Povežite se sa nama

OKO NAS

ULCINJSKA FABRIKA SOLI KAO FENIKS: Ambasadorke EU spasile solanu

Objavljeno prije

na

,,Ljudima je nerijetko potrebno da im neko drug kaže šta imaju u svom dvorištu. Solana je božanstvena, prirodni dragulj, čak nešto natprirodno”, kaže ambasadorka Poljske u Crnoj Gori Gražina Sikorska.

Ona ističe da građani Crne Gore imaju mogućnost da svakodnevno uživaju u onome za šta mnogi širom svijeta izdvajaju velike novce. „Umjesto odlaska na Floridu da bi posmatrali flamingose, dođite na Solanu”, pozvala je ambasadorska Poljske, koja je nedavno posjetila taj prostor.

Još snažniji angažman u spašavanju jedinstvenog biodiverziteta Solane preduzela je ambasadorka Savezne Republike Njemačke Gudrun Štajnaker, koja se nalazi u gotovo dnevnoj komunikaciji s opštinskim zvaničnicima Ulcinja i funkcionerima crnogorske Vlade, a veoma aktivna oko ovog pitanja je još i veleposlanica iz Evropske unije, ambasadorka Francuske, Veronik Brimo.

Taj ,,vajmarski trougao ambasadorki”, naime, tvrdi da je ulcinjska Solana važna u evropskim razmjerama kao stanište ptica i izuzetno vrijedan lokalitet, što je ranije potvrđeno i odlukama Evropske komisije i Savjeta Evrope.

Upravo snažan pritisak iz Brisela i Strazbura, kao i opredjeljenje u Prostorno-urbanističkom planu Ulcinja, u posljednjem su trenutku spriječili scenario pretvaranja Solane u gradsko-građevinsko područje, đe bi nikli turistički kompleksi i golf-tereni.

Na početku 2014. činilo se da je ta brižljivo pripremljena operacija uspješno privedena kraju. Nakon što je Solana gurnuta u klasičan stečaj i doslovno minirana mnoga njena postrojenja, početkom godine su svim preostalim radnicima uručeni otkazi. Prestala je i isporuka struje zbog duga od oko 20 hiljada eura, a svi apeli, preporuke i zahtjevi, uključujući i zaključke Skupštine Crne Gore, ostali su uzaludni, pa nije bilo ni berbe ,,slanih kristala”. To je značilo da su uklonjene i posljednje prepreke i da više nema nikakvih smetnji za realizaciju namjere da se to najstarije ulcinjsko preduzeće proda 200 puta skuplje nego što ga je kupio na berzi 2003. godine Eurofond, i to akcijama stare devizne štednje, za oko 800 hiljada eura.

Ali, duboki su korijeni ove firme, koja je upravo u 2014. proslavila osam decenija postojanja. Ona više nije brend i ljepota samo Ulcinja i Crne Gore, već čitave Evrope. To su naši zvaničnici tek sada razumjeli, pa su nevoljno pokušali da nekako pomognu trenutnom gazdi Solane. ,,Da li je rješenje da se napravi segmentacija te imovine? Da se jedan dio odvoji, urbanizuje, izmijeni plan, i to za jednu namjenu, a to je da se po tom osnovu u najkraćem roku namire potraživanja radnika i povjerilaca, a da naravno u segmentiranju ne bude ugrožen sam proces buduće proizvodnje soli”, glasno se pitao u parlamentu ministar finansija Radoje Žugić. Asistirao je i stečajni upravnik Ognjen Jovović, navodeći da “postoji realna mogućnost da se dio Solane stavi u funkciju na taj način”.

Svjesni da bi to bilo ,,zeleno svijetlo” da bageri uđu u taj prekrasan prostor veličine oko 15 miliona kvadratnih metara, a koji, gle čuda, nije morsko dobro, poslanici opozicije, potpomognuti SDP-om, glatko su odbili takva razmišljanja. Čitava priča je stoga morala biti vraćena na početak. Scenario da u neposrednom zaleđu Velike plaže iznikne ,,novi Dubai” istopio se kao so u vodi.

Kako bi se prikrio decenijski naum ubijanja Solane, raspisan je javni oglas za poslovnu-tehničku saradnju. Očekuje se da odluka o zakupu bude donijeta početkom 2015. godine, jer stečajna uprava i jedini zainteresovani ponuđač, Ljubo Gazivoda, još nijesu postigli dogovor. „Solana je kompleksna priča. Gazivoda ne kupuje trafiku, već preuzima upravljanje velikim preduzećem. Tu je mnogo rizika i nedoumica, treba sve dobro izvagati”, kaže Jovović, dok Gazivoda naglašava da je spreman da uđe u ovaj posao jedino ako mu se odobri zakup tog preduzeća na 15 godina.

A ovaj bivši izvršni direktor Solane već je napravio preciznu računicu. Zato traži duži rok, jer zbog višegodišnje pohare, to preduzeće liči na ratni Vukovar. Van pameti je zaista da se sve ima besplatno (morska voda, vjetar i sunce), a da firma ne može biti rentabilna uz niz drugih mogućnosti dobre zarade: od posmatranja ptica, preko ljekovitog blata, do bazena za proizvodnju školjki i riba.

,,Da bi Solana funkcionisala na pozitivnoj nuli treba joj 50 hiljada eura mjesečno. 50 hiljada eura je na nivou 450 do 500 tona soli. Mi možemo za jedan dan da proizvedemo 25 tona, za 20 dana 500 tona. Hoću da kažem da smo bez ikakvih teškoća i problema rentabilni”, navodi dugogodišnji komercijalista u tom preduzeću Veselin Mitrović. A u dobrim godinama u Solani je, samo radi podsjećanja, bilo sakupljeno 30 hiljada tona slanih kristala, pa i više.

Zato bi 2015. trebala biti godina ponovnog vraćanja tog preduzeća na mapu svjetskih fabrika soli kako bi i solari bili na svojim radnim mjestima, u marketima u Crnoj Gori i regionu najfinija so iz Ulcinja, a da ptice imaju svoj mir. Jer, samo ako se proizvode slani kristali, na Solani će biti ptica.

I možda najvažnije: gradnja Solane 1934. godine bila je prekretnica u novijoj istoriji Ulcinja. Nakon toga izgrađeni su hoteli, infrastruktura, institucije. Počeo je svestrani razvoj opštine. Zašto 81 godinu kasnije ne bi bilo isto?

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo