Povežite se sa nama

OKO NAS

VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne podzemnog svijeta

Objavljeno prije

na

Jugoslavija je imala četrdesetak objekata strateške namjene, među kojima i nekoliko podzemnih aerodroma koji su bili najveća vojna tajna. O njima se u javnosti do danas ispredaju fantastične priče, a posebno su atraktivni bili aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina kod Prištine, uz podzemni vojni objekat Šipčanik kod Titograda. Ekonomisti tvrde da je za njih potrošeno blizu devedeset milijardi dolara, a samo u Željavu četiri i po milijarde, koliko bi koštao autoput kroz cijelu Jugoslaviju. Bili su locirani u svim jugoslovenskim republikama.

„Sve vojne aerodrome u bivšoj Jugoslaviji poznajem dobro. Na svaki sam slijetao više puta i bio u njihovim objektima. Prvi nivo od tri nivoa zaštite bili su aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina pored Prištine. Njih karakteriše to da su rađeni zajedno sa vanjskom infrastrukturom kao odgovor na doktrine iz vremena hladnog rata – strategiju ograničenog suvereniteta i strategiju ograničenog nuklearnog rata”, objašnjava za Monitor Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike.

Aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom u Jugoslaviji i među najvećim u Evropi. Tehnički i tehnološki bio je obezbijeđen od snažnih nuklearnih udara. Četiri velika ulaza zatvarala su čelična vrata debljine jedan metar. Vrata su težila 100 tona i hermetički su zatvarala galerije da izdrže direktan pogodak nuklearnog projektila. Prostorije u unutrašnjosti kompleksa bile su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.

„Bio je neosvojiv i za dva uzvratna udara. Prva vrata mogla su izdržati nuklearni udar od dvadeset kilotona, a zbog lomljenja udarnog talasa druga vrata, iste otpornosti, mogla su izdržati udar od sto kilotona, a treća udar od čak petsto kilotona”, kaže Grahovac.

Željava je sve do 1992. godine bila najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a i u Evropi. Za njenu gradnju korišćen je model iz Švedske, koja je tada bila najpoznatija država po gradnji podzemnih aerodroma. Lociran je na granici BiH i Hrvatske, u podnožju planine Plješevice. Građen je od 1959. do 1968. godine, kada je ubrzano otvoren, zbog sovjetske invazije na Čehoslovačku.

Građen je vizionarski – za 21. vijek. Cio kompleks su gradila isključivo domaća preduzeća. Taktičko-tehničke osobine bile su impresivne. Tri podzemne galerije za smještaj 58 aviona, a po nezvaničnim izvorima moglo se smjestiti 80, pa čak i do 120 aviona MIG-21. Letenje sa tog aerodroma bio je veliki izazov za svakog pilota.

„Unutra je bilo obezbijeđeno sve za normalno funkcionisanje potpuno autonomno od spoljnog svijeta – vazduh, hrana, pogonska i ubojna sredstva, zdrastvena zaštita, a imao je čak i mrtvačnicu. Sve je bilo urađeno humano, a ne tako da bi čovjeku taj ambijent postao neizdrživ. Nije to bila raskoš, već je sve bilo spakovano tako da čovjek nikad nije bio sam što se tiče komunikacije, nego je uvijek mogao razmijeniti i pozitivnu i negativnu energiju sa nekim drugim. To je bio fenomen tih objekata”, opisuje unutrašnjost Željave Blagoje Grahovac.

U medijima su piloti ranije svjedočili da se unutra nalazio veliki restoran koji je odjednom mogao da primi 1000 ljudi, oko 200 pilota i 500 mehaničara, kao i goste.

Samo je Josip Broz Tito smio da fotografiše njegovu unutrašnjost. U njega se ulazilo sa propusnicom, koja je imala crvenu dijagonalnu traku.

„Borbena upotreba tog objekta takođe je bila fenomenalno riješena. Ispod planine izlijeće avion i za njim se zatvara sistem vrata tako da se kako avion odmiče samo kroz jedna vrata mogao pomiješati vazduh sa vazduhom iz okoline, ali su ga munjevito eleminisali vrlo jaki prečistači. Aerodrom je imao tri piste za polijetanje i slijetanje. Vani su bili i radari bez posade, a davali su signal komandi, koja se takođe nalazila pod zemljom”, kaže Grahovac.

Aerodrom je imao moćne elektronske oči i uši – sedam radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara i bio najskuplji sistem u JNA. Britanskim radarima S-613, dometa većeg od 400 kilometara, nadgledana je gotovo cijela teritorija Italije, Austrije i dobar dio Mađarske.

Krajem 1992. bivša JNA je prije povlačenja minirala i onesposobila Željavu sa, kako se tvrdi, 56 tona eksploziva. Onda je i zub vremena učinio svoje. Danas su tamo ruševine.

Po riječima stručnjaka, jedini aerodrom koji se mogao porediti sa Željavom, iako dosta manji, je Slatina kraj Prištine, sa radarskim centrom na planini Goleš. Izdržao je bombardovanje najtežim američkim projektilima 1999. bez većih oštećenja.

„Željeva je mogla da primi tri eskadrile i svu logistiku koja je obezbjeđivala krug od trideset kilometara, a prištinski dvije eskadrile”, kaže Grahovac.

Pored ova dva aerodroma – prve linije odbrane, drugi nivo zaštite bili su aerodromi takođe sa podzemnim galerijama i uslovima za zaštitu od nuklearnog udara.

„Drugi nivo bile su podzemne galerije u Podgorici, Mostaru i Splitu, ali sa manjom autonomijom vazduha, vode i hrane. Na primjer, u njima nije bilo uslova za pripremanje hrane nego se nosila suva hrana”, objašnjava Grahovac.

Pored aerodroma u Bihaću i Prištini, aviobaza u Šipčaniku bila je jedina u bivšoj Jugoslaviji iz koje su avioni polijetali bukvalno iz tunela izgrađenog usred brda.

Kada je NATO 27. аprilа 1999. u tri nаvrаtа bombаrdovаo аerodrom Golubovci, posebno mu je bio interesantan podzemni objekаt аerodromа u Šipčаniku.

,,Tada se u njemu nаlаzilo 26 аvionа rаznih tipovа, među kojimа i svih sedаm аvionа G-4 super Galeb iz аkro-grupe Leteće zvijezde. Svi su izgoreli, kada su avioni NATO-a probili rupu na gornjem sloju zemlje i kamena specijalnim bombama za izazivanje tektonskih poremećaja”, sjeća se Grahovac.

Treći nivo zaštite bila su armirano-betonska skloništa za avione i ljudstvo. Imali su ih svi aerodromi. Svaki avion imao je svoje armirano-betonsko sklonište.

Primjer grandioznog podzemnog odbrambenog projekta SFRJ predstavlja i lavirint uklesan u stijene ostrva Visa duži od 70 kilometara, u kome je 45 dana moglo u potpunoj izolaciji da boravi više od 5.000 vojnika. Danas je potpuno napušten.

Odbrana od Varšavskog pakta

Objašnjavajući razloge zbog kojih je Jugoslavija gradila skupe podzemne vojne aerodrome i druge objekte Blagoje Grahovac za Monitor kaže:

,,Podloga za priču o podzemnim aerodromima u suštini se nalazi u doktrinama koje su važile u vrijeme hladnog rata. Dakle, poslije formiranja Varšavskog ugovora 1955. godine, pa nadalje. U razradi tih doktirna posebnu važnost imala je vojna intervencija zemalja Varšavskog ugovora 1968. godine u Čehoslovačkoj. Zbog doktrine ograničenog suvereniteta, koja je važila u Varšavskom ugovoru, nijedna država, koja je mogla biti potencijalna žrtva takve doktrine, nije mogla ostati mirna, ravnodušna. Postojala je i doktrina isturene odbrane – nestabilno stanje držati što dalje od granica Sovjetskog Saveza kako bi se sačuvao tzv. idilični mir unutar SSSR-a. Tu doktrinu Rusija nije napustila ni do danas. U Varšavskom ugovoru postojala je i doktrina ograničenog nuklearnog rata, koju Sovjetski Savez takođe nikada nije napustio”.

Varšavski pakt ili Varšavski ugovor bio je vojni savez država istočnog bloka, koje su ga organizovale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta na Zapadu 1949. godine. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov 1955. i potpisan je u Varšavi. Sve komunističke države Evrope bile su potpisnice, osim SFRJ. Članice pakta su se obavezale da će jedna drugu potpomagati ukoliko ijedna bude napadnuta. Samo godinu kasnije ugovor je prekršen prilikom sovjetske invazije na Mađarsku.

„Zbog navedenih strategije Varšavskog ugovora, druge države morale su se pripremati za odbranu. Jugoslavija je za to gradila posebne objekte za smještaj borbene tehnike. Pošto je ograničeni nuklearni rat bio sastavni dio strategije oružane borbe Varšavskog ugovora zbog toga su idejna rješenja za uređenje teritorije i infrastrukture tražena i nalažena na Zapadu. Za to se malo zna. Posmatrano sa današnje distance izgradnja podzemnih aerodroma može izgledati nerealna i neracionalna. Međutim, u vremenu hladnog rata, kada se gubitak suvereniteta i teritorije mogao desiti u trenutku, to je bio razuman potez”, kaže Grahovac.

U svom dugogodišnjem vojničkom životu – u avijaciji koja je uvijek bila u prvom ešalonu odbrane, Grahovac je tri puta doživio povišene mjere borbene gotovosti, koje su prvocirale situacije sa Zapada.

„To se prvenstveno odnosi na Osimske sporazume oko tršćanske krize, ali nikad to nije bilo jakog intenziteta. No, kad je riječ o procjenama ugrožavanja sa Istoka – mjere povišene borbene gotovosti bile su nužne u više navrata. Ne treba zaboraviti da je Kominterna još 1925. godine izdala rezoluciju u kojoj se kaže da je Jugoslavija versajska tvorevina i da je treba rasturiti. Za tu rezoluciju malo ko zna. Čak je i Komunistička partija Jugoslavije dobila tu rezoluciju i zadatak da rasturi Jugoslaviju. Takođe treba podsjetiti da niko tako nije osudio sovjetsku invaziju na Čehoslovačku kao Jugoslavija i Josip Broz Tito. Tada je i Jugoslaviji prijetio izuzetno veliki rizik od agresije na njenu teritoriju. Zato je u Jugoslaviji izvršena mobilizacija vrlo visokog stepena. Tada je imala preko milion ljudi pod oružjem, spremnih da se soprotstave invaziji u septembru 1968. godine. Predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev tada je izgovorio pakosnu prijetnju: „Pustićemo Jugoslaviju još deset do petnaest godina da se sama muči, a onda će ona samoj sebi doći glave!” Nikada od 1925. godine NKVD taj zadatak nije stavio van snage, kao ni kasnije KGB, a to traje i danas”, tvrdi Grahovac.

Veseljko KOPRIVICA

VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne  podzemnog svijeta

Komentari

Izdvojeno

SPORT: GASI LI SE ŽRK BUDUĆNOST: Da ne bude kao Đekna

Objavljeno prije

na

Objavio:

ŽRK Budućnost, najtrofejniji crnogorski sportski klub, od 1. jula je bez generalnog sponzora i prema najavama  boriće se za golu egzistenciju. U toj situaciji takmičarske ambicije niko ne pominje

 

 

Gasi li se najtrofejniji crnogorski sportski klub? Da li će nastupati i u kojem takmičenju? Hoće li Glavni grad, novcem građana, od propasti spašavati nekadašnjeg evropskog giganta? Hoće li se naći još neko da pomogne? Sve su ovo pitanja koja ovih dana pune stupce crnogorskih novina i portala, boreći se za čitanost rame uz rame sa EP u fudbalu.

Prvog jula, kad je istekao sponzorski ugovor sa ŽRK Budućnost, saopštenjem se oglasila kompanija Bemax: „ Bila je čast što smo u prethodne tri sezone bili generalni sponzor brenda kao što je ŽRK Budućnost. Uspjeli smo da riješimo nagomilane finansijske probleme, doprinesemo formiranju tima za narednu sezonu i klub ostavimo bez ijedne neizmirene obaveze iz prethodnih sezona, uključujući i nedavno završenu 2023/24“, napisali su tim povodom.

Uslijedila je rekacija iz kluba. Podgorički Dan je 7. jula objavio tekst sa naslovom Maja Bulatović: Klub se gasi. Ljubiteljima sporta ne treba objašnjavati da je u pitanju najtrofejniji crnogorski sportski klub, osvajač dvije titule prvaka Evrope, tri Kupa pobjednika kupova, jednog Kupa EHF, nebrojeno regionalnih i domaćih trofeja. Jedini šampion Crne Gore od njene nezavisnosti.

„Na današnji dan klub se gasi. Nažalost, nije ni prvi ni posljednji, ali to je sudbina koja nas je sačekala“,  kazala je legenda Budućnosti, jugoslovenskog i crnogorskog rukometa Maja Bulatović, koja je izvršni direktor kluba. Bulatovićka je dalje objasnila da je klub ostao bez glavnog sponzora, da je u pitanju goli opstanak, da se sad intenzivno radi na tome da se troškovi i eventuralni penali minimizuju. Sa najavljenim pojačanjima raskinuće se ugovori. Sve će igračice biti slobodne… Dodala je i da je dosadašnji generalni sponzor Bemaks pokrio troškove za prošlu sezonu, ali su ostale obaveze za šesti i sedmi mjesec – od stanarina, avio karata, igračica koje su trebalo da dođu. Za Monitor nije željela da bilo šta detaljnije objašnjava.

Milivoje KOVAČEVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

SEZONA SKUPLJANJA ŠUMSKIH PLODOVA: Gledanje u nebo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država bi morala da se organizovanije uključi i pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način je, smatraju zainteresovani, razvijanje prerađivačkih i skladišnih kapaciteta

 

 

U narednih desetak dana moglo bi se znati kakva će biti sezona pečurke na sjeveru, nakon obilnih kiša koje su ovaj dio Crne Gore zahvatile u prethodnom periodu. Jedan od najvećih otkupljivača i prerađivača pečurke i šumskih plodova iz Rožaja, Feho Kalač, kaže da toliko vremena treba da se vidi da li će pečurka, sada kada je ugrijalo, krenuti i da li će je biti na početku ove sezone.

Kalač prije svega misli na vrganj i lisičarku koji su u inostranstvu najviše traženi. „Nešto vrlo malo što je bilo smrčka, to su ljudi brali za svoje potrebe ili su prodavali na primorju. Sada nam ostaje samo da čekamo i da u narednim danima vidimo hoće li ove godine biti vrgnja i lisičarke, ili će se ponoviti loša godina kao što je bila prošla.“

Kada se radi o drugim šumskim plodovima, prvenstveno borovnici i malini, on ocjenjuje da je godina vrlo loša, ali se zato nada da će uspjeti da plasira zalihe borovnice od prošle godine koje ima u svojim hladnjačama. „U nižim planinskim predjelima roda borovnice skoro da nema. Vidjećemo u vrhovima kakav će biti rod, gdje malo kasnije zrijeva, ako je neki grad ne pokosi“, objašnjava Kalač. Ovogodišnje cijene pečurke, dodaje, još nisu formirane, i to će se znati početkom avgusta, kada će, ako bude roda, berba biti u punoj sezoni.

Kalač, vlasnik preduzeća K.D. Sloga,   podsjeća da je prošlogodišnja sezona berbe  pečurke na sjeveru Crne Gore potpuno propala, i gaji nadu da se to ove godine neće ponoviti.

Tada se pokazalo da nedostatak državne strategije u ovoj oblasti dovodi na ivicu opstanka jednu značajnu privrednu granu, otkupljivače i prerađivače, ali i obične građane, odnosno berače, koji od toga ostvaruju značajne prohode. Kalač, kao iskusni privrednik u oblasti otkupa i prerade pečurki i šumskih plodova, ističe da je uspio da prošlu godinu premosti otkupom kleke i jagode.

Samo godinu ranije, 2022., pečurka je bila prerodila da se nije imala gdje skladištiti, odnosno da nije bilo dovoljno hladnjača u kojima bi se mogla sačuvati, da bi 2023. bila potpuno obrnuta situacija. Monitor je pisao kako je vrganj 2022. godine „prerodio“ i da su otkupljivači uzimali samo najkvalitetniju klasu, i to po cijeni od svega 1,5 eura, zbog malih kapaciteta privatnih hladnjača na sjeveru, dok je ona slabije klase trunula u šumama. Prošle godine vrgnja, kao se to obično kaže, nije bilo ni za lijek, a kilogram je dostizao cijenu od 13 eura.

Na stranu nedostatak skladišnih kapaciteta, kažu otkupljivači. Crna Gora, prema njihovim riječima, sve ove godine nije učinila ništa da stimuliše razvoj prerađivačkih pogona za pečurku. Pokazalo se da su otkupljivači pečurke i drugih šumskih plodova ostavljeni sami sebi. Država im nije mogla pomoći ni kada su im hladnjače ostale pune malina. Nije im mogla pomoći ni da smjeste tržišne viškove pečurke.

„Ne smijemo biti prepušteni vremenskim uslovima i rodu pečurke i šumskih plodova od godine do godine. Potrebne su nam fabrike za preradu tržišnih viškova u godinama kada robe ima mnogo. Preradi se, sačuva se do povoljnog trenutka i povoljne cijene na tržištu, i onda nema stihije“, kažu privrednici u ovoj oblasti.

Zato vlasnik K.D. Sloga iz Rožaja kaže da im ostaje da u narednih deset dana gledaju u nebo i čekaju da vide kakav će ove godine biti rod pečurke. „Ako ne rodi, svi smo na gubitku, od berača, preko otkupljivača do izvoznika“, kaže Feho Kalač.

Na sjeveru Crne Gore je značajan broj i individualnih domaćinstava, koja nijesu privredno registrovana, a bave se berbom i osnovnom preradom. Ta domaćinstva su toliko razvila posao da su počeli sami da prerađuju pečurku u kućnoj radinosti i manjim pogonima, i najčešće sušeći je, čuvaju do trenutka kada će biti bolja potražnja i cijena. U jednom takvom domaćinstvu Monitoru su kazali da sa velikim nestrpljenjem čekaju kakva će biti ova godina kada se radi o vrgnju.

„Ko hoće, može da zaradi. Jedan berač može za samo dan da skupi trideset do četrdeset kilograma vrgnja i drugih pečurki prve klase. Ako je više berača u porodici, to je znači više novca. Tolike dnevnice nema nigdje“, kažu u tom domaćinstvu.

Sezona branja pečurke, tako nije ni počela, a u lancu od berača, do otkupljivača, prerađivača i izvoznika, svi su kao na trnju.  Vrganj iz naših krajeva posebno je tražen na inostranom tržištu, prije svega italijanskom, a sezona branja, kada ga ima, traje sve do prvih snjegova.

Zbog ranije privatizacije i propasti nekih velikih poljoprivrednih preduzeća, kakvo je, na primjer, bilo beransko Agropolimlje, kada je uništena najveća hladnjača na sjeveru, sada se osjeća veliki nedostatak skladišnih prostora i hladnjača. Sagovornici Monitora slažu se da privatni preduzetnici, kojih nije malo, ipak nijesu nadosmjestili tu hladnjaču koja je pretvorena u jedan hipermarket.

Iz godine u godinu sve više se pokazuje da bi država morala da se organizovanije uključi, i da pomogne privatne preduzetnike u oblasti otkupa pečurke i drugih šumskih plodova. Najbolji način za to je, smatraju, razvijanje prerađivačkih, ali isto tako i skladišnih kapaciteta u kojima bi sirovina mogla da se čuva.

Za sada, sve se svodi na pogled uprt u nebo.

                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJ JOŠ NEĆE DOBITI VELIKU SOLARNU ELEKTRANU: Daleko su paneli na Briskoj gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta

 

 

Nova tenderska komisija Vlade Crne Gore za projekat solarne elektrane Briska gora u Ulcinju poništila je prošle sedmice odluku o rangiranju kandidata koja je usvojena prije šest godina. Na taj način čitav postupak je vraćen na početak, pa će se još dugo čekati na gradnju najveće solarne elektrane u Evropi.

U najnovijoj odluci Tenderske komisije, sve ponude su proglašene nevažećima, uglavnom zbog tehničkih nepravilnosti, poput nedostatka prevoda dokumentacije. Prema rang-listi iz 2018. godine, prvorangirani ponuđač je bio konzorcijum državne Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), državne firme Fortum iz Finske i kompanije Sterling & Wilson International Solar FZCO. (Fortum i EPCG po 49%, a S&W dva odsto).

Upravni sud Crne Gore je odluku prethodne Komisije o rangiranju kandidata poništio u septembru 2022. godine na prigovor jednog od ponuđača, konzorcijuma Montesolar. Onda se čekalo na izmjene Prostornog plana Crne Gore, sve do ove odluke Tenderske komisije. Nada da će Ulcinj dobiti još jedan veliki objekat za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, uz vjetropark na Možuri, sve je dalje, iako se prvobitno planiralo da ona proradi još krajem 2021. godine. U međuvremenu je potpisano pet aneksa za produženje roka za zakup zemljišta.

I ekološki aktivisti smatraju da mnogo opreznije treba ulaziti u ovako velike projekte, posebno ako ne postoji procjena stanja biodiverziteta na tom području. “Već šest godina traje lutanje sada već nekoliko vlada Crne Gore u pokušajima da se izmjenom prostorno-planske dokumentacije, bez poštovanja zakonskih procedura, obezbijede uslovi da se preko 6,6 miliona kvadratnih metara površine karakterističnog pejzaža Briske gore iskrči i oslobodi vegetacije, te da se na nju postave solarni paneli”, kaže za Monitor čelnica Green Home Azra Vuković. „Treba preispitati opravdanost lokacije na kojoj je planirana solarna elektrana na Briskoj gori, kako bi se izbjegla trajna degradacija ključnih vrijednosti ovog područja kroz uništavanje pejzaža, sječu šuma i negativne uticaje na ptice, biodiverzitet, kulturno nasljeđe i lokalno stanovništvo.“

Vuković navodi da je Briska gora područje izuzetnih prirodnih, ali i kulturnih vrijednosti, koje uključuje rijeku Bojanu, Šasko jezero i Knete. “Izgradnja solarne elektrane na Briskoj gori je još jedan u nizu velikih infrastrukturnih projekata u realizaciji kojih je primijenjen pogrešan redosljed koraka. Pošto je prije zaključivanja ugovora sa investitorom i izrade izmjena i dopuna važeće prostorno – planske dokumentacije neophodno bilo sprovesti procjenu stanja biodiverziteta na predmetnom području”, dodaje Vuković.

Čitav ovaj posao vrijedan preko 210 miliona eura do zadnjih dana svog tehničkog mandata vodila je vlada premijera Duška Markovića. Tako je, na primjer, izmjenama i dopunama Prostorno-urbanističkog plana opštine Ulcinj od kraja oktobra 2020. godine stvorila sve pretpostavke za početak radova. Tim dokumentom je bilo predviđeno da se zona za izgradnju solarne elektrane poveća za gotovo dva puta, sa prvobitno planiranih 4,7 na 6,6 pa potom na čak 9,25 miliona metara kvadratnih, odnosno da se kapacitet tog energetskog objekta poveća sa 118 megavata (MW) na čak 262 MW. Isticalo se da bi planirana godišnja proizvodnja iznosila oko 450 gigavat sati (GWh) električne energije godišnje.

„Ova solarna elektrana biće najveća ovog tipa u Evropi”, poručivali su predstavnici prvorangiranog konzorcijuma i navodili da će ona zapošljavati 226 radnika.

Prema saopštenju tadašnje crnogorske vlade, izgradnjom solarne elektrane na Briskoj gori, Crna Gora daje značajan doprinos borbi sa globalnim klimatskim promjenama i pravi iskorak prema većoj energetskoj efikasnosti i nezavisnosti, a izgradnja takvog objekta dovodi do poboljšanja ukupnog elektroenergetskog sistema Crne Gore.

Ulcinjsku vlast niko nije pitao za ove planove. Nije to bilo ni potrebno, jer je ključni faktor u lokalnoj samoupravi bila DPS, tadašnja Markovićeva stranka. Činjenica je takođe da bi, iako je riječ o ogromnom području, opština Ulcinj trebalo samo od zakupnine na zemljište godišnje da dobija oko dva miliona eura. Za lokalnu samoupravu čiji je budžet oko 16 miliona eura, riječ je o značajnoj sumi.

U Ulcinju su se ponadali da bi izgradnjom ovakvih kapaciteta Ulcinj postao centar proizvodnje obnovljive energije u Crnoj Gori. Uostalom, tako mu nešto pripada po prirodnim potencijalima: prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4 časova. U toku ljeta taj pokazatelj je veći za 50 odsto (11,5 časova dnevno).

Poznati ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže za Monitor da obzirom na izvanredne mogućnosti i čist solarni potencijal, Ulcinj i Primorje, pa i čitava država, sve svoje potrebe za električnom energijom mogu lako i jednostavno zadovoljavati gotovo isključivo od sunca. “Posebno ako se zna da se veliki dio struje u našim domaćinstvima koristi za zagrijavanje vode!?”, navodi on napominjući da u ovom slučaju treba svakako treba uzeti u obzir primjedbe renomiranih organizacija civilnog društva kakva je Green Home.

Crna Gora je u decembru prošle godine dobila prvu solarnu elektranu izgrađenu na zemlji – Čevo solar, snage 4,4 MW. Država je, inače, izdala urbanističko-tehničke uslove za gradnju 30 velikih elektrana za zelenu energiju, najvećim dijelom solarnih postrojenja, snage 4.000 MW, ali realizacija na terenu, što se najbolje vidi na primjeru Briske gore, ide prilično sporo.

        Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo