Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Vidiš li, Evropo

Objavljeno prije

na

Valjda i Evropa vidi nasilje u Budvi. I spremnost ovdašnje vlasti da ga izazove i sprovede. Zato nije dovoljno da bude samo zabrinuta. Nego i da vidi da ova vlast nije faktor stabilnosti. Ni ovdje ni u regionu. Već suprotno. Za nestabilnost i izazivanje haosa uvijek će naći partnera. I kod kuće i u regionu

 

Jedno je poručeno iz Budve:  DPS neće pristati na demokratsku smjenu, a svoju trodecenijsku vladavinu braniće svim raspoloživim sredstvima.  Ako ne budu dovoljne izborne krađe, strah, državni udari, politička i druga korupcija,  doći će na red i golo  nasilje.  Slike budvanskih opštinskih funkcionera koji leže na zemlji, pod policijskom čizmom, jasna su poruka i za jesen –  državni izbori, biće u najboljem slučaju,  kao dosadašnji – tek  predstava. Drugo ime za pljačku.  Oni koji izađu na takve izbore, i koji pogaze svoje potpise i ugovor sa građanima, nijesu opozicija, šta god pričali,  već saučesnici vlasti u zločinu otimanja prava na slobodan izbor.

I prije Budve bilo je jasno da skorašnji najavljeni izbori  ne mogu biti ni fer ni demokratski. I to ne samo  zbog svih onih boljki domaćeg izbornog sistema koje su ostale netaknute. I spremnosti vladajuće partije da pogazi sve zakone i Ustav kako bi ostala tu gdje je. Ili zbog toga što se u opoziciji uvijek nađe partner da u tome pripomogne. Mnoštvo je i drugih znakova.  Kako, recimo, očekivati poštenu utakmicu  i sprovođenje zakona, u zemlji u kojoj sudije kradu na izborima, a ministar pravde moli predsjednike sudova da vrate mandate koji su – oteli. Kršeći ogoljeno Ustav i zakone.

Ili, kako se nadati fer izborima u zemlji u kojoj je u trci za specijalnog tužioca samo jedan kandidat. I to isti onaj  koji je više puta  poslužio DPS-u da ostane na vlasti. Vodeći, recimo,  čuveni slučaj,  državni udar, čije je montiranje poslužilo DPS-u da 2016. godine ostane tu gdje je. Učestvujući tako u stvari i sam u državnom udaru koji je sprovela vladajuća partija. Kako očekivati fer izbore kada će specijalni tužilac biti opet onaj isti koji je ugušio aferu Koverta, koja je prijetila da sruši vlast. I konačno,  koji je i sam akter slične korupcionaške afere u tužilaštvu. Afere koja je svjedočila  o tome kako se kovertama u tužilaštvu plaća sloboda.  Umjesto odgovornosti rukovodioca tužilaštva, dobili smo hapšenje kurira. Ili, konačno, tužilac koji je poslao specijalni policijski tim u Budvu, da plaši odbornike opozicije.

Prije Budve bilo je i dovoljno znakova da vlast, ne samo da računa na nasilje na izborima, nego i da ga izaziva, kako bi se održala. Da bi ugasila građanski otpor koji je uslijedio nakon afere Koverta, vlast je posegla za donošenjim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, ne da bi rešavala crkveno pitanje, nego da bi podigla nacionalne tenzije i produbila podjele. Da je zaista htjela da riješi to pitanje, ne bi se zakon usvajao preko noći, uz prisustvo policije. I konačno, da je zaista htjela da riješi to pitanje, ne bi se razgovori sa Miropolijom otegli u nedogled.

Zato je poziv lidera Građanskog pokreta URA, Dritana Abazovića sa poprišta iz Budve, da se sačuva mir, možda najvažnija poruka ove nedjelje. „U ovom trenutku građani čuvaju mir, a policija i Vlada uporno pokušavaju da ga naruše. Nasilje koje je jutros pokazano je pokazna vježba za nešto što treba da se desi ili u narednim danima ili na narednim izborima”, poručio je Abazović  ispred zgrade Opštine Budva.

Valjda i Evropa vidi nasilje u Budvi. I spremnost ovdašnje vlasti da ga izazove i sprovede. Zato nije dovoljno da bude zabrinuta. Nego i da vidi da ova vlast nije, kako se to kaže, faktor stabilnosti. Ni ovdje ni u regionu. Već upravo suprotno. I da će za nestabilnost i izazivanje haosa uvijek naći partnera. I kod kuće i u regionu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Slobodni ljudi

Objavljeno prije

na

Premijer tvrdi da se policijskom silom u crnogorskim opštinama guši nasilje. Obrnuto je. Ova vlast izaziva nasilje, priželjkuje ga. Ova vlast se plaši ljudi poput Omera Šarkića, koji je je priveden jer je mirno u Podgorici izražavao solidarnost i protest protiv nasilja u Budvi. Plaši se pobune slobodnih ljudi. To nijesu scenariji na koje su navikli

 

Brutalnim policijskim nasiljem gašene su ovih dana i noći pobune građana širom Crne Gore.  Prvo u Budvi, gdje je sve i počelo, nakon što je dio tamošnjih građana ustao zbog otimanja lokalne vlasti opoziciji od strane vladajuće DPS, par mjeseci pred izbore. Potom  redom, u ostalim gradovima. Gdje god bi se pojavila solidarnost sa pobunjenim Budvanima, a nakon što su internet preplavili snimci u oblacima suzavaca i pod policijskim čizmama, upotrijebljena je gola sila da se ta solidarnost uguši. Svuda gdje bi proklijalo zrno otpora.

Premijer Marković kaže da policijskom silom guši nasilje. Obrnuto je. Ova vlast izaziva nasilje. Ona ga priželjkuje. Da bi ga, kad se desi, maskirala u antidržavno djelovanje, koje samo ona može zasustaviti. Silom. Da su pobune antidržavne, pojasnili su i sa zvaničnih adresa. Savjet za građansku kontrolu policije proteste u crnogorskim gradovima nazvao – „pobunom protiv države“. Zbog toga,  eto, policijska sila „ne može prestati“.

Policija  reaguje baš onako kako je to u parlamentu i najavio premijer Duško Marković: „Ako ne bude mjesta razumu, policija može da riješi stvari za 15 minuta“. Za premijera Markovića je sasvim razumno do u beskraj pristajati na nasilje njegove partije. Na izborne krađe i otimanje vlasti prekrjanjem političke volje i silom. Na nasilje institucija koje su pod njihovom kontrolom. Konačno, po Markoviću je izgleda razumno i prestati biti slobodan čovjek. Onaj koji misli svojom glavom, gleda svojim očima, osjeća nepravdu, i ustaje protiv nje. Onaj koji nije pristao da razumno živi pognute glave i u strahu. Takvog se ova vlast, u stvari,  najviše plaši.

I baš zato je antidržavno djelovanje postalo ne samo „bacanje tvrdih predmeta na policiju“, nego i mirno sjedjenje na ulici u znak solidarnosti i otpora prema sili.  Zbog takve strašne  i nedozvoljene antidržavne aktivnosti, u pritvoru u Podgorici, između ostalih, završio je i bloger, građanski aktivista Omer Šarkić. Neko ko se decenijama bori za pravednu Crnu Goru. Zemlju svih, ravnopravnih. Bez nacionalnih rovova. Koji nerazumno odbija da zatvori oči pred nasiljem. Ko god bio žrtva.  Da je više takvih, zna i DPS, ovakve države, u kojoj vlada sila, strah, kriminal i korupcija, ne bi  bilo. Ali bi bilo Crne Gore. Divne zemlje. Suverene.

Pobune slobodnih ljudi vlast se najviše plaši jer to nijesu scenariji na koji su navikli. Oni scenariji po kojima se podignu tenzije, izazove nasilje i strah parališe društvo, pa dvije zavađene strane sjednu za sto da pregovaraju. Sve je očiglednije da je namjerno naprečac donešen Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je vrh vlasti znao da će to izazvati ogromne tenzije i podjele u društvu.  DPS je u glavnog oponenta ciljano pretvorio  mitropolita Amfilohija. Poznatog partnera, iz vremena ratova i biznisa. I najnovijim policijskim akcijama vlast želi da napumpa i ojača nazadnjačke ideje i njihove zagovornike. Razboitrost u atmosferi pijanstva u krčmi, djeluje kao slabost i malodušnost.

Vlast,  ako ćemo pravo, poodavno nema izbora. Ovakva kakva je, ona zbog očuvanja moći i ogrmnnog bogatstva privilegovanih mora podizati tenzije kako bi  građane koji protestuju zbog korupcije,  a koje su organizovali aktivisti pokreta Odupri se,  pretvorila u nacionalne i domoljubive trudbenike. To je za njih  poznati teren. Na kom igraju tri decenije. Uspješno. Predstavljajući se svijetu da su garant stabilnosti.

Za razliku od vlasti, mi imamo izbor. To nas čini odgovornima za budućnost ove zemlje. Vrijeme je da se okupe slobodni ljudi. Da ustanu protiv sile DPS-a. Da ne pristanu na nacionalne rovove. Tako ni Zapad ne bi mogao zatvarati oči pred činjenicom da su Đukanović i njegov režim glavni uzrok nestabilnosti i tenzija, koje potresaju Crnu Goru.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ljudi i predznaci

Objavljeno prije

na

Vlast svojom neutoljivom pohlepom i glađu da zgrabi svu moć, dok ne proda i zadnju crnogorsku livadu,  proizvodi  „mučenike opozicionare“ i „heroje“, po svom liku i djelu. Od nas traže da biramo  između – ničega

 

Lider DF-a Andrija Mandić odrekao se ove sedmice i javno, u parlamentu, Sporazuma o budućnosti, dokumenta koji je potpisao skupa sa ostalim opozicionarima, obavezujući se građanima da neće izlaziti na izbore dok oni ne budu – stvarno izbori. Mandić, eto, ne može da sarađuje sa „nekim pokretima i partijama koje su navodno u borbi protiv režima“.  Mislio je na pokret Odupri se, koji je organizovao proteste i  okupio opoziciju da potpiše Sporazum. I koji Mandića uporno  podsjeća šta su svi  poslanici potpisali pred dvadeset hiljada građana.

Lideri DF-a odavno  u praksi ne poštuje Sporazum, izlazeći na lokalne izbore iako nijedan od zahtjeva iz ovog dokumenta nije ispunjen, te vraćajući se u parlament odmah poslije potpisa. Ovonedjeljno javno odricanje od  Sporazuma samo je  loša predstava. Uloga, uobičajena: Opozicionar Mučenik, koji jedini želi da sruši režim, dok ga drugi u opoziciji i građanskim pokretima sabotiraju. Logika neumitno nalaže zaključak – DF predano radi za vlast.

Mandić bi mogao da kaže ono uobičajeno – ali DPS  proganja lidere DF-a, pokreće protiv njih montirane postupke.  Da se prisjeti suzavaca iz 2016.  I bio bi u pravu. Upravo  tu leži ona najmučnija istina ovoga društva. Ova vlast vođena svojom neutoljivom pohlepom i glađu da ostane da prigrabi svu moć, dok ne proda i zadnju crnogorsku livadu, konstantno proizvodi  „mučenike opozicionare“ i „heroje“, po svom liku i djelu. Oni tako postaju alternativa. Koja to nije.

Mandić, onaj koji svaki čas odlazi u Beograd da se pokloni beogradskom Đukanoviću –  strateškom partneru ove vlasti Aleksandru Vučiću, to ne može biti.  Duško Knežević, još jedan heroj kojeg je proizveo DPS, ne može biti alternativa sistemu koji je dvije decenije predano stvarao, u kojem je poslovao, sticao milione i privilegije. Mitropolit Amfilohije, kojeg je Đukanović, noćnim zakonom o slobodi vjeroispovjesti, izazvao da pokrene potresne litije, teško može podnijeti ulogu dobroćudnog Djeda koji okuplja Crnu Goru u svim njenim različitostima. Duge su njegove ratne epizode, zajedničke sa Đukanovićem, i izlivi bijesa, prema onima koji se drugačije mole, ili drugačije imenuju čak i ako se isto krste.

Vatra plamti u Budvi.  Neobjašnjiva žeđ   DPS-a, da preotme vlast u opozicionoj Budvi samo tri mjeseca pred izbore, napravila je još heroja.  Marko – Bato Carević, gradonačelnik Budve, postao je  „mučenik opozicionar“,  branitelj  „naroda“ koji će, veli, smijeniti vlast u septembru „kad bude opet odlučivao na izborima“. Onima koji neće  biti fer i demokratski i  na koje će izaći njegov Front.  O Carevićevoj aferi koju je otkrio i dokumentovao MANS, pokazujući kako je gradonačelnik Budve  na državnoj zemlji napravio poljoprivredni kompleks, suprotno zakonu i bez građevinske dozvole, sad nije u redu da se priča. Ide ono čuveno –   nije vrijeme.  Treba smijeniti DPS. A Bato kaže da on to ‘oće. Samo neće da kaže kako je uz  prisustvo mrske DPS vlasti i inspekcije nezakonito gradio.

Zgoda je potpuna. Pod svjetlima pozornice je  i Stevan Džaković,  nezavisni  poslanik. Preletač.  Godinama je pobjednike izbora u Budvi mučio izvoljevajući sa zahtjevima koji nijesu u njihovoj nadležnosti,  da bi ih podržao. Kao ono kad se  Pozitivna u Nikšiću borila za himnu i status Kosova, a izborila da DPS preotme Nikšić opoziciji. Dobili smo fenomen drago đurović. Koji se raspršio u mnoštvo obličja. Kad se   Stevan Džaković sasvim legalizovao i  poletio u krilo DPS-a otkrio je svoj brižljivo čuvani  plemeniti motiv. Ništa otvorene liste i bakrači – on je Crnogorac, branitelj časti i imena doma svog. Zato  pruža DPS -u ruku u gradu koji je preko svoje OKG ( Marović i društvo)  opljačkao do kosti.

Dragocjeno vrijeme smo izgubili. Crna Gora više nije ona iz vremena građanskih protesta i pokreta svih – Odupri se. Vlast je znala da još jedan takav val pobune ne bi uzdržala. To lijepo lice Crne Gore je bilo za nju noćna mora. Đukanović i njegovi su se potrudili da u njedrima crnogorskog društva pronađu  najranjivija mjesta. Da potaknu stare rane, razjari diobe. Za to je saučesnike ovdje lako naći.

Posljednji je čas, da ne pristanemo da budemo ljudi jedne dimenzije. Da ne dozvolimo da umjesto nas odlučuju naši identiteski predznaci, koje nismo birali. Da zbog njih među sobom napravimo beskrajne razdaljine, iako se  razlikujemo u nijansama. Tek toliko da budemo  raznovrsniji, potpuniji. Između borbe za ostvarivanje  potencijala  zemlje svih svojih boja i nijansi  i uloge kreature, koja se povinuje tuđoj volji za moć, biramo. Svi mi. Danas i ovdje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zločin koji traje

Objavljeno prije

na

Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu ratnog zločina deportacija gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je lovila i deportovala u smrt, na nož snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. I danas, u novom odijelu, sa starim partnerima, potpiruje mržnju i nacionalne tenzije. Uz tišinu  Zapada

 

Prošla je još jedna godišnjica ratnog zločina deportacije bosanskih izbjeglica. Dvadeset osma. I opet nema puno onih koji ga se javno sjete – tek rijetki civilni aktivisti i medji. Njegovo ime se ni na ovu godišnjicu gotovo i ne pominje. A bio je premijer zemlje koja je, po nalogu vlade, lovila i slala snagama Radovana Karadžića oko stotinu bosanskih izbjeglica. U smrt. Pobijeni su nakon što su napustili crnogorsku granicu. Samo zbog imena. Niko zbog toga nikada nije odgovarao. Najviše zbog toga da se Njegovo ime ne bi pominjalo.

On je i dalje je na čelu zemlje. Tada premijer, danas predsjednik Crne Gore. Milo Đukanović. Predsjednik vladajuće Demokratske partije socijalista. Čiji vrh  kontroliše crnogorske institucije i pravosuđe. Zbog toga, njegovog imena nema na optužnicama za ovaj, ali ni za druge zločine. Krivična prijava za zločin deportacija koju su crnogorskom tužilaštvu podnijeli 2012. godine profesor Milan Popović, poslanik Koča Pavlović i glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan, usamljeni je dokument u kom se Đukanović označava kao najodgovorniji za slučaj deportacija. Istina je jednostavna: Đukanović je vodio Vladu, koja je izdala naređenje da se ti ljudi pošalju u smrt. Tu prijavu tužilaštvo, odnosno dvojac Milivoje Katnić/Ivica Stanković odbacili su nakon nekoliko godina držanja u fioci. Očekivano. Isto tužilaštvo nije odreagovalo na svjedočenje Momira Bulatovića, predsjednika Crne Gore u vrijeme deportacija, koji je na sudu kazao da je to bila „državna greška“.  Sistematsko ignorisanje zločina deportacije BiH izbjeglica, od strane tužilaštva koje zatvara oči pred ovakvim svjedočanstvima, i suda koji za ovaj zločin nije osudio čak ni izvršioce, može da realizuje samo onaj koji kontroliše pravosuđe.  I to je jednostavna istina. To može biti samo onaj koji ima razloga da želi da se o tome ćuti. Onaj koji neprikosnoveno vodi vladajuću partiju, koja je, prema brojnim ocjenama i međunarodnih izvještaja, ovdašnje institucije pretvorila u fasadu kojom se maskira diktatura. Mi, domaći, imali smo prilike i da čujemo snimke o tome kako Đukanovićevi prijatelji potplaćuju tužioce da crtaju optužnice po njihovoj volji. Kao što smo imali prilike da gledamo i kroz kakav je pakao godinama prolazio Slobodan Pejović, hrabri policijski inspektor iz Herceg Novog, koji je odbio da ćuti o zločnu depotacije.

Očekivano je što se specijalni tužilac Milivoje Katnić opet kandiduje za isto mjesto. Da bi, kako je rekao, nastavio da radi „dobro i profesionalno“. Očekivano je i da opet bude izabran. Da bi na optužnicama i dalje bila  samo imena oponenata Đukanovića, ili onih koje on odluči da žrtvuje zarad poena od Zapada. Koji i dalje okreće glavu. Katnić i Stanković, i pored najave Stankovića, kada je izabran, da će se posebno pozabaviti ratnim zločinima, odbacili su sve predmete ratnih zločina.  Stankovićeva obećanja zvučala su prazno i tada. Ne samo zbog toga što je ratna vlast i dalje tu. Dok se zaklinjao da će rasvjetljavati ratne zločine, vrhovni državni tužilac je izabrao da te poslove radi, kao njegova desna ruka, čovjek čije se ime pominje u zločinima u Cavtatu.

Danas, onaj čije se ime ćuti kad se pominje slučaj deportacija, predstavlja sebe kao garant mira u Crnoj Gori i šire. U ovom društvu slabo ko čuje da je sistematsko zataškavanje i ćutanje o ratnim zločinima nastavak zločina. Nadu da se istina ipak ne može ubiti podstakla je drama Željka Vušurovića Deportacija, u režiji Gradimira Gojera, koju uspkos svemu režim i čuvari njegovih kapija nijesu uspjeli da zatvore u bunker.

Istinu o zločinima čekaju još mnoge blokade. Đukanović danas, u novom ruhu, sa starim partnerima i dalje potpiruje nacionalne tenzije. Tu su i dalje i Vučić i Amfilohije, dijelovi opozicije. Zato Crnoj Gori treba, nikad jači, građanski pokret. Da se jednom suočimo sa mračnim duhovima prošlosti. Kako oni ne bi postali naša kobna budućnost.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo