Povežite se sa nama

INTERVJU

Univerzitet nije samoposluga

Objavljeno prije

na

martinovic-radovan01-fr

MONITOR: Kako kao dugogodišnji profesor Univerziteta Crne Gore ocjenjujete razvoj visokog školstva u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ:
Projekat Razvoj visokog školstva u Crnoj Gori ili nikada nije urađen ili se ne poštuje. Matrica kojom se mogu čuvati ovce u Rastovu, kod Bijelog Polja, i steći diploma Pravnog fakulteta, ne koristi ni čobaninu ni Bijelom Polju, ali značajno degradira diplomu pravnika koja se pored medicine smatra najkompleksnijom. Nešto je tu pogrešno spojeno. Je li državni Univerzitet počeo da imitira privatne univerzitete koje formira nekoliko stalnih profesora i masa letećih? Ne može se univerzitet projektovati po modelu samoposluge. Državni ili privatni na njega je teško primijeniti metode liberalne ekonomije i preduzetništva… MONITOR: Osim u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ: Često se citira rečenica Žiskara Destena izgovorena na kongresu UNESCO-a o visokom obrazovanju: „Univerziteti treba da se okrenu tržištu, ali nikako da polaze od tržišta”. Tu gospodu koja su se poduhvatila formiranja privatnih univerziteta pitao bih gdje su oni stekli reference. Da su radili makar na portirnici nekog svjetskog univerziteta shvatili bi koliko profesori borave na svojim katedrama i koliko rade sa studentima. Kada sam gostovao na Imperial koledžu u Londonu, moj kolega iz struke me ozbiljno zapitao: ,,Kako ste kolega uspjeli da u sred nastave odsustvujete sa univerziteta deset dana? Zašto je norma profesora četiri časa? Je li za to da bi 38 časova radnog vremena proveo na tezgarenju?”.

MONITOR: Kad se govori o tezgarenju profesora, onda je neizbježno i pitanje o njihovim honorarima i upisu ogromnog broja studenata koji iz svog džepa plaćaju školovanje?
MARTINOVIĆ: Da, kako neki fakulteti na državnom Univerzitetu mogu da prime više privatnih studenata nego što može da stane u sve njihove učionice i da od svakog uzimaju školarinu, a profesori visoke honorare. Na pitanje o honorarima rektor odgovara lakonski: To je poslovna tajna! Kako može na jednom fakultetu da se dozvole honorari do 2000 eura za tezgarenje tipa pregleda polovnih vozila, dok se na drugom ne mogu platiti nadoknade za poslijediplomsku nastavu. Da je taj Univerzitet uopšte konzistentna institucija važila bi ista pravila nagrađivanja za iste poslove. Tako ni rektor ni institucije Univerziteta nemaju potrebni autoritet. Autonomiju Univerziteta urušava autonomija jedinica. Da je ovo ono prevaziđeno komunističko vrijeme takva institucija bi zaslužila prinudnu upravu umjesto autonomije.

MONITOR: Zašto se sa univerziteta rijetko može čuti glas kritike?
MARTINOVIĆ: Sa univerziteta treba da dolazi kritička misao. Ako je ona, a jeste, u posljednje vrijeme kompletno ugašena, postavlja se pitanje jesu li to vlast i univerzitet sklopili savez o nenapadanju: da se jedni drugima ne miješaju u poslove.

MONITOR: Da li je tačno da pored rekordnog broja doktora nauka po „glavi stanovnika” imamo i zavidan broj profesora emeritusa?
MARTINOVIĆ: Kada je državni Univerzitet donosio pravilnik o izboru profesora emeritusa, skrenuo sam pažnju na lakrdiju do koje će to dovesti. Kada nije nijedan argument pomogao, poslao sam iz Barselone, gdje sam gostovao na tamošnjem univerzitetu, kolumnu za jedan crnogorski dnevni list pod naslovom: Ja tebe serdare ti mene vojvodo. Kopiju sam poslao rektoru. Danas Univerzitet Crne Gore ima više profesora emeritusa nego cijela Evropa!

MONITOR: O studiranju po Bolonjskoj deklaraciji izriču se kontroverzne ocjene. Kakav je Vaš stav?
MARTINOVIĆ: Projekat koji se naslovljavao kao Bolonjski forum prošao je u evropskim zemljama kroz sve studijske programe od autonomije, akademskih sloboda do programskih koncepcija. Udruženje Univerzitetskih profesora Crne Gore smatralo je da je to izvanredna šansa da i mi modernizujemo Univerzitet. Niz kolumni koje sam objavio bile su na krilima takvih iluzija. Nažalost, u projekat reformi po Bolonji Univerzitet Crne Gore je ušao sa poluznanjem, a taj sindrom je najopasniji. Od zakona i normativnih akata do nastavnih programa, sve vrvi od improvizacija.

MONITOR: Da li su u pravu oni koji za Univerzitet kažu spolja gladac, unutra jadac?
MARTINOVIĆ: Oko Univerziteta su izrasli travnjaci, postavljen je spomenik Svetog Petra Cetinjskog, izgrađena je zgrada rektorata. Sve blista i služi za ponos. Biblioteke i laboratorije su, međutim, prazne.

MONITOR: A ovo je 21. vijek, bar u Evropi…
MARTINOVIĆ: U Evropi se još tokom devedesetih odvijao proces reformi. Tamo se srušio, kažu, Berlinski zid. Mi smo se postarali da se on samo pomjeri prema Balkanu. … Kod nas se odvijao rat. Crna Gora je bila u njega uvučena euforijama, mitinzima, požarom svijesti i savjesti, antibirokratskom revolucijom, čije su vođe izrasli u zavidne birokrate…

MONITOR: A kad se slegla prašina…
MARTINOVIĆ: Kada se prašina slegla univerzitetska akademska zajednica se počela osvješćivati i raslojavati. Raslojavanje se odvijalo prema naboju koji su nosili pojedinci. Neko je srbovao, to je bilo unosno i moderno. Ministar obrazovanja je držao u kabinetu sliku Dositeja Obradovića umjesto Titove, a dekan Ekonomskog fakulteta ikonu svetog Save. Rektor i jedan broj njegovih tića jurili su da se domognu trofejnih pištolja, koje sam nazvao pištoljašima. Stizale su postelje i posuđe iz Kupara, sa namjerom da se renovira studentski mobilijar. Jedan brod je došao iz Lore pun elektronskih uređaja i ponuđen da usreći laboratorije Univerziteta. Još mnogo toga viđenog i neviđenog kolalo je ovom našom vododerinom kao poslije potopa. Najteže je bilo sačuvati svijest i održati budnu savjest. Pojavio se upravo onaj časni sloj profesora i studenata koji se energično i uspješno suprostavio.

MONITOR: Jedan broj profesora kasnije je osnovao Udruženje univerzitetskih profesora, kojem ste Vi bili predsjednik…
MARTINOVIĆ: U tom totalno nenormalnom ambijentu na sceni se pojavila grupa profesora motivisana otporom moralnoj i svakoj drugoj destrukciji. Snaga motiva koji su okupljali, vodili i usmjeravali riječ i energiju u pravcu svjetla na kraju tunela, bila je jača od svih otpora, prijetnji i straha.

MONITOR: Kako ste artikulisali svoje stavove?
MARTINOVIĆ: Pritisak na javnost odvijao se mitinzima, oglašavanjima putem protesta, deklaracija i stavova, otvorenih pisama. Tako se tokom 1991. pojavljuju: Apel za mir, Peticija za vraćanje profesora i studenata sa ratišta, Peticija protiv stratega rata, Stav o državnom statusu Crne Gore. Pominjem samo najznačajnije. Tribina na Univerzitetu privlačila je toliko građana da se često nije mogla naći dovoljno velika sala. Pritisak na organe univerziteta išao je kroz hitna reagovanja na gotovo svaki potez koji bi narušavao akademske standarde i norme. Tako je spriječeno donošenje na Univerzitet ratnog plijena i sličnih ratnih prihoda…

MONITOR: Koliko je djelovanje Udruženja imalo efekta na profilisanje modernog Univerziteta?
MARTINOVIĆ: Ta aktivnost nije imala nikakav uticaj na promjene na Univerzitetu. Univerzitet su, nažalost, i dalje vodili pištoljaši, a uticaj postojećih struktura razvijenih na čistom samoupravnom voluntarizmu bio je isuviše jak da bi se moglo i pomisliti na dubinske analize i promjene. Od partije na vlasti do rukovodstva Univerziteta razvio se, iz sasvim jasnih razloga, animozitet prema aktivnostima Udruženja. Sve naše aktivnosti i programska opredjeljenja više su asocirali na aktivnosti Liberalnog saveza nego na vladajuću partiju, što je bilo nepoželjno. Nikada nijesmo dobili sredstva iz budžeta namijenjena nevladinim asocijacijama.

MONITOR: Ali i pored svega toga uspješno ste sarađivali sa pojedinim univerzitetima u Evropi.
MARTINOVIĆ: Za vrijeme sankcija uspostavili smo veze sa mnogim asocijacijama, a posebno smo razvili odnose sa Konferencijom rektora Evrope. Često smo bili u prilici da ugostimo eminentne profesore Oksforda, Kembridža i Vorvika. Održali smo i nekoliko konferencija sa internacionalnom participacijom.

MONITOR: Vaše kolege iz Evrope znale su šta se dešava na Univerzitetu Crne Gore?
MARTINOVIĆ: U jesen 1999. na Salzburškom seminaru organizovan je međunarodni simpozijum Univerzitet i globalizacija. Sa bivših jugoslovenskih univerziteta pozvani su predavači za plenarnu sjednicu skupa na temu: Univerzitet i rat – preživljavanje i pogled u budućnost. Izložio sam svoj rad u kome je kao jezgro bilo predstavljeno ponašanje univerzitetske akademske zajednice o kojem sam Vam govorio. Doživio sam izuzetno uzbuđenje kada je prorektor Zagrebačkog univerziteta Jasna Mencer ustala iz publike, prišla pultu i pružila mi ruku čestitke. Bila je to prava slika pogleda u budućnost, propraćena toplim aplauzom svih prisutnih. To je bio pozdrav etici i hrabrosti kojom smo preživljavali i činili onoliko koliko smo mogli, a i ništa manje viziji budućnosti koja dolazi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo