Povežite se sa nama

DRUŠTVO

VODOVODNE CIJEVI U CRNOJ GORI JOŠ SU OD OPASNOG MATERIJALA: Bez plana i roka za zamjenu azbesta

Objavljeno prije

na

Odgovorni tvrde da azbestne vodovodne cijevi nijesu toliko štetne, ali se njihova zamjena pravda radi – zaštite zdravlja ljudi i životne sredine. Procjenjuje se da za tu investiciju treba najmanje 100 miliona eura, a država još nema ni 750 hiljada za projekat

 

Zdravstvena zaštita stanovništva i ogromni tehnički i ekonomski gubici, zvanično su razlozi zbog kojih Crna Gora mora da krene za Evropom i zamijeni oko 620 kilometara vodovodnih cijevi, napravljenih smješom azbestnih vlakana i cementa. 

Neizvjesno je kada će čitav posao započeti, jer je potrebno 100 miliona eura, a trenutno nema ni 750 hiljada eura za izradu kompletnog glavnog projekta – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i nedjeljnika Monitor

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena.

U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotreba azbestnih vlakana uvedena je tek Zakonom o životnoj sredini iz 2016. godine. Zbog mogućeg kancerogenog dejstva ovaj materijal je u Evropskoj uniji (EU) zabranjen još 2005. godine. Tom uredbom, upotreba proizvoda koji sadrže azbestna vlakna, a koji su instalirani ili bili u upotrebi prije 2005. dopuštena je u EU do njihovog zbrinjavanja, odnosno kraja upotrebnog vijeka, pa se sa istim problemom još nose i mnogi evropski gradovi.

Azbest je imao široku upotrebu u građevinarstvu između 1950. i sredine 80-ih godina prošlog vijeka, kada su cijevi od ovog materijala i cementa postavljene u vodovodne sisteme i u svim zemljama bivše Jugoslavije. 

UDISANJE VLAKANA DOKAZANO OPASNO: Specijalista higijene dr Ivana Joksimović iz Instituta za javno zdravlje (IJZCG), koji kontroliše higijensku ispravnost vode za piće objašnjava za CIN-CG/Monitor da je azbest kristalan i vlaknast sjajan mineral koji je po sastavu silikat, pretežno magnezijuma i gvožđa. Zbog svojih osobina, otpornosti na temperaturu, istezanje i hemikalije, tokom prošlog vijeka, korišten je za i izradu vodovodnih cijevi. 

Tako su ove cijevi još djelovi distributivnih mreža evropskih i svjetskih metropola. Procjenjuje se da ih beogradskom vodovodu ima više od 400 kilometara, a slično je u Budimpešti, Barseloni, Sofiji, Beču, Lisabonu, Varšavi, Roterdamu…

Štetni zdravstveni efekti udahnutih čestica azbesta, kako ističe dr Joksimović, posljedica su dokazanog kancerogenog dejstva.

„Još, međutim, nisu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta”, navodi Joksimović.

Hidrolog Mihailo Burić za CIN-CG/Monitor kaže da usljed erozije ili fizičkih oštećenja cijevi postoji rizik da se azbestna vlakna nađu u vodi: „Taj rizik je svuda označen kao zdravstveni i azbestne cijevi se izbacuju iz sistema. Azbest se ne rastvara u vodi, pa opasnost po tom osnovu ne postoji“. Buriću nije poznato da je u našim vodama konstatovan azbest. 

On navodi i da hlorisanje vode nosi određene rizike po zdravlje, te da se u savremenim sistemima za prečišćavanje vode koriste UV zraci i ozonizacija. Ovi procesi su, međutim, za naše prilike još skupi. 

„Naše su vode po primarnom kvalitetu u svjetskom vrhu, postoji samo bakteriološki rizik”, kategoričan je Burić. 

NI SZO NEMA SMJERNICE: Upravo taj rizik svake godine konstatuje u svojim izvještajima Agencija za zaštitu prirode i životne sredine – najveći izvori zagađenja površinskih i podzemnih voda su komunalne otpadne vode. U posljednjem objavljenom izvještaju za 2018. godinu stoji: ,,U kontinentalnom dijelu prirodni kvalitet voda skoro na svim izvorištima podzemnih voda pogoršan je dominantno antropogenim uticajima i rezultat je neadekvatne sanitarne zaštite i neodgovarajuće sanitacije slivnog područija”. Podzemne vode u Crnoj Gori obezbjeđuju oko 92 odsto ukupnih količina voda za snabdijevanje naselja.

Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

„Izloženost azbestu događa se putem inhalacije vlakana prisutnih u zraku i to najčešće u radnom okolišu, u blizini tvornica gdje se koristi azbest, ili u zatvorenim prostorima koji sadrže materijale od azbesta u lošem stanju. Dugotrajna izloženost može izazvati rak pluća i druge plućne bolesti“, navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske. 

Na česte medijske natpise u Srbiji, o tome da voda za piće koja protiče kroz azbestne cijevi izaziva rak, iz Instituta za javno zdravlje Batut u Beogradu su objasnili da su – epidemiološke studije na eksperimentalnim životinjama i humanoj populaciji pokazali da postoje štetni efekti na zdravlje ukoliko se azbest unosi u organizam inhalacijom, odnosno vazduhom, a da ih nema ukoliko se unosi vodom za piće.

I direktor Hrvatskog zavoda za toksikologiju dr Franjo Plavšić, kategorično tvrdi da nema štetnosti za zdravlje stanovništva, s obzirom na to da se azbestne čestice ne otapaju u vodi. On je u autorskom članku objavio da je ,,azbest opasan samo ako se udišu njegova vlakna, a progutati ta ista vlakna možete bez straha za svoje zdravlje i živote”.

GUBI SE DVIJE TREĆINE VODE: Cijevi u kojima ima azbesta, na drugoj strani pokazale su nedostatke zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih. Burić navodi da su tehnički i ekonomski motivi zamjene ovih cijevi značajni, jer se gubi do dvije trećine vode. 

„Pitanje je koliko se realno prikazuju stalni gubici. Neko prikazuje da se gubi 50, neko 70 odsto. Sigurno je da dio gubitaka prouzrokuju azbestne cijevi, jer često pucaju, za razliku od novih plastičnih”, kaže Burić. 

Udruženje vodovoda Crne Gore (UVCG), koje okuplja sva crnogorska vodovodna preduzeća, u junu 2018. počelo je da priprema projekat „Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore“. Uprkos uvjeravanju stručnjaka o sigurnosti, i oni su u ciljeve projekta naznačili da se time „obezbjeđuje zdravstvena zaštita stanovništa“, zatim postiže smanjenje gubitaka vode, povećava sigurnost vodosnabdijevanja, enornmo povećava ekonomičnost poslovanja i ispunjavaju zahtjevi EU, što je u skladu sa pregovaračkim Poglavljem 27 o ekologiji. 

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma za CIN-CG/Monitor  su objasnili da zamjena ovih cijevi nije jedno od mjerila za zatvaranje Poglavlja 27, u pregovorima sa Evropskom unijom, ali da „naša država ide u pravcu zamjene zaostalih azbestno-cementnih vodovodnih cijevi, prvenstveno u svrhu zaštite zdravlja ljudi i životne sredine”. 

KOALICIJA 27 UPOZORAVA NA OTPAD: „Distributivnu vodovodnu mrežu u većini gradova čine azbestno-cementne cijevi. Odlaganje građevinskog otpada koji sadrži azbest nije regulisano na adekvatan način”, navodi se u Izvještaju iz sjenke Koalicije 27 (nevladinih organizacija koje se bave ekologijom). Oni su naveli i da je neophodno – podizati svijest javnosti o štetnosti hemikalija, rukovanju sa materijama koja sadrže azbestna vlakna i postupanju sa azbestnim otpadom.

Zahvaljujući podršci Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji su neophodni za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi. 

U okviru lokalnih samouprava posluje 21 gradsko preduzeće za vododvod i kanalizaciju sa ukupno 2.124 zaposlena. Najviše ih je u Podgorici – preko 600.

„Svaki vodovodni sistem u Crnoj Gori ima tehničke i komercijalne gubitke. Na tehničke gubitke utiču starost i kvalitet ugrađene vodovodne mreže i u razvijenim zemljama kreću se od 18 do 22 odsto”, objašnjava predsjednik Skupštine UVCG Bojan Lazović

Pored gubitaka koje bilježe i uređene zemlje, specifičnost Crne Gore su i takozvani komercijalni gubici, što je blaži opis nelegalnih priključaka i krađe. 

„Na bazi ispitivanja došli smo do podatka da na krađu vode otpada blizu 18 odsto ukupnih komercijalnih gubitaka, koja se najvećim dijelom dešava u prigradskim naseljima’’, objašnjava Filip Makrid, izvršni direktor podgoričkog Vodovoda i kanalizacije.

Kao najčešći razlog ove vrste gubitaka, on navodi nemogućnost pristupa mreži, jer veći dio prolazi kroz privatna imanja. Rješenje bi, prema Lazoviću i Makridu, bilo izmještanje cjevovoda ispod javne površine, što je dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo novca. 

U Herceg Novom, na putu do potrošača, izgubi se blizu 60 odsto vode u ljetnjim i oko 70 odsto u zimskim mjesecima. Gubici su posljedica i toga što u Bijelom Polju, na primjer, vodovodna i  kanalizaciona mreža datira iz 1961. godine. U Nikšiću je prosječna starost cijevi 35 godina. Pojedini djelovi postavljeni su još 1931. godine.

Manje gubitke, po riječima Makrida, u poređenju sa ostalim opštinama ima Podgorica. Uspjeli su da ih sa 61,77 odsto, koliko su iznosili u 2010.godini, smanje na sadašnjih 48-49 odsto.

I pored smanjenja, samo u Podgorici se zbog gubitaka na mreži prospe godišnje vode u tržišnoj vrijednosti od oko sedam miliona eura. Ovu računicu je početkom godine iznio Zoran Mikić, odbornik URA u Skupštini Glavnog grada, ističući da je tako u posljednjih sedam godina prosuto više od 40 miliona eura vode. 

Makrid najavljuje da će u drugoj polovini godine biti završen pilot projekat za smanjenje gubitaka na mreži za područja Donje i Gornje Gorice, Donjih Kokota, kao i naselja Beri, Farmaci, Lekići i Grbavci. 

Azbestno-cementne cijevi su prije 15 godina bile dominantne u vodovodnom sistemu glavnog grada, kaže Makrid, ali su uspjeli da taj procenat sa 60 odsto, smanje na 18 procenata. U Podgorici još ima 136 kilometara ovih cijevi, a „veći pomaci nijesu mogući bez dodatnih sredstava, namjenski predviđenih za ovu vrstu radova”. 

„Zamjena dotrajalih azbestno-cementnih cijevi uslovljena je veličinom cjevovoda koji se mijenja. Cjevovodi manjih prečnika do 100 milimetara uglavnom se mijenjaju polietilenskim cijevima, a većeg prečnika cijevima duktilnog liva ili  čelika”, objašnjava Makrid. 

Procijenjena srednja vrijednost za gradnju jednog metra vodovodne cijevi, prilikom zamjene, iznosi između 80 i 200 eura. Makrid za Podgoricu „prema iskustvima, uzimajući u obzir urbane uslove gdje se i nalazi najveći broj“, procjenjuje da će koštati od 120 do 180 eura po metru.

Iz MORTA računaju da je za izradu samo prve faze glavnog projekta, kojim bi se planirala zamjena cijevi u dužini od 129 kilometara, neophodno 170 hiljada eura. 

„Navedena sredstva potrebno je planirati u okviru budžeta jedinica lokalnih samouprava, uz podršku kapitalnog budžeta. Rok za izradu glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi biće definisan nakon obezbjeđivanja finansijskih sredstva, nakon čega će započeti rekontrukcija“, kazali su iz ovog ministarstva. 

Uz procjenu da je za izradu kompletnog glavnog projekta zamjene oko 620 kilometara cijevi, potrebno 750.000 eura, Lazović podsjeća da vodovodi nisu jedinstven sistem kao Elektroprivreda Crne Gore, već su osnivači i vlasnici opštine.

„Samim tim sve investicije, među kojim je i zamjena dotrajalih cjevovoda zavisi od finansijske situacije u kojoj se vodovodna preduzeća nalaze”, objašnjava Lazović.

 

Rizično u zgradama starijim od 20 godina

„Koliko danas u Crnoj Gori ima azbestno- cementnih cijevi kroz koje teče voda,“ pitao je poslanik DF- Branko Radulović, tadašnjeg ministra  održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića, na skupštinskom zasjedanju u oktobru prošle godine. „Znajte da ima 3.000 ljudi koji zvanično obole od kancera. Hiljadu i pet stotina se izliječi, a hiljadu petsto umre. To su podaci IZJ“, rekao je poslanik Radulović.

„Odrasli smo ljudi, možemo da pričamo bajke, ali azbestne cijevi i dalje postoje, azbestni krovovi postoje, azbestne fasade i dalje postoje u određenim djelovima Crne Gore. Ti su građani upozoreni. Ja se nadam da država ima snage, da će se tamo gdje bude socijalnog programa, te stvari regulisati, jer građani ne mogu sami da izađu iz te priče. I nije samo priča o azbestu, čuli ste da 16 vodovodnih preduzeća ne mjeri zahvat (voda namijenjena za ljudsku potrošnju jeste voda koja se zahvata iz izvorišta i ima kvalitet propisan za sirovu vodu). Dakle, mi ne znamo šta oni crpe“, rekao je tada bivši ministar Pavle Radulović.

Agencija za zaštitu prirode i životne sredine je prije tri godine izdala Priručnik za rukovanje materijalima koja sadrže azbestna vlakna. U njemu se navodi da, ako je objekat izgrađen prije 2000. godine, može se, kao pretpostavka, uzeti da je u njemu azbest prisutan. Navodi se i gdje je sve azbest u domaćinstvima ugrađivan: u spoljašnjim ili pregradnim zidovima, starim salonit pločama na krovovima, kao izolator u rernama, bojlerima ili kotlovima za parno grijanje…

Mediji u okruženju prenose izjave stručnjaka, da je u bivšoj SFRJ, azbest korišten prilikom izgradnje fabrika, hala, ali i cijelih stambenih blokova, zdravstvenih i školskih objekata. 

Poznat je slučaj azbestnog naselja Bele Vode, u Beogradu, u kome su vlasnici stanova protestovali zbog učestalog obolijevanja od kancera. Nakon deset godina protesta, cijelo naselje je preseljeno, a rušenje starog koje je počelo 2006. završeno je krajem 2011. Sada su tamo nove zgrade.

 

Uzrok najtežih bolesti

Glavne bolesti koju uzrokuje udisanje azbestih vlakana su mezoteliom, rijetka vrsta kancera uvijek smrtonosan, rak pluća (visoka smrtnost), i druga oboljenja pluća: azbestoza (ne rezultira najčešće smrtnošću, ali se radi o progresivnoj bolesti) i difuzna zadebljanja pleure (nije smrtonosno), navodi se na sajtu Ministarstva zdravlja Hrvatske. Tu se citiraju i podaci Svjetske zdravstvene organizacije da je u svijetu 125 miliona ljudi izloženo azbestu na radnom mjestu: ,,Tokom 2004. godine rak pluća povezan s azbestom, mezoteliom i azbestoza zbog izloženosti azbestom na poslu, uzrokovali su smrt kod 107.000 ljudi, a kod 1.523.000 izloženost je rezultirala zdravstvenim posljedicama koje izazivaju prijevremenu smrt”.

Ne postoji poznati lijek za ove, često smrtne bolesti izazvane azbestom, navodi se na sajtu Vlade Slovenije: ,,Izloženost azbestu i dalje ostaje glavni problem u postupcima uklanjanja, rušenja i održavanja. Zbog dugog kašnjenja, bolest se može pojaviti čak 20 do 40 godina nakon izlaganja. Kako se upotreba azbesta u Evropi povećavala do kraja 1970-ih, godišnji broj zloćudnih bolesti nastavit će se povećavati čak i u onim zemljama koje su prve zabranile upotrebu. U nekim državama članicama godišnji broj bolesti zbog izloženosti azbestnim vlaknima će doseći vrhunac tek oko 2030. godine”. 

 

Malo hlora, mutno i ponekad slano

Specijalista higijene dr Ivana Joksimović kaže da se na osnovu rezultata analiza iz prethodnih godina može reći da je kvalitet vode za piće u Crnoj Gori zadovoljavajući, a da bi trebalo da se radi na njegovom očuvanju zaštitom izvorišta i unapređenjem sistema za snabdjevanje.

,,Ako analiziramo rezultate ispitivanja vode za piće iz gradskog vodovodnog sistema, možemo zaključiti da je uzrok neispravnosti u najvećem broju slučajeva bio nedostatak rezidualnog hlora i povećana mutnoća (u periodu obilnih padavina). Osim toga na pojedinim vodovodima, naročito u periodu malih voda, na primorju dolazi do zaslanjivanja”, kaže Joksimović. 

Prema rezultatima mikrobioloških ispitivanja IJZCG, tokom 2019, svega 2,95 odsto uzoraka hlorisanih voda nije zadovoljilo propisane norme zdravstvene ispravnosti, najčešće zbog povećanog ukupnog broja bakterija i identifikacije koliformnih bakterija. 

,,Značajno veći procenat neispravnih uzoraka je registrovan na mjernim mjestima u lokalnim, seoskim vodovodnim sistemima, što ukazuje na potrebu aktivnijeg praćenja u narednom periodu”, ističe Joksimović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo