Povežite se sa nama

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MREŽE ZA AFIRMACIJU NEVLADINOG SEKTORA: Zajedno i bez nasilja

Objavljeno prije

na

MONITOR: MANS, CGO i Institut Alternativa su u nedjelju izdali saopštenje u kojem se protestuje zbog prekoračenja upotrebe sile tokom demonstracija u subotu. Tražili ste da se utvrdi odgovornost. Vjerujete li da će do toga doći?
ĆALOVIĆ: MANS je zatražio od ministra unutrašnjih poslova Raška Konjevića, da odmah suspenduje direktora policije i rasformira Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) do okončanja istrage i utvrđivanja pojedinačne i komandne odgovornosti za brutalno nasilje, kao i prikrivanje počinilaca teških krivičnih djela, kako bi zaštitio bezbjednost svih građana Crne Gore.

Uvjereni smo da svaki dalji ostanak Slavka Stojanovića na čelu policije i nastavak funkcionisanja SAJ-a u ovakvom sastavu, bez jasno utvrđene pojedinačne i komandne odgovornosti, predstavlja prijetnju po bezbjednost, zdravlje i imovinu građana Crne Gore.

Teško je procijeniti da li će ministar Konjević imati hrabrosti i snage da na prvo mjesto stavi bezbjednost građana, i vjerujem da će njegovo postupanje zavisiti od političkih i ličnih kalkulacija.

MONITOR: Ministar policije Konjević, kao i direktor policije, saopštili su da je policija djelovala u okvirima nadležnosti. Kako Vi komentarišete ove tvrdnje, posebno ako se imaju u vidu brutalni okršaji policije sa mirnim građanima?
ĆALOVIĆ: Te izjave, date u toku same akcije, su očigledno bile ishitrene i krajnje neodgovorne prema građanima čiju su bezbjednost dužni da zaštite, naročito onima koji su te večeri preživjeli policijsku torturu, o čemu svjedoče brojni dokazi.

Policija očigledno nije računala na napredak tehnologije zahvaljujući kome svaki građanin danas može da bude izvještač sa lica mjesta i telefonom prikupi video dokaze o ponašanju policije.

Brojni snimci dokazuju da policija nije primjenjivala zakon, jer nije lišavala slobode izgrednike, već je tukla građane koje nakon toga nije hapsila, što pokazuje da nisu počinili nikakva krivična djela, a posebno ne napad na službena lica.

Količina objavljenih dokaza nedvosmisleno potvrđuje da se ne radi o pojedinačnim slučajevima iživljavanja policajaca, već da je u teroru nad građanima učestvovao veliki broj pripadnika policije. Uprkos tome, kompletan sastav policije, SAJ-a kao njene najopasnije formacije, na čelu sa direktorom policije i dalje ćutanjem o torturi nad građanima štiti kriminalce u svojim redovima. Zato pitanje kršenja ljudskih prava od strane policije mora biti predmet osude svakog građanina bez obzira na političke, nacionalne ili vjerske razlike, jer ne smijemo dozvoliti da se kriminalci i psihopate i dalje kriju iza policijskih uniformi i slobodno šetaju Crnom Gorom.

MONITOR: Može li se govoriti o tome da je Crna Gora u nekoj vrsti vanrednog stanja – ne funkcioniše Skupština, Vlada je, kako kaže Krivokapić, tehnička, a policija zavodi teror?
ĆALOVIĆ: Nema spora da Milo Đukanović raspolaže ogromnom oružanom silom i da je na posljednjim protestima pokazao da se ne libi da je primijeni na nedužnim građanima. Na taj način je ogolio pravu prirodu svoga režima i Crna Gora je evidentno skliznula u otvorenu diktaturu.

Do sada je Đukanović koliko-toliko skrivao ovu stranu svoga režima zahvaljujući sofisticiranijim oblicima pritiska, manipulacijama i medijskoj mašineriji, ali je sada ona postala očigledna kako građanima tako i inostranim medijima koji ga u svojim izvještajima nazivaju ,,posljednjim evropskim diktatorom”. Zato mislim da se može konstatovati da je Crna Gora u ozbiljnoj političkoj krizi, a možda čak i u vanrednom stanju gdje je bezbjednost građana ugrožena od strane onih koji bi trebalo da ih štite.

MONITOR: Kakav odgovor očekujete od opozicije, nakon svega?
ĆALOVIĆ: Imamo mnogo primjera i iz zemlje i iz okruženja da nasilje nije rješenje bilo kog problema i da se svaki sukob na kraju završio nekom vrstom dijaloga. Nadamo se da će naši političari naučiti iz tih primjera i pokazati odgovornost da Crnu Goru izvedu iz političke krize i diktature pametnim političkim potezima koji neće ugroziti bezbjednost nijednog građanina naše zemlje.

Očigledno je da opozicija ima različite ideje i scenarije za izlazak iz političke krize, ali sam duboko ubijeđena da svima njima jedno mora biti zajedničko, a to je da njihovi sljedeći koraci budu demokratski i nenasilni. Jedinu korist od ishitrenih i nasilnih akcija mogu imati samo režim i kriminalci u redovima policije, jer bi im to poslužilo kao izgovor za nastavak brutalnog terora nad građanima.

Organizovanjem novih, ali mirnih i demokratskih protesta, sa jasnim ciljevima i zahtjevima, opozicija bi pokazala svoju zrelost i primorala vlast na ozbiljan dijalog.

MONITOR: Koliko su organizatori subotnjeg protesta odgovorni za onakav njegov epilog?
ĆALOVIĆ: Odbrojavanje i ultimatumi organizatora protesta u atmosferi povišenih tenzija su bili neodgovorni prema građanima koje su pozvali na mirni i nenasilni skup. Takve izjave su dale šlagvort huliganima da nasrnu na policiju nakon čega je bilo i očekivano da protest bude prekinut. Tortura policije koja je uslijedila nakon prekida protesta ni u kom slučaju se ne može definisati kao akcija na uspostavljanju javnog reda i mira i adekvatan odgovor na ponašanje organizatora, već predstavlja pokušaj ,,disciplinovanja naroda” – kako bi se građani zastrašili da se ubuduće bune protiv postupaka vlasti. Naime, umjesto da uhapse osobe koje su ih napale i omoguće učesnicima protesta da se mirno raziđu, mnogi policajci su se ponašali kao huligani dok su po cijelom gradu jurili i prebijali građane koji nisu vršili nikakva krivična djela.

MONITOR: Često se odgovornost, kada o opoziciji govorimo, ne pripisuje samo DF-u nego i drugim parlamentarnim opozicionim partijama, prije svega Demosu, URA i Demokratama, jer nijesu uložili dovoljno napora da se ujedine kako bi se kanalisalo opšte nezadovoljstvo prilikama u zemlji?
ĆALOVIĆ: Iskustvo većine država pokazuje da se višedecenijska vladavina jednog čovjeka može okončati tek kada se ujedine sve ili većina opozicionih snaga. Ne znam zašto bi u Crnoj Gori bilo drugačije.

Nema spora da je Đukanovićev režim proteklih decenija uložio značajan napor da razbije opoziciju i onemogući njeno ukrupnjavanje, kreirajući političke satelite koji se izdaju za opoziciju, vrbujući, kupujući ili zastrašujući funkcionere nekih stranaka. Zbog toga je politička scena mnogo kompleksnija nego što se čini na prvi pogled, a ujedinjavanje opozicije je veoma težak zadatak. Nadam se da će svi lideri opozicionih stranaka uspjeti da u drugi plan stave lične sujete i usko-partijske interese kako bi Crnu Goru izvukli iz krize, zaustavili višegodišnju pljačku njenih resursa, a sada i brutalno nasilje nad građanima.

Klasični autogol režima

MONITOR: Probuđena je velika energija protiv aktuelnog režima. Može li se desiti da se ta energija utiša nasiljem režima i šta raditi da se građani ne bi povukli pred nasiljem?
ĆALOVIĆ: Mislim da je tortura i nečovječno ponašanje policije prema građanima klasični autogol režima, i da sada još više ljudi, bez obzira na političke razlike, smatra da se mora pružiti otpor torturi policije. Sigurna sam da većina građana ne želi da živi u državi u kojoj njima ili njihovoj djeci policajac može slomiti ruku, nogu ili kuk, a da za to ne snosi odgovornost. Zato sam uvjerena da je brutalnost i neodgovornost policije samo povećala energiju i broj ljudi koji osuđuju ponašanje režima. Zbog toga političke strukture imaju ogromnu odgovornost da to nezadovoljstvo artikulišu na demokratski, miran i nenasilan način.

Nema uslova za demokratske izbore

MONITOR: Crna Gora je pred parlamentarnim izborima. MANS je posmatrao izbore i prijavio brojne nepravilnosti. Šta je neophodno uraditi da bi se došlo do prvih slobodnih izbora u Crnoj Gori?
ĆALOVIĆ: U ovom trenutku nema elementarnih uslova za održavanje fer i demokratskih izbora, jer Vlada nije obezbijedila punu primjenu novih izbornih zakona za koje su glasale i vladajuće partije.

Ključne izmjene iz Zakona o izboru odbornika i poslanika još nisu primijenjene. Nije obezbijeđena čak ni oprema, niti program za elektronsku identifikaciju birača, nisu definisane precizne procedure u obliku podzakonskih akata, a kamoli da su sprovedene obuke za ljude koji prvi put treba da uz pomoć računara sprovedu izbore. Ne smijemo zaboraviti da ogroman broj tih ljudi nema nikakvo prethodno znanje o korišćenju računara, a da cijeli sistem neće biti testiran na manjem uzorku gdje bi bilo lakše otkloniti eventualne greške u programu. Ukoliko taj sistem zakaže na dan parlamentarnih izbora čak ni stari, nedovoljno efikasni mehanizmi neće biti u fuknkciji, jer su stupanjem novog zakona stavljeni van snage, što će otvoriti ogroman prostor za još veće manipulacije sa višestrukim izlaskom istih birača na glasanje.

Takođe, novi sistem vođenja biračkog spiska se primjenjuje samo na novoupisane birače, što predstavlja vrlo mali dio biračkog tijela. To znači da način na koji je MUP ,,kreativno protumačio” novi zakon ne garantuje ažurne i tačne biračke spiskove, pa je i dalje problematično ko ima pravo glasa na izborima.

Poseban problem predstavlja izostanak krivične i političke odgovornosti za aferu Snimak, na čemu i dalje insistira Evropska komisija. Više je nego upadljiva pasivnost tužilaštva i policije uprkos stotinama dokaza kojima je MANS dokumentovao zloupotrebu državnih resursa u političke svrhe. Presude koje su donešene u jedinom slučaju koji je procesuiran pokazuju da pravosuđe nije u stanju da sankcioniše političku korupciju, što predstavlja direktan podsticaj onima koji prijete, ucjenjuju, zastrašuju i koriste državni novac kako bi uticali na izborni rezultat da to još intenzivnije rade na sljedećim izborima. Ključni akteri afere Snimak su napredovali na bolje pozicije u državnoj upravi i nisu snosili ni političku ni krivičnu odgovornost. Mehanizmi parlamentarne kontrole su ogolili osionost izvršne vlasti koja je čak i poslanicima uskratila elementarne informacije o trošenju finansijskih sredstava iz državnog budžeta.

Ključni preduslovi za organizovanje fer i demokratskih izbora su sprovođenje izbornog zakonodavstva i zakonito postupanje svih institucija, uključujući Državnu izbornu komisiju, tužilaštvo, policiju, Agenciju za prevenciju korupcije, MUP itd. Međutim, nerealno je očekivati da te i takve institucije daju konkretne rezultate, sve dok ih kontroliše ista grupacija koja je, prema brojnim dokazima, ključni akter političke korupcije.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo