Povežite se sa nama

OKO NAS

Milioni za žrtve, a krivaca nema

Objavljeno prije

na

Prošlonedjeljnom oslobađajućom presudom u slučaju deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica nastavljena je 20-godišnja sudska praksa u kojoj nema pravosnažnih osuđujućih presuda za ratne zločine počinjene na teritoriji Crne Gore. Jedini znak svojevrsnog priznanja odgovornosti je činjenica da su pojedine žrtve i članovi njihovih porodica, sudskim poravnanjima ili presudama obeštećeni.

Vlada Crne Gore je 2008. potpisala sudsko poravnanje sa žrtvama deportacije.

Advokatska kancelarija Prelević je kao punomoćnik žrtava deportacije protiv Crne Gore podnijela ukupno 51 tužbu za nadoknadu štete. Do sada je okončano 48 postupaka za 247 tužilaca. Isplaćena im je ukupna šteta od 4.670.000 eura.

Iz Advokatske kancelarije Prelević za Monitor kažu da je ustaljena praksa naknade štete, i to: za roditelje i supruge žrtava 25.000, za djecu žrtava 30.000, za braću i sestre žrtava 10.000 eura, a za preživjele po 10.000 eura za mjesec proveden u zarobljeništvu.

Sudski postupci se vode po još tri tužbe, a ukupni tužbeni zahtjev iznosi 598.000 eura.

No, nakon poravnanja i sudskih postupaka za nadoknadu štete u slučaju deportacija država je posredstvom pravosuđa počela da primjenjuje drugačiju praksu – da ne isplaćuje odštetu dok se ne završi krivični postupak.

Advokat Zdravko Begović zastupa oko 120 osoba koje su bile zarobljenici u logoru Morinj. Do sada je pravosudno okončano pet slučajeva. Sud im je dodijelio od 25.000 do 30.000 eura, u prosjeku su bili zatočeni od tri do četiri mjeseca u Morinju.

U ostalim procesima Osnovni sud donio je rješenje da se odluka sačeka do okončanja krivičnog postupka pred Višim sudom.

,,Iscrpili smo sva pravna sredstva i čekamo okončanje krivičnog postupka. Apsurdna je i kontradiktorna situacija: imamo slučaj da su poravnanjem članovi porodica žrtava dobili odštetu i bez početka krivičnog postupka, a u slučaju Morinj čekamo završetak krivičnog postupka”, kaže za Monitor Begović.

I za slučaj Kaluđerski laz, gdje su ubijena 22 civila, vode se parnični postupci za nadoknadu štete. Drugostepeni sud je dosuđivao novčane iznose, a Viši sud ih ukidao. Razlog opet isti – u toku je krivični postupak pred bjelopoljskim Višim sudom.

Advokat Velija Murić smatra da je time ,,na pravdu i pravičnost spuštena svojevrsna rampa”.

O dvostrukim aršinima govore ovi slučajevi. Za zločin koji su u aprilu 1999. počinili pripadnici vojske na mostu u Kaluđerskom Lazu, kada je ubijeno šest, a teško ranjena tri civila, uslijedila je pravnosnažna presuda početkom 2011. Tada sudski postupak nije prekidan, iako je bilo u toku krivično suđenje za ratni zločin.

Tada je, u istoj koloni, teško ranjena Hatmone Bajraktari, ali je njen slučaj prema stavu Vrhovnog suda, rješenjem iz januara ove godine, prekinut sa mogućnošću da se nastavi tek kada krivična presuda bude pravosnažna.

,,Isti događaj, isto pravosuđe, pravda drugačija a ishod kome je nametnuto čekanje, kao što smo se već uvjerili iz serije sličnih, veoma neizvjestan. Razuman odgovor na sve to, ovovremensko turbulentno pravosuđe a ni borci za pravdu ne mogu dati. Jedno je sasvim sigurno – ili je „Justiciji” neko veoma moćan skinuo povez sa očiju ili je ona zapala u tešku crnogorsku nemilost”, kaže za Monitor Murić.

Advokat Sava Popović, koji zastupa više oštećenih u slučaju Bukovica, kaže da mu nije poznata nijedna pravosnažna presuda za reparaciju za ovaj ratni zločin. Zbog povrede ljudskih prava on je više tužbi vezanih za Bukovicu uputio Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

,,Parnični postupak nije vezan za krivični, čak ni u slučaju oslobađajućih presuda u krivičnom postupku”, kaže Popović. On smatra da je u slučaju deportacija, kao i u slučaju generala Gotovine pred Haškim tribunalom, utvrđeno da pojedinci nijesu odgovorni, nego je odgovorna država.

Kao karakterističan navodi primjer 90-godišnjeg stanovnika Bukovice Šabana Rizvanovića i njegove žene Arife kojima je zbog torture bilo dosuđeno po 10.000 eura odštete. Proces je prekinut, jer je vezan za krivični postupak u slučaju Bukovica.

Obavezu da žrtvama nadoknadi štetu državi jasno propisuje i Deklaracija Ujedinih nacija o osnovnim pravima žrtava krivičnih djela i zloupotreba vlasti iz 1985. U njoj se navodi da ,,lice ima status žrtve bez obzira na to da li je učinilac identifikovan, uhvaćen, optužen ili osuđen…”, te ,,da žrtva treba da dobije nadoknadu štete kada je do kršenja nacionalnog krivičnog zakonodavstva došlo od strane državnih službenika ili drugih lica u službi ili sa kvazi-službenim ovlašćenjima”.

Advokat Dragan Prelević za Monitor kaže da država odgovara za štetu koju prouzrokuju njeni organi u vršenju svojih ovlašćenja u skladu sa članom 166 ZOO, te da se odgovornost države u ovom slučaju zasniva na principu objektivne odgovornosti.

,,Potpuno je ispravno da žrtve budu obeštećene ne čekajući rezultate krivičnih postupaka, koji pod određenim okolnostima uopšte i ne moraju da budu sprovedeni. Utvrđivanje krivične odgovornosti je inače mnogo složeniji postupak koji podrazumijeva otkrivanje počinilaca, prikupljanje validnih dokaza i adekvatno optuženje od strane tužilaštva, a zatim pravičan i kompetentan sudski postupak. Nažalost, u krivičnom postupku koji se ovim povodom vodi rad oba ova pravosudna organa je od početka pod ozbiljnim znakom pitanja”, kaže Prelević.

Advokat Murić smatra da je kruto procesno vezivanje tužbi i suđenja za naknadu štete i njihov ishod i uslovljavanje krajnje neizvjesnim ishodom krivičnog suđenja za ratni zločin klasična opstrukcija pravde.

,,Isto tako, ‘filigranskim’ nalozima nižestepenim sudovima da se teror i nasilje odvoje od nasilja usmjerenog prema državnom uređenju, sa najviše sudske instance projektovana je očigledna namjera da se umjesto pravnog razrješenja, istina, pravo i pravda zarobe sudskom odlukom”, kaže Murić.

Nedavno je Nataša Kandić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo za Radio Slobodnu Evropu izjavila da su u regionu zbunjeni ponašanjem državnih organa Crne Gore koji prvo dodijele novčanu reparaciju porodicama žrtava, a onda te iste porodice ponize u krivičnim postupcima.

Sva je prilika da pravosuđe ima direktivu da proizvodi zabunu.

VELIJA MURIĆ, PREDSJEDNIK CRNOGORSKOG KOMITETA PRAVNIKA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
Deklarativno suočavanje s prošlošću

– Društveni ambijent u kome bi kroz pravnu legislativu, naučne i obrazovne procese bilo moguće prepoznati zločine, zločince i žrtve, temeljni je osnov za suočavanje sa prošlošću. Pravno uređeni proces lustracije, kroz koji bi se stekli uslovi faktičke distance sa strukturama i pojedincima za koje se može vezivati sve ono što bi bio cilj lustracije, bio bi garant djelotvornog suočavanja sa prošlošću.

Nezavisno i objektivno pravosuđe, koje podrazumijeva pročišćenje i odabir kadrova sposobnih da ponesu odgovornost onoga čime se bave, samo je jedan od uslova. Konačno, samo istinskim i stručnim htijenjem, kvalitetnim istraživanjem i dokumentovanim istragama, mogu se očekivati pravedne sudske odluke o nečijoj nevinosti ili krivici.

Kako od svega ovoga još puno čega nema, ne iznenađuju me kontinuirane oslobađajuće presude za zločine koji su se zaista događali. Takve presude prije liče na „aboliciju” onih veoma jakih struktura i pojedinaca, kojima je i te kako potreban svaki otklon prema onome što može zasjenčiti njihove prošlosti. Zbog toga suočavanje sa prošlošću za sada doživljavam više kao deklarativnu, a manje kao suštinsku namjeru o djelotvornom procesu.

Predrag NIKOLIĆ

p style=

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo