je da se ove važne poruke uzmu veoma ozbiljno.
U Evropi, koja se bori sa krizom bez presedana zbog priliva izbjeglica sa bliskoistočnih žarišta, raste zabrinutost na koji način dugovječni lideri na Balkanu mogu odgovoriti na pitanja opšte stabilnosti. Znakovita je ostavka premijera Rumunije. Njujork tajms je pisao o velikim demonstracijama u Bukureštu – protestima zbog korupcije, pranja novca i utaje poreza koji su odnijele socijalističkog premijera.
Ovako pozitivni raspleti dešavaju se i unutar i u okruženju Evropske unije. Razmislite o Hrvatskoj, sada 28. članici Unije. Premijer Sanader, koji je uspješno vodio pristupne pregovore, bio je primoran da podnese ostavku i osuđen je na deset gidina zatvora zbog korupcionaške prakse.
Frustracije građana Evropske unije, koji ekonomski podržavaju zemlje kao što je Crna Gora, rastu kada u međunarodnim medijima čitaju da se političari zemalja koje oni finansiraju bogate. Mnogi Austrijanci se okreću protiv EU zato što vjeruju da se novac koji oni daju za poreze troši na korumpirane političare sa strane.
Vidite, EU ima strpljenja i može da sačeka. Na kraju, na glasačima je u vašoj zemlji i nezavisnom sudstvu da povrate vladavinu prava, koja važi za sve uključujući i političare. Hrvatska, a sada i Rumunija, su pokazale da njihovi pravosudni sistemi funkcinišu. To je signal i za druge zemlje na Balkanu da krenu u reforme i promjene. Zloupotreba pozicija u Vladi za ilegalno bogaćenje – mora prestati.
MONITOR: Demonstranti u Crnoj Gori traže slobodne izbore i formiranje prelazne vlade, jer sumnjaju da ova Vlada može obezbijediti slobodne izbore. Vlast odbija prijedloge koji dolaze od opozicije, a nijesu stvoreni uslovi za implementaciju novog izbornog zakonodavstva, iako je sljedeća godina izborna. Da li bi Evrospka unija mogla da preuzme ulogu posrednika između vlasti i opozicije, u ovoj političkoj krizi?
PETRIČ: Ne mogu da govorim u ime Evropske unije, jedino mogu da se nadam da će uraditi sve da pomogne građanima Crne Gore da obnove demokratiju, vladavinu prava i slobodu medija. Tek onda će zemlja biti sposobna da izađe iz duboke krize.
Ja sam dugogodišnji podržavalac demokrtaskog razvoja Crne Gore. Kad sam bio ambasador u Beogradu, 1998. godine, u doba rastućih tenzija između Beograda i Podgorice, organizovao sam zvaničnu posjetu ambasadora EU tokom inauguracije gospodina Đukanovića za predsjednika. Time je tada Evropa poslala Miloševiću snažan signal da neće dozvoliti puč protiv demokratski izabranog predsjednika Crne Gore. Kasnije, kada je vaša zemlja pripremala referendum za nezavisnost, gospodin Solana je tražio da podržim demokratske procese. I opet sam postao aktivan oko Crne Gore. Ubijeđen sam da će, vremenom, Crna Gora postati poštovana država i dobra kuća za njene građane.
MONITOR: Koliko tzv. ruski faktor može da koristi ovu situaciju u Crnoj Gori za svoje strateške cviljeve, posebno one vezane za širenja NATO-a na ovaj region?
PETRIČ: Sigurno je da Rusi ne vole NATO. No, na građanima je Crne Gore da odluče. Nema dileme: bilo bi važno da Crna Gora uđe u NATO. Ali, zemlja mora da se transformiše, da obnovi ekomoniju, da popravi greške do kojih je dolazilo zbog zloupotreba u privredi, od strane vaših, ali i Rusa koji su upravljali vašim preduzećima.
Statistika EU pokazuje da je Crna Gora u posljednjih 25 godina doživjela deindustrijalizaciju ogromnih razmjera. Gdje su sada vaše fabrike, zelena industrija, visoka tehnologija? Kakva je iskorištenost bogatih potencijala? Predivnoj obali – pravom bogatstvu – prijeti prodaja i to finansijskim špekulantima koji ne brinu o ekološkom razvoju i koji su jedino zainteresovani za brzo sticanje novca.
Znate, bezbjednost je mnogo više od vojnog faktora . Vama je potrebna jaka i održiva ekonomija, turizam, zaštita prirode. To bi učinilo vašu zemlju jakom i sigurnijom.
MONITOR: U posljednje vrijeme čuje se sa Zapada više kritika na račun aktuelne vlasti, koja je često predstavljana kao faktor stabilnosti. Da li bi ti glasovi kritike mogli da znače i zaokret u politici prema Crnoj Gori, i da li mislite da će Crna Gora dobiti pozivnicu za NATO?
PETRIČ: Kao što sam već rekao, zemlja je stabilna jedino ako raste njena ekonomija, ako ima dovoljno radnih mjesta, posebno za mlade ljude, ako vlada štiti sve građane i garantuje slobode svima.
Policijska brutalnost nije dobra i vodi ka daljem otuđenju građana od vlasti.
Demonstranti nijesu prijetnja za stabilnost zemlje, već korupcija i visoka stopa nezaposlenosti. Mlade generacije zaslužuju bolju budućnost. Susrećem sve više i više mladih građana Crne Gore u Beču, koji traže posao. Oni su ljuti na svoju vladu jer ne vide perspektivu za sebe. NATO tu ne može pomoći.
MONITOR: Kako vidite prilike u regionu. Petnaest godina nakon ratova i sukoba, još je mnogo otvorenih pitanja – od Bosne do Makedonije. Bez sumnje, najodgovornije su lokalne političke elite, ali koliko i Zapad snosi odgovornost za ono što se ovdje dešava?
PETRIČ: Evropa i Sjedinjene Države se nose sa mnogim velikima izazovima – od Sirije do Ukrajine. Migrantska kriza sada dominira u političkim centarima i Briselu. Ima zemalja u ovom regionu koje su pod velikim pritiskom zbog izbjegličke krize. Ono što nam sada treba je bolja međusobna saradnja.
Brisel bi morao da bude odlučan kada su u pitanju neriješeni problemi, kao što je onaj u Bosni, gdje već imamo jednu od najvećih misija na svijetu. Neophodno je riješiti i pitanje naziva u Makedoniji. Trebalo bi da se ohrabri i nastavak dijaloga Beograda i Prištine oko pronalaženja rješenje za položaj Srba na Kosovu. Napradak u svakoj od ovih zemlja posebno, pomaže i Evropi. To je jasno demonstrirano na samitu Zapadnog Balkana u Beču, gdje je pokrenuta duga lista specifičnih projekata. Krajnje je vrijeme da se pređe na posao.
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg
MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.
Rat će se okončati, lideri će se rukovati.
Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;
ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu
MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?
REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.
Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života, teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).
MONITOR: Što je još ostalo da se prevede od ovog pisca?
REDŽEMATOVIĆ: Postoji desetak romana koje je on napisao a koje vrijedi prevesti. To ostavljam drugima da odrade. Želim da moj prevod bude podvrgnut temeljnoj i objektivnoj kritici kako arabista, tako i javnosti, kako ne bismo kao društvo i odgovorni ljudi izdali Derviša. Moj prevod može biti potka za dalje tumačenje i dotjerivanje prevoda te otkrivanje drugih, možda različitih dimenzija Dervišovih pjesama i ciljeva. Meni je čast što sam uspio da uradim ovaj nimalo lahak posao, ali dozvolite mi da, bez lažne skromnosti, pozovem svu akademsku zajednicu da kritički pristupi ovom prevodu i da sugestije ili ponudi vlastite prevode Derviša, jer to ovaj svjetski pjesnik zaslužuje. Pored Derviševih pjesama, ja sam preko njih upoznao i egipatskog pjesnika otpora Amala Donqula čije sam najpoznatije pjesme takođe preveo. Njih sam objavio u knjizi Ubistvo mjeseca. Ali, moram kazati, da ni Amal Donqul niti Nizar Kabbani, uz dužno poštovanje prema njima i prema drugim pjesnicima otpora Samih Kassimu, Ahmadu Mataru, Ibrahimu Tuqanu, Salimu Barakatu, Emilu Habibiju i brojnim drugim, nisu me dojmili toliko silno kao što me dojmio veliki Mahmud Derviš. Sve nabrojane pjesnike, naravno, treba uvesti u naš kulturno-književni prostor i pristupiti im sa jednakom pažnjom. Jer, kako vrijeme prolazi i ova naša regija sve više tragično liči na Palestinu.
MONITOR: Koliko je trajao vaš rad na ovom kapitalnom prevodu?
REDŽEMATOVIĆ: Moj rad na prevođenju i dotjerivanju prevoda sa brojnim prijateljima i kolegama trajao je oko četiri godine. Ukupno sam preveo preko 500 pjesama i velikih poema, odnosno 22 zbirke koje su se nalazile u tri toma koja je izdao Mahmoud Darwish Foundation iz Ramalle, Palestina, uz koje sam dodao jednu zbirku Otisak leptirice koja je posthumno objavljena i drugu zbirku Rimovane besjede diktatora kao i desetak pjesama koje nisu obuhvaćene spomenutim zbirkama. Dakle, za četiri godine 24 zbirke koje sam izdao uz pomoć NVO Horizonti iz Tuzi.
MONITOR: Koji vam pisci bude interesovanje za nove prevode?
REDŽEMATOVIĆ: Moje interesovanje za arapskom modernom poezijom nije prestalo. Sa svojim kolegom mr Afanom Latićem prije par dana sam završio prevod zbirke pjesama mladog pjesnika Tamima Barghoutija koji je takođe Palestinac. Njegovi roditelji su poznati pjesnici Radwa Ashour i rhm. Mourid Barghouti. On je dobitnik brojnih nagrada za poeziju, a zbrika nosi naziv U Jerusalimu. Kolega Latić je preveo i četiri romana palestinskog pisca Gassana Kanafanija.
Mi mi u Crnoj Gori se možemo pohvaliti da smo našim angažmanom i marljivim radom skrenuti pažnju raznih etnocentrika i egocentrika. Ovo ne govorim bez razloga. Umjesto podrške, moj rad na prevodu Derviša naišao je na veliku skepsu kod brojnih eksperata iz zemlje i inostranstva.
MONITOR: Kako biste opisali savremenu arapsku kulturu?
REDŽEMATOVIĆ: Arapska kultura je doživjela veliku asimilaciju naročito zbog globalizacije i drugih geopolitičkih procesa, ali su ipak zadržali, kada je poezija u pitanju, lijep običaj recitovanja pjesama pred publikom. Bilo da se radi o kafani punoj naroda ili o fudbalskom stadionu. Tako je i Mahmud Derviš vremenom stekao popularnost sa svojim pjesmama. Zapiši ja sam Arapin i brojne druge pjesme recitovao je u punim dvoranama, na stadionima, na književnim večerima. Čak se dogodilo da mu se u Egiptu zabrani recitovanje zbog prevelikog uticaja njegove poezije otpora na političke prilike u Egiptu. Kultura slušanja poezije, nažalost, ne postoji kod nas, a čini mi se ni kultura čitanja.
Osjećam potrebu da naglasim, poeziju Mahmuda Derviša suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. Odnosno, onaj ko ima i u sebi gaji slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija.
Susret sa bogatsvom značenja riječi
MONITOR: Koliki je izazov bio prevesti ovu poeziju sa arpaskog na naš jezik?
REŽEMATOVIĆ: Saznao sam da na našem jeziku postoje samo neke pjesme, čak nema nijedne potpune zbirke njegovih pjesama koje su prevedene, i dao sam sebi zadatak da prevedem sve njegove zbirke. Kada sam boravio na Dorous al-Hasseniya u Rabatu, naišao sam na komplet njegovih zbirki koje su sabrane u tri toma i odmah ih kupio. Tražeći onu pjesmu o cijeni rata, odmah sam počeo da prevodim zbirku Stanje opsade, nadajući se da ću je tu pronaći. I tako sam spontano u hotelskoj sobi uronio u galaksiju velikog Mahmuda Derviša. Ranije sam imao određenog iskustva sa prvođenjem islamistike, ali mi je ovo bilo prvo iskustvo sa prevođenjem poezije u ovom formatu. Najveći je izazov bio naći adekvatnu riječ na našem jeziku, zbog slojevitosti pjesnikovog izraza. Uz to, arapski je jezik višestruko leksički bogatiji od našeg. Za ilustraciju, za našu riječ lav, ili deva, oni imaju oko stotinu naziva. Ima puno i višeznačnih riječi. Arapska riječ ajn, ima oko devedeset raznih značenja na našem jeziku. Takva je i riječ džihad koja označava borbu na više načina, ali ima još riječi koje označavaju borbu, u drugi kontekstima. Na primjer, kital – borba u ratu, nidal – borba za ljudska prava. Eto, sa tim sam se upustio da se nosim. Ali, ne žalim se. Taj put još nije završen.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
Izdvojeno6 dana
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU6 dana
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način