Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, NOVINAR I POLITIČKI ANALITIČAR IZ ZAGREBA: Veliki vole da mali za njih odrađuju prljave poslove

Objavljeno prije

3 godine

na

Rekao bih da je međunarodno pravo gotovo postalo kao neka vrsta ’švedskog stola’ s kojega se svako slobodno poslužuje i uzima ono što mu je po volji. Cjelina nikoga više ne zanima

 

MONITOR: Osam kako se navodi „vodećih humanitarnih organizacija“ – među kojima su i Hjuman rajts voč i Amnesti internešenel, usprotivilo se odluci Savjeta EU da Hrvatsku primi u Šengen zonu. Glavno obrazloženje je da  Hrvatska „često krši zakone EU i međunarodnog prava o ljudskim pravima“, posebno kada se radi o tražiocima azila na njenim granicama. U zemljama Zapadnog Balkana postoji mnjenje da je Hrvatska „miljenica“ Zapada?

JAKIĆ: Nemam uvida u razmišljanja čelnika EU, pa ne mogu odgovoriti na pitanje je li Hrvatska miljenica Zapada, ali apsolutno dozvoljavam da je takav dojam moguć. Inače, podatak o prosvjedu osam vodećih humanitarnih organizacija protiv primanja Hrvatske u Šengensku zonu nije, barem koliko je meni poznato, u tome obliku predočen hrvatskoj javnosti. U nedavnom intervjuu na javnoj televiziji premijeru je, doduše, vrlo oprezno postavljeno pitanje u smislu da je „u prošlosti bilo prigovora na ponašanje hrvatske policije“, što je on po kratkom postupku odbacio tvrdnjom kako takvih prigovora u posljednjih godinu dana nije bilo. I što da Vam još kažem na tu temu, kada je sve žalosno jasno. Možda samo to da su veliki uvijek voljeli da mali za njih odrađuju prljave poslove.

MONITOR: Globalno poznate organizacije, koje prate državne prakse u vezi sa ljudskim pravima, tvrde da postoji „kriza vladavine prava u EU“. Kakvo je Vaše mišljenje?

JAKIĆ: Kriza vladavine prava postoji u cijelome svijetu. Niti se interni zakonski propisi, dakle nacionalna legislativa, primjenjuju tako da u svakome trenutku jednako važe za svakoga, niti se međunarodno pravo jednako primjenjuje na sve aktere na svjetskoj sceni. Rekao bih da je međunarodno pravo gotovo postalo kao neka vrsta ’švedskog stola’ s kojega se svatko slobodno poslužuje i uzima ono što mu je po volji. Cjelina nikoga više ne zanima. A ako gledamo primjenu zakona unutar državnih granica, onda svako malo nailazimo na slučajeve koji ilustriraju ono što bih nazvao kobnim defektom demokracije, da se – naime – u ime demokracije i slobode govora i izražavanja mišljenja toleriraju stvari koje bez ikakve sumnje vode u pravcu fašizacije društva. I to je još blago rečeno.

MONITOR: Nedavno je obiljeležena 31. godišnjica od ubistva porodice Zec. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević najavio je postavljenje spomen- obilježja na Sljemenu. Ali i poslije tri decenije, iako se tvrdi da su poznati počinitelji tog zločina iz 1991, nema po njih zakonskih posljedica. Da li su u pitanju procesne prepreke ili politička volja?

JAKIĆ: U pitanju je nedvojbeno politička volja, odnosno nedostatak političke volje. I nije to jedini slučaj, mada je najpoznatiji. Podizanje spomenika donekle će spasiti okaljani obraz Zagreba, ali neće promijeniti činjenicu da se Hrvatska – na razini politike, ali i većine medija – ni danas još nije spremna suočiti s istinom o svemu što se događalo u nedavnoj prošlosti. O Drugome svjetskom ratu da ne govorim. Kao da je nekome stalo do toga da cijela država i svi njezini gađani budu taoci relativno male skupine onih koji – prešućujući, sakrivajući i falsificirajući – štite sebe. Bilo je pokušaja da se ta „blokada sjećanja“ razbije, da se otvoreno progovori o svemu, pa i o onome što se nije smjelo dogoditi, ali se događalo, ali su svi ti pokušaji nailazili na betonski zid odbijanja iza kojega je – nemojmo se zavaravati – stajala vlast. I ova sadašnja, i one prijašnje.

MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović se usprotivio mogućnosti da se u Hrvatskoj obučavaju pripadnici ukrajinskih vojnih i bezbjednosnih snaga. U vezi sa tim je izjavio da bi to bilo kršenje Sporazuma o EU. Da li je to nastavak prepucavanja predsjednika i Vlade ili posredan izraz rezerve Milanovića u vezi sa načinima kojima bi Hrvatska trebalo da djeluje u vezi sa ratom u Ukrajini ili – nešto treće?

JAKIĆ: Čini mi se da je to kako izraz stalnoga prepucavanja na liniji predsjednik – premijer, tako i spoznaje aktualnoga predsjednika da bi dalje uvlačenje Hrvatske u rat u Ukrajini, dugoročno gledano, moglo imati vrlo negativne posljedice za Hrvatsku. Jedno je kada vi šaljete humanitarnu pomoć, kada primate izbjeglice, čak i kada šaljete oružje, a nešto sasvim drugo je kada na svojem teritoriju obučavate vojnike strane zemlje koji nakon toga idu u rat protiv neke treće države. Pri čemu je svejedno je li to obrambeni, ili bilo kakav drugi rat. Obučavanjem stranih vojnika za rat s trećom državom, Hrvatska, doduše posredno, ali jasnije no ikada, i sama ulazi u rat s tom državom. A, uostalom, činjenica je da niz zemalja EU nije prihvatio tu misiju. I činjenica je, također, da je Hrvatska ’istrčala’ u prvim trenucima, bez da se išta pitalo predsjednika koji je ipak i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Ako mogu povući paralelu, dodao bih ovo. Kada se Amerika spremala napasti Irak s tzv. koalicijom voljnih, tadašnji je ministar vanjskih poslova na sastanku Višegradske grupe praktično najavio i sudjelovanje Hrvatske. No, predsjednik Mesić je nakon toga sazvao sastanak s predsjednikom Sabora, premijerom i nekolicinom ključnih ministara, objasnio zašto je on protiv i nakon vrlo kratke rasprave odlučeno je da Hrvatska neće ići u rat u Iraku. Ovdje nikakvih konzultacija nije bilo, pa je iritiranost predsjednika potpuno razumljiva. Nažalost, političke stranke očito su upale u premijerovu zamku „ili ste za Ukrajinu, ili ste za Putina“, pa se sakrivaju iza formalno-pravnih razloga i prihvaćaju usporedbu rata u Ukrajini s tzv. Domovinskim ratom, usporedbu koja ne bi izdržala iole ozbiljniju analizu.

MONITOR: Praktički je dogovoren sastav novog Vijeća ministara BiH. Savezu Dragana Čovića i Milorada Dodika, prišla je i Osmorka – probosanska koalicija. S obzirom na to da se stalno spekuliše o miješanju Hrvatske i Srbije u unutrašnje stvari BiH, široka koalicija na nivou države, a posebno učešće u njoj građanskih partija, možda je i momentum za situaciju u BiH. Da li su nju „pogurali“ međunarodni faktori, Hrvatska i Srbija ili izvjestan kandidatski statusa za BiH?

JAKIĆ: Hrvatskoj ovakvo rješenje odgovara, dijelom i Srbiji, ali iza njega je nesumnjivo pritisak evropskih „igrača“ i perspektiva dobivanja statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Sumnjam, međutim, da će i sporazum o sastavu novog Vijeća ministara BiH i status kandidata za EU moći bitno utjecati na katastrofalno devastirano društvo u susjednoj zemlji. Volio bih da griješim, ali i dalje sam uvjeren da Bosna i Hercegovina što se gradi na formuli ’broja 3’, a ne na formuli građanskog društva nema perspektivu. Da budem do kraja jasan: dok nacionalno ne ustupi mjesto građanskom, značajnijeg napretka neće biti, a postojeće podjele samo će se produbljivati.

 

Simboličko značenje ulaska Hrvatske u Šengen zonu i uvođenje eura

MONITOR: Hrvatska početkom sljedeće godine ulazi u Šengen zonu i počinje da koristi euro kao svoju valutu. Koliko je to važno za građanke i građane Hrvatske?

JAKIĆ: Za prosječnog građanina Hrvatske i uvođenje eura i ulazak u tzv. Šengensku zonu u prvome redu imaju simboličko značenje. Oba događaja potvrđuju da se Hrvatska čvrsto usidrila u evropskoj luci – mada je more u toj luci trenutno neugodno uzburkano. Kuna će se preračunavati u Euro po poznatom tečaju i tu ne treba strahovati od onoga što se obično naziva „zaokruživanjem na gore“, dakle ne treba strahovati od novih poskupljenja što će biti zamaskirana konverzijom. Činjenica je, međutim, da je niz artikala svakodnevne potrošnje enormno poskupio u proteklih nekoliko mjeseci, ta se poskupljenja kreću od 20 posto do ponekada i 50 posto. I to je ono što građane već sada udara po džepu. A što se Šengena tiče, pa ni do sada nije bio nikakav problem proći granicu s osobnom iskaznicom. Dobro, sada više neće trebati ni to, ali ta promjena primarno je važna za turiste iz zapadne Evrope koji ljeti dolaze na odmor u Hrvatsku. Pa time, naravno, i za Hrvatsku kojoj je prihod od turizma životno važan. Njima je olakšan prijelaz granice i tu se više neće stvarati nepregledne kolone. Nitko, doduše, ne govori što će biti s kolonama na naplatnim kućicama na auto-putovima. Da će aktualna vlast iskoristiti i uvođenje eura i ulazak u Šengen, kao i izgradnju Pelješkog mosta kao najjače adute u pravoj PR ofanzivi kojom nastoji uvjeriti javnost u svoju uspješnost, to je jasno. Da nogomet i ne spominjem. A hoće li sve to skupa biti iskorišteno za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, ostaje da se vidi. Osobno, ne bih se čudio.

 

Lideri EU su prosječni, ponekad i ispodprosječni činovnici

MONITOR: Kako kao poznavalac globalnih prilika sa velikim profesionalnim iskustvom, vidite promjene koje je donio i koji bi još mogao donijeti rat u Ukrajini  i kakvo je Vaše viđenje snage EU da utiče na te promjene?

JAKIĆ: Lideri EU su se pokazali kao samo prosječni, a ponekada i ispodprosječni činovnici. Nema u njima ni snage, ni volje da ostvare viziju Evrope, ujedinjene Evrope, kao značajnog čimbenika na međunarodnom planu. Liderstvo EU zadovoljava se time da slijedi politiku SAD i – paradoksalno – Velike Britanije koja je Evropi okrenula leđa. Ti ljudi nisu svjesni toga da se stvara novi svjetski poredak, ne onaj i onakav o kakvome sanjaju u Washingtonu, nego multipolarni svijet u kojemu će dominantnu ulogu imati Kina. Kinu se predugo potcjenjivalo, sada je Zapad shvatio da ima posla s gigantom kojemu nije dorastao, čak ni u sprezi s SAD, ali sada je kasno. S time da ne mislim kako će Kina, za razliku od SAD, svoju dominantnu poziciju ostvarivati i osiguravati ratovima i vojnim osvajanjima. Ovo je, ipak, 21 stoljeće. Sve to što govorim vrijedi, naravno, samo za slučaj da rat u Ukrajini ne izmakne kontroli, što je još uvijek realna mogućnost, i da nas sve ne uvede u finale postojanja ljudske vrste.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Psihološki portret društva u krizi

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Augusta, 2025

Objavio:

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja

 

 

MONITOR: Svjedočimo još jednom talasu nasilja. Pune se stupci crnih hronika, ali je nasilje sve prisutnije i u javnom diskursu. U traženju uzročnika, koji bi vi izdvojili?

CEROVIĆ: Nasilje koje danas vidimo u Crnoj Gori nije samo individualni čin, već simptom šire društvene patologije. Društvo gubi mehanizme regulacije i kontrole konflikta. Glavni uzročnici su brojni, ali vjerujem da u ovom trenutku leže u tri međusobno povezana faktora:

Hronična polarizacija i društveno nepovjerenje –  kada zajednica godinama živi u atmosferi podjela i antagonizama, nasilje postaje prihvatljiv jezik komunikacije. Politčki lideri i Crkva se očajnički trude da posiju što više sjemena podjela i paranoje. Nacija, vjera, parrtija su zamijenili nekadašnje plemenske podjele.

Vrtoglavo ekonomsko raslojavanje i razlike u socio-ekonomskom statusu – Crna Gora vjerovatno nikada nije bila raslojenija u socio-ekonomskom smislu.

Institucionalna slabost i selektivna Pravda – kada ljudi percipiraju da institucije nijesu u stanju da obezbijede jednak tretman, da ne obavljaju funkcije medijacije i kontrole procesa u društvu,  javlja se potreba za samostalnim „rješavanjem” i postizanjem “pravde“.

Kultura senzacionalizma i normalizacije agresije –  mediji i društvene mreže često daju prostor ekstremnim stavovima, čime se agresija multiplicira, stvara se osjećaj okruženosti agresijom i izaziva porast osjećaja potrebe za agresijom.

Iako je nasilje u direktnom smislu posljedica nekog individualnih impulsa, koji će prvo počiniti oni koji su posebno skloni ili “lomljivi”, postoje društveni mehanizmi koji podižu ukupnu vjerovatnoću da do toga dođe. U posudi punoj kukuruza neka zrna će prva početi da pucaju i da se pretvaraju u kokice, ali je to nevažno – važno je ko i zašto zagrijava posudu. Ko i zašto pravi kokice od društvenog sistema.

MONITOR:  Koliko hroničan izostanak odgovornosti, od tragedije na Cetinju pa nadalje, utiče na zdravlje zajednice?

CEROVIĆ: Izostanak odgovornosti ima razorne psihološke posljedice i to ne samo na žrtve i njihove bližnje. Osjećaj da društvo nema mehanizme odgovornosti, da se sve svodi na političko poigravanje i driblanje odgovornosti je bomba u njedrima onoga što nazivamo vladavina prava. Da bi vladavina prava postojala neophodno je da svi vjerujemo u zajednička pravila i da su ta pravila pravedna i primijenjena.  Svaka tragedija koja ostane bez jasnog institucionalnog i društvenog epiloga postaje trajno otvorena trauma koja se ugrađuje u kolektivno pamćenje. Kada se odgovorni ne imenuju i ne sankcionišu, kada se sve svede na nepredvidivost i pretpostavljenu neuračunljivost, zajednica počinje da shvata da živimo u svijetu gdje pravila ne važe i gdje nema sistema. Sistema prevencije, sistema kontrole, sankcionisanja, sistema odgovornosti, ali ni osnovne empatije. Krivi su oni koji protestuju na Kruševom ždrijelu, i najbolje da ih nekako poćeramo odatle da ne smetaju odvijanju vlasti.

Posljedice su višestruke: anksioznost i nesigurnost, normalizacija apatije i neodgovornosti, generacijski prenos traume…

MONITOR:  Na djelu je i istorijski revizionizam, u kom prednjači Srpska pravoslavna crkva. Gdje ide društvo u kom se ratni zločinci proglašavaju herojima?

CEROVIĆ: Istorijski revizionizam predstavlja opasno psihološko oruđe za namjerno cijepanje društvenog tkiva i stvaranje nepovjernja i straha. To je strateška namjera SPC. Da se spriječi u nastajanju mogućnost izgradnje građanskog društva. Da se kroz to obesmisli projekat Crne Gore kao evropske i građanske države.

Kada društvo počne da veliča zločince, ono zapravo šalje poruku da nasilje i kršenje moralnih normi mogu biti nagrađeni. Da prolivena krv ne samo neće biti kažnjena nego će biti nagrađeni dželati i zločinci. Ali to nije potreba za rehabilitacijom davno umrlih sadista poput popa Mace ili etno-genocidnih klerofašista poput Mihailovića. Cilj je u današnjici. Cijepanje, nepovjerenje, strah, paranoja pogoduju klerikalnim i nacionalističkim idejama – aktiviraju u današnjici one mehanizme straha na kojima takva politika cvjeta.

Posljedice su jasne moralna konfuzija i nesigurnost, povratak tribalizma i identitetske kompeticije i, u krajnjem, eskalacija konflikata i nasilja što i jeste krajnji cilj.

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja.

MONITOR:  Jedna od podgoričkih ulica mogla bi dobiti ime Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica 1992. Šta s tim?

CEROVIĆ: To je prezir prema žrtvama, druga deportacija, izrugivanje i izvrtanje našeg kolektivnog sjećanja i moralne orijentacije. Imena ulica nijesu neutralna: ona su simboli vrijednosti koje društvo odlučuje da promoviše. Kada jedna zajednica odluči da nazove ulicu po osobi čije se ime vezuje za tragične događaje poput deportacija izbjeglica, to ne predstavlja čin sjećanja već čin poricanja i reinterpretacije prošlosti.

Iz ugla psihologije zajednice, to znači da se trauma žrtava poništava, a društvo šalje poruku da patnja „drugih“ nije relevantna. Takvi potezi ne grade koheziju, već produbljuju rane i onemogućavaju pomirenje. Ali mislim da je to toliko već svima jasno, da su ove riječi skoro uzaludne ili trivijalne. Problem je što se samo progresivno navikavamo – ne postoji reakcija i bunt, neko ili nesto da kaže “stani”.

MONITOR:  Koliko je ovo društvo, iako se konstantno insistira na tome da smo sledeća članica EU, suštinski evropsko?

CEROVIĆ: Evropa nije samo geografski prostor – to je vrijednosni okvir. Suštinski evropsko društvo mjeri se kroz vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, institucionalnu odgovornost, i kulturu dijaloga.

Danas vidimo da postoji potpuno lažni diskurs koji se uporno poziva na Evropu, ali istovremeno institucije padaju na koljena pred nacionalizmom, revizionizmom i korupcijom i revanšizmom. Zakone ćemo lako prilagoditi, ali ovo strateško razaranje društvenih i kulturnih preduslova za ućešće u veličanstvenom poduhvatu ujedinjenja Evrope, je skriveni ali veoka efikasan mehanizam odvlačenja Crne Gore u septičku jamu balkanskog tribalizma. Gdje suštinski ostajemo zarobljeni u matrici balkanskih konflikata.

Drugim riječima, pitanje nije koliko smo blizu EU po formalnim pregovaračkim poglavljima, već koliko smo blizu evropskom duhu – kulturi odgovornosti, tolerancije i povjerenja u institucije.

MONITOR: Kazali ste  da smo danas u fazi najviše izraženog raslojavanja u istoriji Crne Gore.

CEROVIĆ: Raslojavanje društva nije samo ekonomsko – ono je i psihološko, vrijednosno i kulturno. Danas u Crnoj Gori svjedočimo nekoliko paralelnih raslojavanja:

Ekonomsko. Rastuće nejednakosti stvaraju osjećaj nepravde i podstiču bijes, posebno među mladima koji vide da rad i obrazovanje ne garantuju sigurnost.

Političko. Društvo je duboko podijeljeno u blokove koji više ne razgovaraju jedni s drugima, već samo kroz sukobe i optužbe.

Vrijednosno. Dio populacije zagovara evropske vrijednosti, dok drugi dio vraća pogled u prošlost i traži sigurnost u nacionalizmu i religijskim autoritetima.

Psihološko. Raste broj ljudi s osjećajem izolacije, bespomoćnosti i nepovjerenja, što direktno utiče na mentalno zdravlje nacije.

Takvo raslojavanje vodi ka ozbiljnoj krizi kohezije i aktivira instiktivne mehanizme agresije i nepovjerenja, suštinski razlog za eskalaciju nasilja.  Sve to se protivi kulturi otvorenog i evropskog, i vraća nas na dobro poznato – zatvoreno i tribalno. To je možda i najveći izazov pred nama – da odlučimo u kojem pravcu želimo ići i da li smo spremni da platimo cijenu stvarne promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA RAJKOVIĆ-NENADIĆ, NOVINARKA: Afera ,,papuča” ogolila stvarnost u kojoj živimo

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Augusta, 2025

Objavio:

Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospođe Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom

 

MONITOR: Je li vas iznenadila prijava supruge gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića zbog fb statusa?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Jeste. Vrlo pažljivo pišem svoje statuse na društvenim mrežama uvažavajući značaj koji ti kanali komunikacije imaju posljednjih godina. Radilo se o satiričnom komentaru, čiji cilj jeste bio da se ukaže na društveni problem. Komentar jeste bio i provokativan i to mi je bio cilj – da ako se pisalo o skupim odjevnim kombinacijama supruga javnih ličnosti, sa pravom, ranije, zašto se ćuti kada je ova vlast od 2020.  u pitanju. To je legitimna tema, svuda u svijetu. Posebno, imajući u vidu da su na vlast došli na talasu populističke priče o siromašnim građanima i bogatim političarimi uz obećanje da se toj praksi staje na kraj.

I što smo dobili? Dakle, cilj jeste bio da se ukaže na taj društveni fenomen, na stil života. Na žalost ili na sreću priča je dobila i drugu dimenziju.

Ovdje bih ukazala na nekoliko stvari. Prvo, na uticaj koji imaju društvene mreže. Da sam napisala ozbiljan, analitičan tekst o tome sigurna sam da ne bi imao ovoliki odjek. To govori koliko je važna neka vrsta regulacije potpuno neregulasanih društvenih mreža i koliko su važni napori koje Evropa čini u tom smjeru. I koliko tradicionalni mediji gube na značaju.

Jasno mi je da, recimo, u ovom slučaju gospođa Mujović, koja je u poslu sa kozmetičkim uslugama, ne mora da zna gdje je granica slobode izražavanja a gdje počinje sporan govor koji je sankcionisan domaćim i međunarodnim pravom. Jasno mi je i da je možda u afektu reagovala podnoseći prijavu. Ono što ne mogu da shvatim je da je imala četiri dana da promisli, da povuče prijavu, da je neko savjetuje da joj nije pametno da na taj način demonstrira političku moć koja izvire iz pozicije funkcije koju njen suprug pokriva. Tako smo došli do priče o njenoj firmi u kojoj je ona sama i zaposleni u njoj prijavljeni na minimalac ili ispod minimalca o državnoj pomoći koju je dobijala. Sada je to posao za nadležne organe  – Agenciju za antikorupciju koja treba da pokaže da li je njen stil života u saglasju sa primanjima koja ona i suprug, gradonačelnik Podgorice prijavljuje, za inspekcije da ispitaju poslovanje njene firme, da li se radi o utaji poreza i sl…

Tako da je ova afera nazvana ,,papuča” zaista do srži ogolila stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Kakav je bio odnos policije i tužilaštva? Kako komentarišete epilog cijelog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Očekivala sam da prijava bude odbačena odmah, prije saslušanja jer je svima bilo jasno da nema ni jednog elemanta koji bi ukazivao da se radi o krivičnom djelu ili prekršaju. Nijesam prijetila, niti sam pozivala na nasilje. Dakle, u zemlji u kojoj se svakodnevno dešavaju ubistva u sred bijela dana, gdje stradaju djeca, gdje je femicid i nasilje postalo skoro pa normalno, jer malo ko reaguje, vi koristite represivni aparat i trošite novac poreskih obveznika na saslušavanje oko komentara za koji je bilo jasno da ne sadrži nijedan sporni element.

Vjerujete da mislim da nije bilo onoliko jakog pritiska javnosti, da bih bila optužena ili čak završila u pritvoru. U ovoj je zemlji odavno sve moguće. Time se želi postići da svi zaćutimo, da se svi uplašimo I da sljedeći put dobro promislimo što ćemo napisati. Znate, iza mene je 25 godina novinarske karijere. Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospodje Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom. Da nije tužno, bilo bi smiješno.

MONITOR: Šta bi mogli novinari, a šta političari, zaključiti iz ovog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Važno je da se poruči da nećemo ćutati. Da nas ne mogu uplašiti. Svih tih dana sam na društvenim mrežema bila omalovažavana, trpjela razne uvrede i potpuno je jasno bilo da je pokrenuta botovska mreža.Ta kampanja je, nakon odluke policije i tužilaštva da se odbaci prijava, potpuno prekinuta. Što znači da je bila organizovana ali da je neko u jednom trenutku valjda shvatio da je cijela priča otišla u drugom smjeru i da su napravili kontraefekat i političku štetu partiji i gradonačelniku.

Važno je jako da su svi mediji o ovom slučaju izvještavali profesionalno bez obzira na to koju imaju uređivačku politiku. Da ni jedan medij nije ni na koji način pokušao da spinuje. Ja sam nedavno u jednom intervju rekla da su crnogorski mediji uz sve mane najbolji dio društva, mnogi su mi zamjerili, ali je ovaj slučaj potvrdio da sam bila u pravu. Zaista, profesionalno sam jako ponosna, lično im vrlo zahvalna. Takođe, nevladine organizacije koje se bave slobodom izražavanja, koje su pokazale koliko je važna njihova uloga i njihov kredibilitet u društvu.

MONITOR: Pored novinarstva, dugo predajete o medijskoj pismenosti. Koliko nam  kao društvu nedostaje?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: I ovaj slučaj je pokazao koliko je  važna medijska pismenost. Gospođa Mujović, kao supuga gradonačelnika Podgorice, je morala da zna da je dužna da trpi veći stepen kritike od građana, da ne može da tuži svakoga ko joj ime pomene i da mora voditi računa što objavljuje na svom otvorenom profilu na društvenim mrežama. U normalnim zemljama, te profile javnih ličnosti i njihovih partnera vode specijalizovane agencije. Jer je to slika koja se šalje u javnost. Kako si obučen, kako izgledaš. Jer ti više nijesi privatna ličnost.

Medijska pismenost ključna da se izučava od osnovne škole i nadležni moraju da nađu način da animiraju djecu da izučavaju taj predmet koji je izborni. Jer djeca idu linijom manjeg otpora i biraju predmet koji im je lakši ili koji predaje nastavnik za koga važi da nije strog. Danas se djeca informišu putem društvenih mreža i zatvorenih viber grupa. Zato je važno da nauče što je lažna vijest, što je dezinformacija, koliko je važan izvor vijesti I sl…

Treba raditi i sa starijima, ja sam dosta radila sa starijom populacijom koja je, vjerujte mi, jako zainteresovana i spremna da uči.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu?  

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Medijska scena je posljednjih godina pod snažnim uplivom medija iz Srbije i to smatram ključnim problemom. Kroz izradu medijskih zakona, u čijoj sam izradi kao članica Radne grupe učestvovala, nijesmo uspjeli čak ni da se dotaknemo tog pitanja. Sve četiri komercijalne TV koje imaju nacionalnu frekfenciju su u vlasništvu kompanija ili biznismena iz te države. To nije nezakonito, ali zamislite da u Njemačkoj sve TV budu u vlasništvu kompanija iz Francuske. To bi prosto bilo nemoguće.

Drugo, kroz izbor članova Saveta AVM-a vidimo da političari vlasti ne odustaju od namjere da potpuno kontrolišu regulatora. Takođe, vidimo da nekoliko sudskih presuda da je nezakonito izabran na tu funkciju, nijesu dovoljne da aktuelni direktor RTCG ne bude više na toj funkciji. Kao pravnici, neshvatljivo je da se sudske odluke ne poštuju i da nema mehanizama da se sprovedu. Dakle, jasno je da vlastima odgovara ovakvo stanje i da njima Ustav i zakoni ne znače niti ih obavezuju. Kakva god da je Crna Gora bila ranije, tako nešto je bilo nezamislivo. To da se ne poštuju odluke sudova sam prvi put čula prije sedam, osam godina u Evropskom sudu u Strazburu kada su govorili da Turska i Rusija ne sprovode njihove odluke. Mislila sam da se to kod nas nikada ne može desiti.

Takođe smatram da je ostavka direktora Direktorata za medije Nedjeljka Rudovića pokazuje koliko je jak politički pritisak i koliko profesionalci nemaju što tu da traže.

MONITOR: A položaj zaposlenih u medijima?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Neću ništa novo reći – ekonomski status novinara je jako težak, rade jako stresan posao za platu ispod državnog prosjeka. Nije čudo što najbolji odlaze iz profesije, što studenti koji završavaju novinartsvo žele da rade u političkim partijama ili kao PR.

Povećanje broja medija nije donijelo kvalitetniji medijski sadržaj niti je doveo do boljeg ekonomskog položaja novinara.

Ipak, najporaznije mi je bilo što sam tokom jednog istraživanja prije par mjeseci od građana čula da sve manje vjeruju medijima, sve više koriste društvene mreže i misle da novinari dominanto rade pod uticajem raznih centara moći, političkih i ekonomskih.

Ja ipak još uvijek vjerujem u novinarstvo i ponavljam mislim da su mediji najbolji dio društva. Jer pogledajte kakvo nam je zdravstvo, sudstvo, tužilaštvo, obrazovanje i kome se građani obraćaju kad traže pravdu. Prva ili posljednja linije odbrane su im mediji.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN MILIVOJEVIĆ, PREDSJEDNIK DEMOKRATSKE STRANKE I NARODNI POSLANIK, BEOGRAD: Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente

Objavljeno prije

1 sedmica

na

8 Augusta, 2025

Objavio:

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske vjere  zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrjednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani

 

MONITOR: Pozvali ste građanstvo da 1. septembra izađe na proteste u oko 170 gradova i opština u Srbiji, ukoliko režim nastavi da napada i progoni one koji se bore protiv organizovanog kriminala i korupcije. Ako se tako dogodi, šta očekujete nakon toga? Ko će formulisati zahtjeve pobunjenih građana?

MILIVOJEVIĆ: Zahteve pobunjenih građana već su definisali oni koji u ovom trenutku imaju najveći društveni uticaj i politički kredibilitet, a to su pobunjeni studenti. Neophodno je intenzivirati građansku pobunu kako bi režim, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, bio nateran da raspiše izbore na kojima više nikada neće smeti da proglasi pobedu. Aleksandar Vučić je svestan svog političkog kraja i zna da ne može da pobedi ni na nameštenim izborima. Zato, kao i svaka kukavica, beži od izbora.

S druge strane, suočen je sa činjenicom da su godinama prikupljani dokazi o teškim krivičnim delima ovog režima konačno uzeti u razmatranje od strane Tužilaštva za organizovani kriminal. Panična reakcija režima posle hapšenja bivših ministara dovoljno govori o njihovoj spoznaji da je došlo vreme odgovornosti i pravde. Do konačnog namirenja pravde može doći samo po oslobođenju Srbije od ove mafijaške vlasti.

MONITOR: NVO Dokumenta iz Zagreba je izašla  sa podatkom o 2353 stradale osobe  za vrijeme i nakon Oluje. Od njih su 1747 srpske nacionalnosti, a 1055 su srpski civili. Srpske organizacije koje se bave izbjeglicama tvrde da u Hrvatskoj ima oko 850 neidentifikovanih stradalih. . Hrvatska nije preduzela ozbiljnije pravosudne aktivnosti za procesuiranje zločina u Oluji, a Srbija se tek 2022. počela baviti zločinom na Petrovačkoj cesti. Kakav je odnos Demokratske stranke prema ovom zaboravu?

MILIVOJEVIĆ: Demokratska stranka je jedina politička stranka koja se u kontinuitetu već 35 godina zalaže za kažnjavanje i procesuiranje svih ratnih zločina i izvođenje odgovornih pred lice pravde. U tom kontekstu, još 2001. godine, odmah po preuzimanju odgovornosti za upravljanje Srbijom, pokrenuli smo i pitanje odgovornosti za zločin na Petrovačkoj cesti, kao i za zločine tokom akcija Oluja, Bljesak i na prostoru Medačkog džepa. Istovremeno, dali smo snažan doprinos regionalnoj saradnji i pomirenju.

Nažalost, Aleksandar Vučić, kao promoter ratnohuškačke politike, nikada nije odstupio od svojih radikalskih ideja sejanja mržnje i kreiranja sukoba. Zato je i odlučio da pokuša sukob napadom na Državni univerzitet u Novom Pazaru, kako bi razbio jedinstvo studenata okupljenih oko ideje stvaranja društva u kome svi Srbiju doživljavaju kao svoju zemlju.

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske veroispovesti zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani. Te slike svedoče o tome da je potpuna inkluzija Bošnjaka i svih drugih manjina u srpsko društvo moguća jedino razvlašćivanjem Vučićevog režima. Samo tada će Srbija biti zemlja svih svojih građana i jedno od normalnih društava ovog dela Evrope.

MONITOR:  Vučić se na komemoraciji u Sremskim Karlovcima izvinio izbjeglima iz Oluje što ih je država „skrivala“ ne dajući im da uđu u Beograd i Novi Sad. To je za njega bila prilika i da Oluju asocira sa krizama u BiH i Srbiji — kada je rekao da „nijedna Oluja više neće uspjeti onima koji prizivaju Oluju u RS i Srbiji“. Da li se tu radi o neadekvatnoj i nevještoj asocijaciji ili o poruci nekadašnjim izbjeglicama i njihovim porodicama, koji su danas glasači u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Aleksandar Vučić je, kao i Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, odgovoran za sramotan odnos prema Srbima izbeglim tokom avgusta 1995. godine. Te ljude su kod Batrovaca tog avgusta 1995. sa vodom i hranom čekali članovi Demokratske stranke i antiratni aktivisti, dok ih je policija usmeravala put Kosova i Metohije. Nakon toga, režim je sproveo prisilnu mobilizaciju svih muškaraca. Mnogi su poslati u Erdut, gde su stradali od ruku Arkanovih i Legijinih paravojnih formacija.

Nažalost, jedini koji je prizivao, i dan-danas priziva Oluju, jeste Aleksandar Vučić — promoter i rodonačelnik politike „sto za jednog“. Taj čovek nikada nije odstupio od te svoje politike, čak i kada je preko Šešeljevog šinjela navukao evropski frak. Pokušaj da krizu iz Srbije izmesti u region, po oprobanom radikalskom receptu: „Sad ste našli da me rušite“ dok prete Dodiku i Republici Srpskoj — ovog puta mu neće uspeti. Vučić je najveća pretnja opstanku ne samo Republike Srpske, već i Republike Srbije.

MONITOR: Na komemoraciji žrtvama Oluje u Hrvatskoj bili su i neki predstavnici srpske opozicije, ali nije bilo predstavnika države Srbije, sem nižih diplomata Ambasade. Predsjednik Srbije se ovih dana najviše bavio podrškom pravosnažno osuđenom Miloradu Dodiku.  Helena Strugar — državljanka Crne Gore koja studira na beogradskom Pravnom fakultetu — izgleda da neće moći da se vrati u Srbiju. Ona je učesnica studentskih blokada i snimila je napad na studente. Gde je naš region u politici vlasti u Beogradu?

MILIVOJEVIĆ: Vučiću je region samo poligon za ispoljavanje neiživljenih radikalskih frustracija. On nas uporno tera da gledamo u prošlost, a ne u zajedničku evropsku budućnost. Za njega je nezamisliva i sama pomisao da će Crna Gora 2027. verovatno postati članica EU.

Voleo bih da Helena Strugar, kao diplomirani pravnik Beogradskog univerziteta, u bliskoj budućnosti bude neko ko će se kroz evropske pravosudne institucije baviti Vučićevim mafijaškim delovanjem.

MONITOR: Podržali ste akciju Tužilaštva za organizovani kriminal i odluku Višeg suda kojima su podignute optužnice i određen pritvor za 13 odgovornih u vezi sa komercijalnim ugovorom obnove pruge Novi Sad–Kelebija, u okviru koje je bilo i finansiranje renoviranja željezničke stanice.. U javnosti se spekuliše da li je glavni tužilac TOK Mladen Nenadić zaista odlučio da radi svoj posao. Da li je „pobuna“ u TOK dovoljna da se pravosuđe pokrene?

MILIVOJEVIĆ: Da bi se kompletno pravosuđe pokrenulo, potrebno je da Vučićev režim bude razvlašćen i da se ponovo uspostavi institucionalni okvir za rad pravosudnih institucija. Ljudi u Srbiji biće zapanjeni kada se upoznaju sa razmerama pljačke i zlodela ove vlasti.

MONITOR:. Kakva vrsta međunarodnog pritiska na režim bi vodila ka promjenama u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Svaka koja bi pružila nesumnjive dokaze o sprezi vrha vlasti i organizovanog kriminala — što je jedna od definicija mafije. Skaj aplikacije su nešto zbog čega Vučić nema miran san. Ne treba zaboraviti ni ubistvo Olivera Ivanovića, o čemu će tek uslediti „isplivavanje“ dokaza.

MONITOR: DS je dala bezrezervnu podršku studentima.  Oni se, međutim, i dalje ograđuju od saradnje sa opozicijom. Tokom posljednje  nedjelje pojavilo se nekoliko analiza javnog mnjenja sa donekle oprečnim rezultatima o podršci koju stranke vlasti, opozicije i studenti sada imaju. Da li je vrijeme da se razgovara o uslovima za izbore koje, vanredno, traže i studentsko-građanski pokret i opozicija?

MILIVOJEVIĆ: Nemamo vremena za gubljenje u raspravama koje samo kupuju vreme za Vučića. Svesni smo da izborni uslovi nisu dobri. Vučić mora biti poražen na izborima koje više nikada neće moći da proglasi za svoju pobedu. Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente. To je ono što očekuje i zahteva ogromna većina građana Srbije.

MONITOR: Povodom stradanja u Gazi, rata u Ukrajini i globalne zaraze „trampizmom“, kako vidite „snalaženje“ zvaničnog Beograda?

MILIVOJEVIĆ: Vučićev mafijaški režim nema nikakvu politiku. Ima samo refleksno ponašanje jednog režima koji se bori za sopstveni opstanak. Sve što rade jeste pokušaj da održe balans između interesa različitih sila — dok istovremeno ne poštuju nijedan vrednosni okvir. Srbija zaslužuje da ima spoljnu politiku usklađenu sa vrednostima slobodnog i demokratskog sveta, a ne da bude poligon za Vučićeve šizofrene manevre.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo