Povežite se sa nama

OKO NAS

VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne podzemnog svijeta

Objavljeno prije

na

sipcanik

Jugoslavija je imala četrdesetak objekata strateške namjene, među kojima i nekoliko podzemnih aerodroma koji su bili najveća vojna tajna. O njima se u javnosti do danas ispredaju fantastične priče, a posebno su atraktivni bili aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina kod Prištine, uz podzemni vojni objekat Šipčanik kod Titograda. Ekonomisti tvrde da je za njih potrošeno blizu devedeset milijardi dolara, a samo u Željavu četiri i po milijarde, koliko bi koštao autoput kroz cijelu Jugoslaviju. Bili su locirani u svim jugoslovenskim republikama.

„Sve vojne aerodrome u bivšoj Jugoslaviji poznajem dobro. Na svaki sam slijetao više puta i bio u njihovim objektima. Prvi nivo od tri nivoa zaštite bili su aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina pored Prištine. Njih karakteriše to da su rađeni zajedno sa vanjskom infrastrukturom kao odgovor na doktrine iz vremena hladnog rata – strategiju ograničenog suvereniteta i strategiju ograničenog nuklearnog rata”, objašnjava za Monitor Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike.

Aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom u Jugoslaviji i među najvećim u Evropi. Tehnički i tehnološki bio je obezbijeđen od snažnih nuklearnih udara. Četiri velika ulaza zatvarala su čelična vrata debljine jedan metar. Vrata su težila 100 tona i hermetički su zatvarala galerije da izdrže direktan pogodak nuklearnog projektila. Prostorije u unutrašnjosti kompleksa bile su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.

„Bio je neosvojiv i za dva uzvratna udara. Prva vrata mogla su izdržati nuklearni udar od dvadeset kilotona, a zbog lomljenja udarnog talasa druga vrata, iste otpornosti, mogla su izdržati udar od sto kilotona, a treća udar od čak petsto kilotona”, kaže Grahovac.

Željava je sve do 1992. godine bila najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a i u Evropi. Za njenu gradnju korišćen je model iz Švedske, koja je tada bila najpoznatija država po gradnji podzemnih aerodroma. Lociran je na granici BiH i Hrvatske, u podnožju planine Plješevice. Građen je od 1959. do 1968. godine, kada je ubrzano otvoren, zbog sovjetske invazije na Čehoslovačku.

Građen je vizionarski – za 21. vijek. Cio kompleks su gradila isključivo domaća preduzeća. Taktičko-tehničke osobine bile su impresivne. Tri podzemne galerije za smještaj 58 aviona, a po nezvaničnim izvorima moglo se smjestiti 80, pa čak i do 120 aviona MIG-21. Letenje sa tog aerodroma bio je veliki izazov za svakog pilota.

„Unutra je bilo obezbijeđeno sve za normalno funkcionisanje potpuno autonomno od spoljnog svijeta – vazduh, hrana, pogonska i ubojna sredstva, zdrastvena zaštita, a imao je čak i mrtvačnicu. Sve je bilo urađeno humano, a ne tako da bi čovjeku taj ambijent postao neizdrživ. Nije to bila raskoš, već je sve bilo spakovano tako da čovjek nikad nije bio sam što se tiče komunikacije, nego je uvijek mogao razmijeniti i pozitivnu i negativnu energiju sa nekim drugim. To je bio fenomen tih objekata”, opisuje unutrašnjost Željave Blagoje Grahovac.

U medijima su piloti ranije svjedočili da se unutra nalazio veliki restoran koji je odjednom mogao da primi 1000 ljudi, oko 200 pilota i 500 mehaničara, kao i goste.

Samo je Josip Broz Tito smio da fotografiše njegovu unutrašnjost. U njega se ulazilo sa propusnicom, koja je imala crvenu dijagonalnu traku.

„Borbena upotreba tog objekta takođe je bila fenomenalno riješena. Ispod planine izlijeće avion i za njim se zatvara sistem vrata tako da se kako avion odmiče samo kroz jedna vrata mogao pomiješati vazduh sa vazduhom iz okoline, ali su ga munjevito eleminisali vrlo jaki prečistači. Aerodrom je imao tri piste za polijetanje i slijetanje. Vani su bili i radari bez posade, a davali su signal komandi, koja se takođe nalazila pod zemljom”, kaže Grahovac.

Aerodrom je imao moćne elektronske oči i uši – sedam radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara i bio najskuplji sistem u JNA. Britanskim radarima S-613, dometa većeg od 400 kilometara, nadgledana je gotovo cijela teritorija Italije, Austrije i dobar dio Mađarske.

Krajem 1992. bivša JNA je prije povlačenja minirala i onesposobila Željavu sa, kako se tvrdi, 56 tona eksploziva. Onda je i zub vremena učinio svoje. Danas su tamo ruševine.

Po riječima stručnjaka, jedini aerodrom koji se mogao porediti sa Željavom, iako dosta manji, je Slatina kraj Prištine, sa radarskim centrom na planini Goleš. Izdržao je bombardovanje najtežim američkim projektilima 1999. bez većih oštećenja.

„Željeva je mogla da primi tri eskadrile i svu logistiku koja je obezbjeđivala krug od trideset kilometara, a prištinski dvije eskadrile”, kaže Grahovac.

Pored ova dva aerodroma – prve linije odbrane, drugi nivo zaštite bili su aerodromi takođe sa podzemnim galerijama i uslovima za zaštitu od nuklearnog udara.

„Drugi nivo bile su podzemne galerije u Podgorici, Mostaru i Splitu, ali sa manjom autonomijom vazduha, vode i hrane. Na primjer, u njima nije bilo uslova za pripremanje hrane nego se nosila suva hrana”, objašnjava Grahovac.

Pored aerodroma u Bihaću i Prištini, aviobaza u Šipčaniku bila je jedina u bivšoj Jugoslaviji iz koje su avioni polijetali bukvalno iz tunela izgrađenog usred brda.

Kada je NATO 27. аprilа 1999. u tri nаvrаtа bombаrdovаo аerodrom Golubovci, posebno mu je bio interesantan podzemni objekаt аerodromа u Šipčаniku.

,,Tada se u njemu nаlаzilo 26 аvionа rаznih tipovа, među kojimа i svih sedаm аvionа G-4 super Galeb iz аkro-grupe Leteće zvijezde. Svi su izgoreli, kada su avioni NATO-a probili rupu na gornjem sloju zemlje i kamena specijalnim bombama za izazivanje tektonskih poremećaja”, sjeća se Grahovac.

Treći nivo zaštite bila su armirano-betonska skloništa za avione i ljudstvo. Imali su ih svi aerodromi. Svaki avion imao je svoje armirano-betonsko sklonište.

Primjer grandioznog podzemnog odbrambenog projekta SFRJ predstavlja i lavirint uklesan u stijene ostrva Visa duži od 70 kilometara, u kome je 45 dana moglo u potpunoj izolaciji da boravi više od 5.000 vojnika. Danas je potpuno napušten.

Odbrana od Varšavskog pakta

Objašnjavajući razloge zbog kojih je Jugoslavija gradila skupe podzemne vojne aerodrome i druge objekte Blagoje Grahovac za Monitor kaže:

,,Podloga za priču o podzemnim aerodromima u suštini se nalazi u doktrinama koje su važile u vrijeme hladnog rata. Dakle, poslije formiranja Varšavskog ugovora 1955. godine, pa nadalje. U razradi tih doktirna posebnu važnost imala je vojna intervencija zemalja Varšavskog ugovora 1968. godine u Čehoslovačkoj. Zbog doktrine ograničenog suvereniteta, koja je važila u Varšavskom ugovoru, nijedna država, koja je mogla biti potencijalna žrtva takve doktrine, nije mogla ostati mirna, ravnodušna. Postojala je i doktrina isturene odbrane – nestabilno stanje držati što dalje od granica Sovjetskog Saveza kako bi se sačuvao tzv. idilični mir unutar SSSR-a. Tu doktrinu Rusija nije napustila ni do danas. U Varšavskom ugovoru postojala je i doktrina ograničenog nuklearnog rata, koju Sovjetski Savez takođe nikada nije napustio”.

Varšavski pakt ili Varšavski ugovor bio je vojni savez država istočnog bloka, koje su ga organizovale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta na Zapadu 1949. godine. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov 1955. i potpisan je u Varšavi. Sve komunističke države Evrope bile su potpisnice, osim SFRJ. Članice pakta su se obavezale da će jedna drugu potpomagati ukoliko ijedna bude napadnuta. Samo godinu kasnije ugovor je prekršen prilikom sovjetske invazije na Mađarsku.

„Zbog navedenih strategije Varšavskog ugovora, druge države morale su se pripremati za odbranu. Jugoslavija je za to gradila posebne objekte za smještaj borbene tehnike. Pošto je ograničeni nuklearni rat bio sastavni dio strategije oružane borbe Varšavskog ugovora zbog toga su idejna rješenja za uređenje teritorije i infrastrukture tražena i nalažena na Zapadu. Za to se malo zna. Posmatrano sa današnje distance izgradnja podzemnih aerodroma može izgledati nerealna i neracionalna. Međutim, u vremenu hladnog rata, kada se gubitak suvereniteta i teritorije mogao desiti u trenutku, to je bio razuman potez”, kaže Grahovac.

U svom dugogodišnjem vojničkom životu – u avijaciji koja je uvijek bila u prvom ešalonu odbrane, Grahovac je tri puta doživio povišene mjere borbene gotovosti, koje su prvocirale situacije sa Zapada.

„To se prvenstveno odnosi na Osimske sporazume oko tršćanske krize, ali nikad to nije bilo jakog intenziteta. No, kad je riječ o procjenama ugrožavanja sa Istoka – mjere povišene borbene gotovosti bile su nužne u više navrata. Ne treba zaboraviti da je Kominterna još 1925. godine izdala rezoluciju u kojoj se kaže da je Jugoslavija versajska tvorevina i da je treba rasturiti. Za tu rezoluciju malo ko zna. Čak je i Komunistička partija Jugoslavije dobila tu rezoluciju i zadatak da rasturi Jugoslaviju. Takođe treba podsjetiti da niko tako nije osudio sovjetsku invaziju na Čehoslovačku kao Jugoslavija i Josip Broz Tito. Tada je i Jugoslaviji prijetio izuzetno veliki rizik od agresije na njenu teritoriju. Zato je u Jugoslaviji izvršena mobilizacija vrlo visokog stepena. Tada je imala preko milion ljudi pod oružjem, spremnih da se soprotstave invaziji u septembru 1968. godine. Predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev tada je izgovorio pakosnu prijetnju: „Pustićemo Jugoslaviju još deset do petnaest godina da se sama muči, a onda će ona samoj sebi doći glave!” Nikada od 1925. godine NKVD taj zadatak nije stavio van snage, kao ni kasnije KGB, a to traje i danas”, tvrdi Grahovac.

Veseljko KOPRIVICA

VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne  podzemnog svijeta

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo