Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju konačno je poslije četiri godine otvorilo istragu o smrti Miroslava Šoškića (22) iz Berana, a njegov otac Vladimir ovih je dana pred tužiocem još jednom optužio policiju da mu je ubila sina. Tužilaštvo je prije toga naložilo hapšenje dvojice inspektora iz Berana, Željka Bojića i Adnana Kožara zbog sumnje da su počinili ubistvo.
Vladimir Šoškić ne želi, kaže, nikog da optužuje i da osuđuje, ali očekuje da uhapšeni inspektori progovore šta se dešavalo te noći kada je nestao njegov sin. „Zavjera ćutanja trajala je četiri godine. Oni će sada morati da pričaju. Ja istinu znam od početka. Neko je moga sina ubio i bacio u Lim. Želim samo da čujem ko je to uradio i da svi u lancu odgovaraju” – kaže Vladimir za Monitor.
Nema više nikakve sumnje da je klupko počelo da se odmotava, ali se u ovom trenutku ne može pretpostaviti do koga će sve dovesti. Advokat porodice Šoškić Ranko Ivanović iz Beograda, vjeruje da će vrlo brzo biti novih hapšenja. „Vjerujem da će biti uhapšene barem još tri osobe” – kaže za Monitor Ivanović.
On zbog istrage ne želi u ovom trenutku da otkriva nove detalje ovog slučaja nad kojim se zgražava crnogorska javnost, ali potvrđuje da „nije bilo lako doći do ove stepenice u čitavoj priči, koja je izgledala kao naučna fantastika”.
„Do prije samo godinu govorili su da smo ludi i Vladimir i ja, kao njegov advokat. Sada je konačno jasno da se radi o klasičnom, teškom ubistvu. Imao bih šta da vam kažem, ali sačekaćemo da se podigne optužnica, pa ćemo onda pričati. Uostalom, ne želim da dajem braniocima materijal za odbranu” – napominje advokat porodice Šoškić.
Nesrećni Miroslav nestao je 17. decembra 2008. godine, bježeći pred policijom. On je, nakon što je zaustavljen u automobilu pred zgradom u kojoj je stanovao, u kasnim noćnim satima priveden u zgradu policije sa svojim drugom Božom Vukadinovićem.
Zvanična policijska verzija bila je da je pretresom Miroslavovog vozila pronađen gram i po heroina, a da je Miroslav iskoristio nepažnju policijskih službenika Željka Bojića i Adnana Kožara i pobjegao. Prema toj verziji on se uputio prema gradu, da bi jednom mračnom i uskom ulicom skrenuo u pravcu Lima, dok je za njim jurila policija. Miroslav je navodno pred potjerom ušao u rijeku i zaplivao, dok ga je policija od toga odvraćala. Od tada mu se izgubio trag. Na obali je ostala samo pocijepana jakna.
Nakon četiri dana njegovo beživotno tijelo, do pojasa golo, pronađeno je osamnaest kilometara nizvodno od Berana, u mjestu Brzava. Naknadno je utvrđeno da u krvi nesrećnog mladića nije bilo tragova alkohola ili narkotika, kako se sumnjalo.
Prvi nalaz, na osnovu spoljneg pregleda leša, dao je bjelopoljski doktor Milivoje Stijović. Poslije toga obdukciju je izvršila dr Dragana Čukić, koja je konstatovala da je smrt nastupila usljed utopljenja, a da su povrede nastale nakon ulaska u vodu „udarcima tijela o stijene i kamenje”.
„Ja sam onda počeo da lutam i da tražim kompetentnog stručnjaka. Vrijeme je prolazilo. Tada me je neko uputio na dr Zorana Stankovića u Beogradu. On je meni privatno odmah rekao da je Miroslav ubijen, ali u nedostatku dokumentacije, jer je, zamislite, nestala fotodokumentacija s obdukcije, nije mogao da da konačno mišljenje” – priča Vladimir.
Stanković je, naime, zatražio da se otklone „nedosljednosti koje se nalaze u medicinskoj dokumentaciji”, koju su napisala dva ljekara vještaka, dr Stijović i prof. dr Čukić, da se ta dva izvještaja usaglase, kao i da se pribavi foto elaborat i druga kriminalističko-tehnička dokumentacija, kako bi mogao da pruži potpuno mišljenje o uzroku Miroslavove smrti.
„Ja ne znam gdje je sva ta dokumentacija bila. Ili je skrivana, ili meni nije data. Ako je skrivana, ili stvarno izgubljena, neko će sada morati da odgovara” – dodaje Vladimir.
Tek nakon toga, sudsko-medicinski odbor u Podgorici uzeo je sva tri nalaza i ocijenio da je potrebna ekshumacija. Ekshumaciju i novu obdukciju je, nakon upornog insistiranja porodice, na predlog Višeg državnog tužioca, a po naredbi Višeg suda, obavio dr Miodrag Šoć 12. aprila ove godine.
U zvaničnom nalazu on je jasno i nedvosmisleno konstatovao da je smrt izazvana nasilno, pri čemu je do detalja opisao povrede glave koje su, kako je utvrdio, nastupile od „jako zamahnutog mehaničkog oruđa, nakon čega mladić više nije bio pri svijesti niti u stanju da hoda ili pliva”.
„Više državno tužilaštvo opet je oklijevalo i tražilo super vještačenje. I to je konačno završeno. Sada čekamo epilog” – kaže otac stradalog mladića.
Vladimir se prisjeća kako je dan nakon što je Miroslav nestao došao u stanicu policije u Beranama i jednom tadašnjem visokom policijskom starješini kazao da mu je dijete ubila policija. Ovaj mu je, navodno, odgovorio – „sve znam, ali su to goveda koja je zaposlio moj prethodnik”.
Vladimir Šoškić se prisjeća: „Pogledao sam ga u čudu. Nijesam moga da vjerujem šta priča. Alo, kažem mu podignutim glasom, nijesu ta tvoja goveda meni poarala djetelinu, nego su mi dijete ubili” – kaže Vladimir.
Šoškić priča da je poslije nekoliko dana u Berane stigao direktor policije Veselin Veljović i saopštio zvaničnu verziju prema kojoj se Miroslav udavio u Limu. Vladimir od tada počinje da obija pragove državnih institucija i ni jednog trenutka, čak ni onda kada su ga iz tih institucija gledali sa čuđenjem i posmatrali sa sažaljenjem, kao nekog ko je u bolu za djetetom ostao bez razuma, nije gubio nadu da će stvari istjerati do kraja.
Njegovo obijanje pragova državnih institucija sada je okončano. Nema tih državnih vrata na koja nije zakucao. Neka su ostala zatvorena, iza nekih je ostalo ćutanje, a iza pojedinih je naišao samo na sažaljenje.
„Pričam ja sa jednom osobom u njenom kabinetu, ona počne da plače. Ja joj kažem, ne treba vi da plačete za mojim sinom. Za njim ću ja da plačem, a vi samo radite svoj posao. I danas mi ne preostaje ništa drugo već da vjerujem u državu. Ja druge države nemam, pa da tražim da se istraga vodi tamo. Očekujem da se otkriju svi u lancu, do nalogodavaca” – priča Vladimir Šoškić.
On je tek sada mlađeg sina, koga je iz straha da se i njemu nešto ne desi, bio sklonio u inostranstvu, vratio u Berane. Ali porodica Šoškić više nikada neće biti na okupu. Miroslava nijedna istraga ne može vratiti. Ostaje samo da se zadovolji pravda.
Slučaj Šoškić, mnogi smatraju, biće težak ispit, i nakon ovoga ništa više neće biti isto ni u policiji, ni u tužilaštvu, niti u sudstvu. Bez prejudiciranja bilo čije krivice, sigurno je da je previše ljudi bilo upleteno u četvorogodišnju zavjeru ćutanja.
I neke nevladine organizacije ranije su zbog ovog predmeta tražile da se ispita odgovornost tužilaca i policajaca „koji nedjelotvornim istragama suštinski pomažu izvršiocima krivičnih djela i zloupotrebljavaju službeni položaj”, i istakle da istina o slučaju smrti dvadesetdvogodišnjeg Miroslava Šoškića ne bi bila utvrđena da je zavisila od državnog tužioca.
Mnogi postavljaju pitanje da li je isto tužilaštvo koje je četiri godine izbjegavalo da pokrene istragu u stanju da sada tu istragu objektivno vodi.
Tufik SOFTIĆ
Vladimir Šoškić se prisjeća: „Pogledao sam ga u čudu. Nijesam moga da vjerujem šta priča. Alo, kažem mu podignutim glasom, nijesu ta tvoja goveda meni poarala djetelinu, nego su mi dijete ubili
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice