Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje

Prestižna italijanska nagrada Giorgio Ambrosoli pripala je ove godine  direktorici Mreže za afirmaciju nevladinog sektora Vanji Ćalović. Bilo je čestitki i pljeskanja kod kuće, no ipak ne dovoljno imajući u vidu važnost ovog priznanja.

Nagrada je ustanovljena 2012. godine i dugo je dodjeljivana isključivo italijanskim državljanima. Rezervisana je za one koji se ističu integritetom i hrabrošću u odbrani vladavine prava. Odnedavno ima i međunarodni karakter, a naša Vanja je jedna od tek nekoliko onih koji ne žive u Italiji koji su dobili ovo veliko priznanje. Među njima je, recimo, Diana Salazar Méndez, bivša glavna tužiteljka Ekvadora  poznata po borbi protiv narko-kartela i korupcije u tamošnjim državnim institucijama, ili Andrew Jennings, poznat po istraživanjima korupcije u FIFA. Prethodno su nagradu dobili ljudi impresivnih biografija – italijanski tužioci, policajci, naučnici, bankari, koji su riskirali i živote ustajući protiv korupcije i mafije. Nagrada nosi ime italijanskog advokata koji je ubijen 1974. godine, nakon što je razotkrio finansijske malverzacije povezane sa mafijom. U pismu supruzi napisao je da nije želio da bude heroj već da radi ono što je ispravno.

Vanja decenijama u Crnoj Gori radi ono što je ispravno. Zbog toga je bila na meti moćnika i njihovih prljavih kampanja. Brojne krivične prijave zbog korupcije i zloupotrebe moći MANS je uputio tužilaštvu proteklih decenija. Iako su mnoge dugo skupljale prašinu u fiokama, a neke i do danas ostale bez epiloga, bez njih bi brojnim ovdašnjim moćnicima bilo lakše živjeti i poslovati.

„Dolazim sa Balkana, iz regiona u kojem korupcija i organizovani kriminal nijesu apstraktni pojmovi, već sile koje oblikuju svakodnevni život ljudi. Oni određuju ko dobija posao, ko ima pristup pravdi, ko može da se osloni na institucije i ostvari osnovna prava, a ko ostaje bez stvarne šanse za normalan život”,  kazala je na dodjeli nagrade u Milanu, zahvalivši se posebno svojim saradnicima. „Zato ovu nagradu vidim i kao poruku građanima Crne Gore i Balkana: ne pristajte na ideju da je sve već izgubljeno, da se ništa ne može promijeniti ili da je ćutanje jedini način da se opstane… Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala nije samo posao tužilaca i policije. To je borba za normalan život: za škole u kojima znanje vrijedi više od veza; za poslove koji se dobijaju sposobnošću, a ne partijskom ili kriminalnom lojalnošću; za institucije koje štite građane, a ne moćnike; za društvo u kojem se hrabrost ne kažnjava, nego poštuje”.

Dok Vanja prima nagradu u Milanu, njene decenije posvećene borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, Crnu Goru jesu napravile boljom, ali ne i zemljom koja je zaslužuje. Zemljom po njenoj mjeri. I dalje ovdje veze vrijede više od znanja, poslovi se ne dobijaju sposobnošću već partijskom i kriminalnom lojalnošću, a hrabrost se ne poštuje nego kažnjava.

Vanja je pojasnila da ova nagrada u ovom trenutku za nju ima i posebno lično značenje: „U periodu kada se oporavljam od liječenja i postepeno vraćam profesionalnim obavezama, ona predstavlja dodatni podsticaj da istrajem u borbi za vrijednosti u koje vjerujem”, kazala je na dodjeli priznanja.

Vanja Ćalović će, sasvim sigurno, istrajati. Red je, kod kuće, javno i gromko reći –  bez tebe Vanja i tvojih  pregnuća, ovdje bi bilo nepodnošljivo.

Milena PEROVIĆ

Ima onih koji misle da Vučića treba ignorisati. Problem je što Vučić ne ignoriše Crnu Goru. Naprotiv. Osim što mlati Milanom i Metodijem po njoj, lično dođe kivan zbog njene evropske budućnosti, ispod žita pokušava da se domogne i ovdašnjih kritičkih medija. Na njegovoj crvenoj listi su svi nepokoreni. To je poruka koju je poslao i zaustavljajući dugogodišnjeg urednika Monitora ovog vikenda na srpsko crnogorskoj granici

Vučić se vratio u Beograd sa svojim ćacijima, a Crna Gora dobila pohvale za dobru organizaciju Samita u Tivtu,  plus nikad optimističnije poruke Brisela da će biti naredna članica EU. Stvar je prilično jasna, osim Perici Đakoviću. Revnosnom izvještaču sa dubrovačkog ratišta, jednom od kolumnista portala Borba, gdje su glavni junaci Milan Knežević i Aleksandar Vučić. Po Perici, ključni igrači na Samitu bili su francuski predsjednik Makron, njemački kancelar Merc i gospodar Vučić. „Dok hvale Crnu Goru, ključni predstavnici Evrope baš su u Tivtu sjeli za sto upravo sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem”, zaključio  je  starohuškač.  Promaklo mu je  da se Vučić progurao do stola u Tivtu, uz uobičajenu medijsku halabuku njegovih,  i u maniru umišljenog gospodara Crne Gore i regiona.

Neko će reći, šta nas briga šta misli Perica. Ima i onih koji misle da i Vučića treba ignorisati. Problem je što Vučić ne ignoriše Crnu Goru. Naprotiv. Osim što mlati Milanom i Metodijem po njoj, pa dođe kivan zbog njene evropske budućnosti, ispod žita pokušava da se domogne i ovdašnjih kritičkih medija. Vijesti su na udaru.  Da medije koje ne kontroliše posebno ne voli, pokazuje kontinuirano i kod kuće. I kao zloglasni ministar za informisanje Miloševićevog doba i danas. Svim silama pokušava da stavi ruku na prekidač i ugasi ono malo medija koji ne gore za njega.

Vučićeva ljubav prema Crnoj Gori i kritičarima demonstrirana je ove sedmice i na srpsko crnogorskoj granici. Boraveći u Tivtu Vučić je  “zamolio”  državne organe Srbije da prestanu da “recipročno” vraćaju i zadržavaju crnogorske državljane na graničnim prelazima Srbije.

Kako je ta Vučićeva „molba“ izgledala u praksi pokazalo je i putovanje dugogodišnjeg urednika,  programskog direktora Monitora Esada Kočana službeno u Novi Pazar, dan nakon što su ćaciji vraćeni za Beograd.  Automobil u kom je putovao skupa  sa  aktivistkinjama Anime Ljupkom Kovačević i  Ervinom Dabažinović, i novinarom Duškom Vukovićem, zaustavljen je s obje strane granice, i put Srbije i u povratku kući. Reakcija graničnih službenika jasno je ukazivala da ih u stvari zanima  Monitor, odnosno njegov dugogodišnji urednik. Na naslovnici našeg nedjeljnika, čiji je novi broj izašao baš tog dana je pisalo –  „Vučić pojačava tempo“.  Nekim je čudom, kofer Esada Kočana  bio zanimljiv graničnim policajcima sa jasnim uputstvima, pardon, molbom srpskog gospodara. Ostali tek onako. Čekanje sa strane trajalo je – 40 minuta na odlaku i sat na povratku. Bez objašnjenja, bez izvinjenja.

Vučić se i tokom posjete Tivtu osvrnuo na kritičare u Crnoj Gori. “Protiv mene vode godinama kampanju ovdje u Crnoj Gori, brutalnu i potpuno neistinitu. Ovdje vam je kampanja oko Jovanjice bila taman kao i kod ljudi sa N1 u Beogradu”, kazao je u svom maniru. Slab na „kampanje“.

Za  Vučića čista je bajka priča o tome da on pokušava da destabilizuje Crnu Goru: „ Te priče o destabilizaciji su bile potpuno besmislene. Mogli ste to da riješite na taj način, mogao je mene da pozove bilo ko, mogao je bilo ko da mi kaže – ‘Ajde da riješimo to, Aleksandre, sklonite te momke’.

Dobro onda. Aleksandre, sklonite ruke sa Crne Gore i ovdašnjih medija.  Manite se masovnih i selektivnih  pravila tobožnjeg reciprociteta. Kaučuk,  elastičnih, normi,  veoma pogodnih za široko tumačenje.  U jednom slučaju izvan svake sumnje – uzaludno je. Monitor će putovati. Ovako i onako.

Milena PEROVIĆ

Veliki dan za Crnu Goru, kako je Andrija Mandić nazvao dan izglasavanja Zakona o Petrovićima, biće ne samo kad uspije da se odupre Vučiću i srpskom svetu, nego onda kad napravi pravedniji sopstveni svijet. Slobodnih i ravnopravnih

Vučić je odlučio da ovonedeljni važan događaj za Crnu Goru – Samit EU Zapadni Balkan koji se održava u Titvtu,  baci u  sjenu. Ne slučajno. Poduže je  jasno da je srpskom predsjedniku članstvo Crne Gore u EU, kost u grlu. Kako se taj put skraćuje, on pojačava tempo. U Tivat su nam pred Samit stigle desetine ćacija u jednom avionu. Crnogorske vlasti su adekvatno reagovale. Vraćeni su kući.

No, imamo mi i domaće ćacije. Milan Knežević, lider DNP vidno napreduje u Vučićevom svetu. Ove sedmice igra jednu od glavnih uloga u  predstavi srpskog predsjednika. Rame uz rame sa Anom Brnabić, Draganom Vučićevićem i šefom BIA.  Preko srpskih tabloida koji su mu širom otvoreni,  preporučio je Vučiću da ne dolazi na Samit, da ga ne ubiju kavčani.  Reko bi čovjek da Knežević strahuje za kakvog borca protiv organizovanog kriminala, a ne autokratu koji je Srbiju kriminalizovao do koske, pretvorivši je u zemlju čija je stvarnost luđa od najluđih holivudskih krimi serija o sistemskoj korupciji. Kao da Vučić nije najveća „prijetnja“  ne samo tivatskom Samitu, nego i Zapadnom Balkanu i njegovoj demokratizaciji.

“Nije nikakva tajna da se Radoje Zvicer nalazi u Crnoj Gori i da postoje oblasti u Katunskoj nahiji gdje policija ne smije da dođe”, poručio je zabrinuti lider DNP uz molbu voždu da ne dolazi.  Sjetovao ga je i konkretno – da za živu glavu ne sjeda na žičaru Kotor Lovćen. Istovremeno,  poručio je ovdašnji trbuhozborac “nedolazak Aleksandra Vučića u Crnu Goru bi bila loša poruka”. Da, baš.

Ostatak Vučićeve predstave odigrava se po poznatom scenariju. Njegovi ga mole da ne dolazi, a on, ludo hrabar, ne preza ni pred čim da spasi Srbiju.  Jedan čovek, što bi rekao Zoran Kesić.

Zanimljiva su i pomjeranja u domaćem srpskom svetu. Vučićevi tabloidi su samo koji dan prije Tivta divljali zbog usvajanja Zakona o Petrovićima u crnogorskoj Skupštini. Za Zakon, u kom je ostavljena kvalifikacija “nasilna aneksija”, glasao je NSD Andrije Mandića koji su bili među najglasnijima koji su je prethodno sporili. Protiv Zakona glasali su samo Kneževićev DNP i dok je SNP Vladimira Jokovica bio uzdržan. Jokovićev doprinos, na žalost njegovu, nije prepoznat u Vučićevim medjima, u kojima je Milan heroj,  a Andrija  glavna meta. Sa naslovima tipa: “Za Mandića je Srbija okupator Crne Gore” ili “Šta se desilo sa  Crnom Gorom da je bratsku Srbiju proglasila za okupatora”.  Šta reći. Vučić nije poimenice pominjao Mandića, pošto su to odradili tabloidi. “ To bi bio ne samo falsifikat istorije, već bi nam u značajnoj meri pokazali šta o Srbiji i srpskom narodu misli rukovodstvo u Crnoj Gori”, prokomentarisao je donošenje Zakona.

Zakon predviđa da potomcima dinastije Petrović pripadne dvorac Kruševac u Podgorici sa zemljištem, a da troškove njegove rekonstrukcije i opremanja snosi država. Potomci dinastije ne mogu da prodaju dvorac , niti da otuđe zemljište. Jedini “kupac” može da bude država.

Iako je pragmatično glasao za Zakon o Petrovićima, gradeći sebi poziciju za  ambiciozniju političku karijeru od one koje bi dao srpski svet, Mandić je nakon čestitke princu Nikoli Petroviću zbog izglasavanja  Zakona, kazao da je uvjeren da će se na osnovu tog zakona krenuti i u proces vraćanja imovine i Srpskoj pravoslavnoj crkvi i “našim Karađorđevićima”. Onima koji su Petroviće poćerali.  Mandićev svet. Desna Evropa vapi za njim.

“Vjerujem da ćemo vratiti imovinu našoj dinastiji Karađorđevića, da ćemo biti u prilici da i porodici Zubera, o kojima se raspravlja, vraćamo imovinu, da se ne završi samo sa oduzimanjem 1918. nego i ono što je oduzeto 1945. da se vraća ljudima kojima je pripadalo”, kazao je predsjednik parlamenta i poručio da je ovo veliki dan za Crnu Goru.

Veliki dan za Crnu Goru biće ne samo kad uspije da se odupre srpskom svetu i Vučiću, nego onda kad napravi pravedniji sopstveni svijet. Slobodnih i ravnopravnih.  Crna Gora je bliže Evropi nego ikad, ali neće to biti ni kad je Brisel, skloniji proširenju nego ikad, potapše po ramenu.  Nego onda kad počnu istinski da žive postulati već upisani u Ustavu

Milena PEROVIĆ