Bitne probleme  u EU valja tek očekivati- uspije li Trampovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“)

MONITOR: U prazničnom intervjuu, premijer Andrej Plenković je rekao da su ambicije vlasti u 2026., da Hrvatska uđe u OECD i da se podigne nivo standarda stanovništva. „Slučaj Tompson“ ocjenio je nebitnim i kao poziv na cenzuru od strane zagrebačkih ljevičara.  Zašto je Plenkoviću toliko važan jedan pjevač-promoter proustaštva?

PUHOVSKI: Nije Plenkoviću važan Thompson, niti, po svemu sudeći, ima osobnih simpatija za njega. Ali mu  odgovara ploviti niz struju. Rečeni domobranski sindrom u Hrvatskoj je u ovome trenutku najvjerojatnije većinski, ali teško može nadići ono do čega je već prispio – relativnu većinu. Plenković ovu tendenciju teži pripitomiti, jer nastavi li se politički ustrojavati – na što na posljednjim koncertima upućuje sam Thompson – ugrozit će baš HDZ.

MONITOR: Da li je ponovno uvođenje vojnog roka, neka vrsta podrške jačanju EU nove strategije bezbjednosti, ali i pokazatelj da Hrvatska ima „narodnu“ vojsku spremnu da je brani i od nezgodnih susjeda koji nisu u NATO?

PUHOVSKI: Jedino dobro što vidim u uvođenju dvomjesečne vojne obveze jest mogućnost civilne kontrole vojnoga sektora iznutra. U modelu profesionalne vojske toga nema, ostaju samo – uvijek ograničeni – pogledi izvana. Inače, radi se, objektivno, o pristajanju uz opće militariziranje EU posljednjih mjeseci. Nakon teškoga poraza srpske vojske 1995., ne čini se vjerojatnim da bi s istoka prijetila ozbiljna opasnost, to više što je Srbija u mnogome sapeta unutrašnjim konvulzijama.

MONITOR: Da li je moguće da proširenje EU  bude samo prema „zaslugama“?

PUHOVSKI: Kriteriji su, načelno, u vladavini prava, političkome pluralizmu, tržišnoj ekonomiji i kompatibilnoj vanjskoj politici. U praksi to ovisi o konkretnim odnosima snaga. Rumunjska je, npr. svojevremeno ušla prije svega na insistiranje Francuske – Hrvatska, u završnoj fazi, jer je tadašnjoj Evropskoj komisiji trebao uspjeh na kraju mandata…Sada su kriteriji posve poremećeni požurivanjem ulaska Ukrajine koja je socijalno, ekonomski, (a posebice korupcijski) teško oštećena i daleko od osnovnih preduvjeta, ili nevjerojatnim nasiljem Grčke i Bugarske nad Makedonijom. No, pristupni proces jest značajna šansa za države kandidatkinje da poprave mnogo toga.

MONITOR: Najnovija neslaganja oko kredita za Ukrajinu iz zamrznutih fondova Rusije, ali i nepristajanja tri zemlje da podrže EU kredit Ukrajini-kada se pribeglo „hokus-pokus“ rješenju, pokazuju sve jaču snagu tzv. nacionalnih interesa. Da li ovakva EU može da ispuni imperative svojih osnivača?

PUHOVSKI: EU je i službeno odustala od jedinstva kao norme – kako zaobilaženjem pozicija Mađarske, Češke, pa i Slovačke kod odluka o financiranju Ukrajine, tako-prije svega, tretiranjem „Koalicije voljnih“ (u kojoj je i nečlanica EU, Ujedinjena kraljevina) kao oficijalnoga čimbenika u pregovorima o miru u Ukrajini. No, bitne probleme valja tek očekivati uspije li Trumpovo nastojanje da se nametne zamrzavanje rata u Ukrajini (koje bi on nazvao „mirovnim sporazumom“), jer će se tada barem ispuhati, ako ne i probušiti militaristički balon koji je zahvatio velik dio Evropa, osim, djelomice, južnoga krila. Tada će EU trebati iznova određivati ne samo odnose s Rusijom, nego i međusobne veze država članica.

Pravi je problem u tomu da je EU naveliko prerasla sva očekivanja (i imperative) osnivača. Od nje se  izvorno očekivalo da privrednim povezivanjem (počevši od ugljena i čelika, tada bazičnih resursa) osigura nemogućnost njemačko-francuske, a onda i šire evropske konflagracije. Politička je nadgradnja dodavana naknadno, i sada se pojavljuju – ne samo zbog jačanja „evropskoga duha“, već i zbog neuništive težnje svakoga administrativnog aparata za autonomijom – i sasvim jasne federalističke ideje. One izazivaju mučninu, pa i bijes kod suverenista – od krajnje desnice do političara poput Milanovića.

Svaka se odluka u posljednje vrijeme – osim nekih „kriznih“ – promatra kroz tu prizmu. Pritom se neprestance perpetuira konstitucijsko pitanje o tomu je li – i u kojoj mjeri – moguće ne-konsensusko odlučivanje. Odnosno, u drugim kategorijama postavljeno, pitanje o odnosima moći Parlamenta i Komisije.

MONITOR: Tvrdi se da je Vladimir Putin nezadovoljan najnovijim mirovnim predlogom Tramp-Zelenski. U ovakvoj situaciji, kakve su šanse EU da odbrani svoje interese?

PUHOVSKI: Nije jasno kakve interese EU ima u sadašnjoj situaciji. Logično bi bilo da joj je temeljni interes u prestanku rata, no-s obzirom na militarističku mobilizaciju posljednjih mjeseci, pa i djelomična proizvodna restrukturiranja koja su već započela, odjednom se čini da EU ima interes za odugovlačenje procesa prekida rata (koji, nikako, ne bi bio pravi mir, ali bi omogućio predah).

MONITOR: Kako vidite „mirotvornu“ dinamiku, da li Tramp gubi u njoj lidersku poziciju i izlazi iz MAGA imperativa?

PUHOVSKI: Trumpa vodi samo jedno načelo: MTGF – Make Trump Great Forever. Zemljopis ga uopće ne zanima – niti ga zna – ekonomija-djelomice, politički odnosi – samo ako su na smetnju. O pravednosti, dakako, ni riječi. No, pozitivno je to da on nastoji – iz ovih svojih razloga – zaustaviti rat, a bitno je pritom (što bi imala biti zadaća EU) postići da to ne bude ni nazvano mirovnim sporazumom, nego sporazumom o primirju. Prestanak ruske okupacije bit će zbilja moguć tek kada (jednom) dođe do bitnih unutrašnjih preobrazbi društva i države.

MONITOR: Trampov plan za mir u Gazi, pokazuje neostvarivost. Da li je mir neostvariva ambicija i koliko on danas zavisi od političkih aktera?

PUHOVSKI: Postmoderna se politika sve više vodi u medijima. Gaza je nestala  s naslovnica, što odgovara Trumpu i Izraelu, no nikako i pučanstvu Gaze, pa i čitava „Bliskoga istoka“  (ovu bi paleo-imperijalističku oznaku svakako već jednom trebalo zamijeniti terminom Mašrik). No, prestankom medijske pozornosti problemi najčešće ne nestaju iz stvarnosti. Primirje se obostrano krši – s neusporedivo većom odgovornošću Izraela kao  daleko moćnijega, ali barem se ovdje zna da je o primirju riječ. Ključni je problem u transgeneracijskome autoritetu koji je država Izrael zapravo ukrala na osnovi neusporedivih zločina nad Židovkama i Židovima u vrijeme Šoe (koju, na žalost, zovu pogrešno, holivudizirano,  holokaustom).

Nosivo pitanje narednih godina posve je jednostavno – može li se rehabilitirati međunarodno pravo, tretirati, recimo, Busha u Iraku kao Putina u Ukrajini, ili Netanyahua u Palestini? Odnosno, može li se zamisliti država koja bi danas na svojem teritoriju uhitila i Putina i Netanyahua, sukladno optužnici Međunarodnoga kaznenog suda? Ostane li se na navijačkim interpretacijama – npr. „Zapadnima“ koje smatraju da je međunarodno pravo izbacilo iz igre Putina, kao da SAD nisu prethodno napadale desetke država diljem svijeta – ili „Istočnima“ koje smatraju pravom (jačih) država ispravljati navodno pogrešne svjetonazorske sastojke u susjedstvu – svijet (p)ostaje pukom džunglom.

Marginalne,  ekstremne političke skupine su ohrabrene

MONITOR: U 2025., najviše pažnje izazvali su događaji na koncertima Marka Perkovića Tompsona. U potonjim mjesecima, uslijedio je talas incidenata uglavnom prema srpskoj manjini. Da li to govori o promjenama u društvu , koje se još nisu odrazile na partijsko-političkoj scjeni?

PUHOVSKI: Čini mi se vjerojatnijim da je riječ o promjenama na političkoj sceni koje su „razbuktale“ (zapravo, na svjetlo dana izvele) odavno postojeće društvene konstante. Jedna od njih, trenutno pojavno najizraženija, mogla bi se-iz lokalne tradicije, nazvati domobranskom formacijom. To je pozicija – malograđanska u najvišim izdancima, retro-agrarna u ostalima – koja nije ustaška (ustaše ni u svojim najboljim – za Hrvatsku najgorim – trenucima nisu imale većinu), ali ima razumijevanja za – ili je barem pripravna blagonaklono previdjeti – ustaški „folklor“. Politička klasa je,  u svojem pretežitom, hadezeovskom postavu, zaključila da je situacija u zemlji dostatno stabilna, a privredna situacija dovoljno dobra, da si može dopustiti jasno desno kretanje. Od koalicije sa Domovinskim pokretom, koji bi – da je intelektualno u stanju – bio ekstremno desna politička stranka.  Na to je HDZ, dijelom, bio natjeran nedomišljenim rubno histeričnim taktiziranjem oporbe na prošlim parlamentarnim izborima, koje je dovelo do tretiranja HDZ-a kao stranke oko koje treba izgraditi cordon sanitaire (u vrijeme u kojemu ta stranka nije pokazivala ovakve desničarske eskapade kakve posljednjih mjeseci postaju novom normalnošću).

Lijevo-liberalna sastavina političke elite traumatski je doživjela mase uz i oko Thompsona i jasne znakove njihova korištenja za potrebe neke od desnih opcija. Do te mjere da je najjača opozicijska stranka, SDP, iznenada skrenula u domoljublje kao svoj novi zaštitni znak, a uz to se – skupa s drugom eko-lijevo orijentiranom strankom, „Možemo“ – počela baviti pravima malih posjednika. Sve im to nije pomoglo protiv desničarskoga trabunjanja o „ekstremnim ljevičarima“ i „jugo-nostalgičarima“ koji se navodno nameću Hrvatskoj.

Uglavnom posve marginalne, doista ekstremne političke skupine razložno su ohrabrene podrškom više stotina tisuća Thompsonu, ali, ponajprije, marginalizirajućim toleriranjem crnokošuljaša koji su prije i poslije koncerta, marširali gradom u manjim „rojevima“ pozdravljajući ustaškim pozdravom, pjevajući originalne ustaške pjesme. Tako osnažene grupe u crnome počele su se ponašati u okvirima onoga što neuka desnica smatra genuino desničarskim aktivizmom – progonom pripadnik(c)a srpske etničke zajednice. Kako domaćih, tako i gostujućih. Sve do groteskne situacije napada na klince iz Novoga Sada u Splitu, u ime zaštite „čistoće hrvatske kulture“. A prve predstave hrvatskoga kazališta na „narodnome jeziku“ prije gotovo dvije stotine godina u Zagrebu su izvodile glumačke ekipe baš iz Novoga Sada, jer hrvatska kultura tada nije ima glumaca na svojem jeziku.

Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU

MONITOR: Kako vidite odnos Hrvatske prema zemljama bivše SFRJ?

PUHOVSKI: U osnovi, riječ je, mislim, o hermafroditskome odnosu. Hrvatskoj odgovara pristupanje poslijejugoslavenskih država u EU. Primarno privredno, posebice turistički i prometno. Politički, odgovara joj integracija BiH – i zbog 1010 kilometara granice, kao i zbog olakšanoga kontakta  hrvatske populacije s obje strane granice. Odgovara joj i pristupanje ostalih, naročito ako Hrvatska može pritom igrati privilegiranu ulogu, pa i ušićariti ponešto u vrijeme pristupnih „pregovora“ (koji su zapravo ispiti u Bruxellesu). No, dobro je Hrvatskoj i sada, dok je u „višoj ligi“ od susjeda.

Nastasja RADOVIĆ

Nova vlast ideološki je gemišt zločina 90-ih.Kao takva,ona ne promoviše amneziju,nego reafirmiše ideologiju koja čini srž tih zločina. To se primjećuje i po tome što je jedino period vladavine DPS od 1991. do 1997. izvan pozornosti kritike ,,starog režima”. Jer bi to značilo da govore protiv sebe

MONITOR: Kakvo cijenite česte pozive na pomirenje i odavanje počasti svim žrtvama, prvenstveno II svjetskog rata? Pri tom, dijalog o tome uglavnom sklizne u rehabilitaciju idelogije.

RASTODER:Treba imati na umu da se ti pozivi oslanjaju na neke evropske prakse i  deklaracije koje su proistekle iz jednog konstrukta,koji je vrsta ideološkog nasilja. Izjednačavanje totalitarnih projekata: nacizma, fašizma i komunizma je u suštini proizvod jačanja desnice u Evropi i potreba ideološkog obračuna sa ,,pobjednikom”.Ovdje se ne radi o osudi totalitarizma, koji nedvosmisleno ima svoje ,,milionske žrtve” i tu nema spora. Nije izvršeno nasilje i silovanje posljedica, više nego sadržaja. Nije se branio ,,čovjek kao nevina žrtva”,nego je ,,žrtva” dobila ideološko obilježje,što u konačnom pledira na njegovu rehabilitaciju. Zato se i desilo da žrtve nijesu reahabilitovane ali su ideologije reanimirane.Opredjeljivanje u tom smislu dovelo je do konfuzije unutar koje ,,priča o pomirenju” u suštini ne znači ništa drugo, nego borba za reanimaciju poraženih ideologija.

Dnevno svjedočimo pokušajima kvazifilantropske brige o čovjeku kroz dehumanizaciju osnovnih ljudskih vrijednosti.U tome desnica vidi osnovni smisao svog političkog bitisanja. Dijalog nije moguć u uslovima izjednačavanja nespojivog,suprostavljenih ideologija i aktera koji su predmetom sjećanja-stvarnog, potisnutog, domišljenog i iskonstruisanog,svejedno.

Kada zapadnjak kaže ,,komunizam”,on misli na sovjetski,poljski,albanski,češki, mađarski, rumunski,ali izjednačavati te obrasce sa jugoslovenskim (koji nije bezgrešan) je čisto nasilje nad činjenicama. To mogu razumjeti samo oni koji su bili u Albaniji u vrijeme Envera Hodže ili u Rumuniji Čaušeskua.To su bila dva neuporediva svijeta.

MONITOR: Kao opravdanje za postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću, čule su se i kritike povodom pokušaja rehabilitacije Osmana Rastodera. Kakva je Vaš stav o tome?

RASTODER:Mnogo puta sam već rekao, dovođenje u vezu ove dvije ličnosti je neosnovano. I po značaju, i po djelu. Pavle Đurišić je bio glavnokomandujući limsko-sandžačkih četničkih odreda, oficir kraljevske vojske,  ,,izdajnik” po tvrdnjama glavnokomandujućeg Draže Mihailovića, kada je odbio njegovu naredbu. Umjesto da se povlači prema Srbiji, kreće preko NDH da stigne do ,,zapadnih” saveznika. Đurišić je osoba koju je Hitler odlikovao. Kompleksna i protivurječna istorijska ličnost,kojem se ne može oduzeti atribut hrabrog čovjeka,ali daleko od toga da se radi o filantropu,patrioti i antifašisti.Sve možete falsifikovati,pa čak i retuširati brojne fotografije sa nacističkim i fašističkim glavarima,ali zaista treba biti mnogo slijep da bi u njemu neko mogao vidjeti ,,pozitivnu istorijsku ličnost”. Njegov dosije o (ne)djelu sadrži hiljade imena nevinih ljudi.

Osman Rastoder je bio komandant muslimanske milicije. Šta je ,,muslimanska milicija”? Ad hoc organizacija lokalnog stanovništva u cilju odbrane golih života stanovništva. Je li imala komandu? Nije! Je li imala ideologiju? Ne! Zato i pričamo o lokalnim komandantima tih formacija,koji su bili ili nijesu bili ,,veliki” onoliko koliko su uspjeli da zaštite narod. Zašto je Osman Rastoder iznad mnogih drugih? Pa,zbog toga,što,po mnogim mišljenjima, Gornji Bihor nije doživio sudbinu Donjeg Bihora u kojem je januara 1943. hiljade ljudi pobijeno,stotine kuća popaljeno i desetine sela uništeno.O tome najiskrenije govore ,,četnički dokumenti” od kojih je na hiljade publikovano. U dosijeu svojih (ne)djela Osman Rastoder ima tri imena. Ali razumijem infantilnu logiku koja u želji da rehabilituje ,,zločin” traži pandana.U ovom slučaju je pogrešan izbor,jer silovanje činjenica je moguće samo dotle dok ih silovatelj kontroliše.

Šokiran sam činjenicom da neki guslarski ravnogorski naratori u porti jednog hrama demonstriraju toliku količinu neznanja da diviziju ,,Skenderbeg” dovode u vezu sa muslimanskom milicijom,što nije posljedica samo infantilnosti i neznanja, nego potreba za uspostavljanjem simetrije tamo gdje ona nije moguća.

Na svaku ravnogorsko-guslarsku besmislicu, odgovorit ćemo organizacijom naučnog skupa. Ukoliko se onda pokaže da korpus činjenica kojima danas raspolažemo nije dovoljan za utemeljenje neupitnih stavova,nama nije problem promijeniti ih. S tim u vezi, najavljen međunarodni skup Bihor 1939-1948. , između mita i naracije će se održati na ljeto 2026. i dati konačan i utemeljen odgovor,da li nekoga treba ,,rehabilitovati ili satanizovati”.

Sigurno je jedno – svako upoređivanje Pavla Đurišića i Osmana Rastodera je svjesno silovanje činjenica.Sljedbenike Đurišića mogu donekle i razumjeti jer jedino što su uspjeli je da mu zakolju sina jedinca na mostu u Beranama,dok  je Pavle svaki put kada bi napao Petnjicu bio isprašen i dočekan onako kako je zasluživao.

MONITOR: Često kažete da se ne radi o revizionizmu, nego borbi za interpretaciju.

RASTODER:Moji stavovi o revizionizmu razlikuju se od stavova brojnih kolega,koji ovaj pojam posmatraju kao ,,konstrukciju nove naracije protivno činjenicama”.Istorija istoriografije nije ništa drugo nego istorija revizionizma, ako bi se ta pojava shvatila kao proces ponovnog razmatranja već poznatih činjenica ili postavljanja novih pitanja.Ona je legitimni metod ako je usaglašen sa osnovnim postulatima metodologije istorije.Međutim, ako se ,,revizionizam” posmatra kao ideološka konstrukcija ,,novih činjenica” zasnovana na prevrednovanju postojećih,bez uporišta u saznanju i novim dokazima,tu se ne radi o revizionizmu, nego o političkom nasilju nad istorijom kao naukom.

Revizionisti se po prirodi množe sa svakom promjenom ideološke paradigme i njih  će uvijek biti.Oni nijesu nikada bili opasnost za istorijsku nauku i u tom smislu ne zavređuju pažnju.Zato njih prepoznaju kao ,,opasnost” prisutnu u javnom prostoru i to je polje sukoba ideologija.Oni ne mogu biti opasnost za istorijsku nauku, jer jednostavno ,,nauka” ne počiva na toj matrici,iako se teško oslobađa iste. U konačnom,trajno opstaju samo potvrđene i provjerljive činjenice.Nasilje nad činjenicama nije moguće, iako se čini ponekad da je u njihovom oblikovanju dominatno uticala ideologija.Ideologije se po pravilu mijenjaju, a činjenice opstaju.

To što je Cezar prešao Rubikon jeste potvrđena istorijska činjenica,dok to što ovaj  ,,potoćić” samo u jednom danu pređe nekoliko stotina hiljada ljudi- nije.Čak ni to,ukoliko bi ja svoj prelazak preko Rubikona pokušao predstaviti činjenicom, značilo bi samo nesuvisli i neuspjeli pokušaj zloupotrebe te činjenice a ne njenu reviziju.

MONITOR:  Kako vidite odnos nove vlasti prema prema ratnim zločinima i učešću Crne Gore u ratovima ’90-ih?

RASTODER: ,,Nova vlast” je ideološki gemišt zločina 90-ih.Kao takva,ona ne promoviše amneziju,nego reafirmiše ideologiju koja čini srž tih zločina. To se primjećuje i  po tome što je jedino period vladavine DPS od 1991. do 1997. izvan pozornosti kritike ,,starog režima”. Jer bi to značilo da govore protiv sebe.To mnoge dovodi u kvazikomotnu poziciju i podstiče opštu amneziju.  Po meni,to je privid koji ne može dugo trajati.

MONITOR: Koliko revizionizam u okruženju, prije svega Srbiji, utuče na takve težnje u Crnoj Gori?

RASTODER: Treba i u tome praviti razliku između Srbije i Crne Gore. U Srbiji broj partizana do 1944. rijetko prelazi 1000,da bi rat završilo njih 250.000,dok Crna Gora ima najmasovniji antifašistički ustanak u Evropi, 257 narodnih heroja, preko 50 ratnih generala. Crnogorski četnici ili četnici iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije imaju,mnogo više ,,krvavih ruku” nego oni iz Šumadije ili Zapadne Srbije. Nekada to može izgledati kao stanovište blisko revizionizmu, ali u suštini je to permanetni proces preispitivanja činjenica.U tom procesu,silovanje se pravi u nivelaziciji, odnosno istim naočarima posmatrati procese u Srbiji i Crnoj Gori.

Inferiorni intelektualni potencijal Crne Gore poziva često na ,,mobu” eksperte ili stručnjake iz Srbije,koji o tome ne samo da malo znaju, nego svoje neznanje ,,prodaju” kao nauku.Prošlo je vrijeme kada je takva roba imala veliku intelektualnu cijenu u vremenu plejade velikih znalaca (Petranović, Marjanović, Dedijer i dr),da bi danas ona bila svedena na priču ,,autista” koja više nigdje nije ozbiljno shvaćena.Dakle, njen uticaj u Crnoj Gori postoji,ali su to ideje koje nemaju budućnost. Sve više bivaju kompromitovane u poređenju sa činjenicama.

MONITOR: Mijenjaju li se udžbenici  na bolje i rade li institucije svoj posao, kako bi istorijske konfuzije bilo što manje?

RASTODER:Ovdje  moram da vas podsjetim da je krajem 90-ih godina krenula reforma crnogorskog obrazovnog sistema po ugledu na evropske. Proces je vodio slovenački ekspert Slavko Gaber.Ne znam koliki su dometi i rezultati te reforme, jer sam dosta davno ,,udaljen” iz tog procesa. Ono što znam je da je u tom vremenu stvorena prva generacija autora udžbenika iz Crne Gore u njenoj istoriji. Ne znam, gdje su danas ti ljudi,ali me ne bi čudilo da ih je partitokratija i partijska pamet sklonila negdje drugo. Znam samo da su kao rezultat rada te prve generacije autora objavljeni udžbenici koji su imali pozitivne ocjene iz Evrope. Da li je taj potencijal sačuvan, njihova znanja iskorišćena,institucionalno unaprijeđena,ne mogu sa sigurnošću potvrditi. Skloniji sam tvrdnji da je i sve to bagatelisano potrebom partijskog nadzora i kratkovidom politikom partijske koristi.

Ono što je bilo možete ignorisati, ali ne i promijeniti

MONITOR: Kao jedan od autora udžbenika istorije za maturante prije 15 godina oštro ste reagovali kada su cenzurisane stranice o raspadu Jugoslavije. Upozorili ste tada da takav način žmurenja pred novijom istorijom ,,učenike prepušta političkim, ideološkim i drugim ubjeđenjima nastavnika, što može kod njih da stvori vrijednosnu konfuziju”.  Da li društvo sada ubira plodove te ciljane konfuzije?

RASTODER:Tačno  je da sam kao koautor tog udžbenika‚solidarišući se sa autorom, mlađim kolegom koji je ubrzo nakon toga postao poslanik partije koja je stajala iza povlačenja (zabrane) udžbenika, branio stav koji sam nedavno ponovio i na raspravi upriličenoj povodom 34 godine napada na Dubrovnik, kada se jasno pokazalo koliko je ideološko-političko sljepilo pogubno  za jedno društvo. To je i bio razlog da se podsjetim na sramne sekvence iz javnog života Crne Gore.

Prvi su na najavu i sadržaj novog udžbenika reagovali dr Novica Stanić i dr Šefket Krcić. Potom je Savjet za školstvo (predsjednik Radovan Damjanović) raspravljao o sadržaju tog udžbenika,posebno dijelu koji se ticao ratova 90-ih. Od mene je traženo,iako nijesam bio autor tog dijela udžbenika,da izostavim dio u kojem je stajalo da je ,,Crna Gora učestvovala u ratu napada na Dubrovnik”. Naravno da smo to odbili.Lično sam tada zastupao stav da odbijam pisati po narudžbini,te da na tu glupost ne mogu pristati,ako zbog ničeg drugog,onda zbog toga što mi nije jasno – ako navodno ,,Crna Gora nije bila u ratu“,kako to da sam ja lično bježao da ne budem mobilisan u taj rat.

Savjet je donio odluku ,,da se udžbenik privremeno povuče iz upotrebe”,što je bio rezultat političkog pritiska ,,odozgo”.Neki članovi Savjeta su mi se naknadno žalili na ,,neke pozive iz Beograda”.Više sam to razumio kao intelektualni kukavičluk,nego kao stvarni razlog. Jer upravo je ,,zabrana” izazvala veliko interesovanje za udžbenik, brzo je rasprodat, a pojedini nastavnici su ga  ,,ilegalno” koristili u nastavnom procesu.

Suština je: ono što je bilo možete ignorisati,ali ne možete promijeniti. Iluziju  da možete silovati činjenice ima samo silovatelj koji to ne razumije. S obzirom da je u konkretnom slučaju ,,silovatelj“država, jer su prosvjeta, udžbenik i nastavni  proces isključivo u njenoj nadležnosti,to je svjesno stvorena konfuzija samo usložila probleme.

Ogroman broj činjenica, koje su u međuvremenu produkovane o tom ratu i sjećanju na njega je pokazao da ,,crnogorsko suočavanje sa prošlošću” može privremeno biti odloženo i da je to odlaganje nanijelo ogromnu štetu društvu.

Predrag NIKOLIĆ

Crna Gora je postala crkvena država a Sveti Petar Cetinjski molio sveštenike da obuku odoru kada ulaze u crkvu. Nije problem religijskog osjećanja, ali se to radi tiho

MONITOR: Ne možeš ti da odložiš kad ćeš da dodaš dupli pas, dodaj odmah, izjavili ste. Koliko smo dodavanja propustili pa nam se ponavljaju priće poraženog nacionalizma iz Drugog svjetskog rata i ’90-ih?

KOPRIVICA: U udžbenicima u Srbiji postoje dvije fotografije jedna pored druge: Sava Kovačević i Pavle Đurišić. Heroj i zločinac. Među poginulim u partizanskim jedinicama na Sutjesci 70 odsto bilo je između 18 i 25 godina. Može li se to izbrisati. Sve je u Srbiji na zlo počelo kada su izjednačili partizane i četnike. Nije problem tih časnih kraljevih oficira. Arso Jovanović je bio načelik Generalštaba… Partizanske brigade imale su 18.000 boraca i 4.000 ranjenika protiv 120.000 njemačkih vojnika. U ratnim njemačkim arhivima piše o nesalomivom moralu partizana u bitci na Sutjesci. Koča Popović sa Prvom proleterskom brigadom … probio je obruč na Balinovcu, bila je to borba 1 na 1. I krenuli su u smjeru suprotnom od onog koji je Tito bio odredio. Tito je htio da smijeni Koču Popovića, pa da ga zamijeni Terzić,nekad kraljevski oficir. Terzić je to odbio. Jer Koča Popović je nezamjenljiv. Nadrealista, španski borac, proleterski komandant. Jeste taj proboj na Sutjesci bio žestok, krvav i nadrealan.

MONITOR: Nadahnuto ste pisali o pričama Mihaila Laića, u Vremenu je esej izašao pod nazivom Krleža sa naših strana. Opisali ste Lalićevu kritiku revolucije, Golog otoka, kao i opis četničkih zločina. Kako zaboravismo Lalića a niknu spomenik Đurišiću?

KOPRIVICA: To Krleža naših strana prvo je rekao Boro Krivokapić. U književnom svijetu Lalić je prilično marginalizovan. Crna Gora je postala crkvena država a Sveti Petar Cetinjski molio sveštenike da obuku odoru kada ulaze u crkvu. Nije problem religijskog osjećanja, ali se to radi tiho. Ne može da se slava slavi u kafani ili pod šatorom… Mi smo, nezavisno od ove političke priče, izgubili iskrenost. Nema pravog duplog pasa, svako nešto kalkuliše, oće li vam pridržati vrata od lifta ili neće, ko ste vi, šta ste… Previše se sumnja, a dobrih ljudi uvijek ima.

MONITOR: Lalićeva kuća u Novom je srušena.

KOPRIVICA: Srušena mu je kuća? Na lijepom mjestu je bila.

U Domu kulture Braća Stamenković bilo je veče posvećeno knjizi mladog sarajevskog pisca Toholja. Ulazi Lalić, maskiran sa kineskim kačketom, i na ulazu pita me gdje je ta mala sala, misli da sam portir. Da bih ga razuvjerio kažem da mi se dopalo njegovo poređenje u vezi sa apotekaricom Ninom Karelskom sa obrvama kao da se čudi. Ne valja to kaže Lalić, to je knjiško poređenje.

Vrati se Lalić i pita me šta mi je Jovan Koprivica. Kažem stric. Bili su zajedno u redakciji Stvaranja na Cetinju, pa do 1948. Vaš otac je branio 1941. poštu u Ulcinju sam. Nisam to znao, velim.

Važnije je da sam u drugom osnovne dobio zbirku priča Mihaila Lalića i da su na koricama dvije motike na tek pooranoj njivi okruženoj šumom. To je priča Pusta zemlja. Godina je 1944. Sretko Nedić pokušavao da odloži odlazak sina dječaka u partizane. Ćerka mu je već bila odbjegla. Otac vodi sina na njivu, posle velikih kiša došlo je posvećenje proljeća: Poskidaše džamadane i razmahnuše. Osjećali su toplo i drago milovanje sunca i vjetra na obnaženoj koži. U tu idiličnu sliku ulaze iz šume utvare, na leđima im zaturene puške, obučeni su u raznobojne ostatke uniformi, i svi bez razlike imaju blatnu, izgaženu obuću. Kostim kao komentar četničke bagre. Komandant Arsenić kreštavim glasom naredi da ih vežu. Otac Sretko lukavi da nisu na partizanskoj strani, moli da bar ostave sina jedinca, da mu ne ostane pusta zemlja. Onda se prvi put čuje glas dječaka: Što moliš ovu paščad, što se brukaš? Osvetiće nas striko Novo, osvetiće nas drugovi! Zapamtiće makarondžije. Ubiju dječaka, pa posle provale bijesa i oca. Onda dolazi finale priče kad sam osjetio, ne znajući, da je to književnost: Prekopana zemlja sušila se, i izjednačavala u boji sa ostalom. Potok je veselo šumio, vjetar se igrao u granju, ptice su oveselile čitav kraj, samo su dvije ispuštene motike podsjećale na ljude koji su bili i više ih nema. Više ih nema, a ima ih. Nikada više nisam zaboravio tog dječaka očiji gvozdenijeh kao u Batrića Perovića. Želio sam biti taj dječak, i bio sam, i biću.

MONITOR: Pisali ste o motivu časne smrti kod Lalića, pa preko toga i o tri sprovoda Kiša, Kovača i Pekića. 

KOPRIVICA: O Pekićevoj sahrani nisam pisao.

Kiš je bolovao od polarne samoće. On je bio veseo, boem, radan, ali ta tjeskoba očevog stradanja u Aušvicu, pa mu je majka umrla na Cetinju, kada su došli iz Mađarske. Kiš je rano prepoznao svoj dar i slijedio ga do kraja. A to što pričaju, a o tome pišem u drugom izdanju knjige Vježbanka Danilo Kiš (Fokalizator, Podgorica, urednici Sanja i Vlado Vojinović), zašto se on sahranio po pravoslavnom običaju. Majka ga je krstila, za vreme rata, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. To mu je spasilo život, a on je htio da vrati taj dug…

Nije samo u pitanju časna smrt, nego kako se podnosi smrt najbližih.

Odmah poslije rata živjeli smo u Ljubljanskoj ulici. Dvorišna kuća porodice Kojašević. Trgovačka porodica ali lijevo je orjentisana.

Naša je ulica bila partizanska: Vučinići, Novakovići, Cicovići, Komnenići, Koprivice… Preko puta Kojaševića živjela je porodica Višnjić kraljevskog pukovnika Mićka. Sin jedinac Branko bio je sa Brankom Ćopićem i mojim stricem Jovanom u Učiteljskoj školi u Sarajevu. Bio je mlad komunist, partizan, ubili su ga u četničkom zatvoru i bacili u lancima pred vrata roditeljskog doma. Unijela ga je majka Anđa sa ocem Mićkom. Opremili su ga i stavili na sto. Majka Anđa nije suzu pustila. Eto to je dostojanstvo.

MONITOR: Često pričate o tome da bez žrtve, mimo konformizma, nema iskoraka. 

KOPRIVICA: Treba da bude neki krupan iskorak, rizičan i junački. Evo sada ovi događaji u Beogradu. Na strani sam studenata, ali mnogo je apatičan narod. Neće da se pridruže, treba taj broj da bude veći. Nadam se da hoće. To vam je kao kad nema cehovske solidarnosti. Ako štrajkuje jedno pozorište u Beogradu, treba sva da štrajkuju. Bile su nekad protestne večeri u Udruženju književnika, sad su tamo neki ližisahani, neki šuplji ljudi, ne reaguju ni na šta.

MONITOR: Pa i nema u javnosti umjetnika, književnika, tu su sada starlete, pjevači, analitičari… 

KOPRIVICA: Davno sam rekao – kada je Lepa Brena postala evergrin onda je sve otišlo u božju mater. Sada sociolozi kulture, reditelji, pisci pričaju o njenom fenomenu. Nema tu fenomena. Kič je, to imate kod Kovača – pornografija je uvijek povezana sa fašizmom. Jasno je to u istoriji filma.

Puriša Đorđević snimio je film Pavle Pavlović, Bekim Fehmiju igra glavnu ulogu i bori se proti kiča. Kič pjevačicu igra izvrsna Milena Dravić. Prvi pravi film protiv fašizma napravio je Vatroslav Mimica o zločinu ustaša u gradu Trogiru. Film se zove Kaja, ubit ću te! Prazan je grad, samo se naziru siluete i čuju pucnji. Ustašu igra odličan glumac Uglješa Kojadinović. Vatroslav Mimica dugo nije mogao da dobije sredstva za snimanje filma. Puriša Đorđević 17 godina nije dobio sredstva, jer je upozorio da će kič da sruši Jugoslaviju.

Nestalo je zabavne muzike, nema Nade Knežević, Lole Novaković, Zdenke Kovačiček, Radojke Šverko, Beti Đorđević, Gabi Novak… na sceni su opstajale kreštave kič pjevačice. I tako se masovno širila banalnost i primitivizam koji evo i danas vlada sa svakosatnim klepetalom.

MONITOR: Šešelju ste rekli da neće uspjeti da istjera Mirka Kovača iz Beograda. Ipak je uspio. Kako biste opisali vaš odnos sa Kovačem?  

KOPRIVICA: Moj sukob sa Šešeljem bio je u Klubu književnika. Devedesetih godina Klub je postao vašarište. Vratiće se Kovač na velika vrata u Beograd. Kovač je o Beogradu napisao ponajbolje stranice druge polovine dvadesetog vijeka. Kao što se vratio u Podgoricu i u Crnu Goru. O tome svjedoče Dani Mirka Kovača, evo već drugu godinu u organizaciji i režiji Vlada i Sanje Vojinović.

Mirkov i moj otac bolovali su u Brezoviku, crnogorskom čarobnom brijegu. Znali su da im je kraj u tom sanatorijumu. Moj otac Đorđije umro je 1962., a Mirkov otac Đuro 1963.

Kovač nije bio neki đak, volio je da izaziva incidente. Napisao je parodiju na Krvavu bajku Desanke Maksimović i to nije bilo dobro prihvaćeno. Profesor književnosti bio je Vladimir Mijušković, pisac romana Zaloga. Iako je bio slab đak, Kovač je želio makar jednom da dobije peticu. Profesor je ostavio Mirkovu svesku za pismene zadatke poslednju i mladi Kovač je pomislio evo konačno petica. Mirko stilski ovo je u redu, kaže profesor, ali promašio si temu, trojka.

Upoznao nas je Filip David u hotelu Metropol. Mirko se pitao šta da pričam sa ovim književnim početnikom, razlika je bila 12 godina. Počeo je da priča o Zvezdi, o fudbalu. Baš je pogodio u sridu. Brzo smo se zbližili i postali prijatelji. Nedavno je umrla Mirkova žena, stopanica Boba Matić. Izvrsna slikarka, negdje između Mediale i slikara kao što je Pjero Dela Frančeska ili Karavađo. Imala je tu svjetlost, kamen i erotsku mediteransku priču. I sam Mirko je baš taj spoj. Boba je prestala da slika posle Mirkove smrti. Malo je ko pisao i u Hrvatskoj o njenom odlasku, ali vidio sam da su dobre tekstove napisali Boris Dežulović i Miljenko Jergović.

Što se tiče postmodernizma, Mirko to u knjizi Evropska trulež ovako definiše: Fabula je ulazak u ponoćni voz, a rasturanje fabule putovanje.

Najbolje eseje o drugim piscima pišu pisci. Brodski o Kišu: Ako pokušate da bez rimovanja prevedete Bodlera ili Rembao na srpskohrvatski možda ćete dobiti Danila Kiša. Kišovi prevodi nisu prevodi nego prepjevi ili prije remek djela jugoslovenske poezije. Najbolji primjer je Kišov prepjev pjesme Novogodišnja Marine Cvetajeve. U vrijeme afere oko Grobnice Radovan Popović našao je da je Kiš dobio šest iz ruskog kod profesora Taranovskog. A ja sam ga na jednoj večeri pitao koliko je Kiš dobio za prevod Novogodišnje. Jedanaest, kaže Brodski.

MONITOR: Intervju sa Borislavom Pekićem ste radili 1992. u Londonu. Kakva je utisak ostavio na vas?

KOPRIVICA: Nije to bilo u Londonu. A ovako je počela ta priča. Krajem sedamdesetih pisao sam neke oštre tekstove o romanima uglednih srpskih pisaca u časopisu Književnost. Bio sam u kancelariji Radoslava Bratića, sekretara Udruženja književnija Srbije. Ulazi Pekić i pita Bratića znaš li Boža Koprivicu. Napisao je ne baš nježan tekst o romanu Pevač Boška Petrovića. Pa te molim da mu daš sanduk viskija od mene samo da ne piše o nekoj mojoj knjizi. Bratić ćuti. I onda sam ja rekao da znam toga i toga i da je to uličar koji bi Vas sad pitao za koga navijate. I otišao sam preko vrata.

Napisao sam posle toga esej o romanu Borislava Pekića Kako upokojiti vampira. Zvali su me iz BIGZ-a da li bih napravio veliki intervju sa Pekićem. To je bila Pekićeva želja. Pristao sam. Poslao sam jedno pedesetak pitanja u London, Pekić je odgovorio na tridesetak i nažalost umro 1992. Priredio sam knjigu razgovora sa Borislavim Pekićem Vreme reči. U izvrsnoj knjizi priča Novi Jerusalim Pekić se ogleda sa najboljim pričama Kiša i Kovača. Igra tu igru dokumentarnog i fantastike. Volim antologijsku priču Čovek koji je jeo smrt.

MONITOR: Često spominjete i Crnjanskog i njegovu ljubav prema fudbalu. 

KOPRIVICA: Igrao je Crnjanski za Banat iz Pančeva. Imao sam sreću da vidim u Radio Beogradu kako ulazi u studio, bio je to hod centarfora u čiji prostor niko više ne može da stane, da obitava.  Izjavio je da bi više volio da je odigrao jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije nego sve knjige koje je napisao. Imamo u jugoslovenskom nasljeđu tri pisca koje bi poželjela svaka evropska književnost. Poštovali su se, pogotovo u mladosti, podsticali jedan drugog. Nije važan redosljed Krleža, Andrić, Crnjanski… Znali su koliko su vrijedni i pomagali jedan drugom.

Ne mislim da je Crnjanski bio desničar, on je mogao da se priključi vladi u Londonu, nije pristao. Jeste bio prznica, narcis, ali sa pokrićem. Ceh nije dao 24 godine da se on vrati. Pomogao je ambasador Srđa Prica, Moša Pijade, pa i Ranković. U Prosveti izdavačkom preduzeću Dobrica Ćosić je rekao Crnjanskom da mu je drago što se vratio. Crnjanski mu je odgovorio da jedino Ćosiću nije drago. Na pitanje Ćosića zašto, kazao mu je zato što je sada drugačiji redosljed.

MONITOR: Ne propuštate da kažete da ste Nikšićanin, ali i Beograđanin. 

KOPRIVICA: U Beogradu jesam doživio mnogo lijepe trenutke, obitelj, pozorišne predstave, BITEF, FEST, ponekad i BEMUS, susrete sa dragim ljudima, Kinoteka, kafane, utakmice, Kolarac, Partizan…Nažalost Beograd odavno nije bio ovako primitivan. I mnogo su narogušeni na Crnu Goru, ne na ovu crkvenu Crnu Goru, nego na tradiciju Crne Gore. Mnogo bi bilo važno da ovo svakosatno klepetalo padne.

Nigdje nisam rekao da sam Beograđanin. Jesu me primili na pravi način krajem šezdesetih. Ali prevagne onih 18 godina u Nikšiću.

Prije nego što sam došao na Dane Mirka Kovača čuo sam da su navijači Partizana ponudili navijačima Zvezde da sruše Ćacilend, to bi bila istorijska prekretnica. Mora malo razbojnički, ne možete sa primitivcima drugačije. I desiće se to brzo. Ko nije na strani ove mladosti u Beogradu, i u Srbiji za mene je trajno prebrisan.

Šta mi je napisao Mirko Kovač

MONITOR: Izjavili ste da ste više čitalac, nego ozbiljan pisac. Kako biste opisali sebe? 

KOPRIVICA: Dječak koji je provodio vrijeme na gimnazijskom igralištu igrajući lopte i košarku, a uveče išao u kino, ni iz daleka nije mislio da će postati pisac. Film mi je u djetinjstvu ostavljao veći trag nego književnost… Poredili su me sa Osterom. Ali te me priče nisu mnogo zanimale. Usamljen sam glas na jugoslovenskoj književnoj sceni. Podsjetiću se šta mi je prije neku deceniju Mirko Kovač napisao iz Rovinja:

Dragi Bota, sjedim u kafiću, pa ću ti ovdje napisati riječ dvije. Pročitah Derbi Ono što je bitno: nitko se ne bi usudio tako pisati. I još bitnije: niko drugi ne bi umio tako. I o tome.To samo talenat umije glavnu temu staviti u drugi red a da istovremeno zauzme najveći prostor. Svi misle da znaju isto što i ti znaš, a knjiga se čita da bi se saznalo još više. E, to više od onoga što znaš, jeste literatura. Ovdje će se tek doznati o tvojoj porodici. Mogu reći samo aferim za ovaj tvoj Derbi. Smijem li se našaliti i reći da si ti spojka naše književnosti. Spajaš čuda na čudan način, čudeći se čudu stvaranja. Stvorio si mali kosmos. O detaljima ćemo uživo. Tvoj vjerni čitalac Mirko Kovač Rovigno, 28. 08.2012.

Probio sam liniju pristojnog ponašanja. Ali stalo mi je da izađe na vidjelo šta je napisao Mirko Kovač.

Pripremam nove i stare eseje (izbor), a naslov knjige će biti Dribling na smrt. Pripremam i knjigu o Aniti Mančić i knjigu o Bogdanu Dikliću. Knjigu Moj omiljeni tim Partizana, ili Mrtvi razred. Knjigu, monografiju o Mirku Kovaču. E šta ću stići, stići ću.

Predrag NIKOLIĆ