Kad smo ulazili u film, znali smo: ne čaka nas ni lak ni kratak posao. Dvije godine, i sve je planina ili ljuti krš, često moraš pješice, a negdje su to ili bespuća ili žestoki usponi, ali svaki put rekli smo: idemo!
Film Ova dobra zemlja u režiji Vladimira Perovića dobio je nagradu Maslačak – za najbolji film u regionalnoj selekciji na UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici. Film je imao svjetsku premijeru upravo na UnderhillFestu, a dobio je i nagradu publike s prosječnom ocjenom – 4,90.
Komponovan je iz više različitih priča, minijaturnih vinjeta i svojevrsna je oda planinama, ljudima i njihovim mislima. Film je nastao u produkciji Atomic production iz Podgorice, koprudukcija je RTCG, a podržan je od Filmskog centra Crne Gore.
MONITOR: Jednom ste mi rekli da ljudi traže život, istinu i smisao i pokazalo se da je publika UnderhillFesta to u Vašem filmu i prepoznala. Kako reagujete na povratne informacije publike i koliko vam znači ovo dvostruko priznanje?
PEROVIĆ: Prija naravno spoznaja da se toliko ljudi uživjelo u moj film i tako ga otpratilo, čini mi se: ne dišući. Posebno mladi – izgleda da je UnderhillFest zaista stvorio publiku! A da ne budem skroman, izgleda da sam i ja uspio da im ponudim pokretne slike koje život misle i koje će ih ponukati da i sami, u svom asfaltnom, betonskom, čeličnom, staklenom, ali i ovom za njih novootkrivenom, zabitom, ruralnom, krševitom svijetu, promišljaju život, istinu i smisao… Inače, ovo mi se još nije desilo! Brojni, ali zaista brojni, nepoznati – prilazili su i uzbuđeni čestitali i zahvaljivali. Kao da sam im nekakav dar prinio! Kao da sam negdje napipao i probudio taj zatomljeni nerv urbanog čovjeka, koji mu, probuđen, može pomoći da spozna silu, dubinu i istinu pravog, nepatvorenog života…
MONITOR: Kao i u mnogim Vašim filmovima i ovaj donosi priču o neraskidivoj vezi čovjeka i prirode. Žiri je naveo da se na poetski način i sa izrazitim razumijevanjem bavite „malim čovjekom“ i njegovim usudom na krševitom krajoliku u kojem obitava, kao i načinom na koji je taj krajolik oblikovao čovjeka i njegove svjetonazore. I dalje Vas ove priče ne napuštaju, a u svakoj se čuju ili naslute nevjerovatne mudrosti.
PEROVIĆ: Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje dao Mileta-Mićo Krsmanović, divni usamljenik iz Dragoševca ispod Orujice, tu na prelazu sa Žabljačkog platoa ka Sinjavini: „Nekad smo mali, nekad smo veliki, ko zna. Kad oćeš zlo da uradiš, bogami mož, mož biti veliki! A ako oćeš normalno da živiš, e – mali si…“ Kratko – jasno, bolno istinito, sržna mudrost izvučena iz života!
Šta bi dale svjetska literatura i svjetska dokumentaristika da su se bavile samo „velikijema, znamenitijema, odlikovanijema, slavnijema…“!? Bile bi siromašnije – za cio život! Pola djela bi bilo bljutava udvorička poezija! A kroz onu drugu polovinu bismo dobili spisak pohlepe, obijesti, ljudske niskosti, zlosti, nepočinstava svake vrste.
Nema malih života, ima samo velikih istina. Nadam se da ste i Vi i drugi gledaoci vidjeli koji su to veliki životi i kakve su ljudine svi moji junaci – ljudine po nečemu veličanstvenome iznutra, po onome Zaratustrinom jedinstvu misli, riječi i djela, a neki su i po svojoj pojavnosti istinske ljudine!
Moj je život i definitivno mnogo bogatiji zbog poznanstava i druženja sa ovim ljudima! Sa njima, čini mi se, bolje razumijem fenomen života…
A o tom usudu, kršu – što je možda prava blagodet…!? – davno je pisao Cvijić, ističući kako geografska sredina utiče i na istoriju i raspored civilizacija i tako dalje…, a neposredno ili posredno i na psihičke osobine stanovništva. I zaista, ono što ja vidim jeste da je čovjek ovog podneblja, čovjek planine – jedan! Moralni kod, sistem vrijednosti, sveukupni etos planinskog čovjeka je – jedan! Ja to vidim kao onog Leonardovog čovjeka, a u njemu, u njegovoj duši, u središtu one petokrake koju ljudsko tijelo stvara, u toj tačci presjeka svih silnica, svih odrednica koje tvore ljudsko biće, prosto nestaju svi etnički i svi religiozni priljepci na elementarnog, čistog čovjeka. Ostaje samo: Čoek!
MONITOR: Mnogo je junaka u ovom filmu. Kako ste pridobili njihovo povjerenje? Mnogo ih je bilo na premijeri pa me zanima kako su reagovali nakon odgledanog filma?
PEROVIĆ: Mnogi me pitaju to za povjerenje, jer su osjetili da mi ti ljudi vjeruju, da ne glumataju, ne pokušavaju da budu neko drugi, oni su ti koji jesu, žive svoje živote pred nama kao da nas nema. Povjerenje – pa kao i u životu inače: priđeš im ljudski, ne uvijaš, ne skrivaš, kažeš im za čim tragaš, kako će to sve izgledati, u kakvu cjelinu ćeš ih smjestiti, prosto ponašaš se jednostavno i normalno, sve vrijeme nastojeći da shvatiš bar dio tih veličanstvenih života. A reakcije – sem dopadanja, mislim da smo i oni i ja bili zatečeni dvosatnom tišinom tokom projekcije i aplauzom od dva minuta. Bio je to aplauz ne meni i ekipi i umjetnosti filma, nego aplauz njima, čudesnim ljudima, junacima filma. I kroz njih, spoznatoj istini života. Znate onaj čas kad osjećate da ste nešto doživjeli, razumjeli, da vas je ispunilo, a ne dolaze vam riječi da to iskažete, u podgrlcu vam je guka povelika, a ne izlazi… e, tu je negdje ta istina života. Ona koja nije: dva i dva… Evo, sa njima još razmjenjujem i presabiram utiske, i najkraće: sve nas je ovo silno ispunilo, i njih, istinske junake života, i nas, ekipu filma…
MONITOR: I za ovaj film je karakteristična tišina, ali ona koja je najčešće najglasnija. Upravo su se, nakon filma, komentarisali kadrovi sjedinjenosti ljudi i prirode bez ijednog dodatog zvuka, muzike.
PEROVIĆ: Radeći dugo godina, spoznavao sam kroz praksu koja je moć ovog ili onog elementa filma. Odavno sam isprobavao kako to izgleda kad u filmu daš akcenat samo sa par izgovorenih riječi ili muzičkih akcenata, onda sam, posebno okrenuvši se prirodi i ljudima u njoj, shvatio da je muzika prirode najljepša muzika. Čist zvuk prirode, probran, više i snažnije djeluje nego nametnuto, na silu ubačeno, muzičko potcrtavanje, objašnjavanje ili ilustrovanje života. Moram priznati da me u tome ohrabrio čudesni Rober Breson, odvažnom trvdnjom ili zahtjevom: „bez muzike uopšte“. I ja sam, u ovoj novijoj, posebno crnogorskoj fazi (jer radim i u srpskoj kinematografiji), krenuo u to da stvaram, u suštini najvećim dijelom da lovim, onu harmoniju koja u prirodi postoji. A ona je, na filmu, između ostalog, sklad slike i zvuka. Zvuka prirodnog, tek ponegdje dorađenog i osnaženog, da bi bio upečatljiviji. Kad imate Ivana Čojbašića pored sebe da sliku učini moćnom, životno lijepom a ne razglednički lijepom, pa imate Sašu Brajovića, sjajnog sluha i iskrene posvećenosti zvuku, Doru Filipović da sav taj zvuk upegla i gdje treba pridoda malo onoga što nije moglo da se ulovi na lokaciji, i konačno Nikolu Egerića, da svemu da ritam, red i smisao kroz znalačku montažu, onda vam je lako praviti film! I, eto, vidim da su mnogi, baš mnogi, ako ne i svi, upravo to primijetili, upili sliku i zvuk kao da su dio njih, i time doživjeli film na pravi način…
MONITOR: Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočavali tokom rada na filmu? Vjerujem da je bilo mnogo nepredvidljivih situacijama tokom snimanja u prirodi i sa ljudima?
PEROVIĆ: Kao i kod drugih, kad radite na lokacijama, nebo vam je saveznik. Ili protivnik. Nas je voljelo. Jedino snimanje na koje smo čekali preko godinu dana bilo je sa divnom ljudinom iz Plava, Ahmetom Rekovićem. Njegove obaveze vođenja tura po Prokletijama, koje voli i poznaje u milimetar, njegove privatene obaveze, naše privatne obaveze, pa dostupnost tehnike, pristupačnost planine (recimo, dvaput smo htjeli na Karanfile, ali su jednom snjegovi bili preveliki na nekim djelovima, a drugi put je bila pokidana sajla na ključnom prilazu), i konačno, vremenske prilike… sve to je pomijeralo čas kad ćemo snimiti dio sa njim, jedan od onih koji može da stoji kao potpuno samostalan kratki film. Ali je taj čas došao.
Onda, recimo segment sa Borisom Rajmanom: u onaj najljući krš iznad dobroćanskih strana iznad Kotorskog zaliva, nije imalo smisla voditi ekipu kad su zmije najaktivnije, pa smo čekali prvu jesen, koja je uostalom tu i dalje ljeto. E, toj epizodi možemo da pridamo crnogorski prizvuk, znate ono: ako naše nije prvo, najljepše, najbolje, najstrašnije, ako nije za dlaku izbjegnuta pogibija – nije vrijedno pomena. Tu smo zaista – hodajući i snimajući od osam ujutro do devet naveče, na kraju i bez vode i sa oplatama koje su otpadale sa planinskih cipela, probijajući se ko-zna-kad-poslednji-put-posjećenom, u trnje i šipke zaraslom, ponegdje urušenom stazom, najstrmijom od svih kojima smo hodili, stazom Stube iznad Ljute, kod Orahovca – doživjeli istinsku stravu planine i stravu ljutog bezvodnog krša.
Ili kad nam se kod Kastrata u Kučkim planinama pokvario džip, pa je trebalo Ivanu Čojbašiću i meni nekoliko sati hoda od katuna Jezero iza Bukumirskog jezera, do mjesta odakle možemo uloviti signal, da dozovemo pomoć iz Podgorice…
No, vjerujte mi, niko nije ni zagunđao, a kod Ljute su svi imali puno pravo da me se odreknu što ih povedoh takvim strmoglavom, čini mi se da je vjera i istrajnost cijele ekipe bila u nekoj divnoj sinergiji. Kad smo ulazili u film, znali smo: ne čaka nas ni lak ni kratak posao. Dvije godine, i sve je planina ili ljuti krš, često moraš pješice, a negdje su to ili bespuća ili žestoki usponi, ali svaki put rekli smo: idemo! Ima tu jedna misao koja je mene lično gonila, i održavala. Kad si u podnožju, a visoki vrh daleko, nemoj misliti: jadan ja, kako ću se namučiti, kako će me sve boljeti, i ovo i ono. Misli: srećni ja, kako će mi biti divno, kad stignem na vrh!
Miroslav MINIĆ
Foto: Krsto VULOVIĆ
Stav2 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice