Povežite se sa nama

MONITORING

Čuvari Milove kase

Objavljeno prije

na

Nastavlja se sapunica o spašavanju Prve banke, odnosno njenih deponenata, klijenata i prije svega akcionara – novcem iz državne kase. Najnovija epizoda počela je preciznim (iako nezvaničnim) navodima o čudnim transakcijama koje su pobudile sumnju da je banka u većinskom vlasništvu braće Đukanović pozajmicu iz budžeta vratila državnim novcem. Uslijedio je zvaničan, ali dokazima ne potkrijepljen, odgovor prema kome su transakcije između državnog trezora i njegovih korisnika preko Prve banke bile ,,u skladu sa zakonskom procedurom”.

Tako smo dobili još jednu misteriju u nizu nepoznanica koje su obilježile poslovanje Prve, nekadašnje Nikšićke banke, od kada je 2005. Aco Đukanović postao njen kvalifikovani akcionar. Širi se i lista protagonista: uz Aca i Mila Đukanovića, potpredsjednika Vlade Igora Lukšića, predsjednika Savjeta CBCG Ljubiše Krgovića i glavnog izvršnog direktora Prve Predraga Drecuna, koji su – svako na svoj način – podijelili glavne uloge u ovoj visokobudžetnoj drami, polako saznajemo i nosioce ostalih uloga.

Preciznije, u prilici smo da stare znance sa ovdašnje ekonomsko-političke scene stavimo u pripadajući kontekst. Pa, pomenimo makar neke od njih.

FINANSIJSKI OBRAZ: Među državnim firmama čijim je novcem, prema navodima medija, Prva banka održavala likvidnost i izmirivala kreditne obaveze prema budžetu nalazi se i Željeznička infrastruktura. Predsjednik UO te kompanije Zarija Franović uzvratio je na prozivke: ,,Ako je to što je napisano izjavio neko iz Centralne banke, taj nema nimalo finansijskog morala, finansijskog obraza i finansijskog karaktera”.

Majstor karatea (crni pojas) već nas je navikao na oštre izjave koje, po pravilu, ne nude odgovor na postavljeno pitanje. Kada novinari žele saznati kako je njegov sin postao pomoćnik finansijskog direktora u državnoj kompaniji kojoj je na čelu – Franović ih uputu na izvršnog direktora. Na pitanje kako su rođaci sklopili posao sa Infrastrukturom, predsjednik borda pošalje fotografije: prije i poslije krečenja.

Bilo bi, ipak, zanimljivo da nam Franović, iz današnje perspektive, objasni svoj angažman tokom usvajanja Zakona o bankama, početkom 2008. godine. Suštinski, amandmani na Zakon koje je on predložio a Vlada uz kozmetičku doradu prihvatila stvorili su neophodne uslove za ono što je, potom, Prva banka uradila crnogorskom finansijskom tržištu. A razorila ga je.

CBCG su, pod izgovorom zaštite slobode preduzetništva, vezane ruke dok se uprava Prve igrala bankarstva. Uzalud su iz verzirani upozoravali da se prijedlogom koji je u Skupštini branio upravo Franović ,,uvećava rizik za deponente i povjerioce banke i težište zaštite interesa pomjera ka akcionarima”. To je i bio cilj predlagača.

Da ne bi bilo kakve dileme, mnogima je već tada bilo kristalno jasno zašto se pripremljeni zakon obesmišljava amandmanima: ,,Ovo je prvi put da finansijski lobi direktno utiče na rad parlamenta”, objasnio je Nebojša Medojević. Upozoravajući ,,Banke su privredna društva koja rade sa novcem građana i privrednih subjekata i svaka država itekako ima obavezu da pazi da ta banka ne završi kao Jezdina ili Dafinina… Uloga CBCG je da zaštiti novac deponenata, a ne da vodi računa o slobodnoj preduzetničkoj volji vlasnika kapitala”.  DPS je ostao pri naumu  da javni interes podredi privatnim poslovima predsjednika vladajuće partije.

Naknadno, kada se postavilo pitanje da li ceh operacije kreiranja nepostojećeg novca treba da plate menadžment i vlasnici Prve banke ili država – Zarija Franović nije imao dileme. ,,Kredit koji je dat Prvoj banci za mene je pravi potez, koji je davno trebalo uraditi i ne mislim da bi Vlada trebala da podnese ostavku… Možda se u svijetu ovakva situacija gleda drugačije, ali kod nas ne”, obrazlagao je poslanik DPS-a ne objašnjavajući zašto Crna Gora treba da bude ,,mimo svijeta”.

VISOKI NAPON: Ako je neko od članova uprave Prve banke iz perioda ,,uzleta bez granica” zaslužio da se po njemu nazove makar jedna filijala – to je Srđan Kovačević, tadašnji prvi čovjek EPCG. Nema šta čelnici Elektroprivrede nijesu pokušali ne bi li pomogla Prvu. Preusmjerili su novac preduzeća na račune u ovoj banci, putovali po svijetu pregovarajući sa potencijalnim investitorima i konačno, odlučili da novcem najvećeg državnog preduzeća ,,kupe” pravo Prve banke na državni kredit. Pod  izgovorom da štite akcijski kapital (nominalne vrijednosti 2,25 miliona eura), čelnici EPCG predvođeni Kovačevićem upumpali su u Prvu šest, a onda još deset miliona. To je ono što znamo. ,,Smatramo da je napravljen dobar poslovni potez, jer se akcije mogu prodati na berzi po višestrukoj cijeni”, poručili su iz Elektroprivrede zgranutoj javnosti krajem 2008. godine. Vrijednost akcija Prve banka pala je od tada desetak puta. Ipak, niko iz uprave EPCG ili Vlade Crne Gore nije snosio bilo kakve posljedice zbog ovog poslovnog promašaja.

Pride, Kovačević je pokušao da premijera i njegove saradnike zaštiti od bilo kakve odgovornosti povodom, najblaže rečeno, iracionalnog trošenja državnog novca. Zato je tvrdio kako Vlada, kao tadašnji vlasnik oko 70 odsto akcija  EPCG, ne može da utiče na odluke njenog menadžmenta: ,,EPCG je akcionarsko društvo koje djeluje u interesu firme i svih svojih akcionara”. Pa i kad baca milione. I dijeli bonuse zbog neplanirano malog gubitka.

DVIJE OSTAVKE I POTPIS: Vjerovatno najzanimljiviju ulogu u pokušaju finansijske reanimacije Prve banke odigrao je Radoje Žugić. Njega je Skupština akcionara Đukanovićeve banke izabrala za člana odbora direktora na vanrednoj sjednici koja je održana početkom oktobra 2008. godine. Mediji su već tada pisali o ogromnim problemima sa kojima se suočavaju Prva i njeni deponenti kojima je banka bukvalno otimala novac. Zvanično, to je potvrđeno tek proljetos. Uglavnom, Žugić se prihvatio ponuđenog posla i postao predsjednik UO Prve banke. Sredinom oktobra 2008. saopštio je da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Početkom novembra CBCG je dala neophodnu saglasnost za njegovo imenovanje. Samo koji dan kasnije, mediji su donijeli informaciju da se poslanik DPS još jednom  predomislio i odlučio da nanovo promijeni posao. Vijest, ipak, nikad nije dobila zvaničnu potvrdu. Naprotiv, Radoje Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve banke potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici vrijednoj 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti” (Evropskoj komisiji ministar proljetos objašnjava kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima).

Nepunih mjesec dana kasnije, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. ,,Globalna ekonomska kriza može dotaći i Crnu Goru”, kaže čovjek u čijoj zvaničnoj biografiji, na sajtu Fonda PIO, piše da je za direktora Fonda PIO ,,ponovo izabrana 12. januara 2009. godine”.

Šta je bilo sa njegovom ostavkom u Fondu, a šta sa ostavkom u Prvoj banci? Gdje je Žugić radio između 18. decembra ’08. i 12. januara ’09. godine? Zašto se on novinarima Pobjede 11. januara ili koji dan ranije predstavio kao direktor Fonda PIO?  Sve su to pitanja na koja ni do danas nije ponuđen valjan odgovor. Takve nepoznanice jačaju sumnje da Žugić, kao direktor Fonda, i danas ima blagonaklon odnos prema Prvoj banci. A to je  naklonost koja može donijeti promet od približno 300 miliona eura godišnje.

Kada se, u ljeto prošle godine, u Skupštini Crne Gore razgovaralo o tome kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć (pozajmice, prijevremeni otkup kredita…) poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Da li je Žugić tada bio pristrasan ili je znao više nego što crnogorska javnost zna i danas? Uglavnom, prema dostupnim informacijama, samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata prisvajajući tako 30 miliona eura. I samo su vlasnici jedne (Prve i jedine) banke svoj akcijski kapital sačuvali tako što im je država doturila novac koji su trebali da joj vrate. Umjesto da aktivira zalogu i zvanično postane vlasnik banke koja, i onako, egzistira uglavnom zahvaljujući novcu iz državne kase Vlada je, proizilazi iz dostupnih činjenica, Prvoj pozajmila čak i predsjednika borda koji bi potpisao kreditni aranžman sa državom.

NA BRANIKU PRVE: Jednom, možda, saznamo ko je od ljudi pomenutih u ovom tekstu (ali i onih koji zbog skučenog prostora ili nepažnje autora nijesu pomenuti u skladu sa zaslugama) najviše pomogao Acu i Milu Đukanoviću da (makar za sada) sačuvaju svoje akcije u Prvoj banci.

Šampion solidarnosti je, ipak, poznat. Ministar Branko Vujović lično je zaslužan što je skoro 25 miliona eura, namijenjenih za investicije u nikšićkoj Željezari, završilo u kasi Prve banke. Vujović je, u najkraćem, u junu prošle godine svojim potpisom verifikovao dogovor sa vlasnicima Željezare (holandski MNSS) prema kome će se Željezara dodatno zaduži kod većinskog vlasnika kako bi vratila dugove Prvoj banci. Potom je Vlada Crne Gore dozvolila da MNSS iskoristi i sredstva deponovana na ime činidbene garancije, kao zalogu da će izvršiti ugovorene investicione obaveze u Željezari, kako bi se namirila potraživanja Prve banke i njenih vlasnika. Da je Vlada štitila interese države i Željezare, taj novac bi bio iskorišćen za modernizaciju postrojenja u Nikšiću, dok bi vlasnici MNSS i Prve banke rješavali međusobna potraživanja. Ali, Vujović je znao da procijeni šta su prioriteti, pa je ugovorio sporazum u kome stoji i to da Vlada i MNSS jedni drugima opraštaju čak i ranije počinjene prevare. Nije šef dugme.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo