Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodijelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa.   Za ovo visoko priznanje pjesnika Perovića predložila su dva znamenita evropska književnika – akademik Jon Deakonesku i akademik Nikolae Dabija, univerzitetski profesori i dobri poznavaoci i prevodioci Perovićeve poezije.

Prenosimo riječi zahvalnosti Sretena Perovića koje je uputio u okviru zvaničnog programa Internacionalne naučne konferencije, na kojoj je učestvovalo više od 300 uglednih eksperata pravnih nauka iz Evrope i svijeta.

Visokopoštovani Gospodine Rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uvažene kolege i dragi prijatelji, dame i gospodo, veoma sam počastvovan izborom u zvanje  Doktor Honoris Causa  Državnog univerziteta „Konstantin Stere“ u Kišinjevu, eminentne i časne prosvjetne i naučne ustanove prijateljske Republike Moldavije. Posebno je zadovoljstvo što ovo  dobijam u toku proslave jubileja Uvaženog univerzitetskog profesora doktora Mr. Nicolae Osmochescua, kojem želim dug život i nastavak plodnog stvaralačkog opusa.

Cijenjenim kolegama koji su me predložili za ovo visoko zvanje i uvaženom Rektoru koji je nostrifikovao taj prijedlog, kao i svima koji su prijedlog podržali – najtoplije zahvaljujem u svoje ime, u ime Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i u ime Države Crne Gore.

Ja nijesam gradio ni političku ni državničku karijeru, ali sam se za državni i humanistički ugled svoje Crne Gore, decenijama borio – kao pjesnik, kao kulturolog, kao novinar i kao istoriograf. Zato imam pravo da u ime Domovine uputim Moldavskoj Državi najbolje želje za prosperitetnu budućnost, za očuvanje građanskog digniteta i državnog suvereniteta, za jačanje patriotizma i slobode.

Dozvolite mi da za ovu svečanu priliku kažem nekoliko riječi o svom pogledu na smisao poezije i života.

          Dalekih, davnih dana, kad sam počeo da sanjam u rimovanim pjesničkim slikama, vjerovao sam da u svijetu živi mnogo plemenitih, dobrih ljudi, uprkos mučnoj činjenici da su iz ove biblijske   doline platili  moj otac i moj đed istoga dana otišao tuđom voljom, velikom nepravdom i nevoljom, zločinom i samovoljom.

Od tih mojih đečačkih dana prošlo je sedam decenija, a za to vrijeme sa ovoga svijeta – od ratnih zločina, terora i gladi –   preseljeno je u vječnost    mnogo miliona nedužnih ljudskih bića – najviše đece i žena; a ja još uvijek mislim da na svijetu postoje samo oaze zla, a da su ipak jači okeani dobrih ljudi i njihovih plemenitih snova.

Može da dođe do sveopšteg rata, razaranja i uništenja današnjeg svjetskog poretka.  Može da nas iznenadi biblijski POTOP i da ne preživi ona potonja lađa u kojoj je klik novog Čovječanstva. Može da u sudaru nebeskih tijela nestane naša planeta. MOŽE…ali ja ne vjerujem u te apokaliptične vizije. I pored svih prijetnji, tragičnih događanja i negativnih pretskazanja, evidentno je širenje pozitivne  ljudske  energije i produktivne humane solidarnosti, a to je posredna poruka i teistima i ateistima – da ima načina da se   na ovom svijetu  smanje ljudske patnje i da se ojača čovjekovo samopouzdanje i vjera u pobjedu dobra nad zlom.

Oni koji ne vjeruju u postojanje pozitivne  ljudske  energije, produktivne dobrote koja oko nas širi svoje magnetne talase, oni koji ne vole ljude i ne saosećaju sa njihovim stradanjem, ne mogu vjerovati ni u sebe ni u Boga, ma kako se njihovo božanstvo zvalo.

Meni, kao čovjeku i lirskom pjesniku, mnogo pomaže vjera da postoje dobri ljudi, da u svakom ljudskom biću postoji klica dobrote i da za tom suštinom treba (i vrijedi !) tragati. To me ohrabruje da ljude, one bliske i one udaljene, bolje razumijem, da u njima nalazim prijatelja, da jačem svoju vjeru u budući dan. Vjerujem u ljude koji nisu ubice, ali ne vjerujem u lovce koji sa strašću ubijaju ptice i vjeverice, ne vjerujem u ljude koji se svete – za grubu riječ, za svaki ljutiti pogled. Ja odbacujem osvetu i mržnju kao opsesivna zla koja uništavaju ljepotu života. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA.

(Nastaviće se)

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

Bistrica je inspiracija svakog Bistričana, sakrivena u dnu duše naslagama stvarnog života, tradicijom, korenima, vaspitanjem, obrazovanjem, ali i nepoznatim pojavama koje vraćaju u prošlost, u legendu. Njihovo prijateljstvo je uvek bilo uzvišeno, puno poštovanja i najlepših manira. U odnosu sa njom Bistričanin može biti komična žrtva svojih zanosa i uverenja – u pokušaju da vara, biva prevaren, kad zavodi, biva zaveden. Njihova romansa se vodila i vodi između ljubavi i straha, između nade i posledica. U takvoj igri nema naglosti i hirovitosti, sve se dešava sa suptilnošću i merom ukusa. Linija koja ih deli, takođe ih i spaja.

Kao sudionici istog sveta i vremena, nisu ni sušta moralnost ni gola zloćudnost, već je to izraz stanja vrhunske bliskosti. Sa svojim vrlinama i manama, Bistrica živi u svakom pojedincu kao njegova mogućnost da, u komunikaciji sa svojim arhaičnim kulturnim iskustvom, kreativno potvrdi sebe na najbolji mogući način. Njihov odnos, memorisan u semantičkom pamćenju, nosi snažne i zavodljive slike iskrenih emocija. Integrisana u njihovom biću, utkana u ritam života kao navada, ponaša se kao dobra izvorska vila, bez obzira što savremen čovek rešava suštinska pitanja svoje egzistencije racionalno, razmišljući o izazovima i posledicama. Izoštreno značenje njihovog odnosa bio je ponekad i naivan, ali i neophodan za obostrani opstanak.

Sa imidžom gordosti, misterioznog  autsajdera, Bistrica ima i potencijal da priča i voli: da priča nežno, negovano, umno iscrpno, čak i onda kada joj vodenice oduzmu snagu, moć i emociju. U njenoj kotlini, gde traju večite seobe, ovaj spoj ima auru eteričnog odnosa. Prava suština i gustina života, uzajamno podržavanje, poštovanje i respektabilni senzibilitet, i zato svako bistričko novorođenče sposobno je da po sopstvenoj meri stane na beleg životnim iskušenjima sudbine, što su i dokazali.

Iz moći svekolikog zavođenja, Bistrica nije ostala dužna biljnom i životinjskom svetu, stvarajući neponovljive uslove za ugrožene ptice, razne vrste biljaka, krupnijih i sitnijih životinja. Dok nebo igra svoju večitu, nemu sutonsku igru, sa crvenim, žutim i zelenim bojama, u takvom akvatorijumu jedinstva flore, faune i čoveka, Bistrica ima moć da na jedinstven i neponovljiv način daje i održava život. Taj čudesan, nezamenjiv i jedinstven prirodni rezervat u dužini od dvadeset i šest kilometara, od Đalovske klisure do Gubavča, kao stanište i sklonšte, u sebi sadrži bogatstvo poruka, skrivenih značenja, kao otvoren izazov pticama, ribama, suncu, vetru, nebu. Sunce sa raznih strana, uglova i visina pada na lice klisure i bistričke doline, na kojoj se skuplja talog čovekove dobrote, ljubavi, osećajnosti, poštenja, skromnosti.

Tradicionalna simbolika utkana je u svakodnevicu našeg čoveka, od njegove sreće i nesreće, bola i radosti, vrline i posrnuća, surovosti i nežnost. Uronjena u svoje prirodno stanište, ova milosrdna reka je deo svih važnih događaja u životu svakog Bistričanina, od rođenja pa do smrti. Na granici između svetovnog i svetog, profanog i sakralnog, nju kao da prate simbolički demonske crte. Zadržavajući svoj identitet, kao neodvojivi sudionik različitih aspekata narodnog života, ona je na svom kratkom putu, tekla bez promene, prilagođavajući se ljudskim potrebama i željama, zavisno od prilika i shvatanja. Kao kod svake dvojnosti, tajnovitosti, magije, legendi, onostranosti, metafizike pa i fantazije, Bistrica je isplela bogatu naraciju o sebi, svojoj moći i nemoći.

Kao neuništivi individualista, mirna i talasasta, kompleksna i intenzivnog simboličkog dejstva,  počiva na ogromnoj vitalnosti i nesicrpnoj moći svog obnavljanja. Svoju letnju skučenost boji strpljenjem, a osujećenost nadom. Kao simbol radosti i čovekovog opstanka, uvek stremi zdravom životu. Poseduje izrazito simboličku moć najdragocenijih ljudskih ideala i vrlina. Šta je ljudski život prema ovoj reci, koja od pamtiveka hrani, poji, veseli i daruje, pamti i ispunjava želje. Koliko je ona zapamtila sreće i nesreće, karavanskih pohoda od Dubrovnika do Carigrada, pobeda i poraza, meraka i inata, suza i ljubavi, paljevina i udarničkih mobi. Mislimo da o njoj znamo sve, ustvari, ona o nama zna sve.

(Nastaviće se)