Povežite se sa nama

Izdvojeno

VISOKI PREDSTAVNIK U BIH  PRESJEKAO: Ugroženo pravo na negiranje genocida i veličanje zločinaca 

Objavljeno prije

na

Slaviti zločince odavno je postala olimpijska disciplina na Balkanu. A onda je  Valentin Incko, malo prije odlaska presjekao čvor. U  vrhovima RS to je izazvalo buru

 

U BiH opet vri. U konačnici svog dvanaestogodišnjeg mandata visoki predstavnik u  BiH Valentin Incko je odlučio da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđen pravosnažnom presudom… Negatorima prijete kazne zatvora od šest mjeseci do pet godina.

„Građani BiH dugo su čekali da njihovi izabrani predstavnici sami zakonski urede ovo veoma ozbiljno pitanje. Međutim, svako nastojanje da se to učini bilo je blokirano”, objašnjava razloge za  akciju Incko.

Usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida i dopuna Krivičnom zakonu predlagani su više puta. Posljednji u nizu neuspješnih pokušaja desio se početkom aprila ove godine, kada su izmjene Krivičnog zakona odbijene udruženim glasovima predstavnika hrvatskih i srpskih stranaka.

Iz RS su se svojski potrudili da ove promjene Zakona svedu na antisrpsko djelovanje Zapada. Tekst Zakona jasno pokazuje znatno širi pravac djelovanja, primjenjiv na sve u BiH. To neće da vidi samo onaj ko ne želi.

 

Kazne će usljed izmjena Krivičnog zakona, snositi i oni koji budu negirali zločine počinjene od strane pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH koji su za takva djela presuđeni. „Još jednom kažem da moja odluka nije protiv nijednog naroda. Ovdje žive tri dobra naroda, nema loših i zato nema kolektivne krivnje”, kazao je Incko za N1.

Srđan Puhalo univerzitetski profesor iz Banja Luke je  podsjetio da je zakonodavstvu Srbije zabranjeno negiranje genocida. „Braćo Srbi iz RS-a, potpišite peticiju, da oborimo ovaj nepravedni zakon u Srbiji”, poručio je. „Ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe lica ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, vjere, porijekla, državne, nacionalne ili etničke pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema takvoj grupi lica ili članu te grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravnosnažnom presudom suda u Srbiji ili Međunarodnog krivičnog suda, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina – piše u članu 387 ovog zakona kojeg je citirao Puhalo. Kazne su istovjetne kao u Inckovom zakonu.

Na crnoj listi Inckove dopune su i povelje, spomenice, nagrade, imena ulica i trgova… osobama osuđenim pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Biće posla za nadležne institucije i Kristijana Šmita, osmog po redu visokog predstavnika BiH koji na tu funkciju stupa prvog avgusta. Znakovito je danas ćutanje HDZ-a, jednako kao i njihovo ranije dizanje ruku sa kolegama sa srpske strane protiv ovakvog zakona.

Valentin Incko je podsjetio  na iskustva svoje zemlje u suočavanju sa počinjenim zločinima. Nakon II svjetskog rata u Austriji je kažnjeno 14.000 nacista, a 40 osuđenih ratnih zločinaca je strijeljano.

Od zemlje do zemlje se veoma razlikuje odnos prema onima koji negiraju holokaust. U SAD-u pravo na slobodu izražavanja pokriva i pravo na negiranje holokausta. Slično i u Velikoj Britaniji. U velikom dijelu Evrope negiranje holokausta je kažnjivo. U Francuskoj od 1990, Austriji od 1992,  u Belgiji, Luksemburgu, Češkoj i Poljskoj je kažnjivo negiranje istorije, piše Dojče Vele. U Španiji je negiranje holokausta bilo kažnjivo do 1995. da bi Ustavni sud 2007. odlučio da se to kosi sa zakonom o pravu na slobodu mišljenja.

U Njemačkoj se od II svjetskog rata, zakoni prilagođavaju situaciji na terenu.  Njemački zakon je 1994. godine proširen kako bi izričito zabranio poricanje holokausta, nakon što je savezni žalbeni sud ukinuo kaznu ekstremno desničarskom njemačkom političaru koji je organizovao predavanje opisujući ubijanje Jevreja u gasnim komorama u Aušvicu kao podvalu. Od tada su na snazi kazne do pet godina. Novo vrijeme donosi nove izazove. Neonacističke skupine koriste internet za regrutovanje i organizovanje. Njemački kazneni zakon zabranjuje negiranje holokausta i širenje nacističke propagande i putem interneta. To uključuje dijeljenje slika poput svastika, nošenje SS uniforme ili davanje izjava u znak podrške Hitleru. Zakon postavlja i stroga pravila o tome kako kompanije koje stoje iza društvenih medija moraju moderirati i prijavljivati ​​govor mržnje i prijetnje. Ti su zakoni o govoru mržnje pooštreni prošle godine, nakon što su tri teroristička napada krajnje desnice upozorila javnost na porast ekstremizma. Vlasti u Njemačkoj vjeruju da bi fašističke organizacije mogle predstavljati egzistencijalnu prijetnju. Podsjećaju kako je Hitler koristio izborni sistem da bi stekao uticaj dok nije stekao moć u potpunosti ukinuti demokratiju te zemlje.

U regionu – druga priča. Nedugo prije Inckovih intervencija, tzv. međunarodna komisija koju je formirala Vlada RS izašla je sa izvještajem kojim potire već postojeći. Izvještaj komisije koju je predvodio Izraelac Gideon Greif  zaključuje kako se u Srebrenici nije dogodio genocid. Ova Komisija formirana je prije dvije godine sa željom da se van snage stave nalazi Komisije za događaje u i oko Srebrenice od 9. do 19. jula 1995. godine koju je u decembru 2003. takođe formirala Vlada RS. Dodik je izjavio da taj dokument sadrži „lažne podatke“ i da je sastavljen pod pritiskom tadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Pedija Ešdauna.

Nova komisija i izvještaj, po njemu, odražavaju pravo stanje. „Najvažnije u ovom izvještaju je činjenica da se na događaje u Srebrenici ne može primjenjivati termin genocid. Sama ta kvalifikacija genocid, upravo je dio satanizacije koja je vršena prema Srbima“, kaže Dodik.

Mnogi podsjećaju na raniji potpuno drugačiji Dodikov stav. „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica“, govorio je javno u Centralnom  dnevniku  2007.

Lider SNSD je posljednjih dana pojačao razne aktivnosti i prijetnje u odbrani RS-a, od zakona o zabrani negiranja genocida i ostalih teških zločina. „Srbi ovo nikada ne smiju da prihvate. Mislim da je ovo zakucan ekser u mrtvački kovčeg BiH. RS je prisiljena da krene u proces disolucije”, govorio je Dodik, pa pokrenuo peticiju protiv izglasanog zakona.

„Dodikov poziv na peticiju svim Srbima nije samo anticivilizacijski čin već ima namjeru masovno potpisanog, vaninstitucionalnog akta prihvatanja počinitelja genocida“, komentarisao je Dodikov potez režiser Dino Mustafić.

Bez obzira na razlike, lideri parlamentarnih stranaka u Republici Srpskoj ipak su se okupili oko Dodika, i ustali protiv zakona koji je propisao Inxko. Dogovorili su bojkot institucija, i udarili kontru Inxkovom djelovanju dopunom Krivičnog zakonika RS-a. Između ostalog, ko RS označi kao agresoraku i genocidnu tvorevinu ili njene narode agresorskim ili genocidnim kazniće se od 5 mjeseci do pet godina. A ko to uradi s namjerom da promijeni ustavno uređenje RS-a njenu cjelovitost ili nezavisnost (baš tako piše nezavisnost) kazna je od 3 do 15 godina.

Dodik nastavlja da se opasno igra vatrom. Najavio je da će se policija RS suprotstaviti državnoj policijskoj službi SIPA, ako bude pokušala da nekoga hapsi u RS, zbog negiranja genocida.

Željko Komšić član predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda za Buku je smireno  poručio: „Ko gubi, ima pravo da se ljuti. Odljutiće se, prije ili kasnije. Biće to u redu”, kazao je Komšić. Bakir Izetbegović je pozvao na smirivanje tenzija.

Analitičar iz Mostara Slavo Kukić smatra da je sve manje onih koji su se spremni zakačiti za priču kako je Inckova odluka uperena protiv srpskog naroda. „Sve više je građana RS-a, Srba posebice, koji vjeruju da je samoproglašeni vožd zarad spašavanja vlastite kože spreman na oltar žrtve prinijeti taj isti narod“. Kukić ukazuje kako se ne treba začuditi ako Dodika i Aleksandar Vučić pusti niz vodu.

Miješane su reakcije službenog Beograda. Aleksandar Vulin je vatrio. Vučić je predočio da nametnute odluke nijesu nikada donosile ništa dobro, ali je poručio da Srbi i Bošnjaci moraju da razgovaraju i grade dobre odnose.

Nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu Vučić je grmio. Sada objašnjava da su „pojedini pripadnici naroda, pravili stvari kojima ne moramo uvek da se ponosimo“. Incko je pozdravio Vučićevu izjavu.

Iz ambasada slične poruke. „Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH početna je tačka za konkretniji razgovor i korake koje treba da poduzmu lokalni akteri u vezi sa praktičnom provedbom”, navode iz Ambasade SAD-a u BiH. Oni naglašavaju da genocid u Srebrenici nije tema za raspravu, nego istorijska činjenica, te da ovi strašni zločini nisu odraz niti osuda cijelog jednog naroda.

U Srebrenici su se nakratko pojavili plakati sa slikama Ratka Mladića, a u Beogradu novi murali srpskog heroja. „Umesto da država Srbija donese zakon o zabrani negiranja genocida, ona i dalje podstiče veličanje ratnih zločinaca, na čelu sa Mladićem. Režim obezbeđuje javni prostor za njihovo slavljenje, ustoličujući ih kao moralne vertikale“, navela je aktivistkinja Staša Zajović.

Sankcionisanje negatora genocida, naglašava Sonja Biserko, je postavljanje temelja za normalizaciju odnosa unutar regiona. „Osim na političare, ona treba da utiče na medije, na obrazovani sistem… Ona će uticati na promenu šireg narativa koji okružuje genocid u Srebrenici“.

Prošlo je više od 25 godina propuštenih šansi za jednu civilizacijsku, zdravorazumsku odluku. Slaviti zločince odavno je postala olimpijska disciplina.  Incko je presjekao čvor u BiH. Kako god se stvari odvijale, valjalo bi naučiti nešto iz ovog primjera. Crnogorske čvorove moramo razvezivati sami.

 

Između dvije vatre

Za odluku o zakonu u zadnjem minutu svog mandata, Incko kaže da je bio  uslovljen vremenom pravosnažne presude Ratku Mladiću. Mnogi smatraju da je on iskoristio i pogodan trenutak u svjetskoj politici od dolaska Džo Bajdena na čelo SAD-a. I sam visoki predstavnik je istakao važnost novog približavanja Vašingtona, Berlina i Brisela koji garantuju nove dane za BiH. Bijela kuća je pokrenula proceduru potvrđivanja novog američkog ambasadora u BiH Majkla J. Marfija koji u svojoj biografiji ima značajan staž na Balkanu i dobro razumije ovdašnje prilike.

Ima i dejstava u suprotnom pravcu. Rusija i Kina su par dana prije Inckovog zakona u savjetu bezbjednosti UN-a predložile rezoluciju po kojoj bi visokom predstavniku prestao mandat za godinu dana, i bila mu ukinuta bonska ovlašćenja. Rusija i Kina navode da bonska ovlašćenja visokom predstavniku više nisu potrebna „s obzirom na napredak koji su postigle političke stranke”. Stručnjaci ovakve stavove dviju sila tumače kao vrhunski cinizam.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Izdvojeno

PLJEVALJSKA SELA U IŠČEKIVANJU EKSPLOTACIJE UGLJA: Kopovi u planovima, zabrane u stvarnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U nekoliko pljevaljskih sela, koja su zvanična nalazišta uglja, skoro četrdeset godina čeka se početak eksploatacije. Kopovi u mnogim selima  nikad nijesu otvoreni, ali je zbog planirane rudarske djelatnosti uvedena zabrana gradnje, koja je i danas na snazi. Najava predsjednika Opštine da će tražiti ukidanje te zabrane, za mještane je, kako su kazali za Monitor –  zakašnjela i simbolična incijativa

 

 

Namjera predsjednika Opštine Pljevlja Darija Vraneša da lokalnom parlamentu predloži usvajanje zaključaka, kojima će se od Vlade Crne Gore tražiti da ukine zabranu gradnje na području pljevaljskih sela na kojem se nalaze nalazišta uglja, stigla je prekasno. To za Monitor kažu mještani pljevaljskog sela Kalušići, koje je još 80-ih godina prošlog vijeka planskom dokumentacijom predviđeno za eksploataciju uglja. Zbog toga vlasnici imanja na svojoj imovini ne mogu da grade čak ni štale ni pomoćne objekte. Ista je situacija i u selima Mrzovići, Grevo, Rabitlje i Bakrenjače.

Vraneš je, obrazlažući svoju namjeru, kazao da je zabrana gradnje dovela do propadanja sela u blizini grada, iako su, tvrdi, imala potencijala za razvoj opštine Pljevlja. Mještani kažu da je incijativa sada simbolična, ali su, ipak zahvalni, jer je  stigla nakon godina istih odgovora i ravnodušnosti  na lokalnom,  a i na državnom nivou.

„Taj naum predsjednika Opštine bi nekad bio koristan, sada je prekasno. Nema svrhe. Kalušići su gotovo prepolovljeni što se tiče broja porodica. Prvo je 80-ih godina prošlog vijeka jednoj trećini domaćinstava otkupljena imovina, sada se sprema otkup imanja po mizernim cijenama koje nudi Rudnik, za još jednu trećinu. Ja sam na sredini sela i u ovom posljednjem naumu o otkupu imovine stigli su skoro i do mog imanja. Kao na pustom ostrvu sam, ne znajući ni njihove namjere ni planove“, kaže za Monitor Dragan Lučić, bivši dugogodišnji predsjednik mjesne zajednice.

On tvrdi da je aktuelna ponuda  Rudnika da otkupljuju privatnu zemlju po cijeni od osam do osam i po eura po metru kvadratnom. Na obodu kopa rudnika, kaže, porodice su bile prinuđene da pristanu na prodaju zemlje po bilo kojoj cijeni, jer im nije bilo života tu. Sada je u selu samo oko 25 „aktivnih domaćinstava“. Pređašnjim i aktuelnim otkupom zemljišta, tvrdi sagovornik Monitora, iselilo se 28 porodica.

Odbor direktora Rudnika uglja Pljevlja donio je, u prije osam mjeseci,  odluku o eksproprijaciji imovine 15 mještana sela Kalušići, za potrebe eksploatacije uglja na obodu površinskog kopa “Potrlica”. Procjenu imovine izvršili su sudski vještaci, a za eksproprijaciju je planirano 3,6 miliona eura.

Kalušići su na svega nekoliko kilometara od Pljevalja. Lučić objašnjava da je taj kraj imao potencijal „da bude žitnica za pola Crne Gore“. Sada je, tvrdi, samo uništeni kraj. Selo je smješteno između Termoelektrane „Pljevlja“ i Rudnika. „Između čekića i nakovnja“, kaže sagovornik Monitora.  Kraj je, objašnjava, kažnjen strogim propisima koji su „ubili bilo kakvu šansu za napredak“.

„Ljudi su odlazili jer nijesu imali izbora. Nijesu mogli da grade, da registruju firmu, da dobiju građevinsku dozvolu. Bez dozvole nema kredita, nema ulaganja, ničega. Jednostavno, zabranjeno je sve. Selo bi moglo da se razvija, da se održi, da mladi ostanu, ali nema uslova. Od devedesetih nijedna građevinska dozvola nije izdata. Tražili smo, pokušavali, ali svaki put bismo dobili isto obrazloženje: ‘Ne možemo vam izdati urbanističko-tehničke (UTU)  uslove zbog postojanja Prostornog plana posebne namjene – budući kop Kalušići’“,  objašnjava Lučić.

Prema njegovim riječima, iz sela se tokom 30 godina, sve do nedavno,  niko nije zaposlio u Rudniku i Termoelektrani. On misli da je to bilo s namjerom “da ljude ne vežu za selo i da olakšaju obezvređivanje imanja”. Na svaki pokušaj građenja bilo kakvog objekta, objašnjava, građevinske inspekcije su ekspresno stizale i pisale zapisnike.

„Pisali smo, minulih decenija, svima , predsjednicima države, ministrima, opštini, Rudniku uglja, inspekcijama, međunarodnim institucijama… Samo smo  dobijali  ćutanje ili standardni odgovor da je selo budući kop. Mislim da je zabrana gradnje, pa time i bilo kakva privredna aktivnost, onemogućena kako bi energetske firme dobile što jeftinije zemlju, koja nije mogla biti valorizovana ni na jedan način. Jednostavno, nije moguće ni stambeni prostor sagraditi na svojoj imovini, čak ni štale i pomoćne objekte “, priča nekadašnji predsjednik MZ.

Nekolicina njegovih komšija, kojima zemlja još nije otkupljena saglasni su sa Lučićem. Kažu da „ne znaju svoju sudbinu“ , niti mogu praviti bilo kakve planove vezane za svoju imovinu. Esplataciju dugo čekaju, a prije nje ponude da prodaju preostala imanja.

Prema državnom Planu eksploatacije mineralnih sirovina 2019- 2028., pljevaljski basen pored ležišta uglja „Potrlica“, koje je u eksploataciji, čine i ležišta uglja „Kalušići“, „Grevo“, „Rabitlje“ i „Komini“. Te lokacije, piše u dokumentu, predstavljaju djelove jedne geološke cjeline.

„Ležišta Potrlica, Kalušići, Grevo i Rabitlje se u kontinuitetu nadovezuju i međusobno nemaju prekid u ugljenom sloju, dok je ležište Komini vještački izdvojeno od ostalih ležišta pljevaljskog basena usljed prekida vanbilansnim rezervama uglja u basenu ispod industrijskih objekata…“, piše u Planu.

Ležišta „Potrlica“ i „Kalušići“ pljevaljskog basena su detaljno istražena kad je rječ o rezervama   rezervi A, B i C1 kategorije, dok su ležišta Grevo, Komini i Rabitlje na nivou istraženosti C1 kategorije.Plan previđa da će otvaranju ležišta uglja „Kalušići“, „Komini“, „Grevo“ i „Rabitlje“ u sklopu pljevaljskog ugljenog basena kao revira postojećeg površinskog kopa „Potrlica“, prethoditi izrada ekonomskih studija kojima će se detaljno analizirati faktori i sagledati ekonomska opravdanost eksploatacije. Prema podacima iz Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu eksploatacije uglja na površinskom kopu Potrlica–Kalušići, od prije dvije godine, potrebno je eksproprisati oko 56 ha.

Vlada je u februaru usvojila Plan davanja koncesija za 2025. godinu, koji, kako je saopšteno, obuhvata ključne lokalitete za geološka istraživanja i eksploataciju mineralnih sirovina. U fokusu su ležišta tehničko-građevinskog i arhitektonsko-građevinskog kamena, kao i mrkolignitni ugalj iz pljevaljskog ugljenog basena. Među lokalitetima su i ležišta energetske mineralne sirovine mrkolignitnog uglja  Potrlica, Kalušići, Grevo i Rabitlje, s pratećim mineralnim sirovinama (laporac i glina).

Iz Vlade su obrazložili da, uz ostala ležišta,  eksploatacija resursa na tom lokalitetu „osigurava stabilan rad TE ‘Pljevlja’ i razvoj termoenergetskog sektora“. Kako je saopšteno, „njihovo održivo korišćenje, zajedno s energetskim resursima, može osigurati balansiran industrijski rast i unaprijediti konkurentnost crnogorske ekonomije na međunarodnom tržištu“.

U dokumentaciji se navodi  da prostor „Pljevaljskog ugljenog basena“ (ležišta Potrlica, Kalušići, Grevo i Rabitlje) ima eksploatacione rezerve od oko 51,1 milion tona uglja, prosječnog kvaliteta 10.500 kilodžula po kilogramu, sa stanjem iz elaborata s kraja 2021. godine. U ležištu Potrlica tada je bilo oko 26,79 miliona tona uglja, u ležištu Kalušići oko 15,04 miliona tona,  Komini oko 4,46 miliona tona, u ležištu Rabitlje oko 2,76 miliona tona, a u ležištu Grevo oko 2,05 miliona tona uglja.

                                                                                       Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAPAD IZRAELA NA IRAN I  PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između ova dva dugogodišnja neprijatelja. U priču su se upleli i zapadni saveznici Tel Aviva. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada

 

 

Opet se dešava ono čega se svijet odavno pribojava. Scenario viđen više puta ponovio se na Bliskom istoku prije nekoliko dana, ali u mnogo strašnijem obliku. Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između dugogodišnjih neprijatelja. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada.

Izraelski udari usmrtili su više od 200 ljudi u Iranu, uključujući visoke generale, naučnike, ali i civile. Iran je uzvratio jače nego što je to ranije bio slučaj. Hvaljena Gvozdena kupola, poznati izraelski sistem vazdušne odbrane, probijen je.

Izrael je napao oko 100 ciljeva, uključujući glavnu nuklearnu fabriku u Natanzu, istraživački centar u Isfahanu, radarske instalacije i lansere PVO sistema. Nakon iranskog odgovora Izrael je proširio napade i na naftne rafinerije i vladine zgrade u Iranu. Mnogi Iranci su rekli da ovakve napade ne pamte još od  iransko-iračkog rata iz 1980-ih.

Izrael je naveo da je napad bio neophodan kako bi spriječili da Iran izgradi atomsku bombu. Iran tvrdi da mu je nuklearni program isključivo u mirnodopske svrhe. Američke obavještajne agencije i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) više puta su saopštile da Iran nije aktivno razvijao nuklearno oružje. Međutim, IAEA je izrazila zabrinutost zbog iranskih zaliha obogaćenog uranijuma i prošle nedjelje ih zvanično ukorila zbog nesaradnje.

Dok Tel Aviv i zapadni saveznici ovo nazivaju preventivnim ratom, može se desiti da se radi o opasnom presedanu. Preventivni udari se preduzimaju kao odgovor na neposrednu prijetnju. U ovom slučaju, Izrael je opravdao svoj napad tvrdnjom da Iran može brzo proizvesti određen broj nuklearnih bombi. Napad je izveden uprkos upozorenju direktora IAEA Rafaela Grosija da bi izraelska akcija, umjesto da zaustavi, mogla dodatno osnažiti iranske nuklearne ambicije. Ali i dovesti do povlačenja iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Par dana nakon napada Iran je objavio da priprema zakon uz pomoć kojeg bi napustio ovaj sporazum. Teško je povjerovati da Tel Aviv I Vašington nijesu ovo očekivali.

Na raznim stranama se analizira opasna situacija i traži kakav takav izlaz iz nje.  Bernard Avišaj, autor knjiga Tragedija cionizma i Jevrejska republika, živi na relaciji između Jerusalima i Nju Hempšira, gdje predaje političku ekonomiju na Dartmut koledžu, vidi malo nade za mirno rješenje. „Za naše sigurnosne stručnjake, analiza se svodi na to da motivacija postoji čim postoji kapacitet. Po njima, ako neprijatelj može da vas povrijedi, on će to i htjeti. Zaključak? Preventiva, zastrašivanje, odvraćanje. Razgovor o diplomatskim opcijama djeluje im mekano“, piše Avišaj.

Mediji prenose da je u napadima ubijen veliki broj visokopozicioniranih vojnih staješina Irana. Kakvi su  načelnik generalštaba, komandant Revolucionarne garde, komandant regularne vojske. Ubijeni su i istaknuti nuklearni naučnici Benjamin Netanjahu, koji usput kasapi Gazu već dvadeset mjeseci, se predstavlja kao oslobodilac i poručuje Irancima: „Dok ostvarujemo naš cilj, otvaramo put vama da ostvarite svoj, slobodu”. Njegov cilj je smjena režima u Iranu. Po riječima jednog američkog zvaničnika koje je prenio AP, američki predsjednik stavio je veto na izraelski plan za ubistvo vrhovnog lidera ajatolaha Ali Hamneija. U objavi na društvenim mrežama, Tramp će kasnije istaći: „Znamo tačno gdje se skriva ajatolah Ali Hamnei. Nećemo ga ukloniti, bar ne za sada“.

Kelsi Davenport, direktorka za politiku neširenja oružja pri Američkom udruženju za kontrolu naoružanja rekla je ovih dana da čak ni smjena režima u Teheranu ne bi bila garancija: „Promjena režima nije strategija za sprječavanje nuklearnog naoružanja. Ne znamo šta bi došlo poslije. Ako vojska preuzme vlast, vjerovatnoća da će se krenuti ka oružju je još veća. Čak i ako bude demokratija – ni to nije garancija. I demokratije grade nuklearno oružje“. Lako je provjeriti: demokratije zapada posjeduju najviše nuklearnih bojevih glava.

Još je svježe pitanje o uključenosti SAD-a u ovu ratnu priču, ali i mogućem direktnom učešću u sukobu. Predsjednik SAD pozvao je u utorak Iran na bezuslovnu kapitulaciju i koristio riječ „mi“ kada je govorio o izraelskim ratnim udarima. Takođe se hvalio izraelskom nadmoći u vazduhu, sugerišući da je ona rezultat američke tehnologije.

Sve u vezi sa njegovim izjavama je problematično. I često kontradiktorno. Prethodnih dana slao je različite poruke: od pristupa bez uplitanja, preko poziva na diplomatiju, do naznaka da razmatra dublje uključivanje SAD-a u sukob. Na dan kada je rat počeo, izraelske napade nazvao je izvrsnim i veoma uspješnim i istovremeno rekao da vjeruje da je moguće diplomatsko rješenje. Savjetovao je evakuaciju Teherana i poslao je nosač aviona Nimitz u region.

U jednoj od poslednjih izjava koja je stigla pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, Tramp je rekao da su mu se Iranci obratili, ali da smatra da je veoma kasno za razgovore, te da je velika razlika između sada i prije nedjelju dana. Potom je na pitanje o akcijama SAD-a u svom stilu konstatovao: „Niko ne zna šta ću da uradim“.

Izraelski zvaničnici su vršili pritisak na SAD da se direktno uključe u rat upotrebom svoje ogromne bombe za probijanje bunkera za koju se vjeruje da je jedina sposobna da uništi duboko ukopano iransko nuklearno postrojenje Fordo.

Prema riječima američkih zvaničnika koji su pregledali obavještajne izvještaje, Iran je u slučaju američkog ulaska u rat već pripremio rakete i drugu vojnu opremu za  odmazde protiv američkih baza na Bliskom istoku. Ali Hamnei poručio je da se njegova zemlja ne može predati i upozorio na „nepovratne posljedice“ ukoliko SAD intervenišu vojno. „Upozoravamo Ameriku na posljedice rata, jer će pretrpjeti teške štete ako se odluči na takav korak“, rekao je Hamnei u obraćanju naciji. „Na rat se odgovara ratom, na bombardovanje – bombardovanjem, na udarac – udarcem“.

Dosadašnji Trampov bilans pokazuje mnogo oštre retorike i želju da izgleda snažno, ali malo konkretne akcije. U martu je pokrenuo zračne napade na Hute, ali se povukao dva mjeseca kasnije bez značajnog učinka. Zbunjujuće su i njegove veze u spoljnoj politici. Favorizuje Netanjahua koji napada Iran, ali i Vladimira Putina, koji je saveznik Irana i sa kojim je ovih dana pričao o rješenju ove krize.

Sve se događa u periodu kada je administracija Donalda Trampa pokušavala da obnovi pregovore sa Iranom o ograničavanju obogaćivanja uranijuma u zamjenu za ukidanje sankcija. Sada su razgovori u zastoju. Novi krug pregovora u Omanu, zakazan za nedjelju, otkazan je zbog izraelskog napada.

Analitičari se ne slažu u vezi sa učešćem SAD-a u izraelskim napadima na Iran. Dok jedni smatraju da je Vašington i pored negiranja tamošnje administracije znao da će se oni sprovesti, ima i drugačijih tumačenja. Jedan dio politikologa i analitičara smatra da je Izrael vjerovatno bio zabrinut da bi diplomatija između SAD i Irana mogla uspjeti. To se ne bi uklapalo u interese Tel Aviva vezane za Iran. Ričard Nefju, profesor na Kolumbija univerzitetu i bivši direktor za Iran u Savjetu za nacionalnu bezbjednost SAD, za Al Džaziru sumira: „Dosljednost Trampove administracije u pravcu dogovora uznemirila je Izrael“.

Mnogo oštrijim riječima je sve ovo objasnio senator Berni Sanders. „Ovaj napad je bio namjerno osmišljen da sabotira američke diplomatske napore. Izrael je izvršio atentat na čovjeka koji je predvodio iranski tim za nuklearne pregovore, uprkos tome što su dalji razgovori sa SAD bili zakazani za nedjelju. Bez obzira na to šta mislite o korumpiranom i autoritarnom iranskom režimu, ovaj napad očigledno krši međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih nacija. Netanjahuov nezakoniti, jednostrani napad na Iran samo je njegovo najnovije kršenje međunarodnog prava. Pod njegovom ekstremističkom vladom, Izrael sve više postaje odmetnička država i parija među narodima. SAD ne smiju biti dio ovog rata”.

Ni republikanci nijesu jedinstveni. Mat Klink, strateg ove političke opcije, rekao je za Newsweek da je većina republikanaca protiv slanja američkih trupa na teren, ali su i pragmatični, i vide da je Izrael učinio SAD-u značajnu uslugu.

Najglasnije etrom odzvanjaju opasne poruke. U poruci Trampu, ambasador SAD-a u Izraelu Majkl Hakabi je predsjednika opisao kao najznačajnijeg u posljednjih sto godina. Možda i u istoriji. „Odluke koje su na tvojim plećima ne bih želio da donosi iko drugi. Nijedan predsjednik u mom životu nije bio u situaciji kao ti. Ne još od Trumana 1945“, napisao je ambasador, jasno praveći paralele vezane za opasne odluke dva predsjednika.

Zbog bojazni od vojnog sukoba, američki senator Tim Kejn podnio je rezoluciju o ratnim ovlašćenjima kojom bi Kongres morao da odobri svaki vojni napad na Iran.

Dok su neki evropski lideri pozivali na maksimalnu uzdržanost, skoro niko nije osudio početne izraelske udare. Rusija i Kina su ih osudile, ali nijesu preduzele konkretne akcije. Iskoristili su trenutak da budu „dobri momci“. Savjet bezbjednosti UN-a izrazio je zabrinutost zbog eskalacije, a Antonio Gutereš pozvao na nemiješanje trećih strana u konflikt. Riječi na vjetru.

I avganistanski talibani pozivaju na mir i suzdržanost. A Evropa?

Francuski predsjednik Emanuel Makron u prvim danima ovog rata stao je uz Tel Aviv. „Francuska je više puta osudila iranski nuklearni program koji je u toku i preduzela je sve odgovarajuće diplomatske mjere kao odgovor na to. U tom kontekstu, Francuska ponovo potvrđuje pravo Izraela da se brani i obezbijedi svoju bezbjednost“.

A onda opasna izjava novog njemačkog kancelara Fridriha Merca. Izrael ima hrabrost da obavi, kako je rekao, prljavi posao za sve nas napadom na Iran, čija je moć donijela smrt i razaranje u svijetu. Ovakve rečenice su gotovo doslovno prepisane iz nacističke matrice. Svijet ćuti i na ovo.

Rijetki su oni koji kritikuju Izrael ovih dana. Među prvima se oštrom kritkom oglasio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović: „Izrael trenutno vodi zločinačka klika i želi svijet uvući u rat“. Usput je istakao da je njegov stav drugačiji od stava vladajuće stranke i  premijera Andreja Plenkovića.

Sukob Izraela i Irana predstavlja mnogo više od još jedne krize na Bliskom istoku. On označava pojavu opasnog novog poglavlja u nuklearnim rivalstvima, koje može oblikovati svijet na potpuno drugačiji način u narednim decenijama, piše Farah N. Jan, viši predavač za međunarodne odnose, na Univerzitetu u Pensilvaniji. „Ono što je počelo izraelskim napadima na iranske nuklearne objekte i druge ciljeve 13. juna 2025, sada se pretvorilo u prvi svjetski potpuni primjer onoga što ja, kao stručnjak za nuklearnu bezbjednost, nazivam ‘ratom na pragu’ – novim i zastrašujućim oblikom sukoba u kojem nuklearna sila nastoji vojnom silom spriječiti neprijatelja na ivici nuklearizacije da taj korak i napravi“, piše ovaj istraživač.

Vrlo je moguće da Iran, satjeran u tjesnac, sve više vjeruje da ne može odvratiti izraelsku agresiju bez nuklearnog oružja. Istovremeno, svaki korak ka njegovom sticanju izaziva dodatnu agresiju Tel Aviva. Gotovo je sigurno da Izrael ne može trajno uništiti iranske nuklearne snove vojnim sredstvima. Njegove vojne akcije će najvjerovatnije podstaći Iran da još odlučnije krene ka svojim ciljevima. Slikovito je Farah N. Jan pojasnio ovaj opasni perpetuum mobile.

Zbog svega ovoga, znakovito je zapažanje istaknutog izraelskog novinara Gideon Levija koji za Haaretz piše: „Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije“.

Rat Izraela i Irana postavlja opasne presedane za druge regionalne i svjetske nuklearne sile. Ovi „preventivni“ napadi mogli bi podstaći slične akcije drugdje, urušavajući ionako krhke diplomatske napore. Na kraju krajeva slične scenarije smo već gledali. Samo što se sve češće u svjetskom vokabularu pojavljuje riječ : nuklearno.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo