DRUŠTVO
U uniformi druge boje

Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor online
Bivšeg pripadnika oružanih snaga samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK), kapetana Renata Petrova, Županijski sud u Zadru je 1995. kaznio na 20 godina zatvora. No, dugo im nije bio dostupan. Utočište je pronašao u SAD-u, gdje je dobio pasoš, ali i državni posao – angažovali su ga u Birou za nacionalnu bezbjednost.
To nije jedina neobičnost njegove biografije. Petrov je po ocu i po majci etnički Hrvat a terete ga da je 18. novembra 1991. bio u eskadronu koji je u Škabrnji masakrirao 44 Hrvata; navodno je pucao u glavu jednom starcu.
Sa majkom Milevom, koja svih ovih godina živi u Benkovcu, nije bio u neposrednom kontaktu. Tvrdi da je 1991. na izbor uniforme njenog jedinca presudno uticala prijeratna ljubav, Srpkinja iz obližnjeg sela sa kojom se oženio i dobio dvoje đece: „Renato se morao dvaput više dokazivati nego drugi zato što je Hrvat”, rekla je za lokalne novine.
U izbjeglištvu se Petrov razveo. Uz pomoć bivšeg pripadnika UNPROFOR-a je emigrirao u SAD. Opet se oženio i u novom braku dobio đecu. Uhapšen je po međunarodnoj poćernici u aprilu 2011. u Njemačkoj. Kada je izručen Hrvatskoj, Mileva je rekla da nema novca da otputuje do obližnjeg Zadra i posjeti ga u pritvoru.
Petrov je na jednom pretresu promijenio svoj iskaz o narodnosti i deklarisao se kao Srbin. Rekao je da je tog dana kada se odigrao zločin u Škabrnji bio odsutan iz svoje jedinice jer je bio rođendan njegovom ocu. Presuda je izrečena u septembru – nepravosnažno je oslobođen. Tužilaštvo se žalilo, a njegov advokat je najavio odštetni zahtjev protiv države Hrvatske od 200.000 eura…
Hiljade i hiljade drugih priča onih pripadnika nekog od naroda koji su iz isto toliko voljnih ili nevoljnih razloga obukli „neprijateljsku” uniformu – čekaju da budu ispričane.
Čak oko 9.000 moblilisanih Srba su prošli kroz ratne jedinice Hrvatske vojske (HV). Taj podatak je dugo godina sklanjan od javnosti, jer nije bio prijatan ni za vlasti u Hrvatskoj, ni u Srbiji. Partizan i jedini Srbin član Vlade nacionalnog jedinstva iz 1991 – 1992, Živko Juzbašić, u svojoj knjizi Srpsko pitanje i hrvatska politika piše kako je Franju Tuđmanu, sa spiskom 2.000 dobrovoljaca, predlagao da se formira brigada HV-a isključivo od Srba.
„Rekao je da je to preglomazna jedinica. Odgovorio sam da ako ne može brigada, neka budu srpske bojne (bataljoni), ali ni to nije prošlo, ni satnije (čete). Bojali su se takve ideje. To je bio dokaz u prilog tezi da Srbe zapravo nisu ni trebali”, svjedočio je Juzbašić.
Neki od njih su, međutim, zaista i bili dobrovoljci na frontovima od Dunava do Jadrana. Podoficir JNA Željko Baltić, sa kompletnom obalskom baterijom na ostrvu Žirje kod Šibenika je dezertirao u HV, te septembra 1991. topovskom kanonadom zaustavio prodor mehanizacije Ratka Mladića u grad.
Svaki dvadeseti branilac Vukovara – prema evidenciji tamošnjeg udruženja ratnih veterana – bio je Srbin, njih ukupno stotinjak. Među njima su i Predrag i Nenad Gagić – sinovi Vukašina, pravoslavnog paroha iz Pačetina.
Predrag je bio mitraljezac na Trpinjskoj cesti, poznatom „groblju tenkova” JNA, gdje ih je uništeno nekoliko desetina. Zarobljen je nakon pada Vukovara i prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici. U proljeće 1992. je razmijenjen, ali se od teškog zlostavljanja nikada nije oporavio. Imao je čin satnika (kapetana) HV-a. Umro je 2001.
No, čak i angažman u HV-u za Srbe nije bila garancija od gubitka radnog mjesta ili deložacije. Dok je bio na ratištu, Splićaninu Svetozaru Jovanoviću, profesionalnom pripadniku 4. gardijske motorizovane brigade – vjerovatno najelitnije jedinice u HV-u – grupa drugih hrvatskih vojnika je bespravno upala u stan. Gardisti su predložili Jovanoviću da ih oružjem išćeraju, no on je to odbio. Spor je trajao punih 13 godina i mirno je riješen.
Bilo je i tragičnih događaja. Četvorica pripadnika izviđačke satnije 113. brigade HV-a – protiv kojih se deceniju vode sudski procesi – terete se da su 11. avgusta 1995. tokom tzv. čišćenja terena kod Skradina ubili srpske civile Nikolu (76) i Milicu Damjanić (74) koji su aktivnom oficiru iz susjedne 114. brigade HV-a bili đed i baba po majci.
Ratni vihor je uzrokovao i da se članovi porodice nalaze na različitim stranama jednog fronta. Admiral Dušan Rakić je zbog toga u Beogradu bio tema nekoliko sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Rakić je 1992. bio načelnik Štaba ratne mornarice u Kumboru, no neki su stavili rezervu na njegovu karijeru. „Žena mu živi u Splitu, oba sina su mu u Zboru narodne garde (ZNG)”, kazao je 9. decembra 1992. na sjednici VSO-a tadašnji načelnik Generalštaba Života Panić.
Rakiću je testirana lojalnost. VSO ga je poslao na dužnost u Knin. Bio je ministar odbrane RSK-a. Dvije godine kasnije, tražio je da se vrati na službu u VJ. „Odao se alkoholu. Ima nesređenu porodicu, bio je u Meljinama na lečenju”, referisao je 27. septembra 1994. na VSO-u novi načelnik Generalštaba Momčilo Perišić. Na kraju, Rakiću su odobrili prekomandu.
Zapisnici sa sjednica VSO-a, čiji je dio dostupan Haškom sudu, otkrivaju da je Momir Bulatović na sjednici 9. decembra 1992. rekao: „Evo, kapetan fregate, Brajković Ratko – dva brata su mu u ZNG-u, a radi u obavještajnom organu”. To je zabrinulo Slobodana Miloševića: „Ovo sa rodbinom po ZNG-ama, a još radi u obaveštajnim organima – to moramo videti”.
Dok su iz VJ udaljeni Slovenci i Hrvati koji su ostali nakon sukoba JNA sa njihovim matičnim republikama – a njih je bilo na stotine, lojalni pripadnici manjina unutar SRJ imali su visok, ali suštinski nebitan rang. Na sjednici VSO-a 11. oktobra 1993. Perišić je predložio da se razmotri da li je „politički oportuno” penzionisati generala Ismeta Krasnićija.
„Njegove intelektualne i ukupne sposobnosti su ispod nivoa”, kazao je Perišić, a Milošević dodao: „Da su ispod nivoa, to je sigurno. Ali, ja ga ne bih penzionisao; treba da imamo jednog Albanca generala”.
Istom zgodom se raspravljalo i o generalu Enesu Tasu. „Nije sposoban za vojsku”, kazao je Perišić, „ali njega smo ostavili; on je Musliman”. Taso je 1991. bio komandant 51. motorizovane brigade JNA koja je dejstvovala kod Dalja, na način da je Tužilaštvo iz Osijeka 2009. pokrenulo krivični postupak zbog ubistava 11 hrvatskih policajaca, te zbog toga što nije spriječio ubijanje 92 civila.
Nakon slavonske ravnice, Tasa su poslali u rodnu BiH. Kao zamjenik generala Milutina Kukanjca je ranjen 3. maja 1992. u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kada je prilikom dogovorene evakuacije Komande 2. vojne oblasti – što je bio uslov JNA da oslobodi uhapšenog Aliju Izetbegovića – došlo do pucnjave.
Dva važna aktera događaja u Dobrovoljačkoj, ali na suprotnoj strani, ispred snaga Vlade BiH su bili Srbi – zamjenik komandanta Teritorijalne odbrane Jovan Divjak, kasnije general i „drugi čovjek” Armije BiH, kao i Zoran Čegar, zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH. Za Divjakom je zbog Dobrovoljačke Srbija raspisala poćernicu, po kojoj je uhapšen i pritvoren 2011. u Beču, ali je ekstradicija odbijena kao neosnovana.
Nekoliko drugih Srba su takođe istaknuti pripadnici Armije BiH. Najveća vojna odlikovanja, Zlatni ljiljan i Zlatni grb sa mačevima, posthumno su dodijeljena Čedomiru Domuzu, prijeratnom policajcu, sredinom 1992. poginuo u borbama kod Trnova. Čedini vukovi, jedinica kojom je komandovao na Igmanu se smatra zaslužnom da je ta planina, preko koje je naredne tri godine išao jedini kopneni koridor do opkoljenog Sarajeva, ostala pod kontrolom Armije BiH.
Nosilac Zlatnog ljiljana je i Slaviša Šućur, po mnogim ocjenama najbolji tenkista. Istakao se u borbama na sarajevskom obruču – specijalno u osvajanju kote 850 na brdu Žuč, zatim na Treskavici i Bjelašnici, kao i 1995. na Ozrenu.
Brojni drugi Srbi u BiH su takođe dali značajan doprinos u Armiji BiH. Na primjer, Aleksandar Mrenica, rođen u Beogradu, major JNA, artiljerac na službi u Bihaću i Zadru, gdje se upoznao sa Atifom Dudakovićem, koji je 1991. bio oficir kod Ratka Mladića. Dudaković i Mrenica su u Bihaću, na početku bosanskog rata, najsposobniji u lokalnoj Teritorijalnoj odbrani iz koje je nastao 5. korpus Armije BiH.
Kada je Dudaković u jesen 1993. postao komandant 5. korpusa, Mrenica je njegov pomoćnik za operativno-nastavne poslove. Izradio je planove svih važnijih operacija. U nedavno objavljenom izvještaju hrvatske obavještajne službe iz tog vremena piše da Mrenica „vodi sve akcije iz operativnog stožera dok Dudaković ide na teren”.
Bošnjaci su, takođe bili pripadnici Vojske Republike Srpske. Hajrudin Mušanović iz Skender-Vakufa je dobio publicitet kao „srpski heroj”, kao i braća Izet i Himzo Golić iz Rogatice. Major Pašaga Halilović je bio komandant 3. semberijske brigade.
Za razliku od njih, Safet Sejdić, pripadnik Interventne čete VRS-a iz Smizovca, svjedočio je u Hagu protiv Vojislava Šešelja. Pukovnik Osman Selak, jedno vrijeme komandant pozadinske baze 1. krajiškog korpusa iz Banja Luke, svjedočio je protiv Miloševića i drugih haških optuženika.
Sud BiH je za ratne zločine u logoru Batković osudio na osam godina Džemala Zahirovića iz Bijeljine, a na 17 godina zbog silovanja osudio Jaska Gazdića; obojica su bili pripadnici VRS-a.
U Hrvatskoj je Fikret Abdić, tvorac samoproglašene Republike Zapadne Bosne, osuđen jer je naredio, planirao i organizovao logore u Velikoj Kladušu u koje su zatvarani – Bošnjaci.
Hrvat Franko Simatović, 1990-ih načelnik Obavještajne uprave MUP-a Srbije, bio je glavni operativac srpske oružane pobune u Kninu, utemeljivač frenkijevaca – zloglasne JSO i njenih filijala, takođe Miloševićeva veza sa Željkom Arkanom Ražnatovićem. Optužen je pred Haškim sudom za ubistva i nehumana djela i protiv sunarodnika u Hrvatskoj i BiH.
MUP Hrvatske potražuje generala Zvonka Jurjevića, Hrvata iz Slavonskog Broda, 1991. komandanta jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva, zbog „ratnih zločina protiv civilnog pučanstva”.
Jedan od najpoznatijih pripadnika Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) u Mostaru je bio Sergej Belović, Srbin, koga mnogi sunarodnici pominju kao najokrutnijeg aktera hapšenja, pljački i šikaniranja. Ubijen je navodno u svađi HOS-ovaca oko podjele „ratnog plijena”…
Svojevremeno je Janez Janša tužio generala Marijana Čada, Slovenca, komandanta 13. korpusa, da je bio agresor. Sud u Kopru je 1998. odbačio tužbu. Čad je jedini zapovjednik JNA koji je juna 1991. u dodijeljenom sektoru u potpunosti i bez ispaljenog metka izvršio naredbu iz Beograda da se trupama zaposjednu slovenačke granice.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
SAVJET ZA PRIVATIZACIJU ZATRAŽIO MIŠLJENJE KOMPANIJE HORWATH I HORWATH: Vlada nije odbila ponudu MK grupe

Objavljeno prije
2 satana
17 Oktobra, 2025
Biće zanimljivo kakav će stav po ovom pitanju zauzeti zagrebačka konsultantska grupa Horwath i Horwath, čiji su vlasnici, Siniša Topalović i Matko Marohnić, pojedinačno bili angažovani u stručnom timu za izradu novog Prostornog plana Crne Gore za oblast turizma, u kome na lokaciji Slovenske plaže nema stanogradnje.
Slučaj ponude srbijanske MK Grupe o vlasničkoj podjeli hotelske kompanije HG Budvanska rivijera, rušenju turističkog rizorta Slovenska plaža i gradnji novog stambeno-turističkog naselja na toj lokaciji , dobio je svoj nastavak.
Krajem septembra MK Grupa kao manjinski akcionar uputila je Vladi Crne Gore i Savjetu za privatizaciju i kapitalne projekte Plan privatizacije najveće hotelske kuće u Crnoj Gori, kojim je predstavila svoju viziju razvoja HG Budvanska rivijera. Vlasnici poznate srbijanske kompanije predložili su dva modela podjele crnogorskih hotela.
Prvi, po kojem bi se formirala nova zajednička kompanija MK Grupe i Vlade prostom zamjenom akcija. Tako što bi MK Gupa dobila 60 odsto akcija u zajedničkoj kompaniji sa Vladom, kojoj bi pripalo oko 30 odsto vlasništva. Zauzvrat bi izašla iz vlasništva koje linearno ima u svim hotelima HG Budvanska rivijera. Iz Budvanske rivijere bi se izdvojili hoteli Aleksandar i turistički rizort TN Slovenska plaža u tu novu zajedničku kompaniju, dok bi hotel Mogren u Budvi, hoteli Palas sa depandansom Palas Lux i Castellastva u Petrovcu, nastavili da posluju kao i do sada, u sastavu preduzeća HG Budvanska rivijera.
Drugi model predviđa koncept zajedničkog ulaganja Vlade i MK Grupe u izgradnju novog kompleksa na prostoru sadašnjeg turističkog rizorta Slovenska plaža.
Dakle, oba predloga MK Grupe za podjelu Budvanske rivijere, predviđaju rušenje Slovenke plaže i gradnju novih kapaciteta na oslobođenoj lokaciji površine 25 hektara. Uz predlog stiglo je i idejno rješenje kontroverznog projekta novog stambeno-turističkog kompleksa Slovenska plaža.
Desetak dana nakon javne prezentacije plana privatizacije i skica idejnog rješenja planiranog naselja u centru Budve, na obali Slovenske plaže, tokom kojih su uslijedile burne reakcije građana Budve, pojedinih političara i građanskih aktivista, stigao je odgovor Vlade premijera Milojka Spajića.
Plan privatizacije MK Grupe Vlada nije u startu odbila kao neprihvatljiv, već je upućen na odlučivanje Savjetu za privatizaciju i kapitalne projekte. Na sjednici Savjeta kojom je predsjedavao premijer Milojko Spajić, održanoj 9. oktobra odlučeno je „da se prije donošenja bilo kakve odluke predmetna inicijativa za usvajanje Plana privatizacije i restrukturiranja HG Budvanska rivijera AD – Budva – dostavi Savjetniku Horwath & Horwath consulting Zagreb d.o.o sa kojim ovo tijelo ima zaključen Ugovor o savjetovanju, kako bi se obezbijedila stručna analiza predložene Inicijative“.
„Savjetnik je zadužen da u roku od 30 dana dostavi pravnu, ekonomsko – finansijsku analizu dostavljenog projekta, koja će između ostalog sadržati detaljnu razradu dva modela i to: predloženog modela restrukturiranja i modela zajedničkog ulaganja Vlade i investitora i analizu važećih pravnih propisa na osnovu kojih bi Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte, u skladu sa svojim nadležnostima, sproveo postupak“, navodi se u saopštenju Savjeta.
To znači da je Savjet, na čelu sa premijerom Spajićem, donio odluku da na ovaj ili onaj način sprovede postupak privatizacija Budvanske rivijere po zahtjevu MK Grupe.
Biće zanimljivo kakav će stav po ovom pitanju zauzeti zagrebačka konsultantska grupa Horwath i Horwath, čiji su vlasnici, Siniša Topalović i Matko Marohnić, pojedinačno bili angažovani u stručnom timu za izradu novog Prostornog plana Crne Gore za oblast turizma.
Prema smjernicama PPCG krovnog planskog dokumenta za uređenje prostora Crne Gore, lokacija Slovenske plaže opredijeljena je isključivo za turizam. Takođe i Plan obalnog područja, (PPPPNOB), lokalitet Slovenske plaže i ukupan prostor između magistralnog puta i morske obale u Budvi, namjenski određuje kao područje za razvoj turizma u kome stambena gradnja nije dozvoljena.
Prema odrednicama navedenih planskih dokumenata propisan je odmak od obale najmanje 1.000 metara u kome nema stanogradnje..
Savjetnici Vladinog Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte analiziraće ideje MK Grupe i njihove projekte, prema kojima se na lokaciji Slovenske plaže, najatraktivnijoj parceli u Crnoj Gori, planira izgradnja objekata ukupne izgrađene površine koja premašuje 330.000 kvadrata. Kao pet sadašnjih Slovenskih plaža, jer naselje raspolaže sa 64.000 kvadrata.
Projekat je vrijedan oko 700 miliona eura. Većinu objekata čine stambene zgrade sa stanovima za prodaju na tržištu nekretnina. Buduće naselje, po riječima predstavnika Mk Grupe, imaće samo dva hotela. Da li će kod Horwathovih savjetnika prevladati komercijalni interes prilikom razrade modela privatizacije ili će se držati smjernica iz planova u čijim izradama su učestvovali, znaće se za mjesec dana.
Crna Gora očigledno nema dovoljno pameti među unverzitetskom elitom, stručne ljude koji bi mogli da urade jednostavnu analizu isplativosti modela privatizacije jedne hotelske kuće, pa se moraju angažovati eksperti sa strane. Kompanija Horwath registrovana je za konsalting u turizmu, ugostiteljstvu, hotelijerstvu i poslovanju nekretninama. Sa svojih 15 zaposlenih radnika dugi niz godina angažovana je u raznim projektima, izradama spornih planskih dokumenata, državnih strateških studija i u institucijama Crne Gore.
Do sada se niko iz Vlade o privatizaciji Slovenske plaže nije oglasio. Čak ni ministarka turizma Simonida Kordić, čije mišljenje o planovima za rušenje Slovenske plaže i gradnje stanova za prodaju, javnost nije imala prilike da čuje.
Građanima Budve koji sa protesta poručuju – Nećete graditi na Slovenskoj plaži- , nije se obratio ni Slaven Radunović, ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, koji treba da pojasni kako će se poštovati ili pogaziti smjernice usvojenih državnih planova.
Turističko preduzeće Slovenska plaža u kojem država ima kontrolni paket akcija, smišljeno je urušavano otuđivanjem vrijedne imovine bez racionalnog povoda.
Svi eksterni profitabilni objekti koji su bili u vlasništvu TN Slovenska plaža, prodati su ranije istaknutim članovima Demokratske partije socijalista. Prodati su restorani i kafe terase koje se nalaze ispred turističkog naselja, na obali Slovenske plaže.
Na namještenim javnim tenderima prodat je lokal Plava školjka „na pjeni od mora“ jednom od poznatih DPS biznismena. Drugom, još poznatijem, prodata je mala kuća na obali, Vila Manojlović, koja je radila u sastavu Slovenske plaže, iako je kao legat jedne beogradske porodice poklonjena Opštini Budva, sa namjenom da postane odmaralište studenata Beogradskog Univerziteta. Legat je ubrzo preko Slovenske plaže prešao u privatne ruke. Prodata su i dva lokala na sredini šetališta, picerija i pivnica, koje su donosile prihode preduzeću. Novi vlasnici lokala na pijesku Slovenske, dali su im neobična imena, Lim i Nik, po mjestima odakle su doselili u Budvu.
I na kraju, ključ u bravu TN Slovenska plaža i hotela Aleksandar, po svemu sudeći, staviće beogradska investiciona kompanija preminulog biznismena Miodraga Kostića.
RUŠENJE SLOVENSKE PLAŽE MEĐUDRŽAVNI PROBLEM
Ukoliko se Vlada Crne Gore odluči da prihvati predlog manjinskog akcionara o rušenju Slovenske plaže, to bi moglo izazvati međudržavni problem između Crne Gore i Slovenije. Istaknuti arhitekti i umjetnici u Sloveniji pokrenuli su potpisivanje inicijative za očuvanje Slovenske plaže kao urbanističko-arhitektonske cjeline koju Slovenija doživljava kao svoje kulturno dobro.
To je u Jutarnjem programu TVCG najavio slovenački arhitekta Timotej Jevšenak. On je kazao da je Slovenska plaža autentična umjetnička arhitektonska cjelina, djelo arhitekte Janeza Kobea, te da je ona zajednička kulturna baština u evropskom okviru. „ Incijativa je trenutno u fazi prikupljanja potpisa stručnih i naučnih institucija Slovenije, koja će biti upućena Vladama i nadležnim institucijama Crne Gore i Slovenije. Pitanje očuvanja Slovenske plaže je i diplomatsko pitanje oko kulturne baštine i autorskih prava, kazao je Jevšenak.
Branka PLAMENAC
Komentari
DRUŠTVO
VIŠI SUD U BEOGRADU DONIO PRESUDU ZA OTMICU U ŠTRPICMA: I dalje bez pravde

Objavljeno prije
2 satana
17 Oktobra, 2025
Proces za otmicu 20 putnika iz voza u Štrpcima i njihovo zlostavljanje, mučenje i ubistvo u Srbiji traje skoro deceniju. Dvojica od petoro optuženih, Jovan Lipovac i Ljubiša Vasiljević, su u međuvremenu preminuli, a svi optuženi su se tokom većeg dijela suđenja branili sa slobode
Troje bivših pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) osuđeno je 14. oktobra pred Višim sudom u Beogradu na ukupno 25 godina zatvora zbog zločina u Štrpcima 1993. godine. Pripadnici jedinice Osvetnici Gojko Lukić i Duško Vasiljević osuđeni su na po 10 godina za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a Dragana Đekić na pet godina zatvora.
Ovo je prvostepena presuda u ponovljenom postupku, na koju Tužilaštvo i osuđeni imaju pravo žalbe. Proces za otmicu 20 putnika iz voza u Štrpcima i njihovo zlostavljanje, mučenje i ubistvo, u Srbiji traje skoro deceniju. Dvojica od petoro optuženih, Jovan Lipovac i Ljubiša Vasiljević, su u međuvremenu preminuli, a svi optuženi su se tokom većeg dijela suđenja branili sa slobode.
Osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić smatra da prvostepena presuda ne odgovara težini zločina. ,,S obzirom na toliko sudski utvrđenih činjenica, da se 33 godine posle zločina izriče kazna od deset i pet godina zatvora, to nije pravična presuda”, istakla je Kandić.
I u Crnoj Gori slične reakcije – ,,Ovaj zločin ćemo i dalje nazivati pravim imenom – državni zločin – i podsjećati da odgovornost za njega ne zastarijeva”, napisao je predsjednik NVU Štrpci protiv zaborava Demir Ličina.
On je napisao da izražava duboko razočaranje i ogorčenje zbog presude u Beogradu: ,,Trideset dvije godine nakon otmice i ubistva 20 nedužnih civila, Srbija je donijela presudu koja ni po težini kazni ni po obuhvatu odgovornih ne donosi pravdu. Presuda koja se može pobijati, poslije tri decenije, nije pravda – to je uvreda za žrtve i za istinu”.
,,Ovaj zločin nije počinila grupa odmetnutih pojedinaca, već državni aparat, kroz strukture koje su znale, planirale i omogućile da se ljudi izvedu iz voza i likvidiraju samo zato što su bili druge vjere i imena. To je državni zločin, a današnja presuda pokazuje da država Srbija ni danas nema snage ni volje da se suoči sa tom činjenicom”, istakao je Ličina.
Monitor je već pisao da je ovaj zločin bio planiran. Sa njegovom pripremom bili su upoznati čelnici MUP-a i Ministarstva odbrane Republike Srbije a, najvjerovatnije i Ministarstvo odbrane tadašnje SRJ i savezno Ministarstvo unutrašnjih poslova. Kako se na čelu saveznog MUP-a nalazio visokopozicionirani kadar tada jedinstvenog DPS-a, Pavle Bulatović ( ubijen u Beogradu 2000. godine, dok je bio na funkciji ministra odbrane SRJ), postoji osnov za sumnju da su informacije o pripremanoj otmici stigle i do Podgorice. To ovdašnje institucije nikada nijesu ni pokušale da utvrde. Van fokusa pravosuđa ostali su i tadašnji zvaničnici Srbije i Republike Srpske.
U dosadašnjim sudskim procesima utvrđeno je da je voz na liniji Beograd – Bar bio praćen od strane policijske patrole, koja nije reagovala kada je došlo do otmica.
,,Do sada u Srbiji nije ni pokušano da se dokaže i da se utvrdi ko su organizatori i nalogodavci zločina, jer to nije bio nepromišljen čin grupe ili pojedinca, već jedna koordinirana, isplanirana otmica”, izjavio je nakon ovonedjeljne presude Nail Kajević jedan od predstavnika porodica žrtava. On je kazao i da se i pred sudovima u Srbiji do sada moglo utvrditi ono što je utvrdilo suđenje u Bijelom Polju u Crnoj Gori 2003. godine, gde je za zločin u Štrpcima pravosnažno osuđen bivši pripadnik jedinice VRS.
Sud u Bijelom Polju je osudio Nebojšu Ranisavljevića na kaznu od 15 godina zatvora za učešće u ovom ratnom zločinu. Na suđenju su predočena dokumenta koja su indikator da je o planu da se izvrši zločin mjesec dana ranije znao državni i vojni vrh Republike Srpske, Srbije i cijele tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).
Svjedok otmice u Štrpcima Duško Petrović je tvrdio da je Vojislav Šešelj jedan od odgovornih za ovaj zločin, jer Milan Lukić, pripadnik šešeljevaca ,,ništa nije radio dok mu nije naredio Šešelj”.
Detaljno planiranim i izvršenim zločinom u Štrpcima komandovao je Lukić, predvodnik paravojne jedinice Osvetnici, kojem je, ispostaviće se, ovo bio samo jedan u nizu ratnih zločina koje je počinio na ovom području za vrijeme trajanja rata. Na osnovu presude pred tribunalom u Hagu, koja je donijeta u predmetu „Višegrad” (IT-98-32/1), Lukić je 2009. osuđen na kaznu doživotnog zakona zbog terora koji je sproveo nad muslimanskim stanovništvom u Višegradu tokom sukoba u periodu 1992 – 1995. U presudi je navedeno da je osuđen za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela i istrebljenje, zločine protiv čovječnosti, ali i za ubistvo i okrutno postupanje, čime je prekršio zakone i običaje ratovanja.
Nakon ove dvije presude, značajan pomak u procesuiranju odgovornih za zločin u Štrpcima desio se krajem 2014. godine kada je u zajedničkoj akciji policije BiH i Srbije došlo do hapšenja 15 osumnjičenih.
Pred sudom BiH je 2015. godine počelo suđenje protiv ukupno 10 lica, od kojih je Mićo Jovičić, pripadnik Višegradske brigade, priznao krivicu i pravosnažno je osuđen na pet godina zatvora.
Ostali pripadnici ove grupe – Obrad i Novak Poluga, Petko Inđić, Radojica Ristić, Dragan Šekarić, Oliver Krsmanović i Miodrag Mitrašinović, osuđeni su na po 13 godina zatvora. Apelaciono veće Suda BiH je 2023. potvrdilo prvostepenu presudu kojom su još sedmorica bivših pripadnika Vojske Republike Srpske osuđena na ukupno 91 godinu zatvora.
Boban Inđić, komandir Interventne čete Višegradske brigade, prvostepeno je osuđen je na 15 godina zatvora za saučesništvo u otmici putnika iz voza u Štrpcima i njihovom ubistvu na području Višegrada 1993. godine. Postupak u odnosu na Vuka Ratkovića, još jednog od pripadnika Višegradske brigade je obustavljen 15. aprila 2021. godine zbog smrti optuženog.
Apelaciono veće Suda BiH je 2023. potvrdilo prvostepenu presudu kojom su još sedmorica bivših pripadnika Vojske Republike Srpske osuđena na ukupno 91 godinu zatvora.
Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji podiglo je 10. maja 2018. godine optužnicu protiv ukupno pet lica za zločin u Štrpcima. Optuženi su pripadnici jedinice Osvetnici Gojko Lukić, Duško Vasiljević, Ljubiša Vasiljević i Dragana Đekić, kao i Jovan Lipovac. Optuženi su prvostepenom presudom od 7. februara 2023. godine osuđeni zbog otmice putnika iz voza u mjestu Štrpci 27. februara 1993. godine, te njihovog zlostavljanja, mučenja i ubistva, i to Gojko Lukić, Duško Vasiljević i Jovan Lipovac na po deset godina zatvora, a Dragana Đekić na pet godina zatvora. Odlukom Apelacionog suda, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno postupanje.
Ovonedjeljna odluka Višeg suda u Beogradu istovjetna je kao i prva, a ukupna kazna je niža, jer je u međuvremenu preminuo jedan od osuđenika Jovan Lipovac koji je bio osuđen na deset godina zatvora. Među optuženicima je bio i Ljubiša Vasiljević nekadašnji pripadnik VRS koji je tokom prvog suđenja takođe preminuo.
Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve.
Iz voza Beograd-Bar u stanici Štrpci su februara 1993. oteti, opljačkani, mučeni i ubijeni: Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakiju, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno neidentifikovano lice koje su putnici voza, nakon njegovog prispijeća u Bar, opisali kao ,,osobu tamne puti”. Među žrtvama se našao Tomo Buzov, prenzionisani oficir JNA, Hrvat po nacionalnosti. On se usprotivio odvođenju putnika probranih za egzekuciju po imenu i prezimenu, i to je platio životom.
Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 59 godina.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
DRUŠTVO
HAPŠENJE VLADANA IVANOVIĆA: Ničija kuća i Zvicerovi stanovi

Objavljeno prije
2 satana
17 Oktobra, 2025
Arhitekta i vlasnik Master Inžinjeringa Vladan Ivanović uhapšen je zbog sumnje da je krio stanove odbjeglog kriminalca Radoja Zvicera
Nakon što je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) tražilo da se, zbog sumnje u pranje novca, blokira imovina odbjeglog kriminalca i šefa takozvanog „kavačkog klana“ Radoja Zvicera u podgoričkom Master kvartu, bilo je pitanje vremena kada će tužioci krenuti na one koji su tu imovinu skrivali. Prema spisima ovog tužilaštva, pet stanova u tom elitnom naselju pripadalo je Zviceru. Naselje je izgradila građevinska firma „Bemaks“, dok su sporni stanovi bili upisani na podgoričku arhitektnosku firmu „Master inžinjering“, koja je projektovala naselje.
Specijalno policijsko odjeljenje je protekle sedmice lišilo slobode arhitektu i vlasnika Master Inžinjeringa Vladana Ivanovića zbog sumnje da je pomogao Zviceru u pranju novca. Tužioci sumnjaju da je njegova kompanija godinama skrivala da je odbjegli kriminalac kupio pet stanova, a potom da bi prikrio vlasništvo, nekretnine ostavio upisane na svoje preduzeće.
Nakon saslušanja kod sudije za istragu Višeg suda u Podgorici Ivanoviću je određen pritvor do 30 dana. Sproveden je u Istražni zatvor zbog opasnosti uticaja na svjedoke, kazala je samostalna savjetnica za odnose s javnošću Višeg suda Ivana Vukmirović.
Njegov advokat Zoran Piperović kazao je da će uložiti žalbu na tu odluku. Kaže da je Ivanović objasnio da su stan htjeli da kupe supruga Radoja Zvicera – Tamara Zvicer i njen otac. On je platio od svog novca kuhinju i opremu za stan sa računa „Master inžinjeringa“.
„Prosto je nevjerovatno da je određeno zadržavanje, ako je evidentno da u spisima ne postoji nijedan dokaz za tvrdnje tužioca da je Vladan Ivanović i njegova firma jedan jedini cent dobila od vođe kavačkog kriminalnog klana Radoja Zvicera. Drugo, ako je prao pare – gdje ih je prao? Kako ih je prao? U šta ih je ulagao“, pita se Piperović.
Međutim, Specijalno državno tužilaštvo više godina istražuje Zvicerove nekretnine u Master kvartu. Tužioci su tokom 2023. godine otkrili da se u tom podgoričkom kvartu nalaze Zvicerove nekretnine od ukupno 363 kvadratnih metara. To je otkriveno tokom proširene finansijske istrage protiv odbjeglog kriminalca, zbog čega su od Višeg suda tražili da se i na tu imovinu, upisanu na kompaniju “Master inženjering”, stavi privremena zabrana raspolaganja.
Riječ je o dupleksu površine 85 kvadrata, dupleksu sa potkrovljem i tavanom od 82 kvadratna metra, stanu na osmom spratu površine 52 kvadratna metra, nekretnini od 72 kvadrata, ali i još jednoj iste veličine i na istoj etaži kompleksa.
Uvidom u list nepokretnosti Uprave za nekretnine u “Master kvartu“, vidi se i dalje veliki broj stanova upisan na firmu “Master inženjering”. Tokom izviđajnog postupka, krajem maja prošle godine, sa leta za Beograd “skinut” je poznati beogradski arhitekta Aleksandar Petrović, a potom tokom informativnog razgovora, od njega su prikupljeni podaci oko uređenja enterijera brojnih stanova, ali i klijenata koji su ga angažovali za brojne poslove u Crnoj Gori.
Nakon toga, početkom juna prošle godine, uslijedilo je višednevno pretresanje stanova u “Master inženjeringu”. Službenici SPO tada su pretresli i “ničiju kuću” na podgoričkom brdu Gorica, za koju osumnjičeni Vladan Ivanović godinama tvrdi da je u njegovom vlasništvu.
Pet stanova, za koje je SDT prikupio dokaze da ih je od “Master inžinjeringa” kupio Zvicer, bili su dio pravne bitke na relaciji Tužilaštvo-Viši sud u Podgorici, a nakon što je tražena privremena mjera zabrane korišćenja i raspolaganja nekretninama. Istražni sudija Višeg suda je prvo na zahtjev SDT-a odredio privremenu mjeru obezbjeđenja zabrane korišćenja i raspolaganja, zbog postojanja osnovane sumnje da je riječ o imovini koja je stečena kriminalnom djelatnošću. Na to rješenje žalbu je uložio Ivanović, posredstvom svoje kompanije “Master inženjering”, pa je krivično vijeće Višeg suda, kojim je predsjedavao sudija Zoran Radović, u žalbenom postupku ukinulo privremenu mjeru, koju je odredio istražni sudija.
Pravosnažno rješenje vijeća Višeg suda u Podgorici donijeto je 10. oktobra 2023. godine. Vrhovni državni tužilac Milorad Marković uložio je Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti, a čije je ga je vijeće usvojilo, navodeći da je odluka “krivičnog vijeća Višeg suda u Podgorici nezakonita, nejasna i nelogična”…
VDT je 24. jula prošle godine saopštilo da je “usvajanjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva utvrđeno da je vijeće Višeg suda u korist okrivljenog Zvicera povrijedilo zakon, odlukom da u žalbenom postupku ukine privremenu mjeru obezbjeđenja i zabrane korišćenja i raspolaganja nekretninama.
Prema tim spisima, Tamara Zvicer upozoravala je svojevremeno radnika koji je opremao stanove u Master kvartu, da policijskim inspektorima ni po koju cijenu ne govori čije su to nekretnine i za koga radi, nakon što ju je ovaj telefonom pozvao i obavijestio o prisustvu inspektora. Iz Vrhovnog suda navode da je upravo supruga Radoja Zvicera vodila računa o opremanju tih pet vrijednih nekretnina, što između ostalog govori da su one bile u njihovom, a ne vlasništvu kompanije Master inženjering kako je to zvanično zavedeno u katastru. Pojašnjavaju da iz razgovora od 17. oktobra 2022. godine proizilazi da je majstor saopštio Tamari Zvicer da su došli inspektori policije “u one stanove u P. đe radi i pitali da im se pokaže svaki stan đe rade i za koga rade”…
“U kojoj daljoj komunikaciji T. Z. je upozorila V. K. ‘da slučajno ne kaže za koga rade i čiji su stanovi, da inspektori moraju reći koji su i odakle dolaze, da V. nije znao u tom trenutku jesu li to bili policijski inspektori, jesu li se predstavili radnicima, a da je od radnika traženo da im pokažu stanove u kojima su radili, nakon čega je T. Z. kritikovala K. komentarišući: ‘I jesu pokazali pametnjakovići, jesu’”… Imajući sve prethodno u vidu, nejasan je i nelogičan zakljućak vijeća Višeg suda u Podgorici da ne postoji osnovana sumnja da se radi o imovini pribavljenoj kriminalnom djelatnošću organizacije čiji je organizator okrivljeni Z. R, iako je, kako to dalje proizilazi i iz obrazlaženja pobijanog rješenja, nesporno da je njegova supruga T. Z. bila zadužena za opremanje stanova”, dodaju iz Vrhovnog suda.
Specijalno državno tužilaštvo podiglo je nekoliko optužnica i otvorilo više krivičnih, ali i finansijsku istragu protiv odbjeglog Radoja Zvicera zbog optužbi da se bavio prekookeanskim švercom tovara kokaina iz Latinske Amerike u Evropu i Australiju, da je naredio i organizovao nekoliko ubistava, pokušaja likvidacija… Uvidom u podatke Uprave za nekretnine vidi se da je na ime Radoja Zvicera zvanično upisano samo oko 3.000 kvadrata šume 3. klase u kotorskom naselju Kavač. Na tu imovinu su upisani i tereti/zabilježbe rješenjem vijeća Višeg suda u Podgorici, koje je na zahtjev SDT-a odredilo privremenu mjeru obezbjeđenja zabrane korišćenja i raspolaganja.
Još izviđaju nekretninu na Gorici
Specijalno državno tužilaštvo još izviđa predmet, koji je formiran oko luksuzne kuće, pored vile “Gorica”, nazvane “ničija kuća”. Vila se nalazi na parceli, koja je, prema podacima iz katastra, u svojini Glavnog grada, dok pravo korišćenja ima vlasnik firme “Master inženjering” Vladan Ivanović.
“Ničija kuća”, koja se više od deceniju gradi na Gorici, dospjela je u žižu javnosti nakon što je optuženi vlasnik Atlas grupe Duško Knežević 2019. godine izjavio da se gradi za tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ali da se samo formalno vodi na njegovog prijatelja Vladana Ivanovića. Tokom prošlogodišnjeg pretresanja vile, Ivanović je saopštio da to nije “ničija već njegova kuća”, te da je plac kupio 2009. godine, gradio nekretninu, sa namjerom da je proda na tržištu.
Đukanović je negirao da je kuća njegova, rekavši da je Ivanović nudio da mu je proda, ali da mu je ponuđena cijena bila previsoka. Ipak, nije isključio mogućnost da je “nekada” kupi. Ivanović je 1999. godine osnovao građevinsku kompaniju.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


CRNA GORA U VRTLOGU PROŠLOSTI: Vučić i Đukanović trasiraju smjer

REVIZIJA PRIJEDLOGA ZAVRŠNOG RAČUNA BUDŽETA ZA 2024.: Država opet na popravnom

PROPAO JOŠ JEDAN POKUŠAJ IZBORA SUDIJA USTAVNOG SUDA: Trgovina u toku
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
PRIVATIZACIJA HOTELSKE GRUPE BUDVANSKA RIVIJERA: Soliteri i u turističkom naselju slovenska plaža
-
Izdvojeno4 sedmice
EVROPA I MI: Tramp, Orban i Vučić, uzori domaćim baštinicima srpskog sveta
-
Izdvojeno4 sedmice
ULAGANJE OPŠTINA U ŽENSKO PREDUZETNIŠTO: Bačene pare
-
Izdvojeno4 sedmice
RASTE ŠTRAJK U UPRAVI ZA IZVRŠENJE KRIVIČNIH SANKCIJA: Gladovanje i bojkot suđenja
-
DRUŠTVO3 sedmice
BUDVANSKI SOKOLOVI ZAGLAVILI U NEBODERU: Hotel Falkons – napuštena betonska grdosija u centru grada
-
INTERVJU3 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Crna Gora bi se radije vratila u prošlost, nego suočila s njom
-
FOKUS3 sedmice
RENESANSA RATNIH HUŠKAČA DEVEDESETIH: Kao novi
-
INTERVJU4 sedmice
ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Prijetnje političara ne smiju proći nekažnjeno