Povežite se sa nama

INTERVJU

Moguć je i rebalans Vlade

Objavljeno prije

na

– Najznačajnija, a donekle i iznenađujuća je po meni konstatacija MMF-a da je postojeći model rasta naše privrede, u kojem su strane direktne investicije jedina mašina rasta, neodrživ. Da je ovakav model rasta dugoročno neodrživ, da je ekstremno nestabilan i da ima nepodnošljivu političku ekonomiju ja već desetak godina uporno pričam i prosto me sramota da to po ko zna koji put ponavljam. Ekonomska kriza je, i pre nego sam očekivao, belodano pokazala sve te manjkavosti crnogorskog ekonomskog sistema i ekonomske politike. Ono zbog čega ovakvu konstataciju MMF-s smatram donekle iznenađujućom je okolnost da je razvojna politika Crne Gore u poslednjih petnaestak godina bila zasnovana na krajnje nekritičnom prihvatanju neoliberalizma kao ideologije na kojoj je bio zasnovan vašingtonski konsenzus, a čiji je glavni „uterivač” diljem sveta bio upravo MMF. Pokazalo se pogubnim verovanje da tržište zna i može da reši sve probleme, te da mi, kako pre par godina reče jedan od Rokfelerovih, samo treba da se „smešimo” i čekamo da blagostanje samo po sebi dođe, kaže, na početku razgovora za Monitor, dr Milenko Popović, komentarišući nedavni izvještaj MMF-a o Crnoj Gori. MONITOR: Šta je u tih petnaestak godina pokazalo tržište kad je riječ o Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Tržište je u ovih petnaestak godina uspelo da prepozna samo da je Crna Gora jedna izuzetno lepa destinacija, što je urodilo prilivom stranih direktnih investicija u nekretnine, razvojem turizma, nekretnina i povećanom aktivnošću građevinarstva u godinama neposredno pred krizu. S druge strane, naše tržište do sada nije uspelo ni da prepozna a kamo li da koordinira razvoj niza drugih jako plodotvornih delatnosti. Tu pre svega mislim na razvoj i kompletiranje metalskog kompleksa, razvoj poljoprivrede i sela, šumarstva i drvoprerade, pomorskog saobraćaja, energetike i nekih drugih grana čiji bi razvoj bio blagotvoran za Crnu Goru. U normalnom svetu tamo gde alokaciju resursa i razvoj produktivnih delatnosti nije u stanju da obavi tržište, upada država sa aktivnom industrijskom politikom, a ponekad, zašto da ne, i direktnim preuzimanjem poslova. Ovo poslednje, naravno, nije ni rečeno ni preporučeno u izveštaju MMF-a. Bilo bi to previše od njih. Bar za sada.

MONITOR: Kako komentarišete kritike Vlade na izvještaj MMF-a?
POPOVIĆ: Puno prašine se podiglo oko različitih procena stope rasta u minuloj godini. Mislim da to nije toliko bitna stvar. Pad BDP-a je u obe varijante, sedam odsto prema MMF-u ili 5,3 odsto prema Vladi, drastičan. Stanje ekonomije se, pre svega, u oba slučaja drastično razlikuje od onoga što smo imali u prethodne tri godine. Potom, obe procene se drastično razlikuju od projekcija stopa rasta koje smo imali u predizbornom budžetu, gde se pošlo od pozitivne stope rasta od čitavih pet odsto. Konačno, ovaj pad je gurnuo u zonu siromaštva dodatne procente populacije, a one koji su tamo već bili doveo u još težu poziciju.
Ako bi trebalo da se opredelim za neku od ovih dveju procena BDP-a i ocena stanja ekonomije onda sam pre sklon onima koje daje MMF. Uostalom, i do sada je on u ocenama stanja naše ekonomije bio bolji od Vlade. Podsećam samo na važna upozorenja koja su stizala iz MMF-a o „pregrejavanju” ekonomije u godinama visokih stopa rasta, za koje Vlada, baš kao i sada, nije htela ni da čuje, a bez čega ne možemo razumeti ni nevolje u kojima je naša ekonomija sada. Ja, kada je reč o MMF-u, nemam toliko problema sa njihovim analizama i ocenama, koliko sa njihovim dijetama, terapijama, dijalizama, transplatacijama i drugim intervencijama koje su nametali u poslednje dve ili tri dekade vladavine vašingtonskog konsenzusa.
Samo neupućenima može izgledati čudno to da je, s jedne strane, naša vlast u poslednjih petnaestak godina bila jedna od onih koja je postulate vašingtonskog konsenzusa ispunjavala sa takvom revnošću da je u skladu sa tim bezdušno i budzašto rasprodala sve naše važnije kompanije, a da, s druge strane, već dugo i uporno izbegava i odbija da napravi aranžman sa MMF-om. Kada malo bolje porazmislite o svemu dolazite do zaključka da našoj vladi ne smeta MMF-ovo nametanje discipline zbog toga što se time ugrožavaju nacionalni interesi, već zato što se time dovode u tesnac interesi naše oligarhije koja je „većinski vlasnik” ove Vlade.

MONITOR: Šta bi značilo za Crnu Goru sklapanje aranžmana sa MMF-om, šta bi se promijenilo u administraciji, ekonomskoj politici…?
POPOVIĆ: Nisam insajder ni u Vladi ni u MMF-u, a nisam ni detaljnije upoznat sa njihovim minulim razgovorima i zato ne mogu pouzdano odgovoriti na ovo pitanje. Ipak, prateći iskustvo aranžmana koji je postigla Srbija, moglo bi se zaključiti da bi se, pre svega, verovatno zahtevalo smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, povećanje poreza i, sledstveno, smanjenje budžetskog deficita. Najbolnije je očito ovo prvo. Za nas je neprihvatljivo smanjenje broja zaposlenih u obrazovanju i zdravstvu koji predstavljaju proizvodne delatnosti i gde višak zaposlenih nije problem. Problem je sa viškom zaposlenih u javnoj administraciji i tu bi mi sami morali da nešto uradimo i bez zahteva MMF-a. Neprihvatljivo je da se to uradi koliko sutra, kako je to zahtevao MMF u slučaju Srbije. Treba insistirati na planskom, recimo petogodišnjem, optimiziranju broja zaposlenih u administraciji, koje bi pored smanjenja broja zaposlenih, da bi bilo racionalno, trebalo da bude praćeno poboljšanjem obrazovne strukture zaposlenih i razvojem odgovarajućeg informacionog sistema. Jedino tako je moguće smanjiti broj zaposlenih i istovremeno povećati kapacitet javne administracije. Manji je problem sa zahtevom za povećanje poreza, mada bi se i ovde javili određeni problemi vezani kako za kratkoročnu izvodljivost tog zahteva (izbegavanje poreza) tako i za dugoročne efekte koje bi ovako nešto moglo imati na investicije.

MONITOR: Izgleda da će MMF insistirati i na odlaganja projekta autoputa Bar-Boljare?
POPOVIĆ: Ovaj projekat, nažalost, po mom mišljenju ne može imati neka značajna multiplikativna i anticiklična dejstva koja bi mogla opravdati njegovo ranije otpočinjanje od onog koje je sugerisano studijom izvodljivosti. Prosto zato što mi nemamo ni građevinsku operativu, ni industriju građevinskog materijala, ni radnike za niskogradnju, preko čega bi se ti anticiklični efekti ostvarili. Sve to je rezultat okolnosti da u minuloj dekadi nismo imali ni strategiju razvoja ni odgovarajuću aktivnu politiku razvoja građevinskog kompleksa. Ovim projektom bi se jedino, zbog povećanja uvoza, znatno bolje punio budžet, a bogami i neki naši „preduzimači” čije „gusenice”, koliko znam, već u potaji čekaju otpočinjanje radova. I tu izgleda imamo veliki problem sa MMF-om.

MONITOR: Kako ocjenjujete velike razlike između crnogorskog uvoza i izvoza roba?
POPOVIĆ: Pa, ovo je direktna posledica modela rasta zasnovanog isključivo na stranim direktnim investicijama, koje su bile zasnovane na rasprodaji domaćih resursa. Visok uvoz je značio potrošnju veću od one koju je omogućavala naša proizvodnja. Ili, još preciznije, mi smo našu relativno visoku potrošnju zasnivali na rasprodaji „đedovine”. Ostalo je, na sreću ili na žalost, još „đedovine” pa ja ne isključujem da bi se, po prestanku krize, ponovo moglo zaigrati isto „oro”. Već zamišljam tendere za Veliku Plažu, za Komove, za Bjelasicu, Hajlu, Plavsko jezero i ostale geografske celine (u celini ili u delovima). No, kada se jednom sa ovim završi, a zahvaljujući krizi verovatno i ranije, jedini način da se održi postojeći model rasta je da se, poput Hrvatske, počnemo zaduživati, ili, još preciznije, da „kidišemo” na buduće dohotke i imovinu naših „unučadi”.

MONITOR: Od čega se finansira država, kad se zna da su propale velike firme kao što su Kombinat aluminijuma, Željezara, Rudnici Bokista…
POPOVIĆ: I u prethodnih nekoliko uspešnih godina se budžet nije punio iz „domaće” ekonomije već dominantno iz PDV-a i ostalih dažbina na uvezenu robu. Da vas podsetim, 85 odsto PDV-a je tada poticalo od uvezene robe. Visok nivo uvoza i visok trgovinski deficit su bili osnov na kojem se zasnivao naš budžet. Ovo je bilo moguće zahvaljujući onome što eufemistički nazivamo strane direktne investicije, a što je, ponavljam, bila rasprodaja domaćih resursa. Opet, dakle, model rasta iz vašingtonskog konsenzusa. Sada upravo tu imamo problema, pa otuda i problemi sa punjenjem budžeta.

MONITOR: Nezvanično se tvrdi da će Vlada u ovoj godini donijeti nekolika rebalansa budžeta. Ukoliko se to desi šta to govori?
POPOVIĆ: Postojeći budžet, iako realističniji od prošlogodišnjeg, je ipak zasnovan na preoptimističnim pretpostavkama o rastu BDP-a i ostalih makroekonomskih kategorija. Logično je zato da dođe do njegovog rebalansa, a bogami vrlo lako i do više njegovih rebalansa. Sve to biće, naravno, praćeno oštrim političkim debatama u parlamentu. Izaći će to i izvan parlamenta. Uostalom, već je počelo da izlazi, pa smo shodno tome već imali nekoliko premijerovih „lex specialisa”. Prvi od njih, onaj vezan za cetinjsku Gimnaziju, je bio jako jeftin finansijski, ali jako skup politički jer je pokrenuo lavinu drugih. Ovi drugi, štrajkovi i zahtevi za isplatu raznih plata i drugih dugova, su, međutim, i finansijski i politički jako skupi, pa ćemo na dnevnom redu imati ne samo rebalans budžeta, već, moguće je, i „rebalans” Vlade, ako ne i kompletne strukture vlasti.

Regulisanje potrošača

MONITOR: Vi ste se u više navrata protivili privatizaciji i prodaji Elektroprivrede. Zašto?
POPOVIĆ: Protivio sam se tome jer su iskustva u svetu pokazala da regulatorne agencije čija je funkcija da štite javni interes, koji se ovde ispoljava u vidu zaštite interesa potrošača, nisu uspevale da tu funkciju obave i spreče monopolsko ponašanje privatnih snabdevača struje. Ni sanjao nisam da će se ovakva ponašanja kod nas tako brzo pojaviti, čak pre nego je A2A postao većinski vlasnik. Pogledajte ovo što se zbiva sa našim računima za struju. Tako nešto, da plaćate tuđe račune, da se nenaplaćena struja priznaje kao trošak i prevaljuje na one koji plaćaju struju moguća je samo zahvaljujući monopolskom položaju Elektroprivrede. Najironičnije je to da iz Regulatorne agencije stižu saveti potrošačima da plate račune jer im se, u protivnom, može desiti da ostanu bez struje. Upravo je povremeno ukidanje struje bilo u praksi najčešće korišćeno kao instrument koji su privatni snabdevači strujom koristili u sporovima sa regulatornom agencijom da bi im se priznali razni lažni i neprihvatljivi troškovi i da se, na taj način, poveća cena struje. Kada sve to imate u vidu prosto se pitate da li naša Regulatorna agencija namerava da „reguliše” snabdevača struje, kako bi trebalo, ili nas postrošače, što je van svake logike.

 

„Neoliberali” brane Šarića

 

MONITOR: Kako komentarišete tvrdnje da su mnoge investicije po Crnoj Gori obavljene preko of šor kompanija?
POPOVIĆ: Bez odgovora na ovo pitanje bila bi nepotpuna priča o našem modelu rasta. Prvo, ogroman deo naših tzv. stranih direktnih investicija došao je preko of šor kompanija što upućuje na izvore tog kapitala (narko poslovi, šverc, korupcija i slično) i karakter „preduzetnika” i „znanja” koje mi na ovaj način uvozimo. To je, dakle, rezultat naših napora za pronalaženjem dobrih preduzetnika o čemu su nam pričali bajke ideolozi crnogorske privatizacije. Drugo, dobar deo, a po nekima i najveći deo, ovih stranih preduzetnika su zapravo domaći „preduzetnici” koji su svojih prvih 100 ili 200 miliona zaradili, u boljoj varijanti, raznim nelegalnim privrednim aktivnostima ili, u goroj varijanti, švercom duvana, narko poslovima, trgovinom ljudima i slično. U skladu sa tim, najnovija generacija crnogorskih „neoliberala” se ovih dana oglasila preko Facebooka sa zahtevom da se Šariću dozvoli da radi svoj posao. I to vam je, u stvari, najbolja slika onoga što se propagira kao crnogorski laissez faire.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

MONITOR: Na personalnom nivou, najvidljivija je promjena izbor Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva. Kako tumačite njegovu pobjedu i šta se tim povodom može i da li se može promijeniti u politici države?

ŠEHIĆ: Pobjeda Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva, iz reda bošnjačkog naroda, je bila očekivana. Birači su pokazali da žele određene promjene, da ne žele porodične dinastije u političkom životu BiH. Možda je  jedna vrsta iznenađenja ubjedljiva pobjeda Denisa Bećirovića u odnosu na Bakira Izetbegovića sa preko 100.000 glasova više.

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštivanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država.

MONITOR: Da li je danas zamislivo da Željka Cvijanović dobije više značaja u SNSD i više samostalnosti u donošenju odluka u Predsjedništvu BiH ?

ŠEHIĆ: Kako su u BiH stranke u većini isljučivo autoritarne gdje glavnu riječ vode predsjednici, teško je zamisliti da će članica Predsjedništva BiH iz RS Željka Cvijanović moći samostalno donositi odluke kao predsjedavajuća i članica Predsjedništva BiH. Nesporno je da je uticaj Milorada Dodika još izuzetno jak, kako u stranci tako i u RS.

MONITOR: Protivkandidatkinja Milorada Dodika Jelena Trivić iz opozicione PDP, ostaje kod stava da je pokradena i da je došlo do pritiska (pominje i međunarodnu zajednicu) na CIK i Sud BiH. Kako, kao nekadašnji predsednik CIK, vidite ovaj postizborni rašomon?

ŠEHIĆ: Opšti izbori u BiH 2022. godine nisu prošli u demokratskoj atmosferi pa samim tim nisu bili ni pošteni ni slobodni. U predizbornim kampanjama uvijek se stvara atmosfera straha od drugog, te često birači glasaju za „svoje“. Tu atmosferu stvaraju tri vodeće političle stranke SDA, HDZ i SNSD. Posljednje izbore karakteriše masovno kršenje Izbornog zakona i provedbenih izbornih pravila što je dovelo u pitanje kredibilitet i integritet izbornog procesa, time i rezultata izbora. Da li je bilo pritiska na Centralnu izbornu komisiju ili Sud BiH, ja ne mogu potvrditi.

Govorim iz ličnog iskustva, uvijek je bilo pritisaka na Centralnu izbornu komisiju BiH, u prvom redu od dijela političkih stranaka, ali ti pritisci ne smiju imati uticaja na konačne odluke CIK-a BiH i Suda BiH. Moram napomenuti da se ovakvoj uzavreloj političkoj situaciji doprinijele izjave pojedinih članova CIK-a BiH koje su stvorile zabunu u javnom mnjenju.

MONITOR: Burne reakcije su izazvali i potezi visokog predstavnika Kristijana Šmita u postizbornoj večeri, kada je nametnuo izmjene Ustava Federacije i Izbornog zakona BiH. Šefik Džaferović je kao Predjsedavajući Predjsedništva, podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti ove odluke Visokog predstavnika. Ko je u pravu u ovoj stvari?

ŠEHIĆ: Zbog toga što dosadašnje vlasti nisu implementirale ni 5 odluka Evropskog suda za ljudska prava, kojima se garantuje građanima aktivno i pasivno biračko pravo, tako i odluke Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića iznuđene su odluke Visokog predstavnika. Na odluku o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Apelaciju Ustavnom sudu su podnijeli članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović ali ćemo vidjeti kakvu će odluku donijeti Ustavni sud.

Ovdje je značajno napomenuti da je nakon održanih Opštih izbora 2018. godine Centralna izborna komisije BiH donijela uputstvo o popuni Doma naroda jer Parlamentarna skupštian BiH nije impelementirala odluku Ustavnog suda BiH u kojem je prihvatila rezultate popisa iz 2013. godine, premda u prelaznim odredbama Ustava BiH stoji da će se u slučajevima gdje je potreba etnička pripadnost primjenjivati popis iz 1991. godine do konačne implementacije Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH a to je povratak svih izbjeglih i raseljenih osoba u svoje prijeratne domove.

MONITOR: U Mostaru su ponovo sreli Milorad Dodik i Dragan Čović. Dogovrili su saradnju u okviru Zastupničkog doma PSBiH. Šta se može očekivati od te saradnje i koliko je ona „uvezana“ i sa interesima Hrvatske i Srbije, posebno sada kada je Dodik postao još gorljiviji u svojoj podršci Vladimiru Putinu?

ŠEHIĆ: Nesporno je da već duže postoji sporazum o saradnji između SNSD-a i HDZ-a, odnosno između Milorada Dodika i Dragana Čovića. Teško je predvijdeti kakva će u budućnosti biti ta saradnja a da je ona vezana sa interesima Hrvatske i Srbije može se potvrdno odgovoriti s obzirom na izjave političkih predstavnika tih država. Veliki problem u BiH predstavlja i činjenica da ne postoji jedinstvena spoljna politika koja bi trebala da bude usaglašena sa politikom EU što se posebno vidi iz ponašanja dosadašnjeg člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i njegovog odnosa prema ratu – agresiji ruske federacije na Ukrajinu.

MONITOR:  Željko Komšić se javno suprotstavio zahtjevu hrvatskog ministra spoljnih poslava Gordana Grlić Radmana Jensu Stoltenbergu, da Hrvatska bude dio prisustva NATO u BiH ukoliko bi bila ukinuta EUFOR misija. Komšić se pozvao na Dejtonski sporazum kao mirovni ugovor između tri države – zaraćene strane i na presude međunarodnih sudova kojima je državno i vojno rukovodstvo Hrvatske osuđeno za udruženi zločinački poduhvat. Sa kim bi iz Hrvatske Komšić u Predsjedništvu BiH, kakva je njegova pozicija?

ŠEHIĆ: Politička pozicija člana Predsjeništva BiH Željka Komšića nije onakva kakva bi trebala biti jer prema njemu postoji negativan odnos ne samo dijela političkih stranaka sa hrvatskim predzakom u BiH nego i aktuelne vlasti iz Hrvatske. Uporno mu se osporava legitimitet iako je izabran i u skladu sa Ustavom BiH i Izbornim zakonom BiH. Jedan od razloga zašto se suprotstavio zahtjevu ministra spoljnih poslova Hrvatske, da dio hrvatskih vojnika bude sastavni dio NATO-a ukoliko bi bila ukinuta EUFOR misija, je nesporna činjenica da je uloga Hrvatske kao i hrvatske vojske za vrijeme ratnih sukoba u BiH, bila dvojaka. U prvom redu mislim na period 1993-1994. godine u vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a, kada su određene jedinice Hrvatske vojske bile na teritoriji BiH i zajdno sa HVO-om učestvovale u ratnim dejstvima sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma. To je po mom mišljenju to bila i agresija na BiH. Sasvim drugačija uloga Hrvatske vojske u BiH je bila nakon potpisivanja Splitskog sporazuma kojim je dozvoljeno učešće Hrvatske u završnim operacijama zajedno sa Armijom BiH i HVO na teriotriji BiH.

 

Mnogi političari u BiH ne žele ulzak EU

MONITOR: Za BiH je u najnovijem godišnjem izveštaju Evropske komisije preporučena kandidatura, uz uslov da ispuni osam zahtjeva. Ima li izgleda da ti zahtjevi budu ispunjeni?

ŠEHIĆ: Nisam siguran da će BiH to uspjeti ispuniti jer su počev od 2002. godine vlasti u BiH pokazale neodgovoran odnos prema obavezama koje su prihvatile. Nakon prijema BiH u Vijeće Evrope 2002. godine, kao tri postprijemna uslova postavljena od strane Vijeća, BiH se obavezala da će izvršiti reformu izborng zakonodavstva i uskladiti ga sa Evropskom konvencvijom o ljudskim i građanskim pravima i osnovmi slobodama, Paktom o političkim pravima, što do danas nije učinjeno. Od 14 prioriteta koji su ranije dostavljeni,  BiH je samo djelimično ispunila prvi prioritet a tiče se održavanja izbora u Mostaru. Vođen tim iskustvom nisam optimista. Vlasti u BiH nisu ništa učinile na ispunjavanju  uslova koji su do sada pred nju postavljeni zbog nedostatka političke odgovornosti. Može se sumnjati da kod mnogih ne postoji iskrena želja da postanemo članica EU, jer vladavima prava, poštivanje zakona i ustava i svih evropskih standarda apsolutno ne odgovara politički elitama u BiH. Oni bi željeli da vladaju bez političke odgovornosti i sankcija za neodgovorno ponašanje kao do sada.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo