Povežite se sa nama

INTERVJU

Vrhovni komandant Filip Vujanović prekršio Ustav

Objavljeno prije

na

Vojni analitičar Zoran Bukvić, pukovnik u penziji, čitav radni vijek proveo je na dužnostima u garnizonima i komandama na teritoriji Crne Gore. Na svoj zahtjev se prijevremeno penzionisao 2006. godine. Još kao aktivni oficir objavio je zapažene članke o reformi oružanih snaga, zalažući se za stvaranje moderne crnogorske vojske i pristupanje NATO-u (članci su objedinjeni u njegovoj knjizi Svoja vojska u svojoj državi, 2007). Završio je najviše komandne i generalštabne škole. MONITOR: Kako se, po Vašem mišljenju, odvija reforma sistema odbrane Crne Gore?
BUKVIĆ: Od četiri osnovna dokumenta odbrane usvojena su samo dva, još nijesu usvojeni Strategijski pregled odbrane i Plan odbrane Crne Gore. Ne može se govoriti o reformi sistema odbrane, već, na žalost, samo o njegovom formiranju. VCG još uvijek nema materijalnu formaciju, vojnu doktrinu i mnoga pravila koja uređuju njeno funkcionisanje. Zabrinjavajuće je da još nije obezbjeđen vazdušni prostor Crne Gore. Interoperabilnost VCG u odnosu na jedinice NATO i dalje je veoma mala. Generalštab VCG, kako izjavljuju njegovi zvaničnici, organizovan je po NATO standardima, iako nema funkcije iz domena obavještajnog i bezbjednosnog obezbjeđenja, ljudskih resursa i logistike.
Nema ni proklamavanog integrisanog sistema bezbjednosti. VCG je u zapećku policije i izgleda da ne postoji politička volja da se tu išta mijenja. Teško je shvatiti da u demokratskoj državi ima oko 6.000 policajaca (oko jedan procenat ukupnog stanovništva), dok VCG broji samo oko 2.400 pripadnika. Nije normalno da su za 2010. godinu za MUP i Upravu policije planirana skoro duplo veća novčana sredstva u odnosu na VCG, 73,22 miliona eura u odnosu na 40,39 miliona.

MONITOR: Zbog čega nije usvojen Strategijski pregled odbrane i u čemu je njegov značaj?
BUKVIĆ: Strategijski pregled odbrane je osnovni dokumenat za planiranje i realizaciju reformi sistema odbrane. Žalosno je što nije urađen do sada. U izradi Pregleda veliko učešće su uzeli partneri Crne Gore iz NATO, što nije dobro. Pregled treba da izrade Crnogorci za potrebe Crne Gore. Dokumentom bi trebalo da bude definisana brojna veličina vojske, ali nam je ona (2.400 pripadnika) davno iz NATO preporučena i nametnuta, mi smo je i usvojili.

MONITOR: U aktivnoj službi imamo čak petoricu generala (dva u VCG, tri u vojno-diplomatskim misijama). Da li je to racionalno?
BUKVIĆ: Po sticanju nezavisnosti Skupština je trabalo da usvoji dokument Plan reforme vojske i izgradnje sistema odbrane i da isti realizuje Ministarstvo odbrane. Međutim, kako na vrijeme nije bilo formirano Ministarstvo odbrane, to je prepušteno generalima. Izgubljeno je dragocjeno vrijeme i načinjene su greške koje su ostavile posljedice.
U vojsci na teritoriji Crne Gore 2006. su bila tri generala i oni su sebe ugradili u formaciju crnogorske vojske. Valjda niko neće sebe da ukine.
Za VCG dovoljan je jedan general. Od tri generala u vojno-diplomatskim misijama, prijem dva penzionisana general-potpukovnika, Ljubiše Jokića i Radosava Martinovića, problematičan je, jer nijesu postojale zakonske mogućnosti da oni budu primljeni u službu.

MONITOR: Kako ocjenjujete aktivnosti predsjednika Filipa Vujanovića kao vrhovnog
komandanta oružanih snaga?
BUKVIĆ: Mnoge odluke predsjednika Filipa Vujanovića nijesu imale zakonsko pokriće. On je juna 2006. nezakonito unaprijedio general-majora Jovana Lakčevića u čin general-potpukovnika i kontraadmirala Dragana Samardžića u čin viceadmirala. Imenovani su pored unaprjeđenja i postavljeni na pravno nepostojeća formacijska mjesta, načelnika Generalštaba i zamjenika načelnika. Akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva odbrane donijet je tek 1. februara 2007, a po njemu Generalštab je organizacijska cjelina Ministarstva odbrane, te se može zaključiti da je Generalštab tek od tada pravno uređen. U profesionalnu vojnu službu u činu pukovnika, takođe bez pravne osnove, 2008. primljen je i penzionisani pukovnik Vojske Srbije, Zoran Bošković, koga je predsjednik Vujanović imenovao i za vojnog atašea u Njemačkoj.
Regrutna obaveza u Crnoj Gori ukinuta je iz političkih razloga, a ne iz bezbjednosnih. Nije jasno na osnovu kojih zakonskih odredbi i ovlašćenja je predsjednik Vujanović, 30. avgusta 2006. donio odluku o ukidanju regrutne obaveze. Bez detaljnijih analiza ovog izuzetno značajnog pitanja koje je bilo uređeno tada još uvijek važećim Zakonom o odbrani. U najmanju ruku je o tome trebalo da se izjasni crnogorski parlament. Da je ostala regrutna obaveza bio bi manji profesionalni sastav a to bi uticalo na povećanje njihovog standarda i manje izdvajanje države za potrebe odbrane.
Aprila 2007. predsjednik Vujanović je potpisao SOFA sporazum sa SAD, sporazum o statusu snaga, bez odluke Skupštine i bez ovlašćenja, u suprotnosti sa odredbama Ustava. Kao vrhovni komandant vojske, predsjednik bi trebao građanima da objasni šta oni dobijaju od VCG za utrošenih 40 miliona eura godišnje i koji su to bezbjednosni rizici i prijetnje kojima se ona može suprotstaviti i eliminisati ih?

MONITOR: Planirano je bilo da se avioni i helikopteri VCG daju Srbiji. Da li Crna Gora ima obavezu da Srbiji poklanja svoje naoružanje?
BUKVIĆ: Ustavnom poveljom SCG bilo je uređeno da je imovina SRJ, uključujući i vojnu, na teritoriji država članica, imovina država članica po teritorijalnom principu. Sada Crna Gora može Srbiji samo da proda avione i helikoptere ili da se izvrši razmjena. Nemamo obavezu nikome ništa da poklanjamo. Još za vrijeme SCG niko nije imao pravo, a najmanje generali, da naoružanje i vojnu opremu predaju Srbiji bez saglasnosti Vlade Crne Gore. Uprkos tome, u periodu 2003-2006. iz jedinica vojske na teritoriji Crne Gore predato je jedinicama u Srbiji oko 100 artiljerijskih oruđa raznog kalibra, a iz Srbije je primljeno samo 18 artiljerijskih oruđa. Na to sam javno ukazivao i tada, kao aktivni pukovnik.

MONITOR: Koliko je učešće snaga VCG u ISAF rizično?
BUKVIĆ: Misija ISAF je visokog rizika, bez obzira na zadatak i mjesto gdje se jedinica VCG nalazi. Opasnost je velika kao u svim ratovima. U Avganistanu nije precizno određena teritorija gdje se neprijatelj nalazi. Požurilo se sa slanjem naših vojnika u Avganistan. Umjesto da je prvo urađeno pravilo o izboru, obuci, opremanju i drugim stvarima u vezi slanja crnogorskih vojnika u misije, što je bila i zakonska obaveza, to je urađeno tek na kraju obuke. Problematična je i osposobljenost vojnika za misiju, njihova opremljenost i poznavanje engleskog jezika.

MONITOR: Kako ocjenjujete prijem Crne Gore u MAP ?
BUKVIĆ: Treba biti obazriv prema pohvalama naših partnera iz NATO. Crna Gora je ispunila sve ono što njima odgovara. Uspostavljena je civilna kontrola nad vojskom, za odbranu se planiraju sredstva od dva odsto BDP, opredjeljenje je da VCG bude interoperabilna sa NATO i da se crnogorski vojnici šalju u međunarodne misije. Ali, kakva će biti unutrašnja organizacija VCG ? Njih to ne interesuje, interes im je samo da 40 odsto kapaciteta bude osposobljeno za misije.
Oni su nas hvalili i kad je VCG imala tri brigade i sada kada ima jednu, a po NATO standardu brojno stanje VCG nije dovoljno ni za jednu brigadu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

MONITOR: Na personalnom nivou, najvidljivija je promjena izbor Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva. Kako tumačite njegovu pobjedu i šta se tim povodom može i da li se može promijeniti u politici države?

ŠEHIĆ: Pobjeda Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva, iz reda bošnjačkog naroda, je bila očekivana. Birači su pokazali da žele određene promjene, da ne žele porodične dinastije u političkom životu BiH. Možda je  jedna vrsta iznenađenja ubjedljiva pobjeda Denisa Bećirovića u odnosu na Bakira Izetbegovića sa preko 100.000 glasova više.

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštivanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država.

MONITOR: Da li je danas zamislivo da Željka Cvijanović dobije više značaja u SNSD i više samostalnosti u donošenju odluka u Predsjedništvu BiH ?

ŠEHIĆ: Kako su u BiH stranke u većini isljučivo autoritarne gdje glavnu riječ vode predsjednici, teško je zamisliti da će članica Predsjedništva BiH iz RS Željka Cvijanović moći samostalno donositi odluke kao predsjedavajuća i članica Predsjedništva BiH. Nesporno je da je uticaj Milorada Dodika još izuzetno jak, kako u stranci tako i u RS.

MONITOR: Protivkandidatkinja Milorada Dodika Jelena Trivić iz opozicione PDP, ostaje kod stava da je pokradena i da je došlo do pritiska (pominje i međunarodnu zajednicu) na CIK i Sud BiH. Kako, kao nekadašnji predsednik CIK, vidite ovaj postizborni rašomon?

ŠEHIĆ: Opšti izbori u BiH 2022. godine nisu prošli u demokratskoj atmosferi pa samim tim nisu bili ni pošteni ni slobodni. U predizbornim kampanjama uvijek se stvara atmosfera straha od drugog, te često birači glasaju za „svoje“. Tu atmosferu stvaraju tri vodeće političle stranke SDA, HDZ i SNSD. Posljednje izbore karakteriše masovno kršenje Izbornog zakona i provedbenih izbornih pravila što je dovelo u pitanje kredibilitet i integritet izbornog procesa, time i rezultata izbora. Da li je bilo pritiska na Centralnu izbornu komisiju ili Sud BiH, ja ne mogu potvrditi.

Govorim iz ličnog iskustva, uvijek je bilo pritisaka na Centralnu izbornu komisiju BiH, u prvom redu od dijela političkih stranaka, ali ti pritisci ne smiju imati uticaja na konačne odluke CIK-a BiH i Suda BiH. Moram napomenuti da se ovakvoj uzavreloj političkoj situaciji doprinijele izjave pojedinih članova CIK-a BiH koje su stvorile zabunu u javnom mnjenju.

MONITOR: Burne reakcije su izazvali i potezi visokog predstavnika Kristijana Šmita u postizbornoj večeri, kada je nametnuo izmjene Ustava Federacije i Izbornog zakona BiH. Šefik Džaferović je kao Predjsedavajući Predjsedništva, podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti ove odluke Visokog predstavnika. Ko je u pravu u ovoj stvari?

ŠEHIĆ: Zbog toga što dosadašnje vlasti nisu implementirale ni 5 odluka Evropskog suda za ljudska prava, kojima se garantuje građanima aktivno i pasivno biračko pravo, tako i odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića iznuđene su odluke Visokog predstavnika. Na odluku o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Apelaciju Ustavnom sudu su podnijeli članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović ali ćemo vidjeti kakvu će odluku donijeti Ustavni sud.

Ovdje je značajno napomenuti da je nakon održanih Opštih izbora 2018. godine Centralna izborna komisije BiH donijela uputstvo o popuni Doma naroda jer Parlamentarna skupštian BiH nije impelementirala odluku Ustavnog suda BiH u kojem je prihvatila rezultate popisa iz 2013. godine, premda u prelaznim odredbama Ustava BiH stoji da će se u slučajevima gdje je potreba etnička pripadnost primjenjivati popis iz 1991. godine do konačne implementacije Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH a to je povratak svih izbjeglih i raseljenih osoba u svoje prijeratne domove.

MONITOR: U Mostaru su ponovo sreli Milorad Dodik i Dragan Čović. Dogovrili su saradnju u okviru Zastupničkog doma PSBiH. Šta se može očekivati od te saradnje i koliko je ona „uvezana“ i sa interesima Hrvatske i Srbije, posebno sada kada je Dodik postao još gorljiviji u svojoj podršci Vladimiru Putinu?

ŠEHIĆ: Nesporno je da već duže postoji sporazum o saradnji između SNSD-a i HDZ-a, odnosno između Milorada Dodika i Dragana Čovića. Teško je predvijdeti kakva će u budućnosti biti ta saradnja a da je ona vezana sa interesima Hrvatske i Srbije može se potvrdno odgovoriti s obzirom na izjave političkih predstavnika tih država. Veliki problem u BiH predstavlja i činjenica da ne postoji jedinstvena spoljna politika koja bi trebala da bude usaglašena sa politikom EU što se posebno vidi iz ponašanja dosadašnjeg člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i njegovog odnosa prema ratu – agresiji ruske federacije na Ukrajinu.

MONITOR:  Željko Komšić se javno suprotstavio zahtjevu hrvatskog ministra spoljnih poslava Gordana Grlić Radmana Jensu Stoltenbergu, da Hrvatska bude dio prisustva NATO u BiH ukoliko bi bila ukinuta EUFOR misija. Komšić se pozvao na Dejtonski sporazum kao mirovni ugovor između tri države – zaraćene strane i na presude međunarodnih sudova kojima je državno i vojno rukovodstvo Hrvatske osuđeno za udruženi zločinački poduhvat. Sa kim bi iz Hrvatske Komšić u Predsjedništvu BiH, kakva je njegova pozicija?

ŠEHIĆ: Politička pozicija člana Predsjeništva BiH Željka Komšića nije onakva kakva bi trebala biti jer prema njemu postoji negativan odnos ne samo dijela političkih stranaka sa hrvatskim predzakom u BiH nego i aktuelne vlasti iz Hrvatske. Uporno mu se osporava legitimitet iako je izabran i u skladu sa Ustavom BiH i Izbornim zakonom BiH. Jedan od razloga zašto se suprotstavio zahtjevu ministra spoljnih poslova Hrvatske, da dio hrvatskih vojnika bude sastavni dio NATO-a ukoliko bi bila ukinuta EUFOR misija, je nesporna činjenica da je uloga Hrvatske kao i hrvatske vojske za vrijeme ratnih sukoba u BiH, bila dvojaka. U prvom redu mislim na period 1993-1994. godine u vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a, kada su određene jedinice Hrvatske vojske bile na teritoriji BiH i zajdno sa HVO-om učestvovale u ratnim dejstvima sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma. To je po mom mišljenju to bila i agresija na BiH. Sasvim drugačija uloga Hrvatske vojske u BiH je bila nakon potpisivanja Splitskog sporazuma kojim je dozvoljeno učešće Hrvatske u završnim operacijama zajedno sa Armijom BiH i HVO na teriotriji BiH.

 

Mnogi političari u BiH ne žele ulzak EU

MONITOR: Za BiH je u najnovijem godišnjem izveštaju Evropske komisije preporučena kandidatura, uz uslov da ispuni osam zahtjeva. Ima li izgleda da ti zahtjevi budu ispunjeni?

ŠEHIĆ: Nisam siguran da će BiH to uspjeti ispuniti jer su počev od 2002. godine vlasti u BiH pokazale neodgovoran odnos prema obavezama koje su prihvatile. Nakon prijema BiH u Vijeće Evrope 2002. godine, kao tri postprijemna uslova postavljena od strane Vijeća, BiH se obavezala da će izvršiti reformu izborng zakonodavstva i uskladiti ga sa Evropskom konvencvijom o ljudskim i građanskim pravima i osnovmi slobodama, Paktom o političkim pravima, što do danas nije učinjeno. Od 14 prioriteta koji su ranije dostavljeni,  BiH je samo djelimično ispunila prvi prioritet a tiče se održavanja izbora u Mostaru. Vođen tim iskustvom nisam optimista. Vlasti u BiH nisu ništa učinile na ispunjavanju  uslova koji su do sada pred nju postavljeni zbog nedostatka političke odgovornosti. Može se sumnjati da kod mnogih ne postoji iskrena želja da postanemo članica EU, jer vladavima prava, poštivanje zakona i ustava i svih evropskih standarda apsolutno ne odgovara politički elitama u BiH. Oni bi željeli da vladaju bez političke odgovornosti i sankcija za neodgovorno ponašanje kao do sada.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo