Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR PEROVIĆ, REDITELJ: Nema malih života, ima samo velikih istina

Objavljeno prije

na

Kad smo ulazili u film, znali smo: ne čaka nas ni lak ni kratak posao. Dvije godine, i sve je planina ili ljuti krš, često moraš pješice, a negdje su to ili bespuća ili žestoki usponi, ali svaki put rekli smo: idemo!

 

 

Film Ova dobra zemlja u režiji Vladimira Perovića dobio je nagradu Maslačak – za najbolji film u regionalnoj selekciji na UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici. Film je imao svjetsku premijeru upravo na UnderhillFestu, a dobio je i nagradu publike s prosječnom ocjenom – 4,90.

Komponovan je iz više različitih priča, minijaturnih vinjeta i svojevrsna je oda planinama, ljudima i njihovim mislima. Film je nastao u produkciji Atomic production iz Podgorice, koprudukcija je RTCG, a podržan je od Filmskog centra Crne Gore.

MONITOR: Jednom ste mi rekli da ljudi traže život, istinu i smisao i pokazalo se da je publika UnderhillFesta to u Vašem filmu i prepoznala. Kako reagujete na povratne informacije publike i koliko vam znači ovo dvostruko priznanje?

PEROVIĆ: Prija naravno spoznaja da se toliko ljudi uživjelo u moj film i tako ga otpratilo, čini mi se: ne dišući. Posebno mladi – izgleda da je UnderhillFest zaista stvorio publiku! A da ne budem skroman, izgleda da sam i ja uspio da im ponudim pokretne slike koje život misle i koje će ih ponukati da i sami, u svom asfaltnom, betonskom, čeličnom, staklenom, ali i ovom za njih novootkrivenom, zabitom, ruralnom, krševitom svijetu, promišljaju život, istinu i smisao… Inače, ovo mi se još nije desilo! Brojni, ali zaista brojni, nepoznati – prilazili su i uzbuđeni čestitali i zahvaljivali. Kao da sam im nekakav dar prinio! Kao da sam negdje napipao i probudio taj zatomljeni nerv urbanog čovjeka, koji mu, probuđen, može pomoći da spozna silu, dubinu i istinu pravog, nepatvorenog života…

MONITOR: Kao i u mnogim Vašim filmovima i ovaj donosi priču o neraskidivoj vezi čovjeka i prirode. Žiri je naveo da se na poetski način i sa izrazitim razumijevanjem bavite „malim čovjekom“ i njegovim usudom na krševitom krajoliku u kojem obitava, kao i načinom na koji je taj krajolik oblikovao čovjeka i njegove svjetonazore. I dalje Vas ove priče ne napuštaju, a u svakoj se čuju ili naslute nevjerovatne mudrosti.

PEROVIĆ: Možda je najbolji odgovor na ovo pitanje dao Mileta-Mićo Krsmanović, divni usamljenik iz Dragoševca ispod Orujice, tu na prelazu sa Žabljačkog platoa ka Sinjavini: „Nekad smo mali, nekad smo veliki, ko zna. Kad oćeš zlo da uradiš, bogami mož, mož biti veliki! A ako oćeš normalno da živiš, e – mali si…“ Kratko – jasno, bolno istinito, sržna mudrost izvučena iz života!

Šta bi dale svjetska literatura i svjetska dokumentaristika da su se bavile samo „velikijema, znamenitijema, odlikovanijema, slavnijema…“!? Bile bi siromašnije – za cio život! Pola djela bi bilo bljutava udvorička poezija! A kroz onu drugu polovinu bismo dobili spisak pohlepe, obijesti, ljudske niskosti, zlosti, nepočinstava svake vrste.

Nema malih života, ima samo velikih istina. Nadam se da ste i Vi i drugi gledaoci vidjeli koji su to veliki životi i kakve su ljudine svi moji junaci – ljudine po nečemu veličanstvenome iznutra, po onome Zaratustrinom jedinstvu misli, riječi i djela, a neki su i po svojoj pojavnosti istinske ljudine!

Moj je život i definitivno mnogo bogatiji zbog poznanstava i druženja sa ovim ljudima! Sa njima, čini mi se, bolje razumijem fenomen života…

A o tom usudu, kršu – što je možda prava blagodet…!? – davno je pisao Cvijić, ističući kako geografska sredina utiče i na istoriju i raspored civilizacija i tako dalje…, a neposredno ili posredno i na psihičke osobine stanovništva. I zaista, ono što ja vidim jeste da je čovjek ovog podneblja, čovjek planine – jedan! Moralni kod, sistem vrijednosti, sveukupni etos planinskog čovjeka je – jedan! Ja to vidim kao onog Leonardovog čovjeka, a u njemu, u njegovoj duši, u središtu one petokrake koju ljudsko tijelo stvara, u toj tačci presjeka svih silnica, svih odrednica koje tvore ljudsko biće, prosto nestaju svi etnički i svi religiozni priljepci na elementarnog, čistog čovjeka. Ostaje samo: Čoek!

MONITOR: Mnogo je junaka u ovom filmu. Kako ste pridobili njihovo povjerenje? Mnogo ih je bilo na premijeri pa me zanima kako su reagovali nakon odgledanog filma?

PEROVIĆ: Mnogi me pitaju to za povjerenje, jer su osjetili da mi ti ljudi vjeruju, da ne glumataju, ne pokušavaju da budu neko drugi, oni su ti koji jesu, žive svoje živote pred nama kao da nas nema. Povjerenje – pa kao i u životu inače: priđeš im ljudski, ne uvijaš, ne skrivaš, kažeš im za čim tragaš, kako će to sve izgledati, u kakvu cjelinu ćeš ih smjestiti, prosto ponašaš se jednostavno i normalno, sve vrijeme nastojeći da shvatiš bar dio tih veličanstvenih života. A reakcije – sem dopadanja, mislim da smo i oni i ja bili zatečeni dvosatnom tišinom tokom projekcije i aplauzom od dva minuta. Bio je to aplauz ne meni i ekipi i umjetnosti filma, nego aplauz njima, čudesnim ljudima, junacima filma. I kroz njih, spoznatoj istini života. Znate onaj čas kad osjećate da ste nešto doživjeli, razumjeli, da vas je ispunilo, a ne dolaze vam riječi da to iskažete, u podgrlcu vam je guka povelika, a ne izlazi… e, tu je negdje ta istina života. Ona koja nije: dva i dva… Evo, sa njima još razmjenjujem i presabiram utiske, i najkraće: sve nas je ovo silno ispunilo, i njih, istinske junake života, i nas, ekipu filma…

MONITOR: I za ovaj film je karakteristična tišina, ali ona koja je najčešće najglasnija. Upravo su se, nakon filma, komentarisali kadrovi sjedinjenosti ljudi i prirode bez ijednog dodatog zvuka, muzike.

PEROVIĆ: Radeći dugo godina, spoznavao sam kroz praksu koja je moć ovog ili onog elementa filma. Odavno sam isprobavao kako to izgleda kad u filmu daš akcenat samo sa par izgovorenih riječi ili muzičkih akcenata, onda sam, posebno okrenuvši se prirodi i ljudima u njoj, shvatio da je muzika prirode najljepša muzika. Čist zvuk prirode, probran, više i snažnije djeluje nego nametnuto, na silu ubačeno, muzičko potcrtavanje, objašnjavanje ili ilustrovanje života. Moram priznati da me u tome ohrabrio čudesni Rober Breson, odvažnom trvdnjom ili zahtjevom: „bez muzike uopšte“. I ja sam, u ovoj novijoj, posebno crnogorskoj fazi (jer radim i u srpskoj kinematografiji), krenuo u to da stvaram, u suštini najvećim dijelom da lovim, onu harmoniju koja u prirodi postoji. A ona je, na filmu, između ostalog, sklad slike i zvuka. Zvuka prirodnog, tek ponegdje dorađenog i osnaženog, da bi bio upečatljiviji. Kad imate Ivana Čojbašića pored sebe da sliku učini moćnom, životno lijepom a ne razglednički lijepom, pa imate Sašu Brajovića, sjajnog sluha i iskrene posvećenosti zvuku, Doru Filipović da sav taj zvuk upegla i gdje treba pridoda malo onoga što nije moglo da se ulovi na lokaciji, i konačno Nikolu Egerića, da svemu da ritam, red i smisao kroz znalačku montažu, onda vam je lako praviti film! I, eto, vidim da su mnogi, baš mnogi, ako ne i svi, upravo to primijetili, upili sliku i zvuk kao da su dio njih, i time doživjeli film na pravi način…

MONITOR: Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočavali tokom rada na filmu? Vjerujem da je bilo mnogo nepredvidljivih situacijama tokom snimanja u prirodi i sa ljudima?

PEROVIĆ: Kao i kod drugih, kad radite na lokacijama, nebo vam je saveznik. Ili protivnik. Nas je voljelo. Jedino snimanje na koje smo čekali preko godinu dana bilo je sa divnom ljudinom iz Plava, Ahmetom Rekovićem. Njegove obaveze vođenja tura po Prokletijama, koje voli i poznaje u milimetar, njegove privatene obaveze, naše privatne obaveze, pa dostupnost tehnike, pristupačnost planine (recimo, dvaput smo htjeli na Karanfile, ali su jednom snjegovi bili preveliki na nekim djelovima, a drugi put je bila pokidana sajla na ključnom prilazu), i konačno, vremenske prilike… sve to je pomijeralo čas kad ćemo snimiti dio sa njim, jedan od onih koji može da stoji kao potpuno samostalan kratki film. Ali je taj čas došao.

Onda, recimo segment sa Borisom Rajmanom: u onaj najljući krš iznad dobroćanskih strana iznad Kotorskog zaliva, nije imalo smisla voditi ekipu kad su zmije najaktivnije, pa smo čekali prvu jesen, koja je uostalom tu i dalje ljeto. E, toj epizodi možemo da pridamo crnogorski prizvuk, znate ono: ako naše nije prvo, najljepše, najbolje, najstrašnije, ako nije za dlaku izbjegnuta pogibija – nije vrijedno pomena. Tu smo zaista – hodajući i snimajući od osam ujutro do devet naveče, na kraju i bez vode i sa oplatama koje su otpadale sa planinskih cipela, probijajući se ko-zna-kad-poslednji-put-posjećenom, u trnje i šipke zaraslom, ponegdje urušenom stazom, najstrmijom od svih kojima smo hodili, stazom Stube iznad Ljute, kod Orahovca – doživjeli istinsku stravu planine i stravu ljutog bezvodnog krša.

Ili kad nam se kod Kastrata u Kučkim planinama pokvario džip, pa je trebalo Ivanu Čojbašiću i meni nekoliko sati hoda od katuna Jezero iza Bukumirskog jezera, do mjesta odakle možemo uloviti signal, da dozovemo pomoć iz Podgorice…

No, vjerujte mi, niko nije ni zagunđao, a kod Ljute su svi imali puno pravo da me se odreknu što ih povedoh takvim strmoglavom, čini mi se da je vjera i istrajnost cijele ekipe bila u nekoj divnoj sinergiji. Kad smo ulazili u film, znali smo: ne čaka nas ni lak ni kratak posao. Dvije godine, i sve je planina ili ljuti krš, često moraš pješice, a negdje su to ili bespuća ili žestoki usponi, ali svaki put rekli smo: idemo! Ima tu jedna misao koja je mene lično gonila, i održavala. Kad si u podnožju, a visoki vrh daleko, nemoj misliti: jadan ja, kako ću se namučiti, kako će me sve boljeti, i ovo i ono. Misli: srećni ja, kako će mi biti divno, kad stignem na vrh!

Miroslav MINIĆ
Foto: Krsto VULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo