Povežite se sa nama

OKO NAS

Milioni za žrtve, a krivaca nema

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic-ranko-krivo

Prošlonedjeljnom oslobađajućom presudom u slučaju deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica nastavljena je 20-godišnja sudska praksa u kojoj nema pravosnažnih osuđujućih presuda za ratne zločine počinjene na teritoriji Crne Gore. Jedini znak svojevrsnog priznanja odgovornosti je činjenica da su pojedine žrtve i članovi njihovih porodica, sudskim poravnanjima ili presudama obeštećeni.

Vlada Crne Gore je 2008. potpisala sudsko poravnanje sa žrtvama deportacije.

Advokatska kancelarija Prelević je kao punomoćnik žrtava deportacije protiv Crne Gore podnijela ukupno 51 tužbu za nadoknadu štete. Do sada je okončano 48 postupaka za 247 tužilaca. Isplaćena im je ukupna šteta od 4.670.000 eura.

Iz Advokatske kancelarije Prelević za Monitor kažu da je ustaljena praksa naknade štete, i to: za roditelje i supruge žrtava 25.000, za djecu žrtava 30.000, za braću i sestre žrtava 10.000 eura, a za preživjele po 10.000 eura za mjesec proveden u zarobljeništvu.

Sudski postupci se vode po još tri tužbe, a ukupni tužbeni zahtjev iznosi 598.000 eura.

No, nakon poravnanja i sudskih postupaka za nadoknadu štete u slučaju deportacija država je posredstvom pravosuđa počela da primjenjuje drugačiju praksu – da ne isplaćuje odštetu dok se ne završi krivični postupak.

Advokat Zdravko Begović zastupa oko 120 osoba koje su bile zarobljenici u logoru Morinj. Do sada je pravosudno okončano pet slučajeva. Sud im je dodijelio od 25.000 do 30.000 eura, u prosjeku su bili zatočeni od tri do četiri mjeseca u Morinju.

U ostalim procesima Osnovni sud donio je rješenje da se odluka sačeka do okončanja krivičnog postupka pred Višim sudom.

,,Iscrpili smo sva pravna sredstva i čekamo okončanje krivičnog postupka. Apsurdna je i kontradiktorna situacija: imamo slučaj da su poravnanjem članovi porodica žrtava dobili odštetu i bez početka krivičnog postupka, a u slučaju Morinj čekamo završetak krivičnog postupka”, kaže za Monitor Begović.

I za slučaj Kaluđerski laz, gdje su ubijena 22 civila, vode se parnični postupci za nadoknadu štete. Drugostepeni sud je dosuđivao novčane iznose, a Viši sud ih ukidao. Razlog opet isti – u toku je krivični postupak pred bjelopoljskim Višim sudom.

Advokat Velija Murić smatra da je time ,,na pravdu i pravičnost spuštena svojevrsna rampa”.

O dvostrukim aršinima govore ovi slučajevi. Za zločin koji su u aprilu 1999. počinili pripadnici vojske na mostu u Kaluđerskom Lazu, kada je ubijeno šest, a teško ranjena tri civila, uslijedila je pravnosnažna presuda početkom 2011. Tada sudski postupak nije prekidan, iako je bilo u toku krivično suđenje za ratni zločin.

Tada je, u istoj koloni, teško ranjena Hatmone Bajraktari, ali je njen slučaj prema stavu Vrhovnog suda, rješenjem iz januara ove godine, prekinut sa mogućnošću da se nastavi tek kada krivična presuda bude pravosnažna.

,,Isti događaj, isto pravosuđe, pravda drugačija a ishod kome je nametnuto čekanje, kao što smo se već uvjerili iz serije sličnih, veoma neizvjestan. Razuman odgovor na sve to, ovovremensko turbulentno pravosuđe a ni borci za pravdu ne mogu dati. Jedno je sasvim sigurno – ili je „Justiciji” neko veoma moćan skinuo povez sa očiju ili je ona zapala u tešku crnogorsku nemilost”, kaže za Monitor Murić.

Advokat Sava Popović, koji zastupa više oštećenih u slučaju Bukovica, kaže da mu nije poznata nijedna pravosnažna presuda za reparaciju za ovaj ratni zločin. Zbog povrede ljudskih prava on je više tužbi vezanih za Bukovicu uputio Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

,,Parnični postupak nije vezan za krivični, čak ni u slučaju oslobađajućih presuda u krivičnom postupku”, kaže Popović. On smatra da je u slučaju deportacija, kao i u slučaju generala Gotovine pred Haškim tribunalom, utvrđeno da pojedinci nijesu odgovorni, nego je odgovorna država.

Kao karakterističan navodi primjer 90-godišnjeg stanovnika Bukovice Šabana Rizvanovića i njegove žene Arife kojima je zbog torture bilo dosuđeno po 10.000 eura odštete. Proces je prekinut, jer je vezan za krivični postupak u slučaju Bukovica.

Obavezu da žrtvama nadoknadi štetu državi jasno propisuje i Deklaracija Ujedinih nacija o osnovnim pravima žrtava krivičnih djela i zloupotreba vlasti iz 1985. U njoj se navodi da ,,lice ima status žrtve bez obzira na to da li je učinilac identifikovan, uhvaćen, optužen ili osuđen…”, te ,,da žrtva treba da dobije nadoknadu štete kada je do kršenja nacionalnog krivičnog zakonodavstva došlo od strane državnih službenika ili drugih lica u službi ili sa kvazi-službenim ovlašćenjima”.

Advokat Dragan Prelević za Monitor kaže da država odgovara za štetu koju prouzrokuju njeni organi u vršenju svojih ovlašćenja u skladu sa članom 166 ZOO, te da se odgovornost države u ovom slučaju zasniva na principu objektivne odgovornosti.

,,Potpuno je ispravno da žrtve budu obeštećene ne čekajući rezultate krivičnih postupaka, koji pod određenim okolnostima uopšte i ne moraju da budu sprovedeni. Utvrđivanje krivične odgovornosti je inače mnogo složeniji postupak koji podrazumijeva otkrivanje počinilaca, prikupljanje validnih dokaza i adekvatno optuženje od strane tužilaštva, a zatim pravičan i kompetentan sudski postupak. Nažalost, u krivičnom postupku koji se ovim povodom vodi rad oba ova pravosudna organa je od početka pod ozbiljnim znakom pitanja”, kaže Prelević.

Advokat Murić smatra da je kruto procesno vezivanje tužbi i suđenja za naknadu štete i njihov ishod i uslovljavanje krajnje neizvjesnim ishodom krivičnog suđenja za ratni zločin klasična opstrukcija pravde.

,,Isto tako, ‘filigranskim’ nalozima nižestepenim sudovima da se teror i nasilje odvoje od nasilja usmjerenog prema državnom uređenju, sa najviše sudske instance projektovana je očigledna namjera da se umjesto pravnog razrješenja, istina, pravo i pravda zarobe sudskom odlukom”, kaže Murić.

Nedavno je Nataša Kandić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo za Radio Slobodnu Evropu izjavila da su u regionu zbunjeni ponašanjem državnih organa Crne Gore koji prvo dodijele novčanu reparaciju porodicama žrtava, a onda te iste porodice ponize u krivičnim postupcima.

Sva je prilika da pravosuđe ima direktivu da proizvodi zabunu.

VELIJA MURIĆ, PREDSJEDNIK CRNOGORSKOG KOMITETA PRAVNIKA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
Deklarativno suočavanje s prošlošću

– Društveni ambijent u kome bi kroz pravnu legislativu, naučne i obrazovne procese bilo moguće prepoznati zločine, zločince i žrtve, temeljni je osnov za suočavanje sa prošlošću. Pravno uređeni proces lustracije, kroz koji bi se stekli uslovi faktičke distance sa strukturama i pojedincima za koje se može vezivati sve ono što bi bio cilj lustracije, bio bi garant djelotvornog suočavanja sa prošlošću.

Nezavisno i objektivno pravosuđe, koje podrazumijeva pročišćenje i odabir kadrova sposobnih da ponesu odgovornost onoga čime se bave, samo je jedan od uslova. Konačno, samo istinskim i stručnim htijenjem, kvalitetnim istraživanjem i dokumentovanim istragama, mogu se očekivati pravedne sudske odluke o nečijoj nevinosti ili krivici.

Kako od svega ovoga još puno čega nema, ne iznenađuju me kontinuirane oslobađajuće presude za zločine koji su se zaista događali. Takve presude prije liče na „aboliciju” onih veoma jakih struktura i pojedinaca, kojima je i te kako potreban svaki otklon prema onome što može zasjenčiti njihove prošlosti. Zbog toga suočavanje sa prošlošću za sada doživljavam više kao deklarativnu, a manje kao suštinsku namjeru o djelotvornom procesu.

Predrag NIKOLIĆ

p style=

Komentari

OKO NAS

HOĆE LI BITI  REVITALIZACIJE MASLINADE U VALDANOSU: Masline propadaju, obećanja se množe 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pune 42 godine propada Maslinada u uvali Valdanos, najveći kompleks starih maslina na jadranskoj obali. Još k niko ne može kazati kada će se taj ekocid zaustaviti. “Tamo je čak otežano kretanje i divljim svinjama, a ne ljudima. Bolno je to vidjeti”, kaže jedan od najvećih posjednika maslina u Valdanosu Šaćir Biljalji

 

“Shodno zaključcima Odbora za turizam, prostorno planiranje i poljoprivredu Skupštine Crne Gore mi ćemo uskoro formirati koordinaciono tijelo za zaštitu i revitalizaciju Maslinade u Valdanosu. Svi u sistemu potom će imati svoje uloge u tom velikom poslu”, kaže predsjednik Opštine Ulcinj Ljoro Nrekić.

Prema njegovim riječima, grube procjene govore da je za potpunu revitalizaciju oko 18.000 stoljetnih maslina u Valdanosu potrebno milion eura, a za sprovođenje hitnih mjera tri puta manje.

No, u Udruženju za povraćaj maslinade smatraju da je za kom­plet­nu re­vi­ta­li­za­ci­ju po­treb­no izme­đu mi­li­on i po do dva mi­li­o­na eura. “Taj pro­stor je pot­pu­no zapušten, ob­ra­stao samoniklim ra­sti­njem. Pod­sje­ća na pra­šu­mu. Sta­bla ma­sli­na su za­tvo­re­na i za­gu­še­na no­vim rasti­njem. Pre­ma našim informacijama, u Ma­sli­na­di se osu­ši­lo oko 1.500 sta­ba­la. Naj­ma­nje 4.500 staba­la tre­ba re­ge­ne­ri­sa­ti, a osta­lih 12.000 sta­ba­la ri­go­ro­zno se mo­ra pod­mla­di­ti rezidbom”, tvrdi predsjednik Skupštine tog udruženja Basrija Derviši.

„Tamo je čak otežano kretanje i divljim svinjama, a ne ljudima. Bolno je to vidjeti”, kaže jedan od najvećih posjednika maslina u Valdanosu Šaćir Biljalji. On napominje i da je revitalizacija te blagoslovljene biljke, vjekovne hraniteljice Ulcinjana, dužnost prema precima.

I iz „Elaborata o stanju Maslinade Valdanos – analiza trenutnog stanja i predlog mjera za revitalizaciju“ koji je 2017. godine uradio Biotehnički fakultet Univerziteta Crne Gore može se zaključiti da je stanje maslina u toj uvali veoma loše, jer je veći dio Maslinade ugrožen raznim bolestima. Tako je, na primjer, prošle godine kompletan rod propao, jer nije bilo nikakvih mjera zaštite ploda. Vri­jed­ni ma­sli­na­ri su iz­ra­ču­na­li da u uva­li Val­da­nos godišnje propad­ne oko 900.000 ki­lo­gra­ma ma­sli­na ili oko 140 hiljada li­ta­ra ulja. Dakle, svake rodne godine šteta je najmanje milion eura.

Derviši predlaže crnogorskoj Vladi da po­štuje zakone: od­u­ze­tu imo­vi­nu vra­ti bivšim vlasni­ci­ma, jer ni­je pri­vre­de­na na­mje­ni kako bi oni, dok još imaju volje i snage, obnovili svoje maslinjake. Upravo je ta mogućnost obnove stabla, veliko i značajno svojstvo masline, koje je čini dugovječnom i posebnom.

Predsjednica Socijaldemokratske partije Draginja Vuksanović-Stanković je tokom nedavne posjete Ulcinja rekla da se o 18.000 stabala maslina koje se nalaze na tom području mora voditi briga, a da se državna imovina, koja nije u ranijem periodu privedena namjeni, mora vratiti nekadašnjim vlasnicima, kako bi Valdanos uz održivo korišćenje postao centar proizvodnje kvalitetnog maslinovog ulja.

Iz URE su poručili: “Valdanos je za građane Ulcinja sveto mjesto, dio tradicije i kulture i da se maslinjaci, koji su već četiri decenije zarobljeni, podhitno moraju revitalizovati i vratiti stvarnim vlasnicima”.

Nema nikakvih najava da će se to desiti, iako se u Upravi za nekretnine već duže  odlučuje o zahtjevu bivših vlasnika o deeksproprijaciji oko milion metara kvadratnih zemljišta u uvali Valdanos.

Gradonačelnik Nrekić navodi da su u opštinskom budžetu za ovu godinu opredjelili 30.000 eura za revitalizaciju Maslinade, kao i da će otvoriti namjenski žiro-račun za uplatu sredstava svih relevantnih institucija, namijenjenih tom poslu čije će aktivnosti koordinisati lokalna uprava.

Istovremeno su iz Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja najavili da će uskoro objaviti projekat zaštite maslina, dok je Ministarstvo odbrane izrazilo spremnost da pruži tehničku podršku za održavanje Maslinade i čišćenje pristupnih puteva uz sve raspoložive resurse.

To je, prije svega, nužno zbog opasnosti od požara, jer bi se eventualna vatrena stihija veoma brzo mogla proširiti i na sam grad Ulcinj. Katastrofalni požar koji je u septembru 2018. godine izbio u Maslinadi progutao je preko hiljadu stoljetnih stabala.

U preostalom dijelu ulcinjske Maslinade krenula je divlja gradnja, koja prijeti da izmijeni izgled ovog prostora. Poljoprivredna inspekcija utvrdila je da postoji 20 nelegalno izgrađenih objekata i procesuirala vlasnike, te donijela rješenja o uklanjanju tih objekata.

No, taj tumor nastavlja da napada Maslinadu. A Crna Gora je , vjerovatno jedina država na Mediteranu, koja još nema Strategiju razvoja maslinarstva. Evidentno je da se broj maslina u ovoj državi povećava, te da ih sada ima oko 490 hiljada. Većina stabala, oko 70 odsto, su stari zasadi. Najveći kompleksi su u Ulcinju, sa 80.000 stabala, i na Luštici sa 20.000. Stoga je organska proizvodnja maslina moguća upravo na tim prostorima.

“Siguran sam da možemo za obnovu maslinjaka, turističku valorizaciju i razvoj kulturnog turizma koristiti sredstva iz evropskih fondova. Posebnu pažnju trebamo obratiti na pravila standardizacije proizvodnje, plasmana i procedure za označavanje proizvoda od maslina oznakom geografskog porijekla”, kaže sekretar Sekretarijata za ekonomiju i ekonomski razvoj u Opštini Ulcinj dr Agron Ibrahimi.

On ističe da se u svim strateškim dokumentima lokalne uprave navodi da uz održivo upravljanje poljoprivreda, odnosno maslinarstvo, kao i tokom čitave istorije, predstavljaju razvojnu šansu ove opštine.

Za Ulcinj i njegove građane revitalizacija maslinjaka u Valdanosu nije samo pravno već i ekonomsko, ekološko i kulturološko pitanje. Više od četiri decenije oni propadaju, a, osim obećanja, niko ne zna kada će krenuti obnova. Uključujući tu  i puteve na tom prostoru, jer kozjim stazama i naprženih leđa niko više ne želi trošiti snagu i život.

“Pouzdano znamo da se do pu­nog ro­da, od mo­men­ta re­vi­ta­li­za­ci­je, mo­že do­ći tek za sedam godi­na. Da bi se vra­ti­la ulo­že­na sred­stva tre­ba još naj­ma­nje to­li­ko.  Vrijeme nije naš saveznik”, poručuje  Der­vi­ši.

                                                                                                                       Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

LOKALNI PREVOZ: Vožnja u rikverc

Objavljeno prije

na

Objavio:

Privatni preduzetnici nemaju ekonimskog interesa za organizovanje lokalnog prevoza u u opštinama Berane, Andrijevica, Petnjica, Plav, Gusinje i Rožaje.  Ovaj problem se ne može se riješiti bez pomoći države ili lokalne samouprave, tvrde naši sagovornici

 

Tenderi za organizovanje lokalnog javnog prevoza na teritorijama sjevernih opština Berane, Andrijevica, Petnjica, Plav, Gusinje i Rožaje, nijesu uspjeli. Stanovništvo u seskim mjesnim centrima, na tom velikom području, prepušteno je samo sebi.

Monitoru je u lokalnoj upravi u Beranama rečeno, da je tender za javni prevoz u lokalnom saobraćaju objavljivan ček tri puta od septembra, ali  se niko nije javio.

“Kod privatnih preduzetnika  nema interesovanja. Svi su nam i u direktnim kontaktima kazali da nemaju ekonomskog interesa” – rekao je sagovornik iz Opštine Berane.

Prema njegovim riječima, ovaj problem ne može se riješiti bez pomoći države ili lokalne samouprave.

“Po sadašnjoj zakonskoj regulativi, lokalne uprave ne mogu to činiti, osim država. U nekim primorskim opštinama nađeno je rješenje, tek nakon što su lokalne skupštine donijele odluke i to odobrile. Možda i mi tako na sjeveru trebamo da učinimo  jer državu očigledno nije briga ” – rekao je taj sagovornik.

U Beranama su zbog nedostatka javnog provoza na lokalnim linijama najviše pogođeni stanovnici mjesnih centara Lubnice, Šekular, Kaludra i Štitare.

U selu Štitare je jesenas doveden u pitanje opstanak tamošnje osnovne škole, kao i problematizovan prevoz učenika koji sa tog područja pohađaju srednje škole u gradu.

“Ministarstvo je se ostalo gluvo i slijepo. Odgovornost su prvo  prebacili na lokalnu upravu, a onda su  obećali da će oni to riješiti tako što će dodijeliti neke školske kombi automobile, od čega nije bilo ništa” – kazali su u Opštini Berane.

Lokalnih autobusa više nema ni na relaciji prema mjesnom centru Lubnice u Beranama, gdje su u srećnija vremena saobraćala po čak četiri autobusa dnevno.

“Sada jedva da ima jedan polazak privatnog kombija. To je posljedica velikog odliva stanovništva sa ovog područja, ali  neodgovornosti države koja nije sposobna da lokalni prevoz proglase javnim interesom. U tom slučaju bi neka privatna autoprevozna preduzeća mogla da se natrjeraju da obavljaju prevoz” – smatraju u Mjesnoj zajednici Lubnice.

Na području takozvane Gornjoselsku župe, smještene na  padinama Bjelasice, koju čine sela Lubnice, Praćevac, Bastahe, Glavace, Кurikuće i Vuča, 1948. godine živjelo je 1800 stanovnika, da bi taj broj 2003. godine bio sveden na nešto više od 600. Danas je ta cifra vjerovatno zabrijavajuća, što će sljedeći popis sigurno pokazati.

Osnovnu školu u Lubnicama ove godine pohađa svega  četrdeset  učenika, iako je  nekada brojala i do četiri stotine đaka.

Još gora je situacija kada su u pitanju beranski mjesni centri Kaludra i Šekular. Odatle nema ni jednog polaska,  čak ni kombi prevoznika, a stanovništvo i za najhitnije potrebe koristi taksi usluge i debelo plaća put do bolnice i državnih ustanova u gradu. I nazad do kuće, naravno.

Tender za organizovanje lokalnog javnog prevoza nije uspio ni u Petnjici, pa su stanovnici ove opštine ostali bez autobuskog prevoza čak i prema Beranama, a kamoli prema mjesnim centrima, kao što su Savin Bor na jednoj, ili Trpezi na drugoj strani.

“Na području Petnjice prije četiri decenije imali smo daleko uredniji i organizovaniji prevoz putnika i đaka, nego danas” – kaže stanovnik Petnjice Zaim Ličina.

Ličina podsjeća da na području Petnjice živi veliki broj u poodmaklim godinama. Oni  zbog nedostatka autobuske linije do Berana često ne mogu doći do ljekara i dobiti adekvatnu pomoć.

“ Ovaj problem bi se mogao riješiti donošenjem odluke po kojoj bi se regulisao prevoz do najudaljenijih mjesta kombi vozilima, uz određene uslove. Mi vjerujemo da bi ovakvo rješenje bilo od velike pomoći građanima” – smatra Ličina.

Slična priča može se čuti i u Andrijevici i mjesnom centru Konjuhe, odakle je nekada takođe bilo nekoliko autobuskih polazaka za Andrijevicu i Berane tokom dana.

Mještanin Radenko Janković smatra da andrijevička sela moraju da imaju mnogo bolju i kvalitetniju povezanost sa gradskim jezgrom i susjednim Beranama, gdje su sve važnije isntitucije, od bolničkog centra do Osnovnog suda.

“Pitamo se da li u Crnoj Gori, ili u bilo kojoj drugoj zemlji, danas postoji opština čiji su građani suočeni sa činjenicom da ne mogu dobiti osnovnu uslugu, uslugu javnog prevoza” – kaže Janković.

Mještani ovih krajeva sa vidnim emocijama pričaju o proteklim vremenima, koja i nijesu tako daleka.

“Nekad su od Berana do Кonjiha saobraćali autobusi i kombi vozila po nekoliko puta dnevno i svi su bili puni putnika.” – risjeća se Aco Babović.

On kaže da se odjednom sve  promijenilo. Sela su počela da propadaju uporedo sa zatvaranjem fabrika.

“Igubili smo i radnika i seljaka. Zato je Кonjuhe danas na rubu umiranja” – naglašava Babović.

Ništa bolja situacija nije ni na području opština Rožaje, Plav i Gusinje. Ko nema sopstveni automobil, u ovim opštinama je  za prevoz do mjesnih centara osuđen da koristi skupe taksi usluge.

Osim sa evidentnim migracijama, svi problemi sa javnim prevozom na području ovih pet opština poklopili su se i sa propadanjem beranskog autoprevoznog preduzeća Simon vojaž. Ovo nekada najveće i najjače autoprevozno preduzeće u Crnoj Gori, mnogi pokazatelji govore, počelo je da “vozi u rikverc”.

Kao firma registrovana u Beranama sa stranim partnerom, Simon vojaž je  beransku kompaniju Jugoprevoz je poslije duge agonije i stečaja kupio prije desetak godina za svega 850.110 eura.

Sa svim svojim poslovnim jedinicama Simon vojaž  trenutno zapošljava oko osamdeset radnika.

»Mi koji smo u ovoj firmi još iz Titovog vremena veoma smo za nju vezani, i bila bi šteta za grad i čitav sjever da propadne« – kaže jedan od radnika.

Simon vojaž je odmah nakon privatizacije ukinuo kamionski prevoz, a zatim, u vremenima krize, i mnoge autobuske linije. Danas je lokalnih linija sve manje, a linije prema velikim mjesnim centrima na teritoriji opštine Berane i susjednih, više ne postoje.

Kako ovo preduzeće gazduje i autobuskom stanicom u Beranama, glasine o tome da se firma gasi izazvale su zabrinutost ne samo zaposlenih, već i građana Berana i drugih opština,  prema kojima Simon vojaž održava lokalne autobuske linije.

Ako bi se kao parameter razvoja uzeo javni prevoz, onda bi se vrlo lako moglo zaključiti kako su opštine na sjeveroistoku Crne Gore – Berane, Petnjica, Andrijevica, Plav, Gusinje i Rožaje, napredovali unazad, i to geometrijskom progresijom.

Dok sa istih područja tajkuni kroz nemolisrdnu ekploataciju prirodnih resursa izvlače milione eura, mještani daju i posljednji euro za taksi usluge. Da se prevezu do grada, do bolnice, da ovjere zdravstvenu knjižicu, do suda, do policije i Opštine, da izvade ličnu kartu i najobičnije uvjerenje.

                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

STRATEŠKI PLAN RAZVOJA PODGORICE ZA PERIOD OD 2019-2024. GODINE: Nova obećanja, a stara nijesu ispunjena 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lokalna uprava u novom strateškom planu najavljuje projekte koji će glavni grad koštati  desetine miliona eura. Od obaveza iz prethodnog strateškog plana nije ispunila ni polovinu

 

Skupština Glavnog grada usvojila je krajem prošlog mjeseca Strateški plan razvoja Podgorice za period od 2019. do 2024. godine. Prioriteti su kolektor i komunalno opremanje grada, modernizacija infrastrukture, izgradnja novih vrtića i škola, doma za stara lica i bolnice, unaprijeđenje poljoprivredne proizvodnje, šumarstva i ribolova, organizovano upravljanje otpadom, energetska efikasnost…

Što-šta nadležni i ovoga puta obećavaju. Da se prisjetimo, od ukupno 174 projekta koji su bili predviđeni prethodnim Strateškim planom razvoja Glavnog grada za period od 2012. do 2017. godine, u potpunosti su realizovana tek 82.  Ni polovina od obećanog. Djelimično je realizovan 41, a 51 projekat uopšte nije ni započet.

Kompletan projekat izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda sa pripadajućom kolektorskom mrežom sastoji se iz tri faze. Prva faza, između ostalog, podrazumijeva izgradnju sistema za prečišćavanje otpadnih voda, proširenje kanalizacione mreže, odvodne i primarne kolektore, most preko rijeke Morače sa prenosnim kolektorom koji će u isto vrijeme će biti pješački most koji će povezivati dva dijela grada. Vrijednost samo ove početne faze je okvirno 50 miliona i 350 hiljada eura. Priča o kolektoru traje godinama, a do sada još ništa nije preduzeto.

Za komunalno opremanje lokacija na području Podgorice planirano je da se iz budžeta izdvoji oko 10 miliona eura. Radiće se u naseljima Zabjelo, Ljubović, Gornja Gorica, Tološi, Momišići, Nova varoš, Gorica, Zagorič, Servisno-skladišna zona, Zelenika, Dajbabe i Dahna.

Vrijednost projekta modernizacije i održivog razvoja infrastrukture u sistemu saobraćaja Podgorice iznosi 30 miliona eura. ,,Glavni grad treba da slijedi pozitivne prakse u evropskim gradovima, da primijeni modele „ozelenjavanja” lokalne infrastrukture. Osavremenjivanje javnog gradskog prevoza, uključujući zamjenu standardnih autobusa novim vozilima, imaće pozitivan uticaj na kvalitet vazduha. Umjesto na korišćenje sopstvenih vozila, građane treba podsticati na korišćenje unaprijeđenog javnog prevoza”, piše u planu.

Planirano je da se radi na mreži autobuskih stajališta i dostupnosti informacija o linijama vožnje, ali i na smanjenju frekvencije saobraćaja u zoni I Glavnog grada. Najavljuju nadležni izgradnju obilaznica, zabranu saobraćaja teretnim vozilima na opterećenim dionicama u centru grada, povećanje broja ulica i staza za pješačenje, uspostavljanje bike sharing stanica i povećavanje dužine biciklističkih staza. Ovim povodom, oštro su reagovali iz NVO Biciklo.me: ,,Razvoj biciklističke infrastrukture je započet 2015. godine i realizuje se promjenljivom dinamikom, zbog nedogovarajućeg planiranja, projektovanja i izvođenja. Jedan od koridora planiranih još prije 2015. godine i dalje nije započet, što dovodi u pitanje kontinuiranu posvećenost Glavnog grada poboljšavanju uslova za razvoj biciklističkog saobraćaja – uslova koji su nam, ako pogledamo stanje na podgoričkim ulicama, prijeko potrebni”.

Najavljuje se i digitalizacija sistema saobraćaja koja bi koštala oko 3 miliona eura. Međutim, samo plan za razvoj jedinstvene elektronske karte Glavni grad promoviše i najavljuje još od 2012. godine.

U planu su još i rekonstrukcija Bulevara Vilija Branta, Ulice Vojislavljevića, dijela puta Podgorica-Tuzi i Podgorica-Nikšić, Ulice Miloja Pavlovića, Zmaj Jovine ulice, saobraćajnice Beri-Krusi-Buronji, Ulice Veljka Vlahovića, puta Golubovci-Mataguži-Tuzi, Mosorske ulice, Ulice Dušana Milutinovića, dijela Ulice Slobode, Ulice Milana Raičkovića i Ksenije Cicvarić, Ulice Veliše Mugoše, Vaka Đurovića i dijela starog puta za Danilovgrad. Spisak je podugačak.

Nadležni iz Glavnog grada baciće se i na uređenje obala Morače i Ribnice. Proširiće i urediće groblje Čepurci, a planiraju i izgradnju novog groblja. I parkova, na Zabjelu, Koniku, Zlatici…

Za podizanje park šuma na Dajbabskoj gori, Maloj Gorici i Malom brdu obećana je i proizvodnja šumskih sadnica. Njegošev park, Karađorđev park i park Ivana Milutinovića takođe očekuje rekonstrukcija.

Ambiciozno se planira i izgradnja centra za razvoj socijalnih servisa u zajednici. Radi se o centru koji bi pružao pomoć i podršku ranjivim kategorijama stanovništva. To podrazumijeva pomoć i njegu u kući, personalnu asistenciju za osobe sa invaliditetom (OSI), mobilne timove za OSI, prevoz od vrata do vrata za OSI i ostale servise. Koliko je zapravo do sada u praksi pokazana briga za najranjivije, govori i činjenica da je veliki broj objekata u Crnoj Gori, među kojima su i pošte, banke, lokalne i državne institucije, obrazovne i zdravstvene institucije, kao i turistički i vjerski objekti, i dalje nepristupačan osobama sa invaliditetom. Prilazi za OSI nisu napravljeni u skladu sa njihovim potrebama i propisima, a o nepoštovanju pravila parkiranja da i ne govorimo.

Zanimljiv je i projekat Smart City Podgorica. On podrazumijeva razvoj novih tehnologija, među kojima je primjena gradske kartice kojom će, kako objašnjavaju, biti omogućeno brže i jednostavnije korištenje usluga uprave Glavnog grada i javnih ustanova i preduzeća. Potom i razvoj e-usluga i računarske mreže Podgorice, besplatnog interneta na javnim površinama, informacionog sistema za razmjenu podataka sa državnim organima, online kupovinu karata za kulturne događaje… Da je Podgorica daleko od futurističkog grada, kakvim ga vide nadležni, govori i činjenica da su pametne klupe, postavljene na nekoliko lokacija po gradu, do sada nekoliko puta bile vandalizovane. Da li je neko za to i odgovarao, nije poznato.

Možemo očekivati i poljoprivredne sajmove, osnivanje klastera, razvoj organske i rasadničke proizvodnje,…

Jačanje ekološke svijesti građana o potrebi pravilnog odlaganja otpada još jedan je od ciljeva razvojnog plana Podgorice. ,,Glavni grad je u proteklom vremenskom periodu opredijelio značajna finansijska sredstva u oblasti zaštite životne sredine. Tako je u funkciji sanitarna deponija Livade, regionalni reciklažni centar, šest reciklažnih dvorišta, više privremenih odlagališta za odlaganje biljnog i kabastog otpada, a postavljeno je oko 3 800 metalnih kontejnera za sakupljanje komunalnog otpada. U funkciji su i 103 polupodzemna kontejnera. Započelo se i sa ugradnjom polupodzemnih kontejnera za „suvu” i „mokru” frakciju”, navodi se u planu. Iako je ovo jedan od najvažnijih projekata za zdravlje i dobrobit stanovnika Podgorice, jedino je za njega planom predviđena kategorija rizika, a glavni je nedovoljan iznos sredstava.

Modernizacija i ugradnja LED rasvjete, savjetovalište za demenciju, unaprijeđenje turističke ponude, izgradnja postrojenja za preradu otpadnih guma i još mnogo toga zapisano je u planovima nadležnih iz Glavnog grada.

Isparili su međutim oni koje je lokalna uprava ranije obećavala, kao što su tunel kroz Goricu ili baza podataka građana kojima je potrebna socijalna pomoć. Sa online sajta Glavnog grada ispario je i prethodni plan razvoja.

Valja ukazati i na to da je veliki novih broj projekata ‘na nivou ideje’, pa nije razumljivo koliko su ti projekti održivi i isplativi niti kako će biti finansirani.

Glavni grad je gotovo dvije godine funkcionisao bez strateškog plana. Podgorica je plan razvoja grada imala od 2012. do 2017. godine, a nakon njegovog isteka, uprava je tek krajem oktobra prošle godine, u formi nacrta, pripremila novi strateški plan za period od 2019-2024. godine. Stoga, lokalna uprava ne uliva povjerenje u to da će ovog puta realizovati značajno više obaveza nego ranije, a u dogledno vrijeme.

                                                                                                                                                               Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo