Povežite se sa nama

MONITORING

Čuvari Milove kase

Objavljeno prije

na

Nastavlja se sapunica o spašavanju Prve banke, odnosno njenih deponenata, klijenata i prije svega akcionara – novcem iz državne kase. Najnovija epizoda počela je preciznim (iako nezvaničnim) navodima o čudnim transakcijama koje su pobudile sumnju da je banka u većinskom vlasništvu braće Đukanović pozajmicu iz budžeta vratila državnim novcem. Uslijedio je zvaničan, ali dokazima ne potkrijepljen, odgovor prema kome su transakcije između državnog trezora i njegovih korisnika preko Prve banke bile ,,u skladu sa zakonskom procedurom”.

Tako smo dobili još jednu misteriju u nizu nepoznanica koje su obilježile poslovanje Prve, nekadašnje Nikšićke banke, od kada je 2005. Aco Đukanović postao njen kvalifikovani akcionar. Širi se i lista protagonista: uz Aca i Mila Đukanovića, potpredsjednika Vlade Igora Lukšića, predsjednika Savjeta CBCG Ljubiše Krgovića i glavnog izvršnog direktora Prve Predraga Drecuna, koji su – svako na svoj način – podijelili glavne uloge u ovoj visokobudžetnoj drami, polako saznajemo i nosioce ostalih uloga.

Preciznije, u prilici smo da stare znance sa ovdašnje ekonomsko-političke scene stavimo u pripadajući kontekst. Pa, pomenimo makar neke od njih.

FINANSIJSKI OBRAZ: Među državnim firmama čijim je novcem, prema navodima medija, Prva banka održavala likvidnost i izmirivala kreditne obaveze prema budžetu nalazi se i Željeznička infrastruktura. Predsjednik UO te kompanije Zarija Franović uzvratio je na prozivke: ,,Ako je to što je napisano izjavio neko iz Centralne banke, taj nema nimalo finansijskog morala, finansijskog obraza i finansijskog karaktera”.

Majstor karatea (crni pojas) već nas je navikao na oštre izjave koje, po pravilu, ne nude odgovor na postavljeno pitanje. Kada novinari žele saznati kako je njegov sin postao pomoćnik finansijskog direktora u državnoj kompaniji kojoj je na čelu – Franović ih uputu na izvršnog direktora. Na pitanje kako su rođaci sklopili posao sa Infrastrukturom, predsjednik borda pošalje fotografije: prije i poslije krečenja.

Bilo bi, ipak, zanimljivo da nam Franović, iz današnje perspektive, objasni svoj angažman tokom usvajanja Zakona o bankama, početkom 2008. godine. Suštinski, amandmani na Zakon koje je on predložio a Vlada uz kozmetičku doradu prihvatila stvorili su neophodne uslove za ono što je, potom, Prva banka uradila crnogorskom finansijskom tržištu. A razorila ga je.

CBCG su, pod izgovorom zaštite slobode preduzetništva, vezane ruke dok se uprava Prve igrala bankarstva. Uzalud su iz verzirani upozoravali da se prijedlogom koji je u Skupštini branio upravo Franović ,,uvećava rizik za deponente i povjerioce banke i težište zaštite interesa pomjera ka akcionarima”. To je i bio cilj predlagača.

Da ne bi bilo kakve dileme, mnogima je već tada bilo kristalno jasno zašto se pripremljeni zakon obesmišljava amandmanima: ,,Ovo je prvi put da finansijski lobi direktno utiče na rad parlamenta”, objasnio je Nebojša Medojević. Upozoravajući ,,Banke su privredna društva koja rade sa novcem građana i privrednih subjekata i svaka država itekako ima obavezu da pazi da ta banka ne završi kao Jezdina ili Dafinina… Uloga CBCG je da zaštiti novac deponenata, a ne da vodi računa o slobodnoj preduzetničkoj volji vlasnika kapitala”.  DPS je ostao pri naumu  da javni interes podredi privatnim poslovima predsjednika vladajuće partije.

Naknadno, kada se postavilo pitanje da li ceh operacije kreiranja nepostojećeg novca treba da plate menadžment i vlasnici Prve banke ili država – Zarija Franović nije imao dileme. ,,Kredit koji je dat Prvoj banci za mene je pravi potez, koji je davno trebalo uraditi i ne mislim da bi Vlada trebala da podnese ostavku… Možda se u svijetu ovakva situacija gleda drugačije, ali kod nas ne”, obrazlagao je poslanik DPS-a ne objašnjavajući zašto Crna Gora treba da bude ,,mimo svijeta”.

VISOKI NAPON: Ako je neko od članova uprave Prve banke iz perioda ,,uzleta bez granica” zaslužio da se po njemu nazove makar jedna filijala – to je Srđan Kovačević, tadašnji prvi čovjek EPCG. Nema šta čelnici Elektroprivrede nijesu pokušali ne bi li pomogla Prvu. Preusmjerili su novac preduzeća na račune u ovoj banci, putovali po svijetu pregovarajući sa potencijalnim investitorima i konačno, odlučili da novcem najvećeg državnog preduzeća ,,kupe” pravo Prve banke na državni kredit. Pod  izgovorom da štite akcijski kapital (nominalne vrijednosti 2,25 miliona eura), čelnici EPCG predvođeni Kovačevićem upumpali su u Prvu šest, a onda još deset miliona. To je ono što znamo. ,,Smatramo da je napravljen dobar poslovni potez, jer se akcije mogu prodati na berzi po višestrukoj cijeni”, poručili su iz Elektroprivrede zgranutoj javnosti krajem 2008. godine. Vrijednost akcija Prve banka pala je od tada desetak puta. Ipak, niko iz uprave EPCG ili Vlade Crne Gore nije snosio bilo kakve posljedice zbog ovog poslovnog promašaja.

Pride, Kovačević je pokušao da premijera i njegove saradnike zaštiti od bilo kakve odgovornosti povodom, najblaže rečeno, iracionalnog trošenja državnog novca. Zato je tvrdio kako Vlada, kao tadašnji vlasnik oko 70 odsto akcija  EPCG, ne može da utiče na odluke njenog menadžmenta: ,,EPCG je akcionarsko društvo koje djeluje u interesu firme i svih svojih akcionara”. Pa i kad baca milione. I dijeli bonuse zbog neplanirano malog gubitka.

DVIJE OSTAVKE I POTPIS: Vjerovatno najzanimljiviju ulogu u pokušaju finansijske reanimacije Prve banke odigrao je Radoje Žugić. Njega je Skupština akcionara Đukanovićeve banke izabrala za člana odbora direktora na vanrednoj sjednici koja je održana početkom oktobra 2008. godine. Mediji su već tada pisali o ogromnim problemima sa kojima se suočavaju Prva i njeni deponenti kojima je banka bukvalno otimala novac. Zvanično, to je potvrđeno tek proljetos. Uglavnom, Žugić se prihvatio ponuđenog posla i postao predsjednik UO Prve banke. Sredinom oktobra 2008. saopštio je da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Početkom novembra CBCG je dala neophodnu saglasnost za njegovo imenovanje. Samo koji dan kasnije, mediji su donijeli informaciju da se poslanik DPS još jednom  predomislio i odlučio da nanovo promijeni posao. Vijest, ipak, nikad nije dobila zvaničnu potvrdu. Naprotiv, Radoje Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve banke potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici vrijednoj 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti” (Evropskoj komisiji ministar proljetos objašnjava kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima).

Nepunih mjesec dana kasnije, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. ,,Globalna ekonomska kriza može dotaći i Crnu Goru”, kaže čovjek u čijoj zvaničnoj biografiji, na sajtu Fonda PIO, piše da je za direktora Fonda PIO ,,ponovo izabrana 12. januara 2009. godine”.

Šta je bilo sa njegovom ostavkom u Fondu, a šta sa ostavkom u Prvoj banci? Gdje je Žugić radio između 18. decembra ’08. i 12. januara ’09. godine? Zašto se on novinarima Pobjede 11. januara ili koji dan ranije predstavio kao direktor Fonda PIO?  Sve su to pitanja na koja ni do danas nije ponuđen valjan odgovor. Takve nepoznanice jačaju sumnje da Žugić, kao direktor Fonda, i danas ima blagonaklon odnos prema Prvoj banci. A to je  naklonost koja može donijeti promet od približno 300 miliona eura godišnje.

Kada se, u ljeto prošle godine, u Skupštini Crne Gore razgovaralo o tome kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć (pozajmice, prijevremeni otkup kredita…) poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Da li je Žugić tada bio pristrasan ili je znao više nego što crnogorska javnost zna i danas? Uglavnom, prema dostupnim informacijama, samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata prisvajajući tako 30 miliona eura. I samo su vlasnici jedne (Prve i jedine) banke svoj akcijski kapital sačuvali tako što im je država doturila novac koji su trebali da joj vrate. Umjesto da aktivira zalogu i zvanično postane vlasnik banke koja, i onako, egzistira uglavnom zahvaljujući novcu iz državne kase Vlada je, proizilazi iz dostupnih činjenica, Prvoj pozajmila čak i predsjednika borda koji bi potpisao kreditni aranžman sa državom.

NA BRANIKU PRVE: Jednom, možda, saznamo ko je od ljudi pomenutih u ovom tekstu (ali i onih koji zbog skučenog prostora ili nepažnje autora nijesu pomenuti u skladu sa zaslugama) najviše pomogao Acu i Milu Đukanoviću da (makar za sada) sačuvaju svoje akcije u Prvoj banci.

Šampion solidarnosti je, ipak, poznat. Ministar Branko Vujović lično je zaslužan što je skoro 25 miliona eura, namijenjenih za investicije u nikšićkoj Željezari, završilo u kasi Prve banke. Vujović je, u najkraćem, u junu prošle godine svojim potpisom verifikovao dogovor sa vlasnicima Željezare (holandski MNSS) prema kome će se Željezara dodatno zaduži kod većinskog vlasnika kako bi vratila dugove Prvoj banci. Potom je Vlada Crne Gore dozvolila da MNSS iskoristi i sredstva deponovana na ime činidbene garancije, kao zalogu da će izvršiti ugovorene investicione obaveze u Željezari, kako bi se namirila potraživanja Prve banke i njenih vlasnika. Da je Vlada štitila interese države i Željezare, taj novac bi bio iskorišćen za modernizaciju postrojenja u Nikšiću, dok bi vlasnici MNSS i Prve banke rješavali međusobna potraživanja. Ali, Vujović je znao da procijeni šta su prioriteti, pa je ugovorio sporazum u kome stoji i to da Vlada i MNSS jedni drugima opraštaju čak i ranije počinjene prevare. Nije šef dugme.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo