Povežite se sa nama

MONITORING

Čuvari Milove kase

Objavljeno prije

na

Nastavlja se sapunica o spašavanju Prve banke, odnosno njenih deponenata, klijenata i prije svega akcionara – novcem iz državne kase. Najnovija epizoda počela je preciznim (iako nezvaničnim) navodima o čudnim transakcijama koje su pobudile sumnju da je banka u većinskom vlasništvu braće Đukanović pozajmicu iz budžeta vratila državnim novcem. Uslijedio je zvaničan, ali dokazima ne potkrijepljen, odgovor prema kome su transakcije između državnog trezora i njegovih korisnika preko Prve banke bile ,,u skladu sa zakonskom procedurom”.

Tako smo dobili još jednu misteriju u nizu nepoznanica koje su obilježile poslovanje Prve, nekadašnje Nikšićke banke, od kada je 2005. Aco Đukanović postao njen kvalifikovani akcionar. Širi se i lista protagonista: uz Aca i Mila Đukanovića, potpredsjednika Vlade Igora Lukšića, predsjednika Savjeta CBCG Ljubiše Krgovića i glavnog izvršnog direktora Prve Predraga Drecuna, koji su – svako na svoj način – podijelili glavne uloge u ovoj visokobudžetnoj drami, polako saznajemo i nosioce ostalih uloga.

Preciznije, u prilici smo da stare znance sa ovdašnje ekonomsko-političke scene stavimo u pripadajući kontekst. Pa, pomenimo makar neke od njih.

FINANSIJSKI OBRAZ: Među državnim firmama čijim je novcem, prema navodima medija, Prva banka održavala likvidnost i izmirivala kreditne obaveze prema budžetu nalazi se i Željeznička infrastruktura. Predsjednik UO te kompanije Zarija Franović uzvratio je na prozivke: ,,Ako je to što je napisano izjavio neko iz Centralne banke, taj nema nimalo finansijskog morala, finansijskog obraza i finansijskog karaktera”.

Majstor karatea (crni pojas) već nas je navikao na oštre izjave koje, po pravilu, ne nude odgovor na postavljeno pitanje. Kada novinari žele saznati kako je njegov sin postao pomoćnik finansijskog direktora u državnoj kompaniji kojoj je na čelu – Franović ih uputu na izvršnog direktora. Na pitanje kako su rođaci sklopili posao sa Infrastrukturom, predsjednik borda pošalje fotografije: prije i poslije krečenja.

Bilo bi, ipak, zanimljivo da nam Franović, iz današnje perspektive, objasni svoj angažman tokom usvajanja Zakona o bankama, početkom 2008. godine. Suštinski, amandmani na Zakon koje je on predložio a Vlada uz kozmetičku doradu prihvatila stvorili su neophodne uslove za ono što je, potom, Prva banka uradila crnogorskom finansijskom tržištu. A razorila ga je.

CBCG su, pod izgovorom zaštite slobode preduzetništva, vezane ruke dok se uprava Prve igrala bankarstva. Uzalud su iz verzirani upozoravali da se prijedlogom koji je u Skupštini branio upravo Franović ,,uvećava rizik za deponente i povjerioce banke i težište zaštite interesa pomjera ka akcionarima”. To je i bio cilj predlagača.

Da ne bi bilo kakve dileme, mnogima je već tada bilo kristalno jasno zašto se pripremljeni zakon obesmišljava amandmanima: ,,Ovo je prvi put da finansijski lobi direktno utiče na rad parlamenta”, objasnio je Nebojša Medojević. Upozoravajući ,,Banke su privredna društva koja rade sa novcem građana i privrednih subjekata i svaka država itekako ima obavezu da pazi da ta banka ne završi kao Jezdina ili Dafinina… Uloga CBCG je da zaštiti novac deponenata, a ne da vodi računa o slobodnoj preduzetničkoj volji vlasnika kapitala”.  DPS je ostao pri naumu  da javni interes podredi privatnim poslovima predsjednika vladajuće partije.

Naknadno, kada se postavilo pitanje da li ceh operacije kreiranja nepostojećeg novca treba da plate menadžment i vlasnici Prve banke ili država – Zarija Franović nije imao dileme. ,,Kredit koji je dat Prvoj banci za mene je pravi potez, koji je davno trebalo uraditi i ne mislim da bi Vlada trebala da podnese ostavku… Možda se u svijetu ovakva situacija gleda drugačije, ali kod nas ne”, obrazlagao je poslanik DPS-a ne objašnjavajući zašto Crna Gora treba da bude ,,mimo svijeta”.

VISOKI NAPON: Ako je neko od članova uprave Prve banke iz perioda ,,uzleta bez granica” zaslužio da se po njemu nazove makar jedna filijala – to je Srđan Kovačević, tadašnji prvi čovjek EPCG. Nema šta čelnici Elektroprivrede nijesu pokušali ne bi li pomogla Prvu. Preusmjerili su novac preduzeća na račune u ovoj banci, putovali po svijetu pregovarajući sa potencijalnim investitorima i konačno, odlučili da novcem najvećeg državnog preduzeća ,,kupe” pravo Prve banke na državni kredit. Pod  izgovorom da štite akcijski kapital (nominalne vrijednosti 2,25 miliona eura), čelnici EPCG predvođeni Kovačevićem upumpali su u Prvu šest, a onda još deset miliona. To je ono što znamo. ,,Smatramo da je napravljen dobar poslovni potez, jer se akcije mogu prodati na berzi po višestrukoj cijeni”, poručili su iz Elektroprivrede zgranutoj javnosti krajem 2008. godine. Vrijednost akcija Prve banka pala je od tada desetak puta. Ipak, niko iz uprave EPCG ili Vlade Crne Gore nije snosio bilo kakve posljedice zbog ovog poslovnog promašaja.

Pride, Kovačević je pokušao da premijera i njegove saradnike zaštiti od bilo kakve odgovornosti povodom, najblaže rečeno, iracionalnog trošenja državnog novca. Zato je tvrdio kako Vlada, kao tadašnji vlasnik oko 70 odsto akcija  EPCG, ne može da utiče na odluke njenog menadžmenta: ,,EPCG je akcionarsko društvo koje djeluje u interesu firme i svih svojih akcionara”. Pa i kad baca milione. I dijeli bonuse zbog neplanirano malog gubitka.

DVIJE OSTAVKE I POTPIS: Vjerovatno najzanimljiviju ulogu u pokušaju finansijske reanimacije Prve banke odigrao je Radoje Žugić. Njega je Skupština akcionara Đukanovićeve banke izabrala za člana odbora direktora na vanrednoj sjednici koja je održana početkom oktobra 2008. godine. Mediji su već tada pisali o ogromnim problemima sa kojima se suočavaju Prva i njeni deponenti kojima je banka bukvalno otimala novac. Zvanično, to je potvrđeno tek proljetos. Uglavnom, Žugić se prihvatio ponuđenog posla i postao predsjednik UO Prve banke. Sredinom oktobra 2008. saopštio je da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Početkom novembra CBCG je dala neophodnu saglasnost za njegovo imenovanje. Samo koji dan kasnije, mediji su donijeli informaciju da se poslanik DPS još jednom  predomislio i odlučio da nanovo promijeni posao. Vijest, ipak, nikad nije dobila zvaničnu potvrdu. Naprotiv, Radoje Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve banke potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici vrijednoj 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti” (Evropskoj komisiji ministar proljetos objašnjava kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima).

Nepunih mjesec dana kasnije, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. ,,Globalna ekonomska kriza može dotaći i Crnu Goru”, kaže čovjek u čijoj zvaničnoj biografiji, na sajtu Fonda PIO, piše da je za direktora Fonda PIO ,,ponovo izabrana 12. januara 2009. godine”.

Šta je bilo sa njegovom ostavkom u Fondu, a šta sa ostavkom u Prvoj banci? Gdje je Žugić radio između 18. decembra ’08. i 12. januara ’09. godine? Zašto se on novinarima Pobjede 11. januara ili koji dan ranije predstavio kao direktor Fonda PIO?  Sve su to pitanja na koja ni do danas nije ponuđen valjan odgovor. Takve nepoznanice jačaju sumnje da Žugić, kao direktor Fonda, i danas ima blagonaklon odnos prema Prvoj banci. A to je  naklonost koja može donijeti promet od približno 300 miliona eura godišnje.

Kada se, u ljeto prošle godine, u Skupštini Crne Gore razgovaralo o tome kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć (pozajmice, prijevremeni otkup kredita…) poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Da li je Žugić tada bio pristrasan ili je znao više nego što crnogorska javnost zna i danas? Uglavnom, prema dostupnim informacijama, samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata prisvajajući tako 30 miliona eura. I samo su vlasnici jedne (Prve i jedine) banke svoj akcijski kapital sačuvali tako što im je država doturila novac koji su trebali da joj vrate. Umjesto da aktivira zalogu i zvanično postane vlasnik banke koja, i onako, egzistira uglavnom zahvaljujući novcu iz državne kase Vlada je, proizilazi iz dostupnih činjenica, Prvoj pozajmila čak i predsjednika borda koji bi potpisao kreditni aranžman sa državom.

NA BRANIKU PRVE: Jednom, možda, saznamo ko je od ljudi pomenutih u ovom tekstu (ali i onih koji zbog skučenog prostora ili nepažnje autora nijesu pomenuti u skladu sa zaslugama) najviše pomogao Acu i Milu Đukanoviću da (makar za sada) sačuvaju svoje akcije u Prvoj banci.

Šampion solidarnosti je, ipak, poznat. Ministar Branko Vujović lično je zaslužan što je skoro 25 miliona eura, namijenjenih za investicije u nikšićkoj Željezari, završilo u kasi Prve banke. Vujović je, u najkraćem, u junu prošle godine svojim potpisom verifikovao dogovor sa vlasnicima Željezare (holandski MNSS) prema kome će se Željezara dodatno zaduži kod većinskog vlasnika kako bi vratila dugove Prvoj banci. Potom je Vlada Crne Gore dozvolila da MNSS iskoristi i sredstva deponovana na ime činidbene garancije, kao zalogu da će izvršiti ugovorene investicione obaveze u Željezari, kako bi se namirila potraživanja Prve banke i njenih vlasnika. Da je Vlada štitila interese države i Željezare, taj novac bi bio iskorišćen za modernizaciju postrojenja u Nikšiću, dok bi vlasnici MNSS i Prve banke rješavali međusobna potraživanja. Ali, Vujović je znao da procijeni šta su prioriteti, pa je ugovorio sporazum u kome stoji i to da Vlada i MNSS jedni drugima opraštaju čak i ranije počinjene prevare. Nije šef dugme.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo