Povežite se sa nama

INTERVJU

Univerzitet nije samoposluga

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako kao dugogodišnji profesor Univerziteta Crne Gore ocjenjujete razvoj visokog školstva u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ:
Projekat Razvoj visokog školstva u Crnoj Gori ili nikada nije urađen ili se ne poštuje. Matrica kojom se mogu čuvati ovce u Rastovu, kod Bijelog Polja, i steći diploma Pravnog fakulteta, ne koristi ni čobaninu ni Bijelom Polju, ali značajno degradira diplomu pravnika koja se pored medicine smatra najkompleksnijom. Nešto je tu pogrešno spojeno. Je li državni Univerzitet počeo da imitira privatne univerzitete koje formira nekoliko stalnih profesora i masa letećih? Ne može se univerzitet projektovati po modelu samoposluge. Državni ili privatni na njega je teško primijeniti metode liberalne ekonomije i preduzetništva… MONITOR: Osim u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ: Često se citira rečenica Žiskara Destena izgovorena na kongresu UNESCO-a o visokom obrazovanju: „Univerziteti treba da se okrenu tržištu, ali nikako da polaze od tržišta”. Tu gospodu koja su se poduhvatila formiranja privatnih univerziteta pitao bih gdje su oni stekli reference. Da su radili makar na portirnici nekog svjetskog univerziteta shvatili bi koliko profesori borave na svojim katedrama i koliko rade sa studentima. Kada sam gostovao na Imperial koledžu u Londonu, moj kolega iz struke me ozbiljno zapitao: ,,Kako ste kolega uspjeli da u sred nastave odsustvujete sa univerziteta deset dana? Zašto je norma profesora četiri časa? Je li za to da bi 38 časova radnog vremena proveo na tezgarenju?”.

MONITOR: Kad se govori o tezgarenju profesora, onda je neizbježno i pitanje o njihovim honorarima i upisu ogromnog broja studenata koji iz svog džepa plaćaju školovanje?
MARTINOVIĆ: Da, kako neki fakulteti na državnom Univerzitetu mogu da prime više privatnih studenata nego što može da stane u sve njihove učionice i da od svakog uzimaju školarinu, a profesori visoke honorare. Na pitanje o honorarima rektor odgovara lakonski: To je poslovna tajna! Kako može na jednom fakultetu da se dozvole honorari do 2000 eura za tezgarenje tipa pregleda polovnih vozila, dok se na drugom ne mogu platiti nadoknade za poslijediplomsku nastavu. Da je taj Univerzitet uopšte konzistentna institucija važila bi ista pravila nagrađivanja za iste poslove. Tako ni rektor ni institucije Univerziteta nemaju potrebni autoritet. Autonomiju Univerziteta urušava autonomija jedinica. Da je ovo ono prevaziđeno komunističko vrijeme takva institucija bi zaslužila prinudnu upravu umjesto autonomije.

MONITOR: Zašto se sa univerziteta rijetko može čuti glas kritike?
MARTINOVIĆ: Sa univerziteta treba da dolazi kritička misao. Ako je ona, a jeste, u posljednje vrijeme kompletno ugašena, postavlja se pitanje jesu li to vlast i univerzitet sklopili savez o nenapadanju: da se jedni drugima ne miješaju u poslove.

MONITOR: Da li je tačno da pored rekordnog broja doktora nauka po „glavi stanovnika” imamo i zavidan broj profesora emeritusa?
MARTINOVIĆ: Kada je državni Univerzitet donosio pravilnik o izboru profesora emeritusa, skrenuo sam pažnju na lakrdiju do koje će to dovesti. Kada nije nijedan argument pomogao, poslao sam iz Barselone, gdje sam gostovao na tamošnjem univerzitetu, kolumnu za jedan crnogorski dnevni list pod naslovom: Ja tebe serdare ti mene vojvodo. Kopiju sam poslao rektoru. Danas Univerzitet Crne Gore ima više profesora emeritusa nego cijela Evropa!

MONITOR: O studiranju po Bolonjskoj deklaraciji izriču se kontroverzne ocjene. Kakav je Vaš stav?
MARTINOVIĆ: Projekat koji se naslovljavao kao Bolonjski forum prošao je u evropskim zemljama kroz sve studijske programe od autonomije, akademskih sloboda do programskih koncepcija. Udruženje Univerzitetskih profesora Crne Gore smatralo je da je to izvanredna šansa da i mi modernizujemo Univerzitet. Niz kolumni koje sam objavio bile su na krilima takvih iluzija. Nažalost, u projekat reformi po Bolonji Univerzitet Crne Gore je ušao sa poluznanjem, a taj sindrom je najopasniji. Od zakona i normativnih akata do nastavnih programa, sve vrvi od improvizacija.

MONITOR: Da li su u pravu oni koji za Univerzitet kažu spolja gladac, unutra jadac?
MARTINOVIĆ: Oko Univerziteta su izrasli travnjaci, postavljen je spomenik Svetog Petra Cetinjskog, izgrađena je zgrada rektorata. Sve blista i služi za ponos. Biblioteke i laboratorije su, međutim, prazne.

MONITOR: A ovo je 21. vijek, bar u Evropi…
MARTINOVIĆ: U Evropi se još tokom devedesetih odvijao proces reformi. Tamo se srušio, kažu, Berlinski zid. Mi smo se postarali da se on samo pomjeri prema Balkanu. … Kod nas se odvijao rat. Crna Gora je bila u njega uvučena euforijama, mitinzima, požarom svijesti i savjesti, antibirokratskom revolucijom, čije su vođe izrasli u zavidne birokrate…

MONITOR: A kad se slegla prašina…
MARTINOVIĆ: Kada se prašina slegla univerzitetska akademska zajednica se počela osvješćivati i raslojavati. Raslojavanje se odvijalo prema naboju koji su nosili pojedinci. Neko je srbovao, to je bilo unosno i moderno. Ministar obrazovanja je držao u kabinetu sliku Dositeja Obradovića umjesto Titove, a dekan Ekonomskog fakulteta ikonu svetog Save. Rektor i jedan broj njegovih tića jurili su da se domognu trofejnih pištolja, koje sam nazvao pištoljašima. Stizale su postelje i posuđe iz Kupara, sa namjerom da se renovira studentski mobilijar. Jedan brod je došao iz Lore pun elektronskih uređaja i ponuđen da usreći laboratorije Univerziteta. Još mnogo toga viđenog i neviđenog kolalo je ovom našom vododerinom kao poslije potopa. Najteže je bilo sačuvati svijest i održati budnu savjest. Pojavio se upravo onaj časni sloj profesora i studenata koji se energično i uspješno suprostavio.

MONITOR: Jedan broj profesora kasnije je osnovao Udruženje univerzitetskih profesora, kojem ste Vi bili predsjednik…
MARTINOVIĆ: U tom totalno nenormalnom ambijentu na sceni se pojavila grupa profesora motivisana otporom moralnoj i svakoj drugoj destrukciji. Snaga motiva koji su okupljali, vodili i usmjeravali riječ i energiju u pravcu svjetla na kraju tunela, bila je jača od svih otpora, prijetnji i straha.

MONITOR: Kako ste artikulisali svoje stavove?
MARTINOVIĆ: Pritisak na javnost odvijao se mitinzima, oglašavanjima putem protesta, deklaracija i stavova, otvorenih pisama. Tako se tokom 1991. pojavljuju: Apel za mir, Peticija za vraćanje profesora i studenata sa ratišta, Peticija protiv stratega rata, Stav o državnom statusu Crne Gore. Pominjem samo najznačajnije. Tribina na Univerzitetu privlačila je toliko građana da se često nije mogla naći dovoljno velika sala. Pritisak na organe univerziteta išao je kroz hitna reagovanja na gotovo svaki potez koji bi narušavao akademske standarde i norme. Tako je spriječeno donošenje na Univerzitet ratnog plijena i sličnih ratnih prihoda…

MONITOR: Koliko je djelovanje Udruženja imalo efekta na profilisanje modernog Univerziteta?
MARTINOVIĆ: Ta aktivnost nije imala nikakav uticaj na promjene na Univerzitetu. Univerzitet su, nažalost, i dalje vodili pištoljaši, a uticaj postojećih struktura razvijenih na čistom samoupravnom voluntarizmu bio je isuviše jak da bi se moglo i pomisliti na dubinske analize i promjene. Od partije na vlasti do rukovodstva Univerziteta razvio se, iz sasvim jasnih razloga, animozitet prema aktivnostima Udruženja. Sve naše aktivnosti i programska opredjeljenja više su asocirali na aktivnosti Liberalnog saveza nego na vladajuću partiju, što je bilo nepoželjno. Nikada nijesmo dobili sredstva iz budžeta namijenjena nevladinim asocijacijama.

MONITOR: Ali i pored svega toga uspješno ste sarađivali sa pojedinim univerzitetima u Evropi.
MARTINOVIĆ: Za vrijeme sankcija uspostavili smo veze sa mnogim asocijacijama, a posebno smo razvili odnose sa Konferencijom rektora Evrope. Često smo bili u prilici da ugostimo eminentne profesore Oksforda, Kembridža i Vorvika. Održali smo i nekoliko konferencija sa internacionalnom participacijom.

MONITOR: Vaše kolege iz Evrope znale su šta se dešava na Univerzitetu Crne Gore?
MARTINOVIĆ: U jesen 1999. na Salzburškom seminaru organizovan je međunarodni simpozijum Univerzitet i globalizacija. Sa bivših jugoslovenskih univerziteta pozvani su predavači za plenarnu sjednicu skupa na temu: Univerzitet i rat – preživljavanje i pogled u budućnost. Izložio sam svoj rad u kome je kao jezgro bilo predstavljeno ponašanje univerzitetske akademske zajednice o kojem sam Vam govorio. Doživio sam izuzetno uzbuđenje kada je prorektor Zagrebačkog univerziteta Jasna Mencer ustala iz publike, prišla pultu i pružila mi ruku čestitke. Bila je to prava slika pogleda u budućnost, propraćena toplim aplauzom svih prisutnih. To je bio pozdrav etici i hrabrosti kojom smo preživljavali i činili onoliko koliko smo mogli, a i ništa manje viziji budućnosti koja dolazi.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo