Povežite se sa nama

OKO NAS

Ubijen pa bačen u rijeku

Objavljeno prije

na

Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju konačno je poslije četiri godine otvorilo istragu o smrti Miroslava Šoškića (22) iz Berana, a njegov otac Vladimir ovih je dana pred tužiocem još jednom optužio policiju da mu je ubila sina. Tužilaštvo je prije toga naložilo hapšenje dvojice inspektora iz Berana, Željka Bojića i Adnana Kožara zbog sumnje da su počinili ubistvo.

Vladimir Šoškić ne želi, kaže, nikog da optužuje i da osuđuje, ali očekuje da uhapšeni inspektori progovore šta se dešavalo te noći kada je nestao njegov sin. „Zavjera ćutanja trajala je četiri godine. Oni će sada morati da pričaju. Ja istinu znam od početka. Neko je moga sina ubio i bacio u Lim. Želim samo da čujem ko je to uradio i da svi u lancu odgovaraju” – kaže Vladimir za Monitor.

Nema više nikakve sumnje da je klupko počelo da se odmotava, ali se u ovom trenutku ne može pretpostaviti do koga će sve dovesti. Advokat porodice Šoškić Ranko Ivanović iz Beograda, vjeruje da će vrlo brzo biti novih hapšenja. „Vjerujem da će biti uhapšene barem još tri osobe” – kaže za Monitor Ivanović.

On zbog istrage ne želi u ovom trenutku da otkriva nove detalje ovog slučaja nad kojim se zgražava crnogorska javnost, ali potvrđuje da „nije bilo lako doći do ove stepenice u čitavoj priči, koja je izgledala kao naučna fantastika”.

„Do prije samo godinu govorili su da smo ludi i Vladimir i ja, kao njegov advokat. Sada je konačno jasno da se radi o klasičnom, teškom ubistvu. Imao bih šta da vam kažem, ali sačekaćemo da se podigne optužnica, pa ćemo onda pričati. Uostalom, ne želim da dajem braniocima materijal za odbranu” – napominje advokat porodice Šoškić.

Nesrećni Miroslav nestao je 17. decembra 2008. godine, bježeći pred policijom. On je, nakon što je zaustavljen u automobilu pred zgradom u kojoj je stanovao, u kasnim noćnim satima priveden u zgradu policije sa svojim drugom Božom Vukadinovićem.

Zvanična policijska verzija bila je da je pretresom Miroslavovog vozila pronađen gram i po heroina, a da je Miroslav iskoristio nepažnju policijskih službenika Željka Bojića i Adnana Kožara i pobjegao. Prema toj verziji on se uputio prema gradu, da bi jednom mračnom i uskom ulicom skrenuo u pravcu Lima, dok je za njim jurila policija. Miroslav je navodno pred potjerom ušao u rijeku i zaplivao, dok ga je policija od toga odvraćala. Od tada mu se izgubio trag. Na obali je ostala samo pocijepana jakna.

Nakon četiri dana njegovo beživotno tijelo, do pojasa golo, pronađeno je osamnaest kilometara nizvodno od Berana, u mjestu Brzava. Naknadno je utvrđeno da u krvi nesrećnog mladića nije bilo tragova alkohola ili narkotika, kako se sumnjalo.

Prvi nalaz, na osnovu spoljneg pregleda leša, dao je bjelopoljski doktor Milivoje Stijović. Poslije toga obdukciju je izvršila dr Dragana Čukić, koja je konstatovala da je smrt nastupila usljed utopljenja, a da su povrede nastale nakon ulaska u vodu „udarcima tijela o stijene i kamenje”.

„Ja sam onda počeo da lutam i da tražim kompetentnog stručnjaka. Vrijeme je prolazilo. Tada me je neko uputio na dr Zorana Stankovića u Beogradu. On je meni privatno odmah rekao da je Miroslav ubijen, ali u nedostatku dokumentacije, jer je, zamislite, nestala fotodokumentacija s obdukcije, nije mogao da da konačno mišljenje” – priča Vladimir.

Stanković je, naime, zatražio da se otklone „nedosljednosti koje se nalaze u medicinskoj dokumentaciji”, koju su napisala dva ljekara vještaka, dr Stijović i prof. dr Čukić, da se ta dva izvještaja usaglase, kao i da se pribavi foto elaborat i druga kriminalističko-tehnička dokumentacija, kako bi mogao da pruži potpuno mišljenje o uzroku Miroslavove smrti.

„Ja ne znam gdje je sva ta dokumentacija bila. Ili je skrivana, ili meni nije data. Ako je skrivana, ili stvarno izgubljena, neko će sada morati da odgovara” – dodaje Vladimir.

Tek nakon toga, sudsko-medicinski odbor u Podgorici uzeo je sva tri nalaza i ocijenio da je potrebna ekshumacija. Ekshumaciju i novu obdukciju je, nakon upornog insistiranja porodice, na predlog Višeg državnog tužioca, a po naredbi Višeg suda, obavio dr Miodrag Šoć 12. aprila ove godine.

U zvaničnom nalazu on je jasno i nedvosmisleno konstatovao da je smrt izazvana nasilno, pri čemu je do detalja opisao povrede glave koje su, kako je utvrdio, nastupile od „jako zamahnutog mehaničkog oruđa, nakon čega mladić više nije bio pri svijesti niti u stanju da hoda ili pliva”.

„Više državno tužilaštvo opet je oklijevalo i tražilo super vještačenje. I to je konačno završeno. Sada čekamo epilog” – kaže otac stradalog mladića.

Vladimir se prisjeća kako je dan nakon što je Miroslav nestao došao u stanicu policije u Beranama i jednom tadašnjem visokom policijskom starješini kazao da mu je dijete ubila policija. Ovaj mu je, navodno, odgovorio – „sve znam, ali su to goveda koja je zaposlio moj prethodnik”.

Vladimir Šoškić se prisjeća: „Pogledao sam ga u čudu. Nijesam moga da vjerujem šta priča. Alo, kažem mu podignutim glasom, nijesu ta tvoja goveda meni poarala djetelinu, nego su mi dijete ubili” – kaže Vladimir.

Šoškić priča da je poslije nekoliko dana u Berane stigao direktor policije Veselin Veljović i saopštio zvaničnu verziju prema kojoj se Miroslav udavio u Limu. Vladimir od tada počinje da obija pragove državnih institucija i ni jednog trenutka, čak ni onda kada su ga iz tih institucija gledali sa čuđenjem i posmatrali sa sažaljenjem, kao nekog ko je u bolu za djetetom ostao bez razuma, nije gubio nadu da će stvari istjerati do kraja.

Njegovo obijanje pragova državnih institucija sada je okončano. Nema tih državnih vrata na koja nije zakucao. Neka su ostala zatvorena, iza nekih je ostalo ćutanje, a iza pojedinih je naišao samo na sažaljenje.

„Pričam ja sa jednom osobom u njenom kabinetu, ona počne da plače. Ja joj kažem, ne treba vi da plačete za mojim sinom. Za njim ću ja da plačem, a vi samo radite svoj posao. I danas mi ne preostaje ništa drugo već da vjerujem u državu. Ja druge države nemam, pa da tražim da se istraga vodi tamo. Očekujem da se otkriju svi u lancu, do nalogodavaca” – priča Vladimir Šoškić.

On je tek sada mlađeg sina, koga je iz straha da se i njemu nešto ne desi, bio sklonio u inostranstvu, vratio u Berane. Ali porodica Šoškić više nikada neće biti na okupu. Miroslava nijedna istraga ne može vratiti. Ostaje samo da se zadovolji pravda.

Slučaj Šoškić, mnogi smatraju, biće težak ispit, i nakon ovoga ništa više neće biti isto ni u policiji, ni u tužilaštvu, niti u sudstvu. Bez prejudiciranja bilo čije krivice, sigurno je da je previše ljudi bilo upleteno u četvorogodišnju zavjeru ćutanja.

I neke nevladine organizacije ranije su zbog ovog predmeta tražile da se ispita odgovornost tužilaca i policajaca „koji nedjelotvornim istragama suštinski pomažu izvršiocima krivičnih djela i zloupotrebljavaju službeni položaj”, i istakle da istina o slučaju smrti dvadesetdvogodišnjeg Miroslava Šoškića ne bi bila utvrđena da je zavisila od državnog tužioca.

Mnogi postavljaju pitanje da li je isto tužilaštvo koje je četiri godine izbjegavalo da pokrene istragu u stanju da sada tu istragu objektivno vodi.

Tufik SOFTIĆ

Vladimir Šoškić se prisjeća: „Pogledao sam ga u čudu. Nijesam moga da vjerujem šta priča. Alo, kažem mu podignutim glasom, nijesu ta tvoja goveda meni poarala djetelinu, nego su mi dijete ubili

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo