Povežite se sa nama

INTERVJU

Moguć je i rebalans Vlade

Objavljeno prije

na

– Najznačajnija, a donekle i iznenađujuća je po meni konstatacija MMF-a da je postojeći model rasta naše privrede, u kojem su strane direktne investicije jedina mašina rasta, neodrživ. Da je ovakav model rasta dugoročno neodrživ, da je ekstremno nestabilan i da ima nepodnošljivu političku ekonomiju ja već desetak godina uporno pričam i prosto me sramota da to po ko zna koji put ponavljam. Ekonomska kriza je, i pre nego sam očekivao, belodano pokazala sve te manjkavosti crnogorskog ekonomskog sistema i ekonomske politike. Ono zbog čega ovakvu konstataciju MMF-s smatram donekle iznenađujućom je okolnost da je razvojna politika Crne Gore u poslednjih petnaestak godina bila zasnovana na krajnje nekritičnom prihvatanju neoliberalizma kao ideologije na kojoj je bio zasnovan vašingtonski konsenzus, a čiji je glavni „uterivač” diljem sveta bio upravo MMF. Pokazalo se pogubnim verovanje da tržište zna i može da reši sve probleme, te da mi, kako pre par godina reče jedan od Rokfelerovih, samo treba da se „smešimo” i čekamo da blagostanje samo po sebi dođe, kaže, na početku razgovora za Monitor, dr Milenko Popović, komentarišući nedavni izvještaj MMF-a o Crnoj Gori. MONITOR: Šta je u tih petnaestak godina pokazalo tržište kad je riječ o Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Tržište je u ovih petnaestak godina uspelo da prepozna samo da je Crna Gora jedna izuzetno lepa destinacija, što je urodilo prilivom stranih direktnih investicija u nekretnine, razvojem turizma, nekretnina i povećanom aktivnošću građevinarstva u godinama neposredno pred krizu. S druge strane, naše tržište do sada nije uspelo ni da prepozna a kamo li da koordinira razvoj niza drugih jako plodotvornih delatnosti. Tu pre svega mislim na razvoj i kompletiranje metalskog kompleksa, razvoj poljoprivrede i sela, šumarstva i drvoprerade, pomorskog saobraćaja, energetike i nekih drugih grana čiji bi razvoj bio blagotvoran za Crnu Goru. U normalnom svetu tamo gde alokaciju resursa i razvoj produktivnih delatnosti nije u stanju da obavi tržište, upada država sa aktivnom industrijskom politikom, a ponekad, zašto da ne, i direktnim preuzimanjem poslova. Ovo poslednje, naravno, nije ni rečeno ni preporučeno u izveštaju MMF-a. Bilo bi to previše od njih. Bar za sada.

MONITOR: Kako komentarišete kritike Vlade na izvještaj MMF-a?
POPOVIĆ: Puno prašine se podiglo oko različitih procena stope rasta u minuloj godini. Mislim da to nije toliko bitna stvar. Pad BDP-a je u obe varijante, sedam odsto prema MMF-u ili 5,3 odsto prema Vladi, drastičan. Stanje ekonomije se, pre svega, u oba slučaja drastično razlikuje od onoga što smo imali u prethodne tri godine. Potom, obe procene se drastično razlikuju od projekcija stopa rasta koje smo imali u predizbornom budžetu, gde se pošlo od pozitivne stope rasta od čitavih pet odsto. Konačno, ovaj pad je gurnuo u zonu siromaštva dodatne procente populacije, a one koji su tamo već bili doveo u još težu poziciju.
Ako bi trebalo da se opredelim za neku od ovih dveju procena BDP-a i ocena stanja ekonomije onda sam pre sklon onima koje daje MMF. Uostalom, i do sada je on u ocenama stanja naše ekonomije bio bolji od Vlade. Podsećam samo na važna upozorenja koja su stizala iz MMF-a o „pregrejavanju” ekonomije u godinama visokih stopa rasta, za koje Vlada, baš kao i sada, nije htela ni da čuje, a bez čega ne možemo razumeti ni nevolje u kojima je naša ekonomija sada. Ja, kada je reč o MMF-u, nemam toliko problema sa njihovim analizama i ocenama, koliko sa njihovim dijetama, terapijama, dijalizama, transplatacijama i drugim intervencijama koje su nametali u poslednje dve ili tri dekade vladavine vašingtonskog konsenzusa.
Samo neupućenima može izgledati čudno to da je, s jedne strane, naša vlast u poslednjih petnaestak godina bila jedna od onih koja je postulate vašingtonskog konsenzusa ispunjavala sa takvom revnošću da je u skladu sa tim bezdušno i budzašto rasprodala sve naše važnije kompanije, a da, s druge strane, već dugo i uporno izbegava i odbija da napravi aranžman sa MMF-om. Kada malo bolje porazmislite o svemu dolazite do zaključka da našoj vladi ne smeta MMF-ovo nametanje discipline zbog toga što se time ugrožavaju nacionalni interesi, već zato što se time dovode u tesnac interesi naše oligarhije koja je „većinski vlasnik” ove Vlade.

MONITOR: Šta bi značilo za Crnu Goru sklapanje aranžmana sa MMF-om, šta bi se promijenilo u administraciji, ekonomskoj politici…?
POPOVIĆ: Nisam insajder ni u Vladi ni u MMF-u, a nisam ni detaljnije upoznat sa njihovim minulim razgovorima i zato ne mogu pouzdano odgovoriti na ovo pitanje. Ipak, prateći iskustvo aranžmana koji je postigla Srbija, moglo bi se zaključiti da bi se, pre svega, verovatno zahtevalo smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, povećanje poreza i, sledstveno, smanjenje budžetskog deficita. Najbolnije je očito ovo prvo. Za nas je neprihvatljivo smanjenje broja zaposlenih u obrazovanju i zdravstvu koji predstavljaju proizvodne delatnosti i gde višak zaposlenih nije problem. Problem je sa viškom zaposlenih u javnoj administraciji i tu bi mi sami morali da nešto uradimo i bez zahteva MMF-a. Neprihvatljivo je da se to uradi koliko sutra, kako je to zahtevao MMF u slučaju Srbije. Treba insistirati na planskom, recimo petogodišnjem, optimiziranju broja zaposlenih u administraciji, koje bi pored smanjenja broja zaposlenih, da bi bilo racionalno, trebalo da bude praćeno poboljšanjem obrazovne strukture zaposlenih i razvojem odgovarajućeg informacionog sistema. Jedino tako je moguće smanjiti broj zaposlenih i istovremeno povećati kapacitet javne administracije. Manji je problem sa zahtevom za povećanje poreza, mada bi se i ovde javili određeni problemi vezani kako za kratkoročnu izvodljivost tog zahteva (izbegavanje poreza) tako i za dugoročne efekte koje bi ovako nešto moglo imati na investicije.

MONITOR: Izgleda da će MMF insistirati i na odlaganja projekta autoputa Bar-Boljare?
POPOVIĆ: Ovaj projekat, nažalost, po mom mišljenju ne može imati neka značajna multiplikativna i anticiklična dejstva koja bi mogla opravdati njegovo ranije otpočinjanje od onog koje je sugerisano studijom izvodljivosti. Prosto zato što mi nemamo ni građevinsku operativu, ni industriju građevinskog materijala, ni radnike za niskogradnju, preko čega bi se ti anticiklični efekti ostvarili. Sve to je rezultat okolnosti da u minuloj dekadi nismo imali ni strategiju razvoja ni odgovarajuću aktivnu politiku razvoja građevinskog kompleksa. Ovim projektom bi se jedino, zbog povećanja uvoza, znatno bolje punio budžet, a bogami i neki naši „preduzimači” čije „gusenice”, koliko znam, već u potaji čekaju otpočinjanje radova. I tu izgleda imamo veliki problem sa MMF-om.

MONITOR: Kako ocjenjujete velike razlike između crnogorskog uvoza i izvoza roba?
POPOVIĆ: Pa, ovo je direktna posledica modela rasta zasnovanog isključivo na stranim direktnim investicijama, koje su bile zasnovane na rasprodaji domaćih resursa. Visok uvoz je značio potrošnju veću od one koju je omogućavala naša proizvodnja. Ili, još preciznije, mi smo našu relativno visoku potrošnju zasnivali na rasprodaji „đedovine”. Ostalo je, na sreću ili na žalost, još „đedovine” pa ja ne isključujem da bi se, po prestanku krize, ponovo moglo zaigrati isto „oro”. Već zamišljam tendere za Veliku Plažu, za Komove, za Bjelasicu, Hajlu, Plavsko jezero i ostale geografske celine (u celini ili u delovima). No, kada se jednom sa ovim završi, a zahvaljujući krizi verovatno i ranije, jedini način da se održi postojeći model rasta je da se, poput Hrvatske, počnemo zaduživati, ili, još preciznije, da „kidišemo” na buduće dohotke i imovinu naših „unučadi”.

MONITOR: Od čega se finansira država, kad se zna da su propale velike firme kao što su Kombinat aluminijuma, Željezara, Rudnici Bokista…
POPOVIĆ: I u prethodnih nekoliko uspešnih godina se budžet nije punio iz „domaće” ekonomije već dominantno iz PDV-a i ostalih dažbina na uvezenu robu. Da vas podsetim, 85 odsto PDV-a je tada poticalo od uvezene robe. Visok nivo uvoza i visok trgovinski deficit su bili osnov na kojem se zasnivao naš budžet. Ovo je bilo moguće zahvaljujući onome što eufemistički nazivamo strane direktne investicije, a što je, ponavljam, bila rasprodaja domaćih resursa. Opet, dakle, model rasta iz vašingtonskog konsenzusa. Sada upravo tu imamo problema, pa otuda i problemi sa punjenjem budžeta.

MONITOR: Nezvanično se tvrdi da će Vlada u ovoj godini donijeti nekolika rebalansa budžeta. Ukoliko se to desi šta to govori?
POPOVIĆ: Postojeći budžet, iako realističniji od prošlogodišnjeg, je ipak zasnovan na preoptimističnim pretpostavkama o rastu BDP-a i ostalih makroekonomskih kategorija. Logično je zato da dođe do njegovog rebalansa, a bogami vrlo lako i do više njegovih rebalansa. Sve to biće, naravno, praćeno oštrim političkim debatama u parlamentu. Izaći će to i izvan parlamenta. Uostalom, već je počelo da izlazi, pa smo shodno tome već imali nekoliko premijerovih „lex specialisa”. Prvi od njih, onaj vezan za cetinjsku Gimnaziju, je bio jako jeftin finansijski, ali jako skup politički jer je pokrenuo lavinu drugih. Ovi drugi, štrajkovi i zahtevi za isplatu raznih plata i drugih dugova, su, međutim, i finansijski i politički jako skupi, pa ćemo na dnevnom redu imati ne samo rebalans budžeta, već, moguće je, i „rebalans” Vlade, ako ne i kompletne strukture vlasti.

Regulisanje potrošača

MONITOR: Vi ste se u više navrata protivili privatizaciji i prodaji Elektroprivrede. Zašto?
POPOVIĆ: Protivio sam se tome jer su iskustva u svetu pokazala da regulatorne agencije čija je funkcija da štite javni interes, koji se ovde ispoljava u vidu zaštite interesa potrošača, nisu uspevale da tu funkciju obave i spreče monopolsko ponašanje privatnih snabdevača struje. Ni sanjao nisam da će se ovakva ponašanja kod nas tako brzo pojaviti, čak pre nego je A2A postao većinski vlasnik. Pogledajte ovo što se zbiva sa našim računima za struju. Tako nešto, da plaćate tuđe račune, da se nenaplaćena struja priznaje kao trošak i prevaljuje na one koji plaćaju struju moguća je samo zahvaljujući monopolskom položaju Elektroprivrede. Najironičnije je to da iz Regulatorne agencije stižu saveti potrošačima da plate račune jer im se, u protivnom, može desiti da ostanu bez struje. Upravo je povremeno ukidanje struje bilo u praksi najčešće korišćeno kao instrument koji su privatni snabdevači strujom koristili u sporovima sa regulatornom agencijom da bi im se priznali razni lažni i neprihvatljivi troškovi i da se, na taj način, poveća cena struje. Kada sve to imate u vidu prosto se pitate da li naša Regulatorna agencija namerava da „reguliše” snabdevača struje, kako bi trebalo, ili nas postrošače, što je van svake logike.

 

„Neoliberali” brane Šarića

 

MONITOR: Kako komentarišete tvrdnje da su mnoge investicije po Crnoj Gori obavljene preko of šor kompanija?
POPOVIĆ: Bez odgovora na ovo pitanje bila bi nepotpuna priča o našem modelu rasta. Prvo, ogroman deo naših tzv. stranih direktnih investicija došao je preko of šor kompanija što upućuje na izvore tog kapitala (narko poslovi, šverc, korupcija i slično) i karakter „preduzetnika” i „znanja” koje mi na ovaj način uvozimo. To je, dakle, rezultat naših napora za pronalaženjem dobrih preduzetnika o čemu su nam pričali bajke ideolozi crnogorske privatizacije. Drugo, dobar deo, a po nekima i najveći deo, ovih stranih preduzetnika su zapravo domaći „preduzetnici” koji su svojih prvih 100 ili 200 miliona zaradili, u boljoj varijanti, raznim nelegalnim privrednim aktivnostima ili, u goroj varijanti, švercom duvana, narko poslovima, trgovinom ljudima i slično. U skladu sa tim, najnovija generacija crnogorskih „neoliberala” se ovih dana oglasila preko Facebooka sa zahtevom da se Šariću dozvoli da radi svoj posao. I to vam je, u stvari, najbolja slika onoga što se propagira kao crnogorski laissez faire.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo