Povežite se sa nama

OKO NAS

ŠTRAJK GLAĐU RODITELJA INFICIRANIH BEBA U BIJELOM POLJU: Kad očevi rađaju otpor

Objavljeno prije

na

Otac Slaviša Knežević je godišnjicu smrti sina, novorođenčeta, dočekao na ulici u Bijelom Polju. Štrajkujući glađu. Oni za koje se sumnja da su nesavjesnim liječenjem ubili njegovu bebu i inficirali još tri, uprkos krivičnom postupku, nijesu bili sklonjeni sa radnog mjesta. Zato su očevi – Predrag Karišik, Eldin Salemović, Vučić Rakonjac i Knežević – desetog dana novembra odlučili da sami pritisnu institucije kako bi se ispoštovao Zakon o radu (član 130) koji kaže: zaposleni će biti privremeno udaljen sa rada, između ostalog, ako je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela učinjenog u radu ili u vezi sa radom. Uspjeli su, ljekari su nakon sedmodnevnog štrajka i velikog pritiska javnosti i medija suspendovani. Ipak, očevi kažu: nijesu pobjednici.

Slika je to cijele Crne Gore posljednjih četvrt vijeka. Uvjerio se novinar Monitora, kada je, u noći kada su ljekari suspendovani, posljednjoj noći štrajka, posjetio očeve. Sami u svom gradu: tek desetak građana sa njima, većina pridošla iz drugih opština. Čak i takva ,,masovnost” rezultat je reakcije javnosti ranije tog dana, nakon što je Komunalna policija odlučila da očevima oduzme ćebad, dušeke i stolice, pa ih ostavi na golom asfaltu. Prethodnih dana: ni toliko. Muk Bijelog Polja. Nekoliko očeva, samih, na braniku Zakona i, naspram njih, institucije.

Ne bore se oni od 10. novembra, kada su započeli štrajk. Traje to punu godinu. Nije ovo ni njihov prvi štrajk.

Sjetimo se: prvo se doktori nakon izlaska iz pritvora, kroz par dana, vraćaju na radna mjesta. Potom roditelji, nezadovoljni time, počinju štrajk glađu ispred bolnice. Štrajk traje šest dana. Prekidaju ga u trenutku kada dobijaju, kako su rekli, čvrsta obećanja od v.d. direktora bolnice Biserke Bulatović i predsjednika Opštine Aleksandra Žurica da ljekare šalju na odmor do podizanja optužnice, te da će nakon toga biti suspendovani.

No, doktor Puletić se ubrzo vraća na posao , a po isteku odmora i ostali. Pomenuto je markantan primjer neodgovornosti onih koji kontrolišu zdravstvo: Puletić je, znači, dvadesetak dana aprila radio u Opštoj bolnici, iako je, uz Tomislava Jeremića i Haku Tahirović, poslat na godišnji odmor (18. mart) dok se istraga ne okonča. Optužnica se podiže 29. maja, a doktori ostaju na svojim radnim mjestima.

,,Mi od 29. maja pa sve do 10. novembra vodimo intezivne pregovore o suspenziji ljekara na više adresa. Dobijamo razna obećanja, ali ne i suspenziju. Podnosimo krivične prijave protiv direktorice bolnice i upravnog odbora bolnice i to krajem juna, međutim, pošto nije bilo dogovora imamo sastanak sa ministrom zdravlja i predsjednikom Opštine 10. novembra u osam sati ujutru. Na tom sastanku ne dolazimo do dogovora i istog dana počinjemo štrajk glađu koji smo prije uredno prijavili i najavili”, kaže Karišik za naš list.

Toga dana, pričaju očevi, nakon što nijesu došli do dogovora, dobijaju jasnu poruku od predsjednika Opštine da im neće dozvoliti šatore, kako ne bi pravili ruglo kao, navodno, ranije ispred bolnice. Ako ipak pokušaju da postave šatore, rečeno im je, kažu, da će nadležni tražiti asistenciju policije. Shvatili su to kao prijetnju i pritisak da se ne ulazi u štrajk.

,,10. novembra u 13 časova počinjemo štrajk ispred Opstine gdje nam Komunalna policija ne dozvoljava ništa da postavimo, ni stolicu. Počinju žestoki pritisci na nas trojicu. Dani idu, svakim danom sve veće provokacije, mi smo sve više nervozni, gladni, promrzli, bespomoćni, nezaštićeni. Komunalna policija ne dozvoljava u startu da postavimo ni poster na kojem se nalazi fotografija beba i Zakon o radu. Naša upornost stvara sve veći pritisak kod Komunalne policije i nadležnih za suspenziju ljekara”.

Kažu da su sugrađani prolazili pored njih nezainteresovano, čak sa nekom dozom ljutnje kao da njima to ne može nikada da se desi. Bilo je i onih koji su se stidljivo javljali krajičkom oka. Sve u svemu: malo je čak i prijatelja koji su prišli i pružili podršku, kažu.

Karišik kaže da se, kako su dani odmicali, sve više budila svijest kod građana drugih opština koji se ne libe da ih pozovu, da im daju podršku, da dođu i da im se priključe, da im pomognu. Da spavaju zajedno na betonu ispred Opstine, pošto im je Komunalna policija naložila da uklone invertar koji su u međuvremenu postavili (ćebad, dvije stolice, poster, tri dušeka za plažu i tri vreće za spavanje).

,,Kao obični smrtnici ispoštovli smo i to ne želeći da kršimo zakon kao oni i ostavljeni smo praktično na golom betonu. U trenutku kada uklanjamo naš invertar iz susjednih kafića primjećujemo smijeh i zadovoljstvo sugrađana koji misle da mi odlazimo, da smo odustali, da smo poraženi. U tom trenutku nas trojica očeva ogrćemo po jedno ćebe vezano kanapom i nastavljamo štrajk na betonu”.

Sve vrijeme trpe pritiske koji kulminiraju kada grupa Alternativna pokušava da postavi šatore. Tada ih je napao radnik Opštine. Sedmog dana štrajka u večernjim satima od ministarke rada dobijaju informaciju da će se zakon ispoštovati, te da se kucaju rješenja o suspenziji. Nakon uvida u rješenja prekidaju štrajk, u jedan sat poslije ponoći.

,,Porazno je, ponižavajuće, neshvatljivo, da jedino na ovakav radikalan način obični građani moraju da se bore za poštovanje zakona u Crnoj Gori. Ne osjećamo se kao pobjednici, jer smo mnogo više izgubili nego što smo dobili. Jedan od očeva je izgubio sina, a mi ostali živimo u strahu, u strepnji šta će biti u daljem odrastanju naše djece”.

Mi smo u ovom štrajku, poručuju očevi, izgubili sugrađane, izgubili nadu u ljude, iako smo i zbog njih radili to što smo radili.

Ko je bio tamo, kod njih, shvatio je iz prve ruke koliko takve stvari, naročito u manjim sredinama, smetaju lokalnim moćnicima. Remete nametnuti sirotinjski mir. Zato je i borba očeva važna: to je, nakon primjera Beransela, velika pobjeda, priča o tome koliko se upornost građanskog otpora isplati.

Očevi su mjera mogućeg, znak da se može.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo