OKO NAS
VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne podzemnog svijeta

Objavljeno prije
11 godinana
Objavio:
Monitor online
Jugoslavija je imala četrdesetak objekata strateške namjene, među kojima i nekoliko podzemnih aerodroma koji su bili najveća vojna tajna. O njima se u javnosti do danas ispredaju fantastične priče, a posebno su atraktivni bili aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina kod Prištine, uz podzemni vojni objekat Šipčanik kod Titograda. Ekonomisti tvrde da je za njih potrošeno blizu devedeset milijardi dolara, a samo u Željavu četiri i po milijarde, koliko bi koštao autoput kroz cijelu Jugoslaviju. Bili su locirani u svim jugoslovenskim republikama.
„Sve vojne aerodrome u bivšoj Jugoslaviji poznajem dobro. Na svaki sam slijetao više puta i bio u njihovim objektima. Prvi nivo od tri nivoa zaštite bili su aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina pored Prištine. Njih karakteriše to da su rađeni zajedno sa vanjskom infrastrukturom kao odgovor na doktrine iz vremena hladnog rata – strategiju ograničenog suvereniteta i strategiju ograničenog nuklearnog rata”, objašnjava za Monitor Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike.
Aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom u Jugoslaviji i među najvećim u Evropi. Tehnički i tehnološki bio je obezbijeđen od snažnih nuklearnih udara. Četiri velika ulaza zatvarala su čelična vrata debljine jedan metar. Vrata su težila 100 tona i hermetički su zatvarala galerije da izdrže direktan pogodak nuklearnog projektila. Prostorije u unutrašnjosti kompleksa bile su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.
„Bio je neosvojiv i za dva uzvratna udara. Prva vrata mogla su izdržati nuklearni udar od dvadeset kilotona, a zbog lomljenja udarnog talasa druga vrata, iste otpornosti, mogla su izdržati udar od sto kilotona, a treća udar od čak petsto kilotona”, kaže Grahovac.
Željava je sve do 1992. godine bila najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a i u Evropi. Za njenu gradnju korišćen je model iz Švedske, koja je tada bila najpoznatija država po gradnji podzemnih aerodroma. Lociran je na granici BiH i Hrvatske, u podnožju planine Plješevice. Građen je od 1959. do 1968. godine, kada je ubrzano otvoren, zbog sovjetske invazije na Čehoslovačku.
Građen je vizionarski – za 21. vijek. Cio kompleks su gradila isključivo domaća preduzeća. Taktičko-tehničke osobine bile su impresivne. Tri podzemne galerije za smještaj 58 aviona, a po nezvaničnim izvorima moglo se smjestiti 80, pa čak i do 120 aviona MIG-21. Letenje sa tog aerodroma bio je veliki izazov za svakog pilota.
„Unutra je bilo obezbijeđeno sve za normalno funkcionisanje potpuno autonomno od spoljnog svijeta – vazduh, hrana, pogonska i ubojna sredstva, zdrastvena zaštita, a imao je čak i mrtvačnicu. Sve je bilo urađeno humano, a ne tako da bi čovjeku taj ambijent postao neizdrživ. Nije to bila raskoš, već je sve bilo spakovano tako da čovjek nikad nije bio sam što se tiče komunikacije, nego je uvijek mogao razmijeniti i pozitivnu i negativnu energiju sa nekim drugim. To je bio fenomen tih objekata”, opisuje unutrašnjost Željave Blagoje Grahovac.
U medijima su piloti ranije svjedočili da se unutra nalazio veliki restoran koji je odjednom mogao da primi 1000 ljudi, oko 200 pilota i 500 mehaničara, kao i goste.
Samo je Josip Broz Tito smio da fotografiše njegovu unutrašnjost. U njega se ulazilo sa propusnicom, koja je imala crvenu dijagonalnu traku.
„Borbena upotreba tog objekta takođe je bila fenomenalno riješena. Ispod planine izlijeće avion i za njim se zatvara sistem vrata tako da se kako avion odmiče samo kroz jedna vrata mogao pomiješati vazduh sa vazduhom iz okoline, ali su ga munjevito eleminisali vrlo jaki prečistači. Aerodrom je imao tri piste za polijetanje i slijetanje. Vani su bili i radari bez posade, a davali su signal komandi, koja se takođe nalazila pod zemljom”, kaže Grahovac.
Aerodrom je imao moćne elektronske oči i uši – sedam radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara i bio najskuplji sistem u JNA. Britanskim radarima S-613, dometa većeg od 400 kilometara, nadgledana je gotovo cijela teritorija Italije, Austrije i dobar dio Mađarske.
Krajem 1992. bivša JNA je prije povlačenja minirala i onesposobila Željavu sa, kako se tvrdi, 56 tona eksploziva. Onda je i zub vremena učinio svoje. Danas su tamo ruševine.
Po riječima stručnjaka, jedini aerodrom koji se mogao porediti sa Željavom, iako dosta manji, je Slatina kraj Prištine, sa radarskim centrom na planini Goleš. Izdržao je bombardovanje najtežim američkim projektilima 1999. bez većih oštećenja.
„Željeva je mogla da primi tri eskadrile i svu logistiku koja je obezbjeđivala krug od trideset kilometara, a prištinski dvije eskadrile”, kaže Grahovac.
Pored ova dva aerodroma – prve linije odbrane, drugi nivo zaštite bili su aerodromi takođe sa podzemnim galerijama i uslovima za zaštitu od nuklearnog udara.
„Drugi nivo bile su podzemne galerije u Podgorici, Mostaru i Splitu, ali sa manjom autonomijom vazduha, vode i hrane. Na primjer, u njima nije bilo uslova za pripremanje hrane nego se nosila suva hrana”, objašnjava Grahovac.
Pored aerodroma u Bihaću i Prištini, aviobaza u Šipčaniku bila je jedina u bivšoj Jugoslaviji iz koje su avioni polijetali bukvalno iz tunela izgrađenog usred brda.
Kada je NATO 27. аprilа 1999. u tri nаvrаtа bombаrdovаo аerodrom Golubovci, posebno mu je bio interesantan podzemni objekаt аerodromа u Šipčаniku.
,,Tada se u njemu nаlаzilo 26 аvionа rаznih tipovа, među kojimа i svih sedаm аvionа G-4 super Galeb iz аkro-grupe Leteće zvijezde. Svi su izgoreli, kada su avioni NATO-a probili rupu na gornjem sloju zemlje i kamena specijalnim bombama za izazivanje tektonskih poremećaja”, sjeća se Grahovac.
Treći nivo zaštite bila su armirano-betonska skloništa za avione i ljudstvo. Imali su ih svi aerodromi. Svaki avion imao je svoje armirano-betonsko sklonište.
Primjer grandioznog podzemnog odbrambenog projekta SFRJ predstavlja i lavirint uklesan u stijene ostrva Visa duži od 70 kilometara, u kome je 45 dana moglo u potpunoj izolaciji da boravi više od 5.000 vojnika. Danas je potpuno napušten.
Odbrana od Varšavskog pakta
Objašnjavajući razloge zbog kojih je Jugoslavija gradila skupe podzemne vojne aerodrome i druge objekte Blagoje Grahovac za Monitor kaže:
,,Podloga za priču o podzemnim aerodromima u suštini se nalazi u doktrinama koje su važile u vrijeme hladnog rata. Dakle, poslije formiranja Varšavskog ugovora 1955. godine, pa nadalje. U razradi tih doktirna posebnu važnost imala je vojna intervencija zemalja Varšavskog ugovora 1968. godine u Čehoslovačkoj. Zbog doktrine ograničenog suvereniteta, koja je važila u Varšavskom ugovoru, nijedna država, koja je mogla biti potencijalna žrtva takve doktrine, nije mogla ostati mirna, ravnodušna. Postojala je i doktrina isturene odbrane – nestabilno stanje držati što dalje od granica Sovjetskog Saveza kako bi se sačuvao tzv. idilični mir unutar SSSR-a. Tu doktrinu Rusija nije napustila ni do danas. U Varšavskom ugovoru postojala je i doktrina ograničenog nuklearnog rata, koju Sovjetski Savez takođe nikada nije napustio”.
Varšavski pakt ili Varšavski ugovor bio je vojni savez država istočnog bloka, koje su ga organizovale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta na Zapadu 1949. godine. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov 1955. i potpisan je u Varšavi. Sve komunističke države Evrope bile su potpisnice, osim SFRJ. Članice pakta su se obavezale da će jedna drugu potpomagati ukoliko ijedna bude napadnuta. Samo godinu kasnije ugovor je prekršen prilikom sovjetske invazije na Mađarsku.
„Zbog navedenih strategije Varšavskog ugovora, druge države morale su se pripremati za odbranu. Jugoslavija je za to gradila posebne objekte za smještaj borbene tehnike. Pošto je ograničeni nuklearni rat bio sastavni dio strategije oružane borbe Varšavskog ugovora zbog toga su idejna rješenja za uređenje teritorije i infrastrukture tražena i nalažena na Zapadu. Za to se malo zna. Posmatrano sa današnje distance izgradnja podzemnih aerodroma može izgledati nerealna i neracionalna. Međutim, u vremenu hladnog rata, kada se gubitak suvereniteta i teritorije mogao desiti u trenutku, to je bio razuman potez”, kaže Grahovac.
U svom dugogodišnjem vojničkom životu – u avijaciji koja je uvijek bila u prvom ešalonu odbrane, Grahovac je tri puta doživio povišene mjere borbene gotovosti, koje su prvocirale situacije sa Zapada.
„To se prvenstveno odnosi na Osimske sporazume oko tršćanske krize, ali nikad to nije bilo jakog intenziteta. No, kad je riječ o procjenama ugrožavanja sa Istoka – mjere povišene borbene gotovosti bile su nužne u više navrata. Ne treba zaboraviti da je Kominterna još 1925. godine izdala rezoluciju u kojoj se kaže da je Jugoslavija versajska tvorevina i da je treba rasturiti. Za tu rezoluciju malo ko zna. Čak je i Komunistička partija Jugoslavije dobila tu rezoluciju i zadatak da rasturi Jugoslaviju. Takođe treba podsjetiti da niko tako nije osudio sovjetsku invaziju na Čehoslovačku kao Jugoslavija i Josip Broz Tito. Tada je i Jugoslaviji prijetio izuzetno veliki rizik od agresije na njenu teritoriju. Zato je u Jugoslaviji izvršena mobilizacija vrlo visokog stepena. Tada je imala preko milion ljudi pod oružjem, spremnih da se soprotstave invaziji u septembru 1968. godine. Predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev tada je izgovorio pakosnu prijetnju: „Pustićemo Jugoslaviju još deset do petnaest godina da se sama muči, a onda će ona samoj sebi doći glave!” Nikada od 1925. godine NKVD taj zadatak nije stavio van snage, kao ni kasnije KGB, a to traje i danas”, tvrdi Grahovac.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari

Saobraćajna nesreća kod Hrama Hristovog Vaskresenja pokrenula je lavinu dezinformacija o terorizmu, na koje su se upecali i pojedini crnogorski mediji, šireći opasne poruke
Iako je ljetnja sezona poznata po tabloidnim dezinformacijama o ajkulama i kitovima u crnogorskom moru, protekle sedmice su crnogorski i regionalni mediji pisali o terorizmu u Podgorici. Terorizam je, sudeći po naslovima i objavama na društvenim mrežama, uperen protiv podgoričkog Hrama Hristovog Vaskresenja i pravoslavnog življa.
Sve je počelo kada je Jelena Radonjić (44) automobilom probila rampu kod hrama, povrijedila dvije osobe i vozila dok nije slupala automobil. Radonjićeva je sjutradan zadržana u Kliničkom centru Crne Gore na opservaciji. U saopštenju policije piše da je državljanku Turske Kurshu Borben (44) zadobila teške povrede i da je zadržana u Kliničkom centru, dok je Jovana Radović (22) zadobila lakše tjelesne povrede.
“Žensko lice koje je upravljalo predmetnim vozilom je bilo dezorjentisano, nije moglo reprodukovati događaj, te je kako njoj, tako i još dvoje lica koja su ovom prilikom zadobila povrede, ukazana ljekarska pomoć. Ona je zadržana u Kliničkom centru Crne Gore na opservaciji, zatim oštećena strana državljanka je zadobila teške povrede i ona je takođe zadržana u Kliničkom centru, dok je druga oštećena zadobila lakše tjelesne povrede”, saopšteno je iz policije.
Protekao je cijeli dan dok policija nije saopštila uzrok nesreće, što je bilo dovoljno za spekulacije na društvenim mrežama. I dok su društvene mreže i dalje neregulisane, mediji, koje veže zakon i etički kodeks, na gotovo isti način su izvještavali o „terorizmu ispred hrama“. Po njima terorizam je posljedica pisanja procrnogorskih medija i diskursa opozicionih političara protiv Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Navodno je religijski fanatik sjeo za volan i krenuo na vjernike druge religijske konfesije. Samo je premisa u ovoj priči već u početku klimava. Počiniteljka je ovaj čin učinila u kasnim večernjim časovima, kada na platou ispred hrama nije najveća gužva, na dan kada nije bilo velikog okupljanja ili vjerskog praznika u toj vjerskoj instituciji, što se kosi sa terorističkim aktima koji su uglavnom usmjereni na velika okupljanja.
Situaciju je dodatno začinilo to što se ime i prezime počiniteljke poklapalo sa identitetom službenice cetinjske opštine. Njena fotografija i podaci iz privatnog života cijele noći širili su se po društvenim mrežama.
Cetinjanka Jelena Krstova Radonjić reagovala je sjutradan demantujući ove navode. Kaže da su korisnici društvenih mreža nakon incidenta iznijeli neistinite, maliciozne i uvredljive komentare zbog kojih se ona i njena porodica osjećaju ugroženo.
„Obraćam se javnosti zbog brojnih neprijatnosti koje sam pretrpjela, kao i zbog velikog broja poziva koje sam primila. Cijela situacija me je duboko uznemirila, a dodatni stres i zabrinutost osjetili su i članovi moje porodice”, saopštila je Radonjić.
Policija je tek ujutru upozorila građane da se suzdrže od komentara i da događaj nema veze sa terorizmom.
“Apelujemo na građane da se suzdrže od negativnih komentara i objava kojima dodatno uznemiravaju javnost, a naročito uzimajući u obzir mjesto gdje se dogodio događaj, te da ovo krivično djelo, kao ni sama posljedica nemaju obrise planiranog akta nasilja imajući u vidu da se izvršilac nalazi u specifičnim okolnostima, da je zbrinuta u KCCG na ukazivanje ljekarske pomoći”, saopšteno je iz policije.
Kada je riječ o medjima, najdrastičniji je bio slučaj direktora podgoričkog javnog servisa „Gradska TV“ Vladimira Otaševića koji je upozorio na ovaj događaj na društvenim mrežama, označavajući ga terorizmom. On je za to okrivio „paranoju“ političara i medija.
„Terorizam u Podgorici, zbog, po svemu sudeći, paranoje i mržnje koju šire pojedini političari i kolege iz medija…“, napisao je Otašević na svom fejsbuk profilu.
Nakon saopštenja policije i pitanja novinara blago je izmijenio svoj post, pa je počeo upitnom zamjenicom „da li je ovo“, kako bi izbjegao situaciju u kojoj nešto tvrdi, već u novonastalim okolnostima postavlja pitanje. Na pitanja „Vijesti“ na osnovu čega je prije dvije noći procijenio i objavio da se radi o terorizmu i da li je bilo profesionalno, etički i moralno da kao direktor lokalnog javnog emitera donosi zaključke prije nego što dozna sve činjenice u vezi sa tim događajem, Otašević je odgovorio pitanjem:
“Poštovani kolega, šta je sporno u komentaru, kad svi znamo da se u medijima u Crnoj Gori već duže vrijeme širi paranoja i mržnja. Evo Vaše ‘Vijesti’ prije dvadesetak dana su objavile tekst u kojem se pominje opasnost od terorizma u Crnoj Gori, sa druge strane pojedini mediji, kao što je portal ‘Aktuelno’, bez ikakve posljedice targetiraju jednu vjersku zajednicu”, tvrdi Otašević.
Glavni i odgovorni urednik platforme Raskrinkavanje.me Darvin Murić kaže da s obzirom na to da smo u posljednje vrijeme svjedočili zločinima kakvi su mnogo za kontinent, a ne za državu kakva je Crna Gora, može se reći da mediji i oni koje politika postavlja da njima upravljaju, nijesu naučili lekciju kako treba izvještavati u delikatnim momentima. Smatra da komentari poput Otaševićevog mogu “nestabilno društvo gurnuti u događaje koje ne želimo da vidimo” i da to moraju znati svi koji sebe nazivaju novinarima:
“Navikli smo na političare koji tvituju brže nego što razmišljaju i daju sebi ulogu forenzičara, vještaka, psihologa i patologa i svoje mjesto na javnoj sceni traže izazivanjem panike, ali ako njih već niko ne poziva na odgovornost, medije koji ne postupaju profesionalno u momentima kada osoba ulijeće automobilom u pješake bi stvarno neko morao, bili oni u privatnom ili vlasništvu nas građana ”, ističe Murić.
Direktor Media centra Goran Đurović kazao je da je Otašević “ishitrenom izjavom povodom incidenta, koji se desio u blizini hrama Hristovog vaskrsenja, pokazao da se na čelu Gradske RTV nalazi osoba koja ima vrlo sumnjivo novinarsko znanje”. Podsjetio je da je u ovakvim situacijama neophodna dodatna doza opreznosti u izjavama.
“Objaviti neprovjerenu informaciju da se radi o terorističkom aktu i još optužiti političare i medije da šire ‘paranoju i mržnju’, je u najmanju ruku skandalozno. Otašević se trenutno nalazi na funkciji direktora javnog medijskog servisa RTV Podgorica i time je njegova izjava dodatno problematična, jer ukazuje na sklonost ka objavljivanju neprovjernih infomacija, bez potvrde kod zvaničnih organa”, izjavio je Đurović.
Iz Sindikata medija Crne Gore su kazali da ne komentarišu “način na koji mediji i njihovi predstavnici izvještavaju o pojedinim događajima”. Ukazali su da prejudiciranje okolnosti pod kojima su se desili događaji mogu da izazovu uznemirenje u javnosti.
“…Kako bismo na taj način ostavili prostor esnafskim udruženjima. Sa pozicije najveće medijske organizacije ovog tipa u Crnoj Gori, uvijek apelujemo na koleginice i kolege da poštuju Kodeks i etička načela, koja su tu kako bi napravila razliku između medijskih profesionalaca i drugih kreatora sadržaja i pružila javnosti kredibilne informacije”, izjavili su.
Odbornik Demokratske partije socijalista (DPS) u Skupštini Glavnog grada Andrija Klikovac kazao je da je objava direktora Gradske televizije “najbolji dokaz neprofesionalnosti, neobjektivnosti i njegove loše namjere”. On je pozvao upravu Glavnog grada, da nakon ovakvog ispada i mnogih dokaza lošeg poslovanja, smijeni Otaševića.
Ako je vrijeme u Crnoj Gori išta pokazalo, to je da su razni otaševići imuni na smjene. Pogotovo ako je riječ o neracionalnom trošenju novca ili povredi nečijih prava.
Nadležne institcuije a ne „fejsbuk lovci na teroriste“
Darvin Murić kaže da, iako je policija rekla da nema obrisa planiranog akta nasilja, pa čak i zamolila građane da ne pišu koješta po društvenim mrežama, trebalo bi neko da to kaže i medijima.
“Budite sigurni da ćete narednih dana čitati tumačenja i mišljenja događaja za čije tumačenje su nadležni policija, tužilaštvo i sud. Nikako nisu nadležni Fejsbuk stručnjaci, portali koji su fabrike dezinformacija, a ni politički postavljeni novinari/direktori koje plaćamo svi mi, a koji proglase sebe stručnjacima za nacionalnu bezbjednost, kao da su lično lovili Osamu Bin Ladena, pa onda prikrivaju dizanje panike brisanjem ili promjenom Fejsbuk statusa. Prelazak iz novinarske u direktorsku stolicu ne garantuje ubrzani kurs znanja o terorizmu, ali bi trebalo da garantuje da se za svaku riječ mora snositi odgovornost, pa makar ona i bila promijenjena, a naročito kada ta riječ može imati ozbiljne posljedice”, upozorava Murić.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
POLA GODINE OD ZLOČINA NA CETINJU: Bez odgovora i odgovornosti

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Ima li osnova da se protiv nekog policijskog službenika ili starješine pokrene istraga zbog propusta tokom masovnog zločina na Cetinju početkom ove godine, utvrdiće cetinjsko Osnovno tužilaštvo nakon što se upozna sa nalazom Unutrašnje kontrole MUP-a. Taj nalaz nedostupan je javnosti
Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo ispitaće da li je neko od policijskih službenika napravio propust 1. januara ove godine, kada je Aco Martinović šest sati sijao smrt po Cetinju, bježeći od policije, nakon čega je presudio sebi.
„Kod Osnovnog državnog tužilaštva u Cetinju dana 26.6.2025.godine, formiran je predmet po osnovu Izvještaja MUP-a Odjeljenja za unutrašnju kontrolu policije od 20. juna 2025.godine, sačinjenog u postupku unutrašnje kontrole postupanja policije povodom tragičnog događaja koji se dogodio 1.1.2025.godine na Cetinju, u kojem je smrtno stradalo 13 lica, dok su tri lica zadobila tjelesne povrede nanijete projektilom iz vatrenog oružja“, saopšteno je iz tog tužilaštva. „ Zbog kratkog vremenskog perioda koji je protekao od zaprimanja naznačenog Izvještaja MUP-a, Odjeljenja za unutrašnju kontrolu policije i nedovoljnog broja tužilaca koji postupaju u ovom tužilaštvu (jedna državna tužiteljka koja je istovremeno i rukovoditeljka ovog tužilaštva), nijesmo bili u mogućnosti sagledati činjenično stanje u dostavljenom Izvještaju“, navode iz cetinjskog Osnovnog državnog tužilaštva (ODT).
Ima li osnova da se protiv nekog policijskog službenika ili starješine pokrene istraga, cetinjsko tužilaštvo će ocijeniti nakon što se detaljno upozna sa nalazom Unutrašnje kontrole. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova nijesu saoppštili javnosti rezultate Unutrašnje kontrole, te da li su oni pokazali propuste u postupanju policijskih službenika.
Vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović saopštio je 20. maja na skupštinskom Odboru za bezbjednost da je masovno ubistvo na Cetinju bilo nepredvidivo, i da nije moglo da se spriječi.
„Braniti istinu nije teško, ali jeste one mehanizme koje se ne mogu odbraniti – a to je nasljeđe. Bezbjednosni sektor je naslijeđen i nije bio spreman za velike izazove sa kojima se suočavala policija. Događaj iz 2025. bio je nepredvidiv, nije se moglo proaktivno postupati i spriječiti posljedica, već je policija nastupala nakon počinjenog krivičnog djela“, kazao je Šćepanović, tvrdeći da je krvavi pir na Cetinju 1. januara trajao pola sata.
Ono što je Šćepanović tada naglasio, a što dobar dio javnosti upravo problematizuje, je to što su službenici policije „uspjeli u nekih šest sati da izoluju osumnjičenog i stave ga pod opsadu“
„ Tada je imao dva rješenja – da se preda ili da izvrši samoubistvo”, rekao je Šćepanović na sjednici Odbora.
Za Martinovića se, na osnovu dokaza, kazao je direktor UP, može kazati da je bio antisocijalan, imao prijeku narav, bio agresivan ali i da su preživjeli svjedočili kako su dugi niz godina trpjeli njegovo sebično ponašanje.
“Imam komunikaciju sa porodicama žrtvi. Uzimajući sve u obzir, mi ne možemo odgovoriti na pitanje zbog čega se desio ovaj slučaj”, poručio je Šćepanović.
Ogovora na to pitanje nema ni šest mjeseci kasnije. Nije ga dalo ni Više državno tužilaštvo koje je rukovodilo istragom. Početkom juna medijima je dostavljeno zvanično saopštenje u kojem se između ostalog navodi da je utvrđeno da niko, mimo počinioca, „nije doprinio ovom tragičnom događaju“.
„Tokom izviđaja preduzete su brojne radnje u cilju potpunog rasvjetljavanja predmetnog događaja i utvrđeno je da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka u odnosu na lice A.M., koje je lišilo života trinaest osoba, građana Cetinja, s obzirom na to da je, nakon što je lišio života trinaest lica na pet različitih lokacija, isti počinio samoubistvo. Takođe, ocjenom prikupljenih dokaza utvrđeno je da ne postoji osnov sumnje ili bilo kakva indicija da je bilo koje drugo lice na bilo koji način doprinijelo ovom tragičnom događaju, piše u saopštenju tužilaštva.
Istraga nije dala odgovore ni na neka druga pitanja, recimo – na koji način i od koga je Martinović nabavio oružje i municiju koje je imao u ilegalnom posjedu.
Masovni zločin na Cetinju počinjen je nelegalnim oružjem, a Martinović koji je počinio zločin pred kojim je drugi put za dvije i po godine zanijemila Crna Gora, već je zbog nelagalnog oružja imao problem sa zakonom 2022.godine kada mu je oduzeto oružje za koje nije imao dozvolu. Nepravosnažno je zbog tog djela krajem 2024. osuđen na tri mjeseca.
Nakon ovogodišnjeg masovnog ubistva, baš kao i nakon zločina u Medovini 2022. kada je Vuk Borilović ubio 10 osoba iz puške koju je policija od cetinjske filijale MUP-a tražila da mu se oduzme, institucije ćute mjesto da se suoče sa problemima u sistemu i neogovornim pojedincima unutar njega.
Nekoliko dana nakon počinjenog masovnog ubistva uslijedili su protesti i blokade saobraćajnica na koje su pozivali studenti grupe “Kamo śutra”, tražeći smjenu čelnika sektora za bezbjednost zbog, kako su kazali, propusta policije u slučaju zločina na Cetinju 1. januara. Premijer Milojko Spajić i ostali članovi Vlade odbili su zahtjeve strudenata i građana, poručujući da je ostavka čin moralne i objektivne odgovornosti. Uslijedili su višemjesečni pritisci na studente, pokušaj obesmišljavanja njihove borbe, a vrh sistema bezbjednosti učinio je sve da studente i proteste prikaže kao politički motivisane. Borba studenata nije uspjela. U aprilu su odustali od nje.
Istina o počinjenom zločinu i odgovornosti se guši, baš kao i borba članova porodica ubijenih u Medovini 2022.godine, koji se više mjeseci svakodnevno okupljaju na Kruševom ždrijelu tražeći odgovore. Umjesto odgovora, stigao je Prijedlog zakona o javnim okupljanjima i javnim priredbama, koji je vlast nedavno predložila.
Svetlana ĐOKIĆ
Komentari
Izdvojeno
IZAZOVI SAMOHRANIH RODITELJA U CRNOJ GORI: Između stigme i potrebe za sistemskom podrškom

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Iako je samohrano roditeljstvo sve prisutnije, sistem ne prepoznaje potrebe samohranih roditelja i ne pruža im adekvatnu zaštitu. Potrebne su hitne promjene u zakonodavstvu, bolje informisanje i osnaživanje zajednice kako bi se unaprijedio kvalitet života i dostojanstvo samohranih roditelja i njihove djece
Samohrano roditeljstvo je sve prisutniji oblik porodične strukture i u Crnoj Gori. Ipak, ta realnost i dalje je opterećena snažnom društvenom stigmom, institucionalnim barijerama i pravnim nedorečenostima koje otežavaju položaj samohranih roditelja i njihove djece. Prema ocjeni sagovornica Monitora iz različitih profesija, institucionalna podrška za samohrane roditelje je neadekvatna. Socijalne službe, obrazovni sistem i tržište rada ne prepoznaju kompleksne izazove takvih porodica. Djeca koja rastu u njima mogu biti izložena stigmatizaciji, dok roditelji, posebno žene, trpe zbog nefleksibilnih radnih uslova, niskih prihoda i slabih mehanizama socijalne zaštite. Poseban problem je to što Crna Gora još nema jedinstveni registar samohranih roditelja. To otežava kreiranje ciljanih politika zasnovanih na validnim podacima.
Kako za Monitor kaže mr socioloških nauka Mirjana Popović, na osnovu dostupnih podataka stopa siromaštva kod samohranih roditelja iznosi 35 odsto što je znatno iznad nacionalnog prosjeka. Preko 60 odsto djece samohranih roditelja je u riziku od siromaštva, a tek 27 odsto samohranih roditelja uspijeva da ostvari plaćanje alimentacije putem sudskih presuda. U svim podacima dominiraju žene kao samohrani roditelji ( od 80 do 85 odsto slučajeva).
Prema riječima Popović, tradicionalni patrijarhalni narativi stigmatizuju samohrane majke (etički “manjkave”) i samohrane očeve (“heroje”), stvarajući društvene i psihološke barijere. Razlike u doživljaju muških i ženskih samohranih roditelja, ukazuje ona, prozilaze iz kulturnih, ekonomskih i ukupnih društvenih faktora.
“Sociološki gledano, samohrani roditelj je osoba koja samostalno brine o djeci bez aktivnog prisustva drugog roditelja u svakodnevnom životu. Uzroci samohranog roditeljstva mogu biti različiti: razvod, smrt partnera, vanbračna trudnoća, napuštanje porodice, porodično nasilje, odluke o roditeljstvu bez partnera… Postoje i razlike u doživljaju muških i ženskih samohranih roditelja, pri čemu žene češće preuzimaju roditeljsku ulogu i suočavaju se sa većim pritiscima i predrasudama zajednice u kojoj žive”, kaže ona za Monitor.
Objašnjava da samohrane roditelje, naročito žene, poslodavci nerijetko vide kao “rizične” zbog obaveza prema djeci. “Obrazovanje i socijalne službe sistema često ne prepoznaju specifične potrebe samohranih roditelja, a pristup vrtićima, finansijskoj pomoći i drugim resursima može biti ograničen”, kaže.
Sagovornica Monitora podsjeća da djeca iz takvih porodica u obrazovnom sistemu mogu biti izložena stigmatizaciji, socijalnoj izolaciji, vršnjačkom nasilju, dok je u zdravstvenom sistemu vidljiv nedostatak podrške mentalnom zdravlju samohranih roditelja. Prema njenim riječima, stigmatizacija roditelja koji traže pomoć ukazuje na institucionalnu zapostavljenost, teži pristup dodatnim zdravstvenim uslugama koje se plaćaju, postojanje obrazaca koji su bazirani na modelu dva roditelja. Ona ukazuje i da samohrani roditelji nižeg obrazovnog i socioekonomskog statusa ili samohrani roditelji koji dolaze iz ruralnih sredina nijesu adekvatno informisani o svim pravima, uslugama i mogućnostima koje sistem pruža.
Podsjeća da u Crnoj Gori ne postoji cjelovito, sistemsko nacionalno istraživanje o porodici, pa nema ni zvaničnih podataka o promjenama u porodičnim i rodnim ulogama, funkcijama i vrijednostima od 1980-ih do danas. Zbog toga je,kaže, upitno na osnovu kojih podataka se donose nacionalne politike vezane za porodicu.
“Neophodne su promjene u zakonodavstvu, povećanje ekonomskih olakšica, edukacija i javne kampanje, kao i veća podrška zajednice i institucija. Obrazovanje ima ključnu ulogu u borbi protiv predrasuda, promovišući prihvatanje različitih porodičnih modela i isticanje važnosti ljubavi i podrške u porodici” , objašnjava.
Ona poručuje da “samohrano roditeljstvo nije socijalna devijacija već realnost modernog društva”. Zaključuje da “društvene norme, rodni stereotipi i institucionalne barijere često otežavaju život tih porodica, pa je zbog toga uloga države, obrazovanja, medija i zajednice ključna u rušenju predrasuda i kreiranju pravednijeg društva”.
Problemi samohranih roditelja sa pravne strane su, kaže za Monitor advokatica Maja Živković, što ih sistem vrlo slabo prepoznaje i daje vrlo malo olakšica. Sistematski, tvrdi ona, “nije dovoljno i adekvatno definisano ni to šta jeste samohrani roditelj”.
“Najveći problem trenutnog pravnog okvira, koji je zreo za ozbiljnu promjenu, je sporost sistema. Svaka pravna zaštita je krajnje spora, što je iscrpljujuće u svakom pogledu. Prvenstveno se sporo ustanovljava i postupa u skladu sa onim što je najbolji interes djeteta, što može imati dalekosežne posljedice po razvoj djeteta, a protok vremena gotovo uvijek donese neke negativne posljedice. Svakako, to utiče i na samog roditelja, iscrpljuje ga mentalno, finansijski i oduzima ogromno vrijeme i energiju”, kaže.
I ona ukazuje na nedostatak olakšica na radnom mjestu za samohrane roditelje i usklađivanje uslova rada sa njihovim mogućnostima. Objašnjava da je to naročito teško zbog činjenice da “besplatna pravna pomoć samohranim roditeljima je ograničena, jer nemaju svi pristup toj vrsti podrške”.
Falinke sistema pokušavaju da bar djelimično nadomjeste iz NVO “Mama i ja”, koja se bavi pružanjem pravne pomoći i podrške samohranim roditeljima. Kako objašnjava Neda Bogavac iz te NVO, podrška se sastoji u pružanju informacija o pravima i institutima zaštite, ali i kroz različite akcije, kako bi se samohrani roditelji izborili sa izazovima. Iz tog udruženja ocjenjuju da bi samohranim roditeljima mnogo pomogli “obavezni protokoli centara za socijalni rad (CSR) o postupanju prema samohranim porodicama”. Takođe, kaže Bogavac, i “uvođenje obaveznih edukacija za sudije i CSR o ranjivosti samohranih roditelja i djece iz samohranih porodica.”
Prema njenim riječima, sačuvati dostojanstvo samohrane porodice bilo bi moguće kroz promjene u zakonodavstvu u domenu radnih prava i porodičnog prava, kroz bolje definisanje radnih prava, prava u oblasti socijalne i dječije zaštite, kroz subvencije, poreske olakšice, edukacije i javne kampanje, podršku zajednice i NVO, a posebno kroz reorganizaciju psihološke i socijalne usluge, reformu zakonodavstva i obrazovanja…
“Obrazovanje je jedno od najmoćnijih alata u borbi protiv stereotipa i predrasuda. Naš zadatak je da vaspitavamo generacije koje poštuju različitost i razumiju da vrijednost porodice leži u ljubavi, podršci i brizi koju članovi porodične zajednice pružaju jedni drugima, a da porodica nekada nije porodica čak i ako formalno ispunjava sve kriterijume da to bude. Dakle, samohrana porodica je porodica i kao takvu je treba institucionalno štititi i osnaživati kako bi uspješno prevazilazila izazove jednoroditeljstva”, objašnjava Bogavac.
Iz te NVO smatraju da treba najprije napraviti sveobuhvatnu analizu važećeg zakonskog okvira i uporedne prakse, i uložiti napora za prevazilaženje kolizija i neadekvatnih normi kroz pozitivne propise koji uređuju institut samohranog roditeljstva. Bogavac kaže da, kako bi se kroz pozitivne propise dalje uspostavio snažan sistemski pristup institucionalne podrške i zaštite samohranih porodica, najprije je važno konkretno i nedvosmisleno normirati samohrano roditeljstvo. Odmah zatim i formirati kancelarije sa kreativnim prostorom kao platforme oslonca u svakoj opštini u Crnoj Gori.
NVO Mama i ja je, između ostalog, tokom školske 2024/2025. godine subvencionisala besplatan boravak djece samohranih roditelja u kolašinskom vrtiću, kao i produženi boravak u kolašinskoj osnovnoj školi u tom gradu. Potpomognuti sredstvima Opštine Kolašin, pokrenuli su javni dijalog o izazovima samohranog roditeljstva u Crnoj Gori koji će, kako najavljuju, kroz dvije panel diskusije i nekoliko stručno vođenih radionica dati precizne odrednice o tome na koji način je potrebno normirati i osnaživati samohrano roditeljstvo.
“Naš cilj je da doprinesemo osnaživanju, edukaciji, boljoj informisanosti i da pružimo podsticaj samohranim roditeljima i njihovoj djeci da učestvuju u predlaganju izmjena postojećih propisa i procesa. Moramo prevazići koncept pojedinačnog pristupa i žaljenja samohranih roditelja, kao i jednokratnog pružanja podrške, jer samohrano roditeljstvo je status ili, bolje reći, stanje samohrane porodice u sociološkom, psihološkom, materijalnom i pravnom smislu. Taj status je trajan, i samo je po sebi preopterećen izazovima. Potrebno mu je osnaživanje umjesto sažaljenja i žaljenja”, poručuje Bogavac.
Iz te NVO pozivaju samohrane roditelje da posjete sajt udruženja na adresi www.nvomamaija.me, da se registruju u rubrici “umrežavanje” i prihvate podršku volontera i stručnjaka registrovanih na sajtu. Takođe, putem linka u kontakt formi sajta mogu se pridružiti viber zajednici u kojoj na dnevnom nivou samohrani roditelji sa stručnjacima razmenjuju iskustva.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
FOKUS4 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja