Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA KNEŽEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Iseljenice s tajnom, žene našeg doba

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nedavno je u izdanju “Vijesti” objavljen Vaš drugi roman „Gospođa Black”, u kojem ponovo duboko ulazite u preispitivanje identiteta žene. Tematski, moglo bi se reći, to je ljubavni roman. Koliko je onda različit od Vašeg prvijenca, ,,Milene & drugih društvenih reformi”?
KNEŽEVIĆ: Gospođa Black je, poput Milene, anti-ljubić. Mislim da razliku između žanra ljubić i tematski ljubavnog romana ne treba ovdje podrobno objašnjavati. Možda samo da kažem da ljubić, žanr, ima formulu tipa: ,,sretnu se-koškaju se-zaljube se-prevare ili pogube se-mrze se i pate-opet se spoje-zauvijek”. U tom smislu oba moja romana su anti-ljubići. Istina, u oba ima ljubavi. Ali i smrti, mraka, krize identiteta. U Mileni ima više politike, ili, da ostanem dosljedna stilu odgovora, anti-politike. Ali, ni Gospođa Black nije roman koji se stidi da zagazi u društveno-političke vode. Kritički osvrt, naravno. Ne tako tematski dominantan kao u Mileni, ali ne samo ni kao šminka.

MONITOR: Volio bih da nam Vi kažete više o ovoj novoj herojini i kako je stvarana? Kako je nastala ideja za nju i svijet oko nje?
KNEŽEVIĆ:Nakon Milene i Londonskih priča htjela sam da pišem o svojim precima, njihovim velikim životnim bitkama i ljubavima. Shvatila sam da pisanje te knjige iziskuje mnogo istraživanja, pa i boravak u Bjelorusiji, odakle je majka moje majke. To još uvijek sebi ne mogu da priuštim. Ta će knjiga jednom biti napisana, ali potrebno je da ,,odrastem” i ja, a i moja djeca, jer preci zaslužuju ozbiljno posvećivanje. Sebi sam rekla da me niko ne obavezuje ugovorom ili tjera da pišem i da treba sačekati temu i lik koji će me inspirisati. Jednoga jutra, još sam uvijek živjela u Londonu, probudila su me pitanja: Zašto je K (komšinica iz zgrade) došla u ovaj grad teške klime, nerealne skupoće i ostrvskog mentaliteta starosjedilaca? Ona i sve te žene iz toplih krajeva i usko povezanih zajednica, uvijek kao sa stidom ili velikom mukom izgovore ime svoje problematične domovine – kakve su sve tajne ostavile za sobom? A zamisli da jedna od njih na ulicama ove gradurine vidi čovjeka za kog je mislila da je odavno, kao mlad umro, poginuo. Postala bi stalker, zar ne? Morala bi odgonetnuti o čemu se tu radi, zar ne? To je bilo to. Ta me priča pokrenula. Znala sam da je to moj roman, da će me ova pitanja tjerati da pišem dok na njih ne odgovorim. Milena mi je stigla s jasno definisanim glasom i okruženjem. Za ovaj roman prvo sam dobila ideju koju sam htjela istražiti, a onda sam radila na junakinji, prizivala je, zamišljala, dok i ona nije progovorila i postala Gospođa Black, iseljenica s tajnom, žena našeg doba.

MONITOR: Iako roman nije društveno angažovan kao ,,Milena” ista je teritorija – London i Crna Gora. Da li da očekujemo i treću knjigu s istom teritorijom i treću junakinju? Trilogija?
KNEŽEVIĆ: Da. Nekako se nameće. Već sam je počela stvarati. Eksperimentišem s imenima. Ovoj trećoj treba smisliti neko snažno, zvučno ime. Biće najstarija i najjača, samim tim što će imati najviše iskustva. Milenu sam ostavila u Londonu, na vrhu njenog solitera, s odlukom da se bori za novi život. Valle Black u toj je odluci otišla korak dalje, shvatila je ko je i kako se boriti. Moja treća heroina boriće se do kraja. Da se vratim na zapažanje da je Gospođa Black manje društveno angažovana. Tačno, ova junakinja nije nikada spoznala mračne tajne vladajuće klike. Nije imala uvid u to, osim jednog incidenta u mladosti, koji je ostavio traga. Kada opet posjeti svoju zemlju, scene jasno pokazuju stanje društva. Nikada ne bježim od toga. I dalje mislim da se ustajalost društva i režima u Crnoj Gori ne smije u književnosti ignorisati ako je radnja smještena u ove naše godine, decenije.

MONITOR: ,,Milena & druge društvene reforme” nakon objavljivanja u Crnoj Gori 2011, u izdanju Vijesti, nastavila je svoj život – roman je objavljen u Zagrebu (Profil), pa i u Beogradu ove godine. U Crnoj Gori je bio odmah rasprodat, kako je reagovala publika u Hrvatskoj i Srbiji? A kakve su dosadašnje reakcije publike na ,,Gospođu Black”?
KNEŽEVIĆ:Pozitivne reakcije za sve tri moje knjige uglavnom dobijam tako što mi ljudi pišu putem društvenih mreža. Te su poruke veoma iskrene, jer zna se da će ostati među nama, pa čitaoci ne moraju brinuti da neće ispasti cool. Oni kojima se nije dopalo ne javljaju mi se. Ponekad poželim da imam jaku mrežu kolega i kritičara koji će me promovisati i podržavati. Ali, živim na više mjesta, imam nekoliko državljanstava, ne pripadam nikome, najmanje nekoj vladi ili fondu. Mislim da je na duže staze ovaj moj put interesantniji. Ako ništa drugo, daje bolje priče.

MONITOR: Gostovali ste nedavno u Američkom uglu u Podgorici, u organizaciji ATAK-a i pričali ste o kreativnom pisanju, romanu kao žanru, i takozvanom ženskom pisanju. Magistrirali ste kreativno pisanje u Londonu, na Birkbeck koledžu. Da li i dalje uživate dok pišete, kao dok ste studirali u Londonu? Ko sad čita to što napišete i daje vam savjete i komentare?
KNEŽEVIĆ: Uživam u procesu pisanja, najviše u početku kada se ideja tek počne bacati na papir. Poslije čitanja prve ruke slijedi pravi rad, neki tvrde tek je onda to pravo pisanje. Onda kada sebe treba skraćivati, mijenjati, jasno vidjeti. Tu svima treba dobar ,,drugi par očiju”. Konstruktivna kritika. Dobra urednica/urednik. Za sljedeću ću knjigu takvu osobu pronaći, i neću ništa objavljivati bez toga.

MONITOR: Ranije ste izjavili da uživate u čitanju tuđih tekstova i da ste prije svega čitateljka, pa za kraj nam kažite šta u posljednje vrijeme čitate?
KNEŽEVIĆ:Čitam savremene spisateljice. Elena Ferrante, Rebecca Solnit, Zoe Heller. One mi prve padaju na pamet. Uvijek se mogu vratiti Dubravki Ugrešić. Pisce starijih generacija nerado čitam u ovom trenutku – probada me, poput strijele, njihovo nepoznavanje žena. I nezainteresovanost, zapravo, da se žena dublje upozna, iščupa iz stereotipa. Ali zato ima savremenih pisaca, mlađih, koji su napokon pročistili svoje ,,čakre” i napravili iskorak. Jedan od njih dobitnik je ovogodišnjeg Bookera, Marlon James, raskošan pisac. Na prekretnici je sve, svuda treba praviti iskorake pa tako i u književnosti. Zato mi sada prija ta nova energija, novo poimanje svijeta. Naše pisce kupujem jer znam da je važno da se knjige kupuju, ali s najvećim zadovoljstvom pratim naše pjesnikinje i žene koje pišu nezavisno, sebe radi.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo