Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije
MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?
JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.
MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?
JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.
MONITOR: Katalizator za jedan od najnovijih sukoba Predsjednika i Premijera je izbor novog državnog tužioca. Ivan Turudić, bivši sudija VKS, od dijela javnosti, opozicije i Milanovića, smatran je ličnim kandidatom Plenkovića. Može li takvo pravosuđe da se nosi sa političkim moćnicima, poštujući Ustav i zakone Hrvatske?
JAKIĆ: Kratko i jasno: ne! Onoga trenutka kada postoji i najmanja sumnja u politički utjecaj na pravosudni sistem, bolje reći kada je politici omogućeno da unutar takvog sustava na čelne pozicije (o drugima neću ni govoriti) plasira svoje ljude, to definitivno više nije ono i onakvo pravosuđe koje bi bilo u stanju provoditi i Ustav, i zakone, ako treba i u konfrontaciji s ovim, ili onim političkim moćnikom.
MONITOR: Kako dugotrajni i sve „duhovitiji“ sukob „Plenkija i Zokija“ utiče na glasačko tijelo njihovih partija kao i na formiranje predizbornih koalicija. Može li od toga profitirati zeleno-lijeva kaolicija, okupljena u Možemo?
JAKIĆ: To je, rekao bih, pitanje svih pitanja. Neke ovo sukobljavanje “dva ovna na brvnu” zabavlja, neki se oduševljavaju Milanovićem jer je “pokazao HDZ-u”, neki opet smatraju kako je komunikacija između Predsjednika i premijera često na tako niskom nivou da – objektivno – nanosi štetu cijeloj zemlji, da sramoti Hrvatsku, dok – očekivano – tvrdi pristaše HDZ-a i dalje u Milanoviću vide ’komunjaru’ i “ljevičara”, mada se on sam nizom kako poteza tako i izjava, potrudio da takve etikete u najmanju ruku dovede pod znak pitanja. Dobro je što je kampanja kratka, neće biti baš previše vremena za nastavak svađe, a očekivano bit će na još nižoj razini od dosadašnje, zamori birače i odbije ih od izlaska na izbore. Mogućnost da od uličarske svađe dvojice ljudi koji bi trebali predstavljati Hrvatsku, odnosno njezinu vladu, profitira opcija lijevog centra (zeleno lijeva) s ponudom ozbiljnog i razrađenog predizbornog programa, posve je realna.
MONITOR: Za BiH su ovih dana otvoreni pristupni pregovori sa EU. Ali, tek posle istog postupka EU prema Ukrajini i Moldaviji. Mogu li takvi potezi doprinjeti (i koliko) jačanju brane prema spoljnjem ili unutrašnjem pokušaju disolucije ovih država?
JAKIĆ: Loše je da je politika širenja Evropske unije, dovršavanja onoga što je Predsjednik Mesić često i s razlogom nazivao milenijskim poduhvatom, dovedena u funkciju aktualne konfrontacije Zapada na čelu SAD s Ruskom Federacijom. Što je notorna činjenica. Napokon, već i to da su vrata prema pristupnim pregovorima s EU najprije otvorena prema Ukrajini i Moldaviji, a tek potom prema BiH, to savršeno potvrđuje. Objektivno, ni Ukrajina ni Moldavija, ali ni BiH- takva kakva je danas, ne ispunjavaju uvjete za otvaranje pregovora o članstvu u EU. Barem ne one i onakve uvjete kakve je na primjer svojedobno morala ispuniti Hrvatska. Ne mislim stoga da će početak pregovora (koji se mogu razvući tko zna dokle) bilo kojoj od navedenih država u bilo čemu pomoći. One naprosto nisu zrele za približavanje Evropskoj uniji, a u izjave iz Bruxellesa kako je BiH postigla “spektakularne uspjehe” mislim da ne vjeruju ni oni koji ih daju. O Ukrajini, koja je u ratu i doboko ogrezla u korupciju da ne govorim. Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokracije. Upravo suprotno: država kandidat mora pokazati sposobnost prihvaćanja i realiziranje ključnih standarda ujedinjene Evrope, pa da bi ta Evropa počela s njome pregovarati o ulasku u Uniju. Mada bi tako trebalo biti, to nažalost nije slučaj.
MONITOR: Skrećete pažnju i na uzaludnost mirovnih inicijativa Pape Franje. Izgleda da je broj katolika – kojih je u svijetu oko 1,3 milijarde i raste svuda – sem u Evropi, „loše raspoređen“… Zapad predviđa rusku ofanzivu u ljeto. Da li je ono što je Papa nedavno rekao o isticanju „bijele zastave“ od strane Ukrajine, realnost rata kome se, zasad, ne vidi kraj?
JAKIĆ: Zgodna Vam je ta formulcija o “loše raspoređenim” katolicima. Mada mi se ne čini da je u tome problem. Ne, problem je u tome što konzervativni dio Katoličke crkve, kako svećenstvo, tako i vjernici, od početka nije oduševljen s Papom Franjom i njegovom otvorenošću prema suvremenom svijetu. Pa se i sve njegove inicijative, naglašavam: sve, primaju s rezervom koja je nerijetko na granici otvorenog odbijanja. Ako, dakle, govorimo o utjecaju Pape na vjernike širom svijeta, onda je taj utjecaj daleko manji od onoga u vrijeme njegovog prethodnika. To se ogleda i u načinu na koji bivaju primljene Papine inicijative, ili ideje, poput ove o ’bijeloj zastavi’ u Ukrajini. Ciljano je odabrano da prije objavljivanja cijeloga intervjua ’procuri’ samo tih nekoliko rečenica što su odmah tendenciozno interpretirane kao Papin poziv Ukrajini da kapitulira. Kada bih se htio malo poigrati s teorijama zavjere, rekao bih kako je možda procijenjeno da bi Papa u budućim mirovnim pregovorima (a da će do njih doći, to je samo pitanje vremena) mogao odigrati značajnu ulogu koja ne bi bila po volji ’nekome’ na Zapadu, pa ga se pokušalo unaprijed kompromitirati. O daljem toku rata ne bih spekulirao. Moguće je sve, isključeno nije ništa. Osim, hajde da budem nepopularni prognozer, brze pobjede Ukrajine (što će reći: Zapada) nad Rusijom.
MONITOR: Desio se užasan teroristički napad u Moskvi, par dana pošto je Putin ponovo pobijedio. Na društvenim mrežama je odgovornost preuzeo ISIS. Uhvaćeni su navodni počinioci sa tadžikistanskim pasošima. Rusija se, kako SAD naglašavaju, oglušila o njihova upozorenja. Da li se u razumjevanju ovog napada, s obzirom na novi sukob Zapad-Rusija, može stići dalje od nagađanja?
JAKIĆ: Za sada – ne. Točno je, Amerikanci su upozorili Ruse na mogućnost terorističkog napada. Točno je također, a to baš i nije uobičajeno, da su to svoje upozorenje i objavili. Rusi kažu da se na njega nisu oglušili, nego da je bilo preopćenito, da bi im na bilo koji način pomoglo u sprečavanju tragedije koja se dogodila u Moskvi. Da, uhvaćeni su počinitelji, da, imaju pasoše Tadžikistana, da, bježali su autom u smjeru granice s Ukrajinom. I da, od samoga početka, gotovo od trenutka kada se napad dogodio, Washington uporno ponavlja kako Ukrajina s time nema nikakve veze. Dalje od toga ne bih išao.
Puno nejasnoća oko Milanovićeve kandidature za premijera
MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović je izborni dan postavio gotovo maksimalno visoko – već za 17. april. Veliko je iznenađenje da je SDP promovisao upravo Milanovića kao svog kandidata za budućeg premijera. Da li je to posljedica računice da je Milanović najbolji mogući kandidat SDP, da boljeg nemaju ili „egotrip“ Predsjednika i uticaj na sadašnju stranačku nomenklaturu?
JAKIĆ: Predsjednik je očito HDZ-u želio dati što manje vremena za kampanju, ostajući – naravno – u okvirima zakona. I to je jedino što bih se usudio sa sigurnošću reći u ovome trenutku. Oko priče s njegovom kandidaturom za premijera – nakon izbora, oko toga da će biti i službeno na glasačkim listićima prvi, pa do toga da neće, jer – kao – to nije ni bitno, ali kandidat za premijera ostaje, oko svega toga toliko je još nejasnoća i nepoznanica, da bi bilo neozbiljno sve svesti bilo na Predsjednikov ”egotrip”, bilo na spoznaju SDP-a o vlastitoj slabosti; mada iz neke buduće cjelovite analize ne bih isključio ni te elemente.
Zapad primjenjuje nejednake aršine prema Izraelu i Rusiji
MONITOR: Smatrate da Zapad nije pravičan kada ocjenjuje težinu napada koji su se dogodili – i još se događaju, u Ukrajini i Gazi-Palestini. Da li bi i Bliski istok mogao biti novi „proxy“ teren za demonstraciju zapadne moći, uprkos inicijativama za poštovanje humanitarnog prava i principa „dvije države“? Da li je zamisliv sukob sa Iranom, ako se eskalacija nasilja nastavi?
JAKIĆ: Zapad već desetljećima demonstrira svoju moć i na Bliskom istoku. Pa ne treba čuditi što se potreba za projekcijom te moći i nastavlja i pojačava u kontekstu rata u Gazi. Taj rat, inače, već odavno nije samo to. Podsjećam na izraelsko- libanonsku i izraelsko-sirijsku granicu, na zapadnu obalu Jordana, ali i na aktivnosti Hutija u Crvenom moru. Da su tu, ovako ili onako, prisutni i interesi drugih, da i ti drugi, a među njima je svakako i Iran, nastoje ojačati svoje pozicije u regiji, o tome nema nikakve sumnje. Iran je, mora se priznati, ne posve bez razloga, opsesija vlade Benjamina Netanyahua; ali i Washingtona. Iran se, za razliku od Sjedinjenih Država, nije izravno umiješao, čime ne želim reći da uopće nije umiješan. Ratni sukob s Iranom bio bi zamisliv, to je barem moja procjena, samo ako bi Izrael napao ciljeve u Iranu, pa bi Iran na to odgovorio tukući ciljeve u Izraelu. Tada bi se Amerikanci direktno umiješali. Nije isključeno, mada to smatram manje vjerojatnim, da bi do eskalacije moglo doći i nakon toga što Iran, u znak podrške Palestincima, prvi napadne Izrael. A što se tiče usporedbe Ukrajine i Gaze, da – smatram da Zapad primjenjuje nejednake aršine i da se Izraelu (mada je okidač svega bio upad Hamasovaca u Izrael i pokolj što su ga tamo izveli) tolerira, uz tek verbalne osude, ono zbog čega se Rusiji uvode sankcije.
Nastasja RADOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice