Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MREŽE ZA AFIRMACIJU NEVLADINOG SEKTORA: Zajedno i bez nasilja

Objavljeno prije

na

MONITOR: MANS, CGO i Institut Alternativa su u nedjelju izdali saopštenje u kojem se protestuje zbog prekoračenja upotrebe sile tokom demonstracija u subotu. Tražili ste da se utvrdi odgovornost. Vjerujete li da će do toga doći?
ĆALOVIĆ: MANS je zatražio od ministra unutrašnjih poslova Raška Konjevića, da odmah suspenduje direktora policije i rasformira Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) do okončanja istrage i utvrđivanja pojedinačne i komandne odgovornosti za brutalno nasilje, kao i prikrivanje počinilaca teških krivičnih djela, kako bi zaštitio bezbjednost svih građana Crne Gore.

Uvjereni smo da svaki dalji ostanak Slavka Stojanovića na čelu policije i nastavak funkcionisanja SAJ-a u ovakvom sastavu, bez jasno utvrđene pojedinačne i komandne odgovornosti, predstavlja prijetnju po bezbjednost, zdravlje i imovinu građana Crne Gore.

Teško je procijeniti da li će ministar Konjević imati hrabrosti i snage da na prvo mjesto stavi bezbjednost građana, i vjerujem da će njegovo postupanje zavisiti od političkih i ličnih kalkulacija.

MONITOR: Ministar policije Konjević, kao i direktor policije, saopštili su da je policija djelovala u okvirima nadležnosti. Kako Vi komentarišete ove tvrdnje, posebno ako se imaju u vidu brutalni okršaji policije sa mirnim građanima?
ĆALOVIĆ: Te izjave, date u toku same akcije, su očigledno bile ishitrene i krajnje neodgovorne prema građanima čiju su bezbjednost dužni da zaštite, naročito onima koji su te večeri preživjeli policijsku torturu, o čemu svjedoče brojni dokazi.

Policija očigledno nije računala na napredak tehnologije zahvaljujući kome svaki građanin danas može da bude izvještač sa lica mjesta i telefonom prikupi video dokaze o ponašanju policije.

Brojni snimci dokazuju da policija nije primjenjivala zakon, jer nije lišavala slobode izgrednike, već je tukla građane koje nakon toga nije hapsila, što pokazuje da nisu počinili nikakva krivična djela, a posebno ne napad na službena lica.

Količina objavljenih dokaza nedvosmisleno potvrđuje da se ne radi o pojedinačnim slučajevima iživljavanja policajaca, već da je u teroru nad građanima učestvovao veliki broj pripadnika policije. Uprkos tome, kompletan sastav policije, SAJ-a kao njene najopasnije formacije, na čelu sa direktorom policije i dalje ćutanjem o torturi nad građanima štiti kriminalce u svojim redovima. Zato pitanje kršenja ljudskih prava od strane policije mora biti predmet osude svakog građanina bez obzira na političke, nacionalne ili vjerske razlike, jer ne smijemo dozvoliti da se kriminalci i psihopate i dalje kriju iza policijskih uniformi i slobodno šetaju Crnom Gorom.

MONITOR: Može li se govoriti o tome da je Crna Gora u nekoj vrsti vanrednog stanja – ne funkcioniše Skupština, Vlada je, kako kaže Krivokapić, tehnička, a policija zavodi teror?
ĆALOVIĆ: Nema spora da Milo Đukanović raspolaže ogromnom oružanom silom i da je na posljednjim protestima pokazao da se ne libi da je primijeni na nedužnim građanima. Na taj način je ogolio pravu prirodu svoga režima i Crna Gora je evidentno skliznula u otvorenu diktaturu.

Do sada je Đukanović koliko-toliko skrivao ovu stranu svoga režima zahvaljujući sofisticiranijim oblicima pritiska, manipulacijama i medijskoj mašineriji, ali je sada ona postala očigledna kako građanima tako i inostranim medijima koji ga u svojim izvještajima nazivaju ,,posljednjim evropskim diktatorom”. Zato mislim da se može konstatovati da je Crna Gora u ozbiljnoj političkoj krizi, a možda čak i u vanrednom stanju gdje je bezbjednost građana ugrožena od strane onih koji bi trebalo da ih štite.

MONITOR: Kakav odgovor očekujete od opozicije, nakon svega?
ĆALOVIĆ: Imamo mnogo primjera i iz zemlje i iz okruženja da nasilje nije rješenje bilo kog problema i da se svaki sukob na kraju završio nekom vrstom dijaloga. Nadamo se da će naši političari naučiti iz tih primjera i pokazati odgovornost da Crnu Goru izvedu iz političke krize i diktature pametnim političkim potezima koji neće ugroziti bezbjednost nijednog građanina naše zemlje.

Očigledno je da opozicija ima različite ideje i scenarije za izlazak iz političke krize, ali sam duboko ubijeđena da svima njima jedno mora biti zajedničko, a to je da njihovi sljedeći koraci budu demokratski i nenasilni. Jedinu korist od ishitrenih i nasilnih akcija mogu imati samo režim i kriminalci u redovima policije, jer bi im to poslužilo kao izgovor za nastavak brutalnog terora nad građanima.

Organizovanjem novih, ali mirnih i demokratskih protesta, sa jasnim ciljevima i zahtjevima, opozicija bi pokazala svoju zrelost i primorala vlast na ozbiljan dijalog.

MONITOR: Koliko su organizatori subotnjeg protesta odgovorni za onakav njegov epilog?
ĆALOVIĆ: Odbrojavanje i ultimatumi organizatora protesta u atmosferi povišenih tenzija su bili neodgovorni prema građanima koje su pozvali na mirni i nenasilni skup. Takve izjave su dale šlagvort huliganima da nasrnu na policiju nakon čega je bilo i očekivano da protest bude prekinut. Tortura policije koja je uslijedila nakon prekida protesta ni u kom slučaju se ne može definisati kao akcija na uspostavljanju javnog reda i mira i adekvatan odgovor na ponašanje organizatora, već predstavlja pokušaj ,,disciplinovanja naroda” – kako bi se građani zastrašili da se ubuduće bune protiv postupaka vlasti. Naime, umjesto da uhapse osobe koje su ih napale i omoguće učesnicima protesta da se mirno raziđu, mnogi policajci su se ponašali kao huligani dok su po cijelom gradu jurili i prebijali građane koji nisu vršili nikakva krivična djela.

MONITOR: Često se odgovornost, kada o opoziciji govorimo, ne pripisuje samo DF-u nego i drugim parlamentarnim opozicionim partijama, prije svega Demosu, URA i Demokratama, jer nijesu uložili dovoljno napora da se ujedine kako bi se kanalisalo opšte nezadovoljstvo prilikama u zemlji?
ĆALOVIĆ: Iskustvo većine država pokazuje da se višedecenijska vladavina jednog čovjeka može okončati tek kada se ujedine sve ili većina opozicionih snaga. Ne znam zašto bi u Crnoj Gori bilo drugačije.

Nema spora da je Đukanovićev režim proteklih decenija uložio značajan napor da razbije opoziciju i onemogući njeno ukrupnjavanje, kreirajući političke satelite koji se izdaju za opoziciju, vrbujući, kupujući ili zastrašujući funkcionere nekih stranaka. Zbog toga je politička scena mnogo kompleksnija nego što se čini na prvi pogled, a ujedinjavanje opozicije je veoma težak zadatak. Nadam se da će svi lideri opozicionih stranaka uspjeti da u drugi plan stave lične sujete i usko-partijske interese kako bi Crnu Goru izvukli iz krize, zaustavili višegodišnju pljačku njenih resursa, a sada i brutalno nasilje nad građanima.

Klasični autogol režima

MONITOR: Probuđena je velika energija protiv aktuelnog režima. Može li se desiti da se ta energija utiša nasiljem režima i šta raditi da se građani ne bi povukli pred nasiljem?
ĆALOVIĆ: Mislim da je tortura i nečovječno ponašanje policije prema građanima klasični autogol režima, i da sada još više ljudi, bez obzira na političke razlike, smatra da se mora pružiti otpor torturi policije. Sigurna sam da većina građana ne želi da živi u državi u kojoj njima ili njihovoj djeci policajac može slomiti ruku, nogu ili kuk, a da za to ne snosi odgovornost. Zato sam uvjerena da je brutalnost i neodgovornost policije samo povećala energiju i broj ljudi koji osuđuju ponašanje režima. Zbog toga političke strukture imaju ogromnu odgovornost da to nezadovoljstvo artikulišu na demokratski, miran i nenasilan način.

Nema uslova za demokratske izbore

MONITOR: Crna Gora je pred parlamentarnim izborima. MANS je posmatrao izbore i prijavio brojne nepravilnosti. Šta je neophodno uraditi da bi se došlo do prvih slobodnih izbora u Crnoj Gori?
ĆALOVIĆ: U ovom trenutku nema elementarnih uslova za održavanje fer i demokratskih izbora, jer Vlada nije obezbijedila punu primjenu novih izbornih zakona za koje su glasale i vladajuće partije.

Ključne izmjene iz Zakona o izboru odbornika i poslanika još nisu primijenjene. Nije obezbijeđena čak ni oprema, niti program za elektronsku identifikaciju birača, nisu definisane precizne procedure u obliku podzakonskih akata, a kamoli da su sprovedene obuke za ljude koji prvi put treba da uz pomoć računara sprovedu izbore. Ne smijemo zaboraviti da ogroman broj tih ljudi nema nikakvo prethodno znanje o korišćenju računara, a da cijeli sistem neće biti testiran na manjem uzorku gdje bi bilo lakše otkloniti eventualne greške u programu. Ukoliko taj sistem zakaže na dan parlamentarnih izbora čak ni stari, nedovoljno efikasni mehanizmi neće biti u fuknkciji, jer su stupanjem novog zakona stavljeni van snage, što će otvoriti ogroman prostor za još veće manipulacije sa višestrukim izlaskom istih birača na glasanje.

Takođe, novi sistem vođenja biračkog spiska se primjenjuje samo na novoupisane birače, što predstavlja vrlo mali dio biračkog tijela. To znači da način na koji je MUP ,,kreativno protumačio” novi zakon ne garantuje ažurne i tačne biračke spiskove, pa je i dalje problematično ko ima pravo glasa na izborima.

Poseban problem predstavlja izostanak krivične i političke odgovornosti za aferu Snimak, na čemu i dalje insistira Evropska komisija. Više je nego upadljiva pasivnost tužilaštva i policije uprkos stotinama dokaza kojima je MANS dokumentovao zloupotrebu državnih resursa u političke svrhe. Presude koje su donešene u jedinom slučaju koji je procesuiran pokazuju da pravosuđe nije u stanju da sankcioniše političku korupciju, što predstavlja direktan podsticaj onima koji prijete, ucjenjuju, zastrašuju i koriste državni novac kako bi uticali na izborni rezultat da to još intenzivnije rade na sljedećim izborima. Ključni akteri afere Snimak su napredovali na bolje pozicije u državnoj upravi i nisu snosili ni političku ni krivičnu odgovornost. Mehanizmi parlamentarne kontrole su ogolili osionost izvršne vlasti koja je čak i poslanicima uskratila elementarne informacije o trošenju finansijskih sredstava iz državnog budžeta.

Ključni preduslovi za organizovanje fer i demokratskih izbora su sprovođenje izbornog zakonodavstva i zakonito postupanje svih institucija, uključujući Državnu izbornu komisiju, tužilaštvo, policiju, Agenciju za prevenciju korupcije, MUP itd. Međutim, nerealno je očekivati da te i takve institucije daju konkretne rezultate, sve dok ih kontroliše ista grupacija koja je, prema brojnim dokazima, ključni akter političke korupcije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo