Povežite se sa nama

INTERVJU

VESNA TERŠELIČ, VODITELJICA DOCUMENTE – CENTRA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU: Ulazak u EU donosi nadu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Hrvatska napokon u EU: kakva su vaša očekivanja od EU kada se radi o pitanjima pravde i pravičnosti prema žrtvama sukoba u Hrvatskoj 90-ih godina?

TERŠELIČ: Očekujem korake prema naprijed mada sam svjesna da EU nema kvalitetne mehanizme suočavanja s prošlošću jer je u cijelom svom radu okrenuta prema budućnosti. Zato ćemo zagovarati da EU razmotri utemeljenje instituta sličnog Posebnom izvjestitelju UN-a za promociju prava na istinu, pravični postupak, reparacije i garanciju neponavljanja zločina. Pablo de Greiff prvi je imenovani posebni izvjestitelj, koji je 9. kolovoza 2012. podnio svoj prvi izvještaj Vijeću za ljudska prava UN-a. Smatram da bi priključenje Hrvatske, i nadam se što skorije priključenje drugih post-jugoslavenskih zemalja, moglo dati poticaj za razvijanje mehanizama u vezi nasljeđa rata i izgradnje mira. U EU bi trebali razumjeti da je za suzbijanje ksenofobije danas ključno ostvarivanje prava mladih na učenje povijesti utemeljeno na činjenicama. Današnji desni ekstremizam i širenje ksenofobije u Madžarskoj i Grčkoj ima veze s negiranjem ili umanjivanjem genocida iz Drugog svjetskog rata. Pošto se u hrvatskom društvo još teško nosimo s tri sloja nasilnog nasljeđa, drugog svjetskog rata, političkog nasilja u vrijeme jugoslavenskog socijalizma i konačno ratova devedesetih, smatram da je u Evropi važno istražiti zločine počinjene od tridesetih godina prošlog stoljeća do danas i razviti nove putove pamćenja žrtava i otpora.

MONITOR: Zalagali ste se za izjednačavanje vojnih i civilnih žrtava rata za, kako ste rekli, „priznanje patnje” što je u dijelu Hrvatske javnosti i naročito među braniteljima, dočekano sa nerazumjevanjem?
TERŠELIČ: Omalovažavanje patnje samo nanosi nove povrede. U Hrvatskoj se javnosti, većim dijelom zbog pristrsanih izjava političkih dužnosnika i nekritičkog izvještavanja javnih i većine ostalih medija, stvorila navijačka atmosfera potpore optuženim hrvatskim generalima i braniteljima, „herojima a ne zločincima”. Civilne žrtve rata nisu dočekale ispriku niti ostvarile pravo na reparacije. Protekom vremena, istupima organizacija civilnog društva, aktivista i humanistički orijentiranih intelektualaca te malog dijela političara, pomalo se počeo mijenjati odnos prema civilnim žrtvama. Iako je i dalje dominantno stanje kolektivne društvene amnezije u odnosu na stradanja srpskog naroda, posebice od strane većine pripadnika hrvatske vojske i policije te najviše pozicioniranih političkih i vojnih dužnosnika, vidljiv je određeni napredak.

Podsjećamo da još nema niti jedne pravomoćne presude za ratne zločine počinjene u tijeku i neposredno nakon vojno-redarstvene akcije „Oluja” niti su temeljito procesuirani zločini u Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji… U Bazi podataka ratnih zločina Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH-a) evidentirano je 490 zločina. Do 30. rujna 2012. DORH-u su bili poznati počinitelji 316 zločina, a počinitelji 174 zločina bili su nepoznati. No tek je 112 zločina (22,86%) u potpunosti riješeno. Stoga organizacije za ljudska prava zahtijevaju učinkovitije procesuiranje počinjenih ratnih zločina kao i poboljšanja statusa svih civilnih žrtava rata.

MONITOR: Neki građani Hrvatske, a najviše oni srpske nacionalnosti koji su ostali bez imovine ili im je ona teško oštećena, koji imaju problema sa isplatom penzija očekuju da se ulaskom Hrvatske u EU, tim pitanjima bave i institucije u Briselu. Da li su njihova očekivanja pretjerana?
TERŠELIČ: Njihova su očekivana u ovom trenutku vjerojatno pretjerana. No vjerujem da ulaskom Hrvatske u EU za rješavanje ovih problema postaju odgovorne i institucije EU. Smatramo da bi EU trebala unaprijediti institucionalne mehanizme za ostvarivanje prava na istinu, pravdu, obeštećenje i garanciju neponavljanja zločina. To je obaveza i prilika za unapređenje već postojećih mehanizama za ostvarivanje prava na pravični sudski postupak i naknadu štete kao i razvijanje novih koji će mladim generacijama omogućiti ostvarivanje prava na učenje povijesti utemeljene na činjenicama. Problem je da institucionalni mehanizmi koji bi garantirali njihova prava još nisu u dostatnoj mjeri razvijeni. Na tragu Deklaracije o osnovnim načelima ostvarivanja prava za žrtve zločina i zloupotrebe ovlasti koja jamči pravo na restituciju, kompenzaciju i pomoć te Europske konvencije o kompenzaciji žrtava kaznenih djela nasilja koja obvezuje države članice na osiguranje kompenzacije štete u slučajevima namjernih kaznenih djela i usmrćenja uslijed počinjenja nasilnih djela, Hrvatski sabor je još 2008. usvojio Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela koji je stupio na snagu danom ulaska RH u EU. Njime se uređuje pravo na novčanu naknadu žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom uz primjenu sile ili povredom spolnog integriteta ili dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom kojim je prouzročena smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušenje zdravlja jedne ili više osoba pri čemu Republika Hrvatska naknadu daje na načelima društvene solidarnosti i pravednosti. Od 1. 07. žrtve različitih oblika nasilja u Hrvatskoj mogu potraživati naknadu štete od svojih počinitelja, odnosno od države, uz uvjet da zahtjev za odštetom podnesu u roku 6 mjeseci nakon počinjenja kaznenog djela ali to na žalost ne vrijedi za civilne žrtve rata. To je nedopustiva diskriminacija.

MONITOR: Iako su i domaći sudovi počeli da procesuiraju ratne zločine, u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, politički lideri kao njihovi koncept-majstori ostali su u velikoj mjeri van domašaja pravde. Da li se tu moglo više uraditi kroz proces lustracije i druge mehanizme „suočavanja sa prošlošću”?
TERŠELIČ: Mislim da su nam uz suđenja za ratne zločine neophodni komplementarni mehanizmi na regionalnoj i nacionalnoj razini. Važne su nam akcije poput Inicijative za REKOM. U situaciji kada puno zločina neće biti sudski procesuirano, važno je da žrtve i preživjeli dobiju priliku da javno govore o svojim stradanjima i da istražno tijelo uz pomoć jedinstvene metodologije dopuni postojeća istraživanja i pripremi izvještaj u kojem bi se sagledali svi zločini i utvrdile činjenice o njima. Trenutno očekujemo sastanak izaslanika predsjednika o Prijedlogu statuta REKOM-a. Važno je i okončati rat uz pomoć sastavljanja popisa svih ubijenih i nestalih. Uz to treba sustavno razvijati kulturu sjećanja i stvarati prostor za promociju multiperspektivnosti u nastavi povijesti jer još uvijek živimo pod utjecajem jednoumlja. Kad postane nepristojno voditi prijepore o već utvrđenim činjenicama možda će se stvoriti više javnog prostora za različite interpretacije ratova i solidarnost sa svim žrtvama.

MONITOR: Kolika je za loše stanje stvari odgovornost tzv. međunarodnog faktora, Haškog suda, Međunarodnog suda pravde, UN, EU?
TERŠELIČ: Zrelost se društva pokazuje u kapacitetu za proradu mračnih stranica povijesti, bez obzira na to govorimo li o zločinima u Drugom svjetskom ratu ili političkom nasilju u vrijeme socijalizma ili ratovima devedesetih.

Po mom je iskustvu pritisak EU više koristio nego škodio. Ulazak RH u EU, kao i približavanje ostalih država iz regije EU, može pridonijeti boljoj suradnji pravosudnih tijela država u regiji. Politizacija ovih pitanja do sada je najčešće bila tek kočnica efikasnog progona počinitelja zločina. U Hrvatskoj nije ni bilo lustracije. Uvijek iznova vidim da nema političke volje ni za kazneno procesuiranje ni za lustraciju pa pritisak izvana može biti dobrodošao ali će dati rezultate samo ako ga prati društvena volja za suočavanjem s prošlošću unutar zemlje.

Snaga glasnih građana

MONITOR: Stiče se utisak da je akterima koji su najuticajniji u sređivanju savremenog svijeta, u našim krajevima najvažnija „stabilnost”, a da ih malo interesuje ko nama upravlja i kako. Kako da se izborimo za „pravičniju” demokratiju?
TERŠELIČ: Samo vlastitim zagovaranjem stabilnih, odgovornih i demokratičnih institucija vlasti i jednakog pristupa pravdi, inzistiranjem na borbi protiv korupcije i afirmiranjem javnog interesa, promoviranjem ravnopravnosti i dostojanstva svih ljudi i proradom nasljeđa rata, suočavanjem s prošlošću i izgradnjom mira. Glasni građani i nezavisni mediji koji svoje stranice otvaraju za sukob mišljenja su ključni za zdravo društvo i demokraciju.

 

Svjetla Monitora i Ferala

MONITOR: Kakav je dorinos NVO za ljudska prava u Hrvatskoj procesima koji su doveli vašu državu u redove uređenijih evropskih država?
TERŠELIČ: Doprinos svih koji su bili za mir protiv ratova devedesetih je bio iznimno važan, bez obzira jesu li prosvjedovali u Podgorici ili Zagrebu ili Beogradu ili Sarajevu. Glasovi malobrojnih aktivista Antiratne kampanje Hrvatske i sličnih mirovnih inicijativa kao i tekstovi Ferala i Monitora palili su rijetka svjetla čestitosti u mračnim devedesetima. U Hrvatskoj se poslije izbora 2000. stvorio prostor za zagovaranje reformi institucija u kom je proces europskih integracija s jasnim ciljevima dao izvrsnu zagovaračku podlogu za zemlju u kojoj bi vladavina prava postala uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite. U završnom dijelu pregovora stvorili smo neformalnu Platforma 112 koja okuplja 69 organizacija civilnog društva koje se niz godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa, posebno okoliša, oko ključnih zahtjeva Vladi RH. U procesu pregovora neki su naši zahtjevi usvojeni no ostaje otvoreno pitanje hoćemo li moći učinkovito pratit sudbinu obveza proisteklih iz pregovora s Europskom unijom.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo