I zapisi i narodno predanje se slažu da je slavni španski pisac Miguel de Servantes u mladosti bio rob ulcinjskih gusara. Štovise, i njegovo znamenito djelo Don Kihot, dovodi se u vezu sa zatočeništvom u Ulcinju.
Neki istraživači su u Dulčineji od Toboza, glavnoj junakinji romana, prepoznali Ulcinjanku. Jer, Don Kihot je nastao poslije Servantesovog robovanja u Starom gradu, koji se u romanskim državama, kako tada tako i danas, naziva Dolcinjo. Znači li to, dakle, da je Dulčineja drugo ime za Ulcinjanku? Narodno predanje pominje izvjesnog Serveta, čija se sudbina, ali i osnova imena, poklapa sa Servantesovim.
Šetnja kroz mnoge tekstove odvešće nas do saznanja da je 24-godišnji Servantes, ,,jednoruki sa Lepanta” dopao robije “jednog dana 1575. godine kada su tri ulcinjska leuta (brzi gusarski čamci) pod komandom strašnog kapetana Arnauta Mamija napali špansku fregatu u Sredozemnom moru, kod Sicilije. U krvavom obračunu, gusari su savladali ratoborne Špance i brod sa zarobljenicima dovezli u svoju luku. Među zarobljenicima je pronađen i jedan sa posebnom preporukom španskog kralja. To je značilo da se radi o vrijednom robu, za koga je, prema procjeni vlasnika, trebalo uzeti dosta zlata”.
Mještani su ga nazvali Servet, što je, zanimljivo, osnovica imena kasnije slavnog Španca. Njegovo ponašanje se pratilo sa posebnom pažnjom. Ovaj bi rob, kako navodi predsjednik Udruženja prijatelja Starog grada Kaljaja i hroničar Ismet Karamanaga, do kasno u noć ostajao budan u svojoj ćeliji, stalno nešto razmišljao i zapisivao. Danju je, interesantno, uvijek pjevao, pa su djevojke često izlazile na prozore da ga slušaju. Jednoj djevojci, kaže predanje, to nije bilo dovoljno, pa je svaki put kada bi rob Servet pošao u šetnju dozvoljenim stazama, išla za njim. I tako se, vremenom, rodila ljubav između mještanke i nepoznatog roba. Nakon nekoliko godina, jedan je stranac donio mnoštvo novaca i oslobodio roba, koji je sa sobom poveo i lijepu Starograđanku.
Po drugoj predaji, vlasnik je Miguela odveo u Alžir, odnosno u Berberiju, sa kojima su Ulcinjani imali bliske veze. Kupio ga je jedan od najsvirepijih tamošnjih glavara, izvjesni Hasan-aga. Odatle je Servantes uspio da se izvuče zahvaljujući španskim fratrima koji su otkupljivali zemljake zarobljene po Mediteranu. Za Miguela su morali da izbroje 500 zlatnih talira i tako je on poslije pet godina teškog robovanja, stupio na špansku zemlju. Nakon toga će uslijediti Don Kihot i priča o Dulčineji, odnosno Ulcinjanki.
Nepobitna je činjenica da se prije nego što je oslobođen u septembru 1580. godine i krenuo za Španiju Servantes branio od optužbi da je sarađivao sa berberskim gusarima. Stoga je veoma moguće da je u nekom od njihovih pohoda došao do Ulcinja ili je od njih ili drugih zarobljenika slušao priče o „luci Dolcinjo”, sa druge strane mora.
U svakom slučaju, ova priča ili legenda, postala je jedan od simbola ovog grada sa 2,5 milenijumskim trajanjem.
Zato bi se u cijelu ovu priču moglo uključiti i crnogorsko Ministarstvo kulture. Čelnici tog vladinog resora smatraju da bi priču o boravku proslavljenog španskog pisca u Ulcinju na potpun način trebalo istražiti i prezentovati u kulturne i turističke svrhe. Predlaže se organizovanje naučnog simpozijuma na kojem bi se okupili najpoznatiji istraživači života autora Don Kihota, djela bez kojeg je nezamisliva istorija svjetske književnosti.
Profesor Univerziteta u Prištini Ulcinjanin dr Ruždi Ušaku će početkom jeseni objaviti knjigu, koja je rezultat njegovih decenijskih istraživanja Servantesovog života od 1575. do 1580. godine, kada se nalazio u zarobljeništvu alžirskih gusara, a sa kojima su Ulcinjani imali odlične veze.
Nakon ljeta uslijediće još jedan interesantan projekat vezan za najpoznatijeg roba ulcinjskih gusara. Poznati ulcinjski kulturni stvaralac Munib Abazi odlučio je da postavi na scenu Servantesa i njegovu Dulčineju.
,,Fascinantna je priča o njegovom zarobljavanju i boravku u Ulcinju, te o njegovoj ljubavi sa lijepom Dolčinejom, odnosno Ulcinjankom. U ovom slučaju, sasvim je nevažno da li je ta priča mit, legenda ili istina. Činjenica je samo da je to prekrasna ljubavna priča po kojoj se naš grad prepoznaje u svijetu i da može biti veoma interesantna za gledaoce”, kaže on.
Pijaca robova
Ulcinj je cijela tri vijeka bio značajna pijaca hrišćanskih robova. Tu je uglavnom bilo mjesto njihovog otkupa, jer su u taj grad dovođeni robovi koje su zarobljavali ulcinjski gusari, a, radi lakšeg otkupa, i iz drugih mjesta Osmanske Imperije.
Zarobljavanje ljudi bio je dobro isplativ posao i niko mu nije osporavao legalnost. Ljudi su najdragocjenija i najskupocjenija roba u vodama Sredozemlja sve do početka 19. stoljeća. Ulcinjski gusari su na obalama Italije uglavnom pljačkali bogate vile, a sa sobom su odvodili njihove vlasnike koje su potom prodavali kao robove. Ulcinjani zarobljenike nijesu koristili kao radnu snagu, već da bi dobili otkup od njihovih srodnika, prijatelja ili zemljaka. Za to im je bilo potrebno da omoguće robovima da se jave svojim kućama ili rođacima, kako bi porodica ili opština saznali da se njen član nalazi u ropstvu u Ulcinju i došli da ga otkupe. Često je to bilo na neutralnom terenu, uglavnom u Dubrovniku.
Od sredine 18. v. mijenjaju se i ukusi, pa se sve više traže robovi iz Afrike. Svoje robove Ulcinjani su uglavnom kupovali u Tripoliju, u koji je roblje stizalo iz Sudana. Oni bi potom bili preprodavani ili dovođeni u Ulcinj, gdje bi ubrzo postajali slobodni građani i bavili se zemljoradnjom i pomorstvom. Njihovih potomaka još ima u Ulcinju i pravi su Ulcinjani.
Mustafa CANKA