Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Tržnica ruglo

Objavljeno prije

na

Zelene pijace ili tržnice mjesta su od posebnog značaja u svakom gradu, tu se ogleda duh, način života, bogatstvo i kultura njegovih stanovnika. Pijace su mjesto susreta, kupovine, prezentovanja proizvoda i preduzetništva. U pojedinim svjetskim metropolama neka od ovakvih mjesta imaju karakter kulturno-istorijskog spomenika i uživaju zaštitu države. Pijace predstavljaju i važan dio turističke ponude jer se na njima može procijeniti kakvi su, u kulturološkom i svakom drugom pogledu, ljudi koji u tom mjestu žive.

Zelena pijaca u Budvi je odraz haotičnog i komunalno neuređenog grada u kome privatni interes povlašćene manjine dominira u svakom segmentu društvenog života, pa i u domenu organizovane prehrane građana.

Nema grada u Crnoj Gori niti u bližem okruženju da je glavna gradska pijaca u stopostotnom privatnom vlasništvu, kao što je to slučaj u Budvi.

Pijaca je vlasništvo preduzetnika Miodraga Mitrovića koji je do ovog objekta došao kupovinom zgrade tržnog centra zajedno sa tržnicom 2010. godine od prethodnog vlasnika, privatne firme Montenegropromet.

Budvanskom je pijacom godinama upravljalo društveno preduzeće Jadran trgovina čija je bila i zgrada tržnog centra. Nakon privatizacije većinski vlasnik Jadrana, preduzeća ogromne vrijednosti sa velikim brojem nekretnina postao je fond HLT, nakon čega je preimenovano u Montenegropromet AD.

Poznati budvanski biznismen Mitrović, vlasnik lanca samousluga Megapromet i poslovni partner Opštine, postao je vlasnik pijačnog prostora jer se lokalna uprava ni tada, a ni ranije nije potrudila da ovaj komunalni objekat zadrži ili ga izmjesti i upravlja njime u skladu sa zakonom.

Komunalne djelatnosti su poslovi od javnog interesa kao nezamjenljiv uslov života i rada građana i njihovo obavljanje obezbjeđuje i uređuje jedino lokalna samouprava preko javnih komunalnih preduzeća, određeno je Zakonom o komunalnim djelatnostima.

Pijacama mogu upravljati i privatni preduzetnici ali na osnovu ugovora o javno-privatnom partnerstvu, povjeravanjem poslova na određeni rok na osnovu javnog oglasa ili koncesijom, što u slučaju budvanske pijace nije napravljeno.

Zakon izričito propisuje da svojina komunalne infrastrukture, objekta za obavljanje ove djelatnosti može biti samo lokalne samouprave, odnosno Crne Gore.

Mitrović je dobio saglasnost Opštine da na svom posjedu zadrži i vodi gradsku pijacu na način koji su građani Budve osjetili po svom novčaniku jer plaćaju najviše cijene poljoprivrednih proizvoda u zemlji. Cijene voća, povrća, mlječnih prozvoda i ribe, dostižu vrtoglave cifre.

Budvanska pijaca je puna preprodavaca i nekvalitetne robe jer proizvođači iz Grblja i sela oko Cetinja, Crmnice i Bara, koji su gravitirali budvanskoj pijaci, nemaju novca da plaćaju visoki zakup tezgi i okreću se susjednim gradovima sa daleko povoljnijim uslovima.

U poređenju sa načinom gazdovanja pijacama u gradovima na Crnogorskom primorju primjer Budve je šokantan. Pokazuje koliko se moćnici ugrađuju čak i u cijene krompira, paprike i paradajza.

U novoj zgradi opštinske uprave u Tivtu smještena je tržnica na kojoj mjesečni najam radnog stola dužine 1 metar iznosi 60 eura, dok dodatni kaskadni sto staje 30 eura. Obično se uzimaju po dva što zakupca staje 180 eura mjesečno.Slična ponuda u Budvi staje od 350 do 450 eura.

Godišnji najam prodajne tezge dužine 180 cm na pijaci u Baru iznosi od 492 eura do 1.800 sa PDV-om, zavisno od njenog položaja i vrste proizvoda.

Za tezgu dužine 2,2 m u Budvi za godinu treba platiti 3.800 eura uz popust od 10 odsto ukoliko je plaćanje u gotovini, dok prodavci ribe na budvanskoj pijaci tezgu plaćaju fantastičnih 7.000 eura. Vitrina za prodaju suhomesnatih prozivoda postavlja se po cijeni od 15.000 eura.

JP Komunalno u Kotoru nudi razne varijante iznajmljivanja, 15 tezgi u ljetnjem periodu izdaju se putem licitacije dok ostale mogu da se rezervišu na godišnjem nivou.

Godišnja rezervacija stola dužine 1,20 m staje 192,60 eura, što je obično namijenjeno prozvođačim sa sela. Pijačna uprava je u obavezi da čuva mjesto do 8 sati izjutra, nakon čega može da ga izda drugome.

Godišnji zakup 14 prodajnih mjesta za ribu ide na javnu licitaciju sa početnom cijenom od 100 eura.

Niske cijene zakupa tezgi nadomjeste se plaćanjem dnevnih pijačnih taksi od 3,70 do 7,49 eura. Za one koji svoje proizvode na kotorsku pijacu donose samo pijačnim danima koji predstavljaju poseban ritual u primorskim gradovima i priliku da se kupuje direktno od proizvođača, obezbijeđen je zakup stola za godinu dana po cijeni od 58 eura.

U Budvi takva mogućnost ne postoji.

Obezbjeđenje javnog interesa u obavljanju komunalne djelatnosti vrši se davanjem saglasnosti na cjenovnik usluga od strane skupštine lokalne samouprave.

Odbornici SO Budva lišeni su te zakonske obaveze pa se cijene na pijaci u Budvi formiraju prema slobodnom nahođenju privatnog vlasnika. Visoke namete zakupci ugrade u cijenu svojih proizvoda a ceh aranžmana plaćaju građani i turisti.

Pijace obezbjeđuju dobar izvor prihoda lokalnim upravama ali ih se Budva iz nepoznatih razloga odrekla. JP Komunalno Tivat prihodovalo je za 2011. godinu 82.000 eura od zakupa pijačnih tezgi, pa se na osnovu toga može naslutiti koliki se prihod ostvaruje u Budvi, na koji lokalna uprava nema kontrolu.

U pojedinim primorskim gradovima obezbijeđeni su posebni uslovi za prodaju osjetljivih proizvoda, hladnjače i komore za ribu, klime u zatvorenim prostorima, dok su slične inovacije i savremena tehnologija na najskupljoj pijaci nepoznanica.

U Beogradu, na primjer, uprava gradskih pijaca postavila je vazdušne zavjese na ulaze u hale sa mlječnim prizvodima koje sprečavaju prolaz insekata, prašine, neprijatnih mirisa i toplog vazduha.

Budvanskom se pijacom u vrelim ljetnjim danima miješaju teški mirisi ribe, ustajalog voća i povrća i javnog wc-a i amonijaka koji oštrim zadahom prosto „ubija”, a muve šetaju po siru, ribi i ostaloj hrani dok ih prodavci nonšalantno rastjeruju rukama.

Visoke cijene zakupa Mitrović opravdava velikim ulaganjima u modernizaciju pijace, koja golim okom nije vidljiva. Opštinske komunalne i sanitarne inspekcije zaobilaze ovo mjesto u širokom luku, higijena je na zabrinjavajućem nivou, vitrine sa mlječnim prizvodima postavljene su uz tezge na kojima se prodaje riba na suvom, bez leda i hladnjaka, neposredno pored wc-a, odakle se pijacom sliva prljava voda preko koje kupci kljačkaju u letnjoj obući.

Pijaca je smještena u prizemlju tržnog centra, u poluzatvorenom zagušljivom prostoru, bez ventilacije. Do nje je teško stići kolima a još teže pješice, zbog ponižavajućeg provlačenja između načičkanih vozila. Glavna gradska pijaca turističke metropole raspolaže sa desetak parking mjesta smještenih u uskom, gotovo neprohodnom tunelu iza velelepnog tržnog centra Plaza.

Tih nekoliko parking mjesta pokriva potrebe velike samousluge i tržnog centra na spratu Megaprometa, pa se može samo zamisliti kakva atmosfera vlada ispred ovih hramova budvanske privatizacione i urbanističke zbilje.

Koliko do juče pijaca je raspolagala sa prostranim parkingom i trgom sa palmama i zelenilom na kome se sada uzdiže kontroverzni stambeno-poslovni centar Plaza.

Sudeći po brizi koju lokalna uprava pokazuje za život rađana koji je otežan do granica izdržljivosti, Budvani su postali brojevi na izbornim listićima.

Prodato je sve što im je služilo ali je i pored toga Budva najzaduženiji grad u zemlji i turistički centar bez duše, bez biblioteke, bioskopa, pozorišta. Prodata je gradska tvrđava Citadela, filmska kuća Zeta film sa domom kulture, prodaju se legati i zadužbine, parkovi i trgovi, pa zašto ne bi i glavna pijaca na kojoj se hrane.

Branka PLAMENAC

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo