Povežite se sa nama

OKO NAS

VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne podzemnog svijeta

Objavljeno prije

na

Jugoslavija je imala četrdesetak objekata strateške namjene, među kojima i nekoliko podzemnih aerodroma koji su bili najveća vojna tajna. O njima se u javnosti do danas ispredaju fantastične priče, a posebno su atraktivni bili aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina kod Prištine, uz podzemni vojni objekat Šipčanik kod Titograda. Ekonomisti tvrde da je za njih potrošeno blizu devedeset milijardi dolara, a samo u Željavu četiri i po milijarde, koliko bi koštao autoput kroz cijelu Jugoslaviju. Bili su locirani u svim jugoslovenskim republikama.

„Sve vojne aerodrome u bivšoj Jugoslaviji poznajem dobro. Na svaki sam slijetao više puta i bio u njihovim objektima. Prvi nivo od tri nivoa zaštite bili su aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina pored Prištine. Njih karakteriše to da su rađeni zajedno sa vanjskom infrastrukturom kao odgovor na doktrine iz vremena hladnog rata – strategiju ograničenog suvereniteta i strategiju ograničenog nuklearnog rata”, objašnjava za Monitor Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike.

Aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom u Jugoslaviji i među najvećim u Evropi. Tehnički i tehnološki bio je obezbijeđen od snažnih nuklearnih udara. Četiri velika ulaza zatvarala su čelična vrata debljine jedan metar. Vrata su težila 100 tona i hermetički su zatvarala galerije da izdrže direktan pogodak nuklearnog projektila. Prostorije u unutrašnjosti kompleksa bile su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.

„Bio je neosvojiv i za dva uzvratna udara. Prva vrata mogla su izdržati nuklearni udar od dvadeset kilotona, a zbog lomljenja udarnog talasa druga vrata, iste otpornosti, mogla su izdržati udar od sto kilotona, a treća udar od čak petsto kilotona”, kaže Grahovac.

Željava je sve do 1992. godine bila najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a i u Evropi. Za njenu gradnju korišćen je model iz Švedske, koja je tada bila najpoznatija država po gradnji podzemnih aerodroma. Lociran je na granici BiH i Hrvatske, u podnožju planine Plješevice. Građen je od 1959. do 1968. godine, kada je ubrzano otvoren, zbog sovjetske invazije na Čehoslovačku.

Građen je vizionarski – za 21. vijek. Cio kompleks su gradila isključivo domaća preduzeća. Taktičko-tehničke osobine bile su impresivne. Tri podzemne galerije za smještaj 58 aviona, a po nezvaničnim izvorima moglo se smjestiti 80, pa čak i do 120 aviona MIG-21. Letenje sa tog aerodroma bio je veliki izazov za svakog pilota.

„Unutra je bilo obezbijeđeno sve za normalno funkcionisanje potpuno autonomno od spoljnog svijeta – vazduh, hrana, pogonska i ubojna sredstva, zdrastvena zaštita, a imao je čak i mrtvačnicu. Sve je bilo urađeno humano, a ne tako da bi čovjeku taj ambijent postao neizdrživ. Nije to bila raskoš, već je sve bilo spakovano tako da čovjek nikad nije bio sam što se tiče komunikacije, nego je uvijek mogao razmijeniti i pozitivnu i negativnu energiju sa nekim drugim. To je bio fenomen tih objekata”, opisuje unutrašnjost Željave Blagoje Grahovac.

U medijima su piloti ranije svjedočili da se unutra nalazio veliki restoran koji je odjednom mogao da primi 1000 ljudi, oko 200 pilota i 500 mehaničara, kao i goste.

Samo je Josip Broz Tito smio da fotografiše njegovu unutrašnjost. U njega se ulazilo sa propusnicom, koja je imala crvenu dijagonalnu traku.

„Borbena upotreba tog objekta takođe je bila fenomenalno riješena. Ispod planine izlijeće avion i za njim se zatvara sistem vrata tako da se kako avion odmiče samo kroz jedna vrata mogao pomiješati vazduh sa vazduhom iz okoline, ali su ga munjevito eleminisali vrlo jaki prečistači. Aerodrom je imao tri piste za polijetanje i slijetanje. Vani su bili i radari bez posade, a davali su signal komandi, koja se takođe nalazila pod zemljom”, kaže Grahovac.

Aerodrom je imao moćne elektronske oči i uši – sedam radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara i bio najskuplji sistem u JNA. Britanskim radarima S-613, dometa većeg od 400 kilometara, nadgledana je gotovo cijela teritorija Italije, Austrije i dobar dio Mađarske.

Krajem 1992. bivša JNA je prije povlačenja minirala i onesposobila Željavu sa, kako se tvrdi, 56 tona eksploziva. Onda je i zub vremena učinio svoje. Danas su tamo ruševine.

Po riječima stručnjaka, jedini aerodrom koji se mogao porediti sa Željavom, iako dosta manji, je Slatina kraj Prištine, sa radarskim centrom na planini Goleš. Izdržao je bombardovanje najtežim američkim projektilima 1999. bez većih oštećenja.

„Željeva je mogla da primi tri eskadrile i svu logistiku koja je obezbjeđivala krug od trideset kilometara, a prištinski dvije eskadrile”, kaže Grahovac.

Pored ova dva aerodroma – prve linije odbrane, drugi nivo zaštite bili su aerodromi takođe sa podzemnim galerijama i uslovima za zaštitu od nuklearnog udara.

„Drugi nivo bile su podzemne galerije u Podgorici, Mostaru i Splitu, ali sa manjom autonomijom vazduha, vode i hrane. Na primjer, u njima nije bilo uslova za pripremanje hrane nego se nosila suva hrana”, objašnjava Grahovac.

Pored aerodroma u Bihaću i Prištini, aviobaza u Šipčaniku bila je jedina u bivšoj Jugoslaviji iz koje su avioni polijetali bukvalno iz tunela izgrađenog usred brda.

Kada je NATO 27. аprilа 1999. u tri nаvrаtа bombаrdovаo аerodrom Golubovci, posebno mu je bio interesantan podzemni objekаt аerodromа u Šipčаniku.

,,Tada se u njemu nаlаzilo 26 аvionа rаznih tipovа, među kojimа i svih sedаm аvionа G-4 super Galeb iz аkro-grupe Leteće zvijezde. Svi su izgoreli, kada su avioni NATO-a probili rupu na gornjem sloju zemlje i kamena specijalnim bombama za izazivanje tektonskih poremećaja”, sjeća se Grahovac.

Treći nivo zaštite bila su armirano-betonska skloništa za avione i ljudstvo. Imali su ih svi aerodromi. Svaki avion imao je svoje armirano-betonsko sklonište.

Primjer grandioznog podzemnog odbrambenog projekta SFRJ predstavlja i lavirint uklesan u stijene ostrva Visa duži od 70 kilometara, u kome je 45 dana moglo u potpunoj izolaciji da boravi više od 5.000 vojnika. Danas je potpuno napušten.

Odbrana od Varšavskog pakta

Objašnjavajući razloge zbog kojih je Jugoslavija gradila skupe podzemne vojne aerodrome i druge objekte Blagoje Grahovac za Monitor kaže:

,,Podloga za priču o podzemnim aerodromima u suštini se nalazi u doktrinama koje su važile u vrijeme hladnog rata. Dakle, poslije formiranja Varšavskog ugovora 1955. godine, pa nadalje. U razradi tih doktirna posebnu važnost imala je vojna intervencija zemalja Varšavskog ugovora 1968. godine u Čehoslovačkoj. Zbog doktrine ograničenog suvereniteta, koja je važila u Varšavskom ugovoru, nijedna država, koja je mogla biti potencijalna žrtva takve doktrine, nije mogla ostati mirna, ravnodušna. Postojala je i doktrina isturene odbrane – nestabilno stanje držati što dalje od granica Sovjetskog Saveza kako bi se sačuvao tzv. idilični mir unutar SSSR-a. Tu doktrinu Rusija nije napustila ni do danas. U Varšavskom ugovoru postojala je i doktrina ograničenog nuklearnog rata, koju Sovjetski Savez takođe nikada nije napustio”.

Varšavski pakt ili Varšavski ugovor bio je vojni savez država istočnog bloka, koje su ga organizovale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta na Zapadu 1949. godine. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov 1955. i potpisan je u Varšavi. Sve komunističke države Evrope bile su potpisnice, osim SFRJ. Članice pakta su se obavezale da će jedna drugu potpomagati ukoliko ijedna bude napadnuta. Samo godinu kasnije ugovor je prekršen prilikom sovjetske invazije na Mađarsku.

„Zbog navedenih strategije Varšavskog ugovora, druge države morale su se pripremati za odbranu. Jugoslavija je za to gradila posebne objekte za smještaj borbene tehnike. Pošto je ograničeni nuklearni rat bio sastavni dio strategije oružane borbe Varšavskog ugovora zbog toga su idejna rješenja za uređenje teritorije i infrastrukture tražena i nalažena na Zapadu. Za to se malo zna. Posmatrano sa današnje distance izgradnja podzemnih aerodroma može izgledati nerealna i neracionalna. Međutim, u vremenu hladnog rata, kada se gubitak suvereniteta i teritorije mogao desiti u trenutku, to je bio razuman potez”, kaže Grahovac.

U svom dugogodišnjem vojničkom životu – u avijaciji koja je uvijek bila u prvom ešalonu odbrane, Grahovac je tri puta doživio povišene mjere borbene gotovosti, koje su prvocirale situacije sa Zapada.

„To se prvenstveno odnosi na Osimske sporazume oko tršćanske krize, ali nikad to nije bilo jakog intenziteta. No, kad je riječ o procjenama ugrožavanja sa Istoka – mjere povišene borbene gotovosti bile su nužne u više navrata. Ne treba zaboraviti da je Kominterna još 1925. godine izdala rezoluciju u kojoj se kaže da je Jugoslavija versajska tvorevina i da je treba rasturiti. Za tu rezoluciju malo ko zna. Čak je i Komunistička partija Jugoslavije dobila tu rezoluciju i zadatak da rasturi Jugoslaviju. Takođe treba podsjetiti da niko tako nije osudio sovjetsku invaziju na Čehoslovačku kao Jugoslavija i Josip Broz Tito. Tada je i Jugoslaviji prijetio izuzetno veliki rizik od agresije na njenu teritoriju. Zato je u Jugoslaviji izvršena mobilizacija vrlo visokog stepena. Tada je imala preko milion ljudi pod oružjem, spremnih da se soprotstave invaziji u septembru 1968. godine. Predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev tada je izgovorio pakosnu prijetnju: „Pustićemo Jugoslaviju još deset do petnaest godina da se sama muči, a onda će ona samoj sebi doći glave!” Nikada od 1925. godine NKVD taj zadatak nije stavio van snage, kao ni kasnije KGB, a to traje i danas”, tvrdi Grahovac.

Veseljko KOPRIVICA

VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne  podzemnog svijeta

Komentari

OKO NAS

ZAOKRUŽIVANJE SKIJAŠKOG KOMPLEKSA BJELASICE: Betonizacija Jelovice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada

 

Da li planini Jelovici kod Berana, kuda prolazi novi regionalni put koji će ovaj grad spojiti sa Kolašinom i skijalištem Jezerine, prijeti takozvana betonizacija? Ono što se može vidjeti i čuti kada se posjeti ova planina i razgovara sa ljudima koji tamo već imaju privatne posjede i ugostiteljske objekte, govori u prilog tome da hoće.

Jedan od urbanističko građevinskih inspektora kojeg smo sreli na terenu, pribojava se takvog ishoda ali kaže da su mu ruke vezane.  „Jedino što mogu da uradim je to da zaustavim gradnju ako nisu izdate dozvole, ili nije završen proces dobijanja dozvola za gradnju, što i činimo. Ono na šta treba upozoriti i apelovati je da lokalne uprave kojima pripada ova planina, a to su Berane u Andrijevica, ne izdaju tako olako dozvole, jer postoje mnoge stvari koje prije toga na Jelovici treba da se riješe“, kaže nam inspektor.

On naglašava da to nije slučaj samo sa Jelovicom, već sa svim planinama u ovom regionu, čak i na Prokletijama koju stranci prepoznaju kao najveći planinski ljetnji potencijal Crne Gore. „Sve je to lijepo, i hoteli i restorani. Ali previše betona na planinama, to nije ono što traže strani turisti kojih je proteklog ljeta bilo više nego ikada“, smatra naš sagoovrnik. .

Da će biti gradnje i urbanizacije planine, goviri i činjenica da su cijene zemljišta na Jelovici kod Berana nastavile da rastu, tako da je u odnosu na samo prije tri mjeseca cijena ara skočila za dvadeset odsto i sada dostiže i 12 hiljada. To su Monitoru potvrdili neki od vlasnika zemlje ili ugostiteljskih objekata, hotela ili restorana.

„Cijena ara trenutno se kreće od najniže šest  do 12 hiljada eura. Dobar dio zemljišta je već prodat, a većinu do sada prodatog zemljišta kupili su građani Podgorice koji bi ovdje gradili ili već grade vikendice“, priča jedan od ugostitelja. U prošloj godini cijena ara se kretala oko hiljadu eura, a samo nekoliko godina ranije, jedan ar mogao se kupiti za trista do četiristo eura.

Sagovornik Monitora objašnjava da je skok cijene zemljišta primjetan od kada se najavljuje završetak puta i puštanje u funkciju tunela Klisura, koji je od Jelovice udaljen manje od tri kilometra.„Onda imate još svega 2,8 kilometara dug tunel, iz kojeg izlazite na skijalište Jezerine. Pošto je sa te tamo strane tunela, na teritoriji opštine Kolašin, odavno sve rasprodato, Podgoričani su počeli da kupuju zemljište na Jelovici, čija se valorizacija tek sada očekuje.“

Monitor je već pisao o tome da su cijene zemljišta na planini Jelovici počele vrtoglavo da rastu početkom ove godine. Tako su bivši ruski vlasnici pred sam kraj 2019. godine, crnogorskoj kompaniji „Osmanagić“ prodali i hotel „Jelovica“ i više od četiri hektara zemljišta oko tog hotela za svega 158 hiljada eura. Trenutno po najnižoj cijeni od šest hiljada, samo zemljište sada vrijedi 2,4 miliona, a po najvećoj cijeni od 12 hiljada, zemljište bez objekta hotela vrijedi blizu pet miliona eura.

Uporedo sa skokom cijena, ove jeseni je, kako smo mogli saznati, počela intenzivnija gradnja vikendica na obroncima planine.

Jelovica je planina koja je dio masiva Bjelasice. Sa druge strane, prema Kolašinu, već su nikli veliki skijaški kapaciteti. U planu je da se sa vrha Bjelasice žičara i gondola spuste i do Jelovice, i da se ova planina učini dijelom velikog skijaškog kompleksa, sa većim brojem skijaških staza i uspinjača. Sagovornici Monitora koje smo zatekli na Jelovici očekuju da će cijene i dalje da rastu kada počne bolja valorizacija ove planine.

Naime, osim starog hotela koji je kupila kompanija Osmanagić i koji nije u funkciji, na Jelovici trenutno ima samo još jedan ranije izgrađeni hotel, u kojem su smješteni radnici preduzeća Euroasfalt koji rade na dionici puta prema Kolašinu od ulaza u planinu Jelovicu zaključno sa izgradnjom tunela, koji je u svemu i najozbiljniji posao.

Dionicu puta od Berana do mjesnog centra Lubnice, odnosno do ulaza u Jelovicu, ranije je izgradila kompanija „Bemaks“. Ta dionica započeta je 2013. godine, i država je finansirala izgradnju, dok je „Bemaks“, odnosno firma „Hidroenergija Montenegro“ čiji je „Bemaks“ bio u tom trenutku većinski vlasnik, za svoje potrebe kroz trup puta na pojedinim djelovima ugrađivala cijevi za male hidroelektrane.

Prethodna Vlada je kao kranji rok za završetak puta preko Jelovice dala  novembar. Novembar je na isteku, a otvaranje u puštanje u saobraćaj tunela, nije još na vidiku. Mada su radovi, kako se može saznati, pri kraju, niko od radnika Euroasfalta koje smo zatekli na Jelovici, nije mogao da kaže kada će put biti zvanično završen i otvoren za saobraćaj.

Bivša Vlada je zaprijetila da bi u slučaju eventualnog prolongiranja otvaranja puta, nakon novembra, neko morao da snosi posljedice. U ovom trenutku niko ne zna kako će se postaviti nova, 44. Vlada po ovom pitanju i problemu.

Tek i kada put bude završen, slijede ozbiljna pitanja kada se radi o budućem razvoju ili betonizaciji Jelovice. Jedno od prioritetnih je pitanje nepostojeće insfrastrukture. Koliko će biti septičkih jama na planini dok ne počnu ozbiljnije kontrole? A sve to na nadmorskim visinama sa kojih se podzemne vode slivaju prema izvorištu gradskog vodovoda koji ispod Lubnica, sa Merića vrela, ide za Berane. Navodno će vlasti svima postaviti uslov da ugrade takozvane bio prečišćivače. I da se svi nadamo da će sadašnji i budući, mali i veliki investitorioni to poslušati i uraditi.

                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BEZ RJEŠENJA ZA ODLAGANJE ŽIVOTINJSKOG OTPADA: Kako se ko snađe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema usaglašenih preciznih podataka koliko se otpada životinjskog porijekla sakupi i odloži u opštinama na sjeveru Crne Gore. Nije rijetkost da ta vrsta nusproizvoda završava na divljim deponijama, vodotocima, u kontejnerima…Ostatak se, tvrde u lokalnim komunalnim preduzećima, sakuplja i odlaže u skladu sa trenutnim mogućnostima

 

Klasifikacija i postupanje sa životinjskim otpadom uređeno je  zakonodavstvom Evropske unije (EU) i  transponovano u naše zakonodavstvo, kroz pregovaračko poglavlje 12 (Bezbjednost hrane, veterina i fitosanitarna politika). Međutim, nusproizvodi životinjskog porijekla se ne odlažu u potpunosti u skladu sa Zakonom o veterinarstvu, kontastovano je u više zvaničnih dokumenata.

Prema propisima, koji su usaglašeni sa EU legislativom, postoji više mogućnosti za zbrinjavanje nusproizvoda životinjskog porijekla. Jedan je zakopavanje u zemlju prema pravilima koja obezbjeđuju neškodljivo uklanjanje. To se uglavnom, kako tvrde u komunalnim preduzećima, radi na gradskim deponijama, s obzirom da ni jedna opština nema, takozvano, stočno groblje.

Sistem sakupljanja i odlaganja životinjskog otpada za sada organizuju lokalne uprave. Iz objekata u kojima nastaju proizvodi životinjskog porijekla, imaju sklopljene ugovore sa lokalnim komunalnim preduzećima, kojima plaćaju usluge odvoza i uništavanja, odnosno zbrinjavanja, piše u aktuelnom petogodišnjem Akcionom planu, koji se odnosi na tu oblast.  “Veliki objekti za klanje i rasijecanje mesa imaju infrastrukturu za odvajanje ostataka životinja po kategorijama. Međutim, zbog toga što za sada ne postoje objekti za preradu ili uništavanje, predaju se lokalnim komunalnim službama zbirno, one ih preuzimaju tako skladištene, odvoze i zbrinjavaju na deponijama. To značajno umanjuje motivisanost da odvajaju nusproizvode po kategorijama”, konstatovano je u tom dokumentu.

Kroz MIDAS projekat Svjetske Banke realizovane su dvije studije izvodljivosti  u okviru kojih su rađene i procjene količina nusproizvoda. Te dvije procjene dale su različite rezultate. Prema prvoj studiji, ta količina iznosi između 18 – 21.000 tona/godišnje, a prema drugoj oko 6.000 tona/godišnje. “Teško je izvršiti procijenu količina nusproizvoda koji nastaju u Crnoj Gori, obzirom da još uvijek nema razdvajanja kategorija u svim objektima, nema precizne evidencije o uginuću životinja na gazdinstvima.  Lokalne komunalne službe ne vode evidenciju o uginulim životinjama koje zbrinu, još uvijek postoji tradicija klanja na gazdinstvima za sopstvene potrebe…” piše u aktuelnom Planu.

U skladu sa Zakonom o veterinarstvu, držaoci životinja dužni su da prijave uginuće životinje i da se pridržavaju uputstava u vezi sa odlaganjem leševa, kao i da o uginuću obavijeste veterinarsku ambulantu ili službenog veterinara. To, nažalost, kako kažu u više komunalnih preduzeća sa sjevera, nije odomaćena praksa na selima.

Umjesto postupanja po propisima, djelovi leševa životinja, najčešće, iznutrica i koža, odnosno, vuna,  završavaju u vodotocima, divljim deponijama, pored ili u kontejnerima… Najveće problemi sa upravljanjem nusproizvodima, uočeni su u određenim kriznim situacijama, kao što je bilo 2016. godine, kada je, zbog zaraznih bolesti životinja,  svaka lokalna uprava pokazala nedostate kapaciteta za adekvatu rekaciju. Problem je potvrđen i dvije godine kasnije  kada je najveća mesna industrija u Crnoj Gori izgorela u požaru, što je za posljedicu imalo  2.000 tona nusproizvoda od zaliha mesa koje je bilo na lageru.

Najnoviji incident objelodanjen je u Bijelom Polju, kada je, minulog mjeseca, ustanovljeno  da tamošnje komunalno preduzeće nema dozvolu za odlaganje životinjskog otpada na privremenoj deponiji  na granici sa Srbijom. Uprkos tome, godinama to čine i naplaćuje tu uslugu prerađivačima mesa sa teritorije svoje opštine.

Izvršni direktor preduzeće Komunalno Lim Muradif Grbović, nelegalno odlaganje životinjskog otpavdao je “brigom po zdravlje građana”. Objasnio je i da  je od lokalne uprave nedavno tražio ”privremeno rješenje” za odlaganje nus proizvoda iz mesne industrije  na deponiju u mjestu Dobrakovo. “Sve do trenutka dok se odobrenje od nadležnog organa ne dobije, vršimo usluge odvoženja, s obzirom na to da bi ovaj problem (životinjski otpad) izazvao katastrofalne posljedice po zdravlje i bezbjednost građana ove opštine, ukoliko bi smo prestali sa pružanjem usluga te vrste”, kazao je Grbović novinarima.

Neuređena deponija u Dobrakovu nalazi se kraj magistralnog puta, na oko četrnaest kilometara od Bijelog Polja, između dva granična prelaza. Iz NVO Euromost tvrde da se ta  deponija koristi nekontrolisano, a da pojedini zaposleni u preduzeću Komunalno Lim naplaćuju usluge odlaganja, ali da ih ne prijavljuju preduzeću. Povodom nezakonitog korišćenja lokacije za odlaganje životinjskog otpada Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u tom gradu formiralo je predmet, koji je u fazi izviđaja.

Mještani kolašinskih sela više puta su se obraćali i novinarima i Komunalnoj policiji tvrdeći da Plašnicom, pritokom Tare, pliva svakojaki otpad, a najviše ostaci od životinja zaklanih za zimnicu. Stanje je slično i u Svinjači, al ii manjim vodotocima po selima i uz puteve. Vlasnica privatnog privremenog prihvatilišta za napuštene životnje Danijela Vuksanović kaže da je stanje naročito pogoršava  kad počene  klanje jagnjadi, svinja i teladi. “Na fotografijama, koje sam pravila godinama mogu se vidjeti sve vrste otpada. Od plastičnih kesa napunjenih garderobom i obućom, preko djelova namještaja i posuđa, pa sve do koža, iznutrica i ostalih djelova životinja. Pri poplavama voda izbacuje otpad na obližnja imanja, koja poslije toga podsjećaju na deponije”, objašnjava ona.

Slićne tvrdnje mogu se čuti i od ekoloških aktivista u ostalim opštinama sa sjevera. U Plužinama najveće neuređeno odlagalište je Pilana u Breznima gdje se odlaže biootpad. Na teritoriji te opštine,  prema zvaničnim podacima evidentirano je 12 neuređenih odlagališta gdje se deponuje komunalni, građevinski, životinjski i biootpad.

Nevladina organizacija Ecopatriotizam saopštila je, početkom ove godine  da su u blizini rijeke Bistrice u Nikšiću naišli na veliki broj životinjskih ostataka koji sa ostalim vrstama otpada zagađuju životnu sredinu i stvaraju uslove za širenje zaraze.

Postrojenje za za tretman nusproizvoda životinjskog porijekla koji nijesu za ljudsku upotrebu, u sklopu regionalne deponije Čelinska kosa,  u Bijelom Polju trebalo je, prema pređašnjim planovima, da bude izgrađeno do ove godine. Međutim, još traju priprema za početak realizacije tog projekta. Postrojenje je planirano je za 10.000 tona životinjskog otpada, a projekt je  vrijedan osam milona eura. Obuhvatio bi i izgradnju dva sabirna centra u Nikšiću i Podgorici i nabavku neophodnih vozila, opreme i uspostavljanje sistema upravljanja. Nusproizvodi životinjskog porijekla koji nijesu za ljudsku upotrebu u budućem postrojenju, kako je planirano, biče  prerađivani sterilizacijom pod pritiskom. Ta metoda postoji od 1855. godine.

I u region imaju brojne probleme sa  sakupljanjem i odlaganjem životinjskog otpada. Predstavnici Evropske zelene partije (EZP) nedavno su iznijeli podatke da se samo u klanicama u Srbiji, na godišnjem nivou generiše oko 180.000 tona životinjskog otpada za koji se “ne zna gdje završava”. Ni u Bosni i Hercegovini još  ne postoji sistem za tu vrstu otpada koji radi po evropskim standardima.

                                                                                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEVASTACIJA BJELOJEVIĆKE RIJEKE: Tužilaštvo da preispita ugovor Vlade i koncesionara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaštitnica imovinsko pravnih odnosa dostavila je ove sedmice Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju dokumentaciju o devastaciji Bjelojevićke rijeke radi ocjene da li postoje krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti. U fokusu je Aneks ugovora o koncesiji koji je prethodna Vlada, posljednje sedmice svoga mandata, potpisala sa  kompanijama koje grade male hidroelektrane Bjelojevićka 1 i 2

 

Zaštitnica imovinsko pravnih odnosa Marija Božović dostavila je ove sedmice Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju dokumentaciju o devastaciji Bjelojevićke rijeke radi ocjene da li postoje krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti.

Ukazuje se da je devastacija nastala rekonstukcijom dionice puta Vragodo-Mojkovac i izgradnjom malih HE Bjelojevićka 2. Zaštitnica je ranije podnijela krivičnu prijavu istom tužilaštvu zbog uništavanja rijeke usljed rekonstukcije puta. U tom postupku, tokom prošle godine, Prirodno matematički fakultet utvrdio je da se u rijeci nakon radova ne nalazi više od 20 odsto riblje faune.

Monitor je nedavno pisao da je nedelju dana prije izbora nove Vlade,  minula Vada  sa kompanijama koje grade male hidroelektrane Bjelojevićka 1 i 2 u Mojkovcu, potpisala aneks ugovora o koncesiji. Ovim ugovorom privatnim kompanijama se na raspolaganje daju državne parcele radi realizacije dvije male HE.

Ugovor su 23. oktobra potpisali potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj i ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović, i koncesionari dooo ČelebićMilica FuštićSynergy doo i C&S Energy. Radi se o kompanijama koje su u većinskom vlasništvu Tomislava Čelebića, poslovnog partnera Mila Đukanovića.

Prethodna Vlada, kao i ona prije nje, javno su obećali da će zaustaviti gradnju malih HE i preispitati ugovore o postojećim. Umjesto toga, na kraju mandata, dobili smo ovaj ugovor.

Bjelojevićka rijeka, na kojoj je izvođač radova na malim HE bio Bemaks, koji pored njih, na istoj lokaciji,  radi i regionalni put Mojkovac-Lubnice, je uveliko uništena.

,,Nameće se i pitanje u čemu se ogleda javni interes a koji potencira obrađivač informacije prema Vladi koja je usvojila zaključke, a shodno kojim su zaključeni Aneks 1 i 2 Ugovora o koncesiji za MHE Bjelojevićka 1 i 2”, navodi se u prijavi Zaštitinice.

Po mišljenju Zaštitnika, prije dostavljanja Informacije i zaključenje aneksa bilo je neophodno preispitati sve aktivnosti koncesionara, dokumentaciju i javni interes imajući u vidu da je izvođenjem radova prilikom rekonstrukcije dionice Vragodo – Mojkovac, a u sklopu čega su i rađene MHE Bjelojević 1 I 2, došlo do devastacije rječnog ekosistema, kao posljedica devastacije životne sredine, uništenja ribljeg fonda, te konstatacije u Izvještaju Komisije Agencije za zaštitu životne sredine za MHE koje se grade “ono što je vidno i zabrinjavajuće je da ne postoji izgrađena riblja staza kao i da je jednim dijelom u potpunosti blokiran vodotok kamenim agregatom.”

Zaštitica ističe da Vlada nije mogla donijeti zaključak o ovom poslu na osnovu stručnog mišljenja na koje se poziva obrađivač informacije, odnosno privatne firme. Ističe da je bilo potrebno pribaviti i mišljenje Direktorata za ribarstvo i Direktorata za vodoprivredu, kao i Uprave za vode, obaviti neophodna vještačenja i analize. Navodi da je bilo neophodno da vještaci daju svoje mišljenje o eventualnim propustima u izvođenju radova MHE i dionice Vragodo- Mojkovac i postupanja po odobrenim projektima i odobrenim tehnološkim postupcima, stepenu izvedenih radova i vrijeme koje je potrebno za radove, vrijednost izvedenih radova, propuste u poštovanju mjera zaštite životne sredine, propisane i utvrđene u postupku strateške procjene tj. utvrditi da li radovima ugrožava život i zdravlje ljudi i životne sredine. Do svega toga nije došlo već je vlada na kraju svog mandata potpisala aneks ugovor sa privatnim firmama koje i pored moratorijuma namjeravaju da nastave gradnju ovih malih HE.

,,Nije jasno u čemu se ogleda javni interes jer izostaju sveobuhvatne analize kako će rad MHE 1 i 2 poboljšati opšti standard, zaštiti životnu sredinu, analiza prihoda Budžetu i koncesionara, udio u proizvodnji električe energije i potrebe, i drugo. Ne zna se da li su MHE Bjelojevićka 1 i 2 projektovane tako da će obezbjediti ekološki prihvatljiv protok u skladu sa članom 54 ovog zakona i druge uslove propisane odredbom člana 63. Osnovano sumnjamo da su aneksi zaključeni na štetu Države”, navodi se u prijavi Zaštitnice.

Iz URE, bivšeg premijera Dritana Abazovića, su svojevremeno konstatovali da je ova rijeka potpuno devastirana zbog izgradnje mini-hidroelektrane i rekonstrukcije puta Mojkovac-Lubnice, gdje je investitor Uprava za saobraćaj, a izvođač radova Bemaks.

,,Kada smo saznali da je investitor dobio dozvolu za izgradnju MHE na Bjelojevićkoj rijeci otišli smo u Bjelojeviće da vidimo stanje u kom se nalazi rijeka i da porazgovaramo sa mještanima kako bismo vidjeli šta možemo da uradimo da bi se problem izgradnje MHE riješio. Međutim, kada smo stigli zatekli smo mutnu rijeku, posječena stabla drveća i uništen put. Bili smo šokirani stanjem u kojem se nalazi ovo mjesto”, skenirali su stanje u pokretu URA.

Sve se promijenilo kasnije kada je URA preuzela državnu brigu o ovim pitanjima. Mještani su protestovali i cijelo vrijeme iskazivali ogorčenje što se problem ne rješava. Vlada je umjesto rješenja potpisala ugovor sa kompanijama, koji im daje realne osnove za nastavak gradnje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo