Povežite se sa nama

PERISKOP

Nijo Ćamkin

Objavljeno prije

na

Čitaoci koji očekuju da pišem o političaru prestižne karijere, jednom od prvaka negdašnjeg SKJ, itekako se varaju. Ovo je zapis o Stočaninu koji je satima znao recitovati poeziju Maka Dizdara, pa uz gitaru zapjevati najdražu sevdalinku „Što li mi se Radobolja muti“… Storija je ovo o autoru izvrsne dramaturške cjeline Krinovi po Dizdarevoj poeziji. I o jednoj majčinskoj ljubavi

 

 

Pošlo je deset godina kako je sa životne scene otišao Nijaz Duraković.

Oni čitatelji koji očekuju da pišem o političaru prestižne karijere, jednom od prvaka negdašnjeg Saveza komunista Jugoslavije, varaju se, itekako se varaju. Ne pišem o svom negdanjem partijskom šefu, ne pišem niti o komunisti, koji nikada nije iznevjerio ideje ljevice, niti o Durakoviću koji je Slobodanu Miloševiću i njegovoj bratiji odvažno u lice govorio da vode politiku koja će narode Jugoslavije poslati u sunovrat neviđene provalije.

Ne, ovo je zapis o Stočaninu koji nikada nije zaboravo ovaj pitoreskni hercegovački gradić na rijeci Bregavi, koji je satima znao recitirati poeziju zemljaka Maka Dizdara, pa onda uz gitaru zapjevati svoju najdražu sevdalinku „Što li mi se Radobolja muti“… Storija je ovo o autoru izvrsne dramaturške cjeline Krinovi po Dizdarevoj poeziji.

Ponad svega hoću ispričati o majčinskoj ljubavi, onoj prostosrdačne Stočanke Ćamke, koja je obožavala Niju svoga. I dok su njegovi politički protivnici, apsolutno nezreli (Nijazu ni do koljena nisu bili!) pokušavali iskoristiti poneku njegovu slabost, svjedokom sam da je Nijaz odmahnuvši nehajno rukom hitao u rodni grad i poput dječaka razgalicu razgovornu s majkom svojom nalazio…

Sjećanje me vodi u neku bh predratnu godinu, kad je Nijaz primijetio izraženu sjetu i nostalgiju klasika bh književnosti, velikog prozaiste, Derviša Sušića. Ekspresno je smislio pravljenje literarnog omaža za autora romana Nevakat, Uhode, Ja Danilo, Parergon.

Najmanje je u doba svoje goleme partijske, a i državničke moći Nijaz Duraković, osnivač suvremene bh socijademokratije, mislio na sebe i svoju obitelj, kloneći se svega onoga što se danas naziva nepotističkom logikom.

Bio je i do smrtnoga časa ostao po sarajevski i bosanski kazano raja, tačnije je kazati jedan iz te raje.

Gledao sam iz blizine njegovu mudrost, ali i političku odlučnost. Između dva nepogriješiva citiranja Hegela ili sarajevskog mudraca Mule Mustafe Bašeskije Nijo je Ćamkin znao izdiktirati onako iz glave neke od sudbonosnih misli u predraću, ali i tijekom ratnih strahota u opsjednutom Sarajevu.

Poštovan u društvu akademika, ali i sarajevskih najžešćih bohema, Nijaz je nerijetko zapadao za oko najzgodnijim Sarajkama, ali moral i temeljno vaspitanje majke Ćamke uvijek su postavljali granicu preko koje, nadojen hercegovačkim etosom, nije niti htio niti smio preći.

Kada su u Bosni, napadnutoj sa tri strane od klerofašista svih boja, naivni politikanti rat i agresiju pokušali iskoristi za svoje neiživljene naume osnivajući uglavnom nacionalističke stranke, Duraković je osnovao, do današnjih dana neprevaziđenu Socijaldemokratsku partiju. Nismo se bojali ni granata, ni snajpera, ponajmanje studeni i gladi, jer slušali smo mudre političke bisere titovskog podrijetla i utemeljenja iz usta čovjeka koji nije ostavljao drugu mogućnost nego da mu se bespogovorno vjeruje, jer se, iz flegmatičnog kozera Nijo Ćamkin pretvarao u europski dimenzioniranog vođu autentične političke misli ponajprije bosanskohercegovačkih boja.

Danas, kad se nekoliko bh stranaka hoće pretvarati da im je korenika i program socijaldemokratski, poručujem im: nedostaje vam Nijo Duraković,  Nijo Stočanin…

Nedostaje vam Nijo iz naše raje.

Nema više Nije Ćamkinog.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Luko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem Luki Paljetku, pjesniku od Grada, umjetniku koji u današnjoj Hrvatskoj nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice čarobnog Dubrovnika  pozicionirati u rangu Gundulića i Držića

 

Nostalgično vezan za vedute Grada podno Srđa, ali poglavito za dubrovačke umjetnike, one koji grad čine Gradom (u prevodu: nekadašnjom Dubrovačkom republikom!) u Periskop hoću unijeti moj više nego skromni zapis o akademiku Luku Paljetku, PJESNIKU OD GRADA…

Prijatelju i umjetniku koji, u današnjoj po mnogo čemu nakaradnoj Hrvatskoj, nema ono mjesto koje mu prema njegovim djelima pripada, ali kojeg će povjesnice ovoga čarobnog grada pozicionirati u rangu Gundulića i Držića. Presretan što pjesnika Luku lično poznajem zapisujem neku samo meni pristajuću bilješku o toj pjesničkoj i intelektualnoj gromadi. Dakle, sve je počelo od Nečastivog iz ruže da bi se nastavilo iznimnom dramskom ,,draperijom” Tri farse, pa Jutarnjom kockom, Na rubu tijela,Slikama sa izložbe, Nevenkom Arbanas, Pjesnima na dubrovačku, Hrvatskim temama, Pojmovnikom malog čovjeka, Lapadskim sonetima Iva Vojnovića, Sastavljanjem Orfeja, Skrovitim vrtom, Crnom kronikom, Nevidljivom zastavom… Pjesnik Luka autor je i sjajne replike na Šekspira, dramskim tekstom Poslije Hamleta, a njegova dječja pjesmarica Miševi i mačke naopačke neprevaziđena je u versovanom tvoraštvu za najmlađe i ne samo u Hrvatskoj.

Ovaj pjesnik, a briljantni prevodilac Šekspira, Bajrona, Vajlda, Đojsa, Prešerna po mom sudu je i dalje prvi redatelj u južnoslavenskom lutkarstvu… Režirajući svojedobno njegovu adaptaciju Šekspirovih Soneta na festivalu Splitsko ljeto osjećao sam se artistički iznimno nadmoćno jer sam se svakim novim pokretom i mizanscenom poklanjao uistinu renesansnom čudesnom Luki, koji je svoj doktorat vezao za hrvatskog književnika Antu Cetinea.

Drugujući godinama sa pjesnikom Lukom učio sam i saznavao tajne jedne čudesne poetike pisca koji je bez stvarnoga premca i u oblasti enologije na ovim našim zemljopisnim i literarnim paralelama i meridijanima. Nikada se posljednjih godina nisam radovao nekoj nagradi kao onoj koja je u Mostaru VELIKOM LUKI dodijeljena… Nagrada imenom velikog Alekse Šantića velikom Luki. Okončavam ovaj zapis porukom: živi što duže veliki Luka i čini nam dane i noći šekspirijanski veličajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo