Povežite se sa nama

MONITORING

Čuvari Milove kase

Objavljeno prije

na

Nastavlja se sapunica o spašavanju Prve banke, odnosno njenih deponenata, klijenata i prije svega akcionara – novcem iz državne kase. Najnovija epizoda počela je preciznim (iako nezvaničnim) navodima o čudnim transakcijama koje su pobudile sumnju da je banka u većinskom vlasništvu braće Đukanović pozajmicu iz budžeta vratila državnim novcem. Uslijedio je zvaničan, ali dokazima ne potkrijepljen, odgovor prema kome su transakcije između državnog trezora i njegovih korisnika preko Prve banke bile ,,u skladu sa zakonskom procedurom”.

Tako smo dobili još jednu misteriju u nizu nepoznanica koje su obilježile poslovanje Prve, nekadašnje Nikšićke banke, od kada je 2005. Aco Đukanović postao njen kvalifikovani akcionar. Širi se i lista protagonista: uz Aca i Mila Đukanovića, potpredsjednika Vlade Igora Lukšića, predsjednika Savjeta CBCG Ljubiše Krgovića i glavnog izvršnog direktora Prve Predraga Drecuna, koji su – svako na svoj način – podijelili glavne uloge u ovoj visokobudžetnoj drami, polako saznajemo i nosioce ostalih uloga.

Preciznije, u prilici smo da stare znance sa ovdašnje ekonomsko-političke scene stavimo u pripadajući kontekst. Pa, pomenimo makar neke od njih.

FINANSIJSKI OBRAZ: Među državnim firmama čijim je novcem, prema navodima medija, Prva banka održavala likvidnost i izmirivala kreditne obaveze prema budžetu nalazi se i Željeznička infrastruktura. Predsjednik UO te kompanije Zarija Franović uzvratio je na prozivke: ,,Ako je to što je napisano izjavio neko iz Centralne banke, taj nema nimalo finansijskog morala, finansijskog obraza i finansijskog karaktera”.

Majstor karatea (crni pojas) već nas je navikao na oštre izjave koje, po pravilu, ne nude odgovor na postavljeno pitanje. Kada novinari žele saznati kako je njegov sin postao pomoćnik finansijskog direktora u državnoj kompaniji kojoj je na čelu – Franović ih uputu na izvršnog direktora. Na pitanje kako su rođaci sklopili posao sa Infrastrukturom, predsjednik borda pošalje fotografije: prije i poslije krečenja.

Bilo bi, ipak, zanimljivo da nam Franović, iz današnje perspektive, objasni svoj angažman tokom usvajanja Zakona o bankama, početkom 2008. godine. Suštinski, amandmani na Zakon koje je on predložio a Vlada uz kozmetičku doradu prihvatila stvorili su neophodne uslove za ono što je, potom, Prva banka uradila crnogorskom finansijskom tržištu. A razorila ga je.

CBCG su, pod izgovorom zaštite slobode preduzetništva, vezane ruke dok se uprava Prve igrala bankarstva. Uzalud su iz verzirani upozoravali da se prijedlogom koji je u Skupštini branio upravo Franović ,,uvećava rizik za deponente i povjerioce banke i težište zaštite interesa pomjera ka akcionarima”. To je i bio cilj predlagača.

Da ne bi bilo kakve dileme, mnogima je već tada bilo kristalno jasno zašto se pripremljeni zakon obesmišljava amandmanima: ,,Ovo je prvi put da finansijski lobi direktno utiče na rad parlamenta”, objasnio je Nebojša Medojević. Upozoravajući ,,Banke su privredna društva koja rade sa novcem građana i privrednih subjekata i svaka država itekako ima obavezu da pazi da ta banka ne završi kao Jezdina ili Dafinina… Uloga CBCG je da zaštiti novac deponenata, a ne da vodi računa o slobodnoj preduzetničkoj volji vlasnika kapitala”.  DPS je ostao pri naumu  da javni interes podredi privatnim poslovima predsjednika vladajuće partije.

Naknadno, kada se postavilo pitanje da li ceh operacije kreiranja nepostojećeg novca treba da plate menadžment i vlasnici Prve banke ili država – Zarija Franović nije imao dileme. ,,Kredit koji je dat Prvoj banci za mene je pravi potez, koji je davno trebalo uraditi i ne mislim da bi Vlada trebala da podnese ostavku… Možda se u svijetu ovakva situacija gleda drugačije, ali kod nas ne”, obrazlagao je poslanik DPS-a ne objašnjavajući zašto Crna Gora treba da bude ,,mimo svijeta”.

VISOKI NAPON: Ako je neko od članova uprave Prve banke iz perioda ,,uzleta bez granica” zaslužio da se po njemu nazove makar jedna filijala – to je Srđan Kovačević, tadašnji prvi čovjek EPCG. Nema šta čelnici Elektroprivrede nijesu pokušali ne bi li pomogla Prvu. Preusmjerili su novac preduzeća na račune u ovoj banci, putovali po svijetu pregovarajući sa potencijalnim investitorima i konačno, odlučili da novcem najvećeg državnog preduzeća ,,kupe” pravo Prve banke na državni kredit. Pod  izgovorom da štite akcijski kapital (nominalne vrijednosti 2,25 miliona eura), čelnici EPCG predvođeni Kovačevićem upumpali su u Prvu šest, a onda još deset miliona. To je ono što znamo. ,,Smatramo da je napravljen dobar poslovni potez, jer se akcije mogu prodati na berzi po višestrukoj cijeni”, poručili su iz Elektroprivrede zgranutoj javnosti krajem 2008. godine. Vrijednost akcija Prve banka pala je od tada desetak puta. Ipak, niko iz uprave EPCG ili Vlade Crne Gore nije snosio bilo kakve posljedice zbog ovog poslovnog promašaja.

Pride, Kovačević je pokušao da premijera i njegove saradnike zaštiti od bilo kakve odgovornosti povodom, najblaže rečeno, iracionalnog trošenja državnog novca. Zato je tvrdio kako Vlada, kao tadašnji vlasnik oko 70 odsto akcija  EPCG, ne može da utiče na odluke njenog menadžmenta: ,,EPCG je akcionarsko društvo koje djeluje u interesu firme i svih svojih akcionara”. Pa i kad baca milione. I dijeli bonuse zbog neplanirano malog gubitka.

DVIJE OSTAVKE I POTPIS: Vjerovatno najzanimljiviju ulogu u pokušaju finansijske reanimacije Prve banke odigrao je Radoje Žugić. Njega je Skupština akcionara Đukanovićeve banke izabrala za člana odbora direktora na vanrednoj sjednici koja je održana početkom oktobra 2008. godine. Mediji su već tada pisali o ogromnim problemima sa kojima se suočavaju Prva i njeni deponenti kojima je banka bukvalno otimala novac. Zvanično, to je potvrđeno tek proljetos. Uglavnom, Žugić se prihvatio ponuđenog posla i postao predsjednik UO Prve banke. Sredinom oktobra 2008. saopštio je da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Početkom novembra CBCG je dala neophodnu saglasnost za njegovo imenovanje. Samo koji dan kasnije, mediji su donijeli informaciju da se poslanik DPS još jednom  predomislio i odlučio da nanovo promijeni posao. Vijest, ipak, nikad nije dobila zvaničnu potvrdu. Naprotiv, Radoje Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve banke potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici vrijednoj 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti” (Evropskoj komisiji ministar proljetos objašnjava kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima).

Nepunih mjesec dana kasnije, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. ,,Globalna ekonomska kriza može dotaći i Crnu Goru”, kaže čovjek u čijoj zvaničnoj biografiji, na sajtu Fonda PIO, piše da je za direktora Fonda PIO ,,ponovo izabrana 12. januara 2009. godine”.

Šta je bilo sa njegovom ostavkom u Fondu, a šta sa ostavkom u Prvoj banci? Gdje je Žugić radio između 18. decembra ’08. i 12. januara ’09. godine? Zašto se on novinarima Pobjede 11. januara ili koji dan ranije predstavio kao direktor Fonda PIO?  Sve su to pitanja na koja ni do danas nije ponuđen valjan odgovor. Takve nepoznanice jačaju sumnje da Žugić, kao direktor Fonda, i danas ima blagonaklon odnos prema Prvoj banci. A to je  naklonost koja može donijeti promet od približno 300 miliona eura godišnje.

Kada se, u ljeto prošle godine, u Skupštini Crne Gore razgovaralo o tome kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć (pozajmice, prijevremeni otkup kredita…) poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Da li je Žugić tada bio pristrasan ili je znao više nego što crnogorska javnost zna i danas? Uglavnom, prema dostupnim informacijama, samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata prisvajajući tako 30 miliona eura. I samo su vlasnici jedne (Prve i jedine) banke svoj akcijski kapital sačuvali tako što im je država doturila novac koji su trebali da joj vrate. Umjesto da aktivira zalogu i zvanično postane vlasnik banke koja, i onako, egzistira uglavnom zahvaljujući novcu iz državne kase Vlada je, proizilazi iz dostupnih činjenica, Prvoj pozajmila čak i predsjednika borda koji bi potpisao kreditni aranžman sa državom.

NA BRANIKU PRVE: Jednom, možda, saznamo ko je od ljudi pomenutih u ovom tekstu (ali i onih koji zbog skučenog prostora ili nepažnje autora nijesu pomenuti u skladu sa zaslugama) najviše pomogao Acu i Milu Đukanoviću da (makar za sada) sačuvaju svoje akcije u Prvoj banci.

Šampion solidarnosti je, ipak, poznat. Ministar Branko Vujović lično je zaslužan što je skoro 25 miliona eura, namijenjenih za investicije u nikšićkoj Željezari, završilo u kasi Prve banke. Vujović je, u najkraćem, u junu prošle godine svojim potpisom verifikovao dogovor sa vlasnicima Željezare (holandski MNSS) prema kome će se Željezara dodatno zaduži kod većinskog vlasnika kako bi vratila dugove Prvoj banci. Potom je Vlada Crne Gore dozvolila da MNSS iskoristi i sredstva deponovana na ime činidbene garancije, kao zalogu da će izvršiti ugovorene investicione obaveze u Željezari, kako bi se namirila potraživanja Prve banke i njenih vlasnika. Da je Vlada štitila interese države i Željezare, taj novac bi bio iskorišćen za modernizaciju postrojenja u Nikšiću, dok bi vlasnici MNSS i Prve banke rješavali međusobna potraživanja. Ali, Vujović je znao da procijeni šta su prioriteti, pa je ugovorio sporazum u kome stoji i to da Vlada i MNSS jedni drugima opraštaju čak i ranije počinjene prevare. Nije šef dugme.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo