Povežite se sa nama

PERISKOP

U Novom sam poznatiji od Pikasa

Objavljeno prije

na

Sjetno prisjećanje na razgovor sa Vojom Stanićem, velikanom slikarstva

 

Prijatni dom dvostrukog crnogorskog akademika (Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i Dukljanska akademija!) Voje Stanića, u samom središtu Herceg Novog, prije nekolika ljeta ugostio je  Svetlanu Broz i moju malenkost. A razgovor je bio razuđivan čitavim nizom rukavaca, digresiranja, ali, naravno, o čemu bi drugom nego o umjetnosti, jučer i o današnjem trenu onoga što na gledateljsku trpezu donose likovni stvaraoci doba u kojem živimo.

Poput svojevrsnog nemalog trofeja pamtim da je akademik kao usput dometnuo da je prije nekoliko dana crnogorskog državnika primio u jednoj od kavana u Herceg Novom. Nismo Svetlana i ja nikad zaboravili, a niti ćemo, da je akademik nama ukazao iznimnu čast otvarajući nam široko dveri svoga doma, dakle i svoga intimiteta…

Prethodnih dana očaravajuće je na nas djelovala Stanićeva izložba u galeriji Gayo, u Porte Montenegru.

A čudesna bića, likovi tih malih ljudi, figurine u nekim bojenim, ali skoro pa zrakopraznim prostorima čudesnim ritmovima umjetnikove kičice naseljavani u taj svijet ni nadrealnog niti realnog, već u Stanićev svijet neke nadnormalnosti učinili su takav snažan rez, ali jednako i u srcu da se i danas, nekoliko godina poslije te neobične gotovo nadrealne soareje, intenzivno sjećam svakog izloženog platna…

Čast koju nam je ukazana obavezivala nas je na primjeren dijalog sa, tada devedeset tri ljeta starim slikarom, pa k tomu učesnikom NOR-a 1941–1945, dugogodišnjim profesorom likovnih učilišta, umjetnikom koji je jednakom ekspresivnošću, poetikom i strašću bacao u trans likovne probirljive znalce iz redova otmjene publike, ali i kritičke krugove Pariza, Njujorka, Beograda, Zageba… Primjeren dijalog u mom slučaju podrazumjevalo je gašenje znatiželje uglavnom mudrom šutnjom, jer prisjetio sam se tada kako mi je davno u djetinjstvu baka savjetovala, da pred pametnim čovjekom svaka neizgovorena riječ postaje zlata vrijednom.

I dok je imperijalno izdužen umjetnikov mačak imao tačku paradiranja pred gostima, slikarev je sin Tomo, inače podvižnik umjetničke fotografije i probirljive glazbe, stanke u razgovoru sa magom i korifejom magnetičnog likovnog poetizma, ispunjavao švenkovima, amalgamom dugih kadrova i blic uhvaćenih naših neobaveznosti, tekla je maestrova priča o studiranju na beogradskoj Likovnoj akademiji i Stanićevom profesoru Dolinaru…

Kao da mu se to sve jučer dešavalo a ne za studentskih dana, veliki Vojo Stanić sjećao se i drugovanja sa kolegom Batom Pravilovićem, za koga će upotrebiti epitet veliki. Sjećajući se ovoga umjetnika kao amblema epohe, složili smo se da je ovaj slikar zaslužio daleko veću pozornost recentne kulturne publike u Herceg Novom i Crnoj Gori…

Na kraju našeg posjeta veli mudri akademik dvije krunske misli: „Sa Batom Pravilovićem bio sam cijelog života nerazdvojan…“

„A i to da vam kažem: u Herceg Novom sam poznatiji od Pikasa…“

Sunce je bilo već dobrano odskočilo nad prelijepim zalivom kad smo napustili čarolijski razgovor sa velikanom crnogorskog, jugoslavenskog i europskog slikarstva.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Zlatna sredina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je moguće da ostanemo bez te općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je, bez obzira na cijenu, važno samo da budu prvi. Oni su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom

 

U današnjem suludom i šizoidnom dobu u kojem ne postoje nikakve vrijednosti izgubila se sintagma koja označava zlatnu sredinu. A u erama prije naše nastao je taj prelijepi sklop riječi. Kada god smo željeli naglasiti kako je nešto kvalitetno, po mjeri čovjeka, kako nema pretjerivanja ni u kojem pogledu, nazivali smo te predjele zlatnom sredinom! Od učenika za koje se tvrdilo da su ponajbolji („u zlatnoj sredini“) do sportskih ekipa taj predio zlatne sredine bio je postvarenjem nečeg umjerenog a lijepog…

Zapamtio sam brojne primjere afirmativnog značenja ove sintagme. Kako je uopće moguće da ostanemo bez općeprihvaćene sintagme?! Moguće je jer dolaze generacije kojima je tek i samo važno, bez obzira na cijenu koja se plati, da budu prvi, da budu šampioni, „da je samo nebo iznad njih“…

Dolaze oni koji su spremni žrtvovati i temeljnu ljudskost da bi bili od nekoga proglašeni najboljim. A vidjeli smo na stotinama jarkih primjera da to ne završi baš sa sretnim ishodom. Jer u toj suludoj trci u kojoj ne važe temeljna pravila ljudskosti često budu pregaženi ponajboli ali ne i najjači. Mudre filipike jednoga Skendera Kulenovića ili pak Vitomira Lukića o Andriću, i Krleži, da i ne govorim, zlatnu su sredinu proglašavale „kategorijom iz Periklovoga doba“. Mladež našega doba koja nekritički prihvata surogate etike, namjerno pomjeranje vrijednosti prema snagatorstvu, navikla je već na potpuno novi sustav vrijednosti u kojem su mnogi spremni gaziti sve pred sobom, a ne osvrtati se čak niti na vrijednosti koje su u civilizaciju unijeli njihovi bližnji… Tako se i događa da djecu i mlade odgajaju video igrice u kojima sve pršti od mržnje prema drugom i drugačijem, u kojima se veliča kult fizičke nadmoći, a nerijetko nipodaštava znanje, intelektualne sposobnosti i vještine. Snaga je najčešće pobjedila pamet…

Kada bi današnji svijet mogli na tren osmotriti Sokrat, Euripid, Sofoklo, Servantes, Crnjanski, bio bi to za njih definitivan smak svijeta, u svakom pogledu… Ne znam koliko mogu danas pronaći pristaša za sadržinu ovoga Periskopa ali znam sigurno da je pitanje s počeka ovoga teksta o zlatnoj sredini temeljno pitanje opstanka i to fizičkoga opstanka ovoga svijeta.

Dole snagatori, VIVAT ZLATNA SREDINA, PAMET I ZNANJE!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop pišem povodom izbornog skupa HDZ u Mostaru. Pišem i povodom „slepila“ stranaka,  koje se izdaju za probosanskohercegovačke. Niko od njih napadno prisustvo zastava hrvatske republike Herceg Bosne u prostorima u kojima su HDZ-ovci birali novo vođstvo i staroga poglavnika Dragana Čovića, nije komenarisao

 

Odmah da bude jasno: neću ovoga puta pisati o dragom vrsnom romanu Miroslava Krleže „Zastave“. Nažalost, jer uživanje i radost bilo bi pisati o jednom od Krležinih romana. Ovaj je Periskop mnogo bljutaviji i mnogo, mnogo tužniji… Pišem u povodu izbornoga skupa Hrvatske demokratske zajednice održanog u prostorima Hrvatskoga doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru. A pišem i u povodu potpunog „slepila“ (o gluhoći jednom drugom prigodom!!!) svih političkih stranaka, koje se izdaju za probosanskohercegovačke. Nitko od tih vajnih bh domoljuba, patriota iliti rodoljuba, o medijskim djelatnicima da i ne govorim, neobično napadno prisustvo zastava hrvatske republike Herceg Bosne u svim prostorima u kojima su HDZ-ovci birali novo vođstvo i staroga poglavnika Dragana Čovića, nije niti primijetio, a kamoli komentirao. Pratio sam i ranije hadezeovske skupove i svetkovine, kojekakve, ali stjegovna agresivnost hercegbosanske intonacije nije bila ovoliko agresivna. Vijorile su se stranačke zastave Hrvatske demokratske zajednice što je, naravski, sasvim u redu da se dešava na stranačkom skupu…

Projektu paradržave Herceg Bosne presuđeno je odlukama haškoga sudišta, unutar pravne sintagme „udruženni zločinački pothvat“. Sljepilo vođstva bošnjačkih stranaka, zatvaranje očiju esdepeovaca i zvaničnika Naše nstranke pred mahanjem zastavama paradržave Herceg Bosne od strane njihovih koalicijskih partnera u oktroiranoj Vladi Federacije BiH samo je još jedna potvrda da je treći entitet (drugi naziv za Hrvatsku republiku Herceg Bosnu) stupio u punom kapacitetu na snagu, a time da je dat legitimitet feudu Milorada Dodika kao „druge srpske države na Balkanu“…

Mig je to međunarodne zajednice i SAD i onim retrogradnim snagama među Bošnjacima da svoj san o „fildžan“ državici što hitrije realiziraju. Sve se odvija onako kako su to planirali europski križari čije naume provodi visoki predstavnik Šmit i najekstremniji američki desničari…

Svakim danom države Bosne i Hercegovine sve je manje!

Pitam se gdje je prag strpljenja bh domoljuba.

Zar u ime istine i pravde jedini moraju govoriti časni Reis efendija Kavazović i časni akademik Esad Duraković???

Jadno i sramotno!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Izgubljene godine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usred snajpersko-granatne stvarnosti istinski lider Nijaz Duraković odlučio je stvoriti Socijaldemokratsku partiju BiH. U prostoriji bez ijednoga prozora okupili smo se toga ledenog dana mi esdepeovci, među nama i harizmatični Bogić Bogičević… Ali, u SDP-u, u kojem odavno ne participiram, mnogo se toga promijenilo. Politička pragma, surova trka za foteljama pobjedili su principijelnost

 

Bila su vremena predratna i ratna. U predraću bosanskohercegovačkom postao sam članom Saveza komunista Jugoslavije i, logično, i Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Kada je na BiH izvršena dvostruka /Srbija i Hrvatska / i ona treća, unutrašnja – od domaćih pljačkaša u odorama „branitelja” bio sam jednako čvrsto vezan uz partijsko, sarajevsko jezgro.

Usred snajpersko-granatne stvarnosti hrabri čovjek i istinski partijski lider Nijaz Duraković odlučio je najprije preimenovati partiju u SK BIH SDP, a onda potom stvoriti Socijaldemokratsku partiju Bosne i Hercegovine. Sjećam se tog ledenog dana, u prostoriji bez ijednoga prozora okupili smo se mi esdepeovci, među nama i karizmatični Bogić Bogičević, koji je u odsutnom trenutku kompletnom generalštabu JNA odrekao poslušnost glasajući protiv uvođenja vanrednog stanja na teritoriji cijele Jugoslavije, pa Nijaz Skenderagić, Mustafa Resić, Sabrija Pojskić, Ivo Knežević, Esad Zgodić… I danas ih smatram prvoborcima socijaldemokracije, bosanskohercegovačke. U tom lednom danu osnovali smo SDP BiH. U ime svoje partije obnašao sam i dužnost ministra bez portfelja u posljednjoj vladi Republike Bosne i Hercegovine, a kao potpredsjednik SDP bio sam u ratnom dobu angažiran i kao glasnogovornik partije.

Naravno, teškoće ratnoga doba nisu nas spriječile da i u neljudskim ratnim uvjetima širimo principe socijalne pravde najširega spektra. I tada i u poraću jedna od temeljnih odrednica našeg djelovanja bila je nikada u koaliciju ili bilo kakav savez sa partijama nacionalističke profilacije. Tako je bilo „dok je Bog hodao po zemlji”. I zadržalo se dugo u poraću. Ali, u SDP-u, u kojem ne participiram već odavno, mnogo se toga promijenilo. Čista politička pragma, surova trka za ministarskim foteljama pobijedili su principijelnost. Tako će se i dogoditi da ovih dana pod noge budu bačeni principi i da SDP uđe u koaliciju sa HDZ BiH, sa  okorjelim desničarima, sljedbenicima onih koje je sudio Haški tribunal i presudio da su bili dijelom udruženog zločinačkog poduhvata. Radi premijerske i ministarskih fotelja prodana je blistavost povijesti SDP BiH.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo