Povežite se sa nama

INTERVJU

Kao pitka voda

Objavljeno prije

na

U okviru hercegnovskog Praznika mimoze ove nedjelje dogodio se svojevrsni muzički spektakl. Koncert Massima Savića i njegovog benda u prepunoj dvorani Park publika je nagradila desetominutnim bisom, plešući i pjevajući. Spoj numera iz 80-tih, obrada s albuma Vještina i autorski rukopis popularnog albuma Vještina II očarao je ovu zahtjevnu publiku i budio iz zaborava numere: Stranac u noći, Za tvoje oči, Bacila je sve niz rijeku, Ne plači… Massimo Savić kao muzički Petar Pan, suvereno je vladao svojim repertoarskim konceptom. Tako je ova uspješna muzička inscenacija, osvježila hladnu i vlažnu ariju hercegnovske noći i začinila je emocijom koja miluje dušu.

MONITOR: Hercegnovskoj publici ste poklonili emociju za uživanje svih čula. Da li ste svjesni, ovako zahtjevne publike i evidentnog uspjeha ovog gostovanja?
SAVIĆ: Publika koja je zahtjevna, samo znači da je razmažena. Govorim o koncertnoj situaciji kada publika sjedi, koja se ne može mrdnuti, gdje je čak problem otići u toalet. Vi čitava dva sata morate držati njihovu pažnju. Oni sjednu i čekaju da ih vi zabavite. To je publiku koja sjedi i koja je platila skupu kartu, želeći nešto posebno. Eto, to su situacije u kojima ja točno znam da ćemo ih baš mi – zadovoljiti. Mi smo veoma ozbiljan bend, koji ima vrlo kompleksne aranžmane. Oni su teški, ali uprkos tome, moraju biti kao pitka voda. Da li vam je poznato, da su na našim koncertima u prvim redovima, sami glazbenici. Prepotentno zvuči, ali oni dođu gledati kako to izgleda za stvarno. I svima kažem da nije nikakav problem, sve to postići. Samo trebate imati puno proba i treba zaista puno raditi. U tome je cijeli štos.

MONITOR: Po vašem nastupu se zaključuje da ste hiper emotivac i perfekcionista. Imate li komentar?
SAVIĆ: Moram takav biti. Oni koji su bili na koncertu, automatski mijenjaju svoje predrasude, o mom karakteru, liku i djelu. Nekada sam išao na intervjue sa nelagodom, preznojavao sam se. Dolazili su mi obrazovani novinari s enciklopedijskim muzičkim znanjem i postavljali zafrknuta pitanja. Danas je to nešto sasvim drugo. Radimo živu svirku i nastupamo uvježbano i tačno, što nekima izgleda ili liči na perfekcionizam. Siguran sam, da ovakvim odnosom prema radu, glazbena scena može napredovati. Voljeli bi da možemo ostale glazbenike, natjerati da rade po ovom, oprobanom modelu. Neka se to onda zove perfekcionizam.

MONITOR: Koja je ocjena ovog hercegnovskog koncerta, kojeg je publika ispratila na nogama. Da li ste očekivali ovakve reakcije?
SAVIĆ: Bio sam pjevački, strahovito raspoložen. Znate, ima takvih dana, kada naprosto sve funkcionira. To vam je kao kad ne spavate par noći, i vi mislite da izgledate katastrofa, a neko vam dođe i kaže: ,,Jao, kako svježe izgledaš”. Imali smo dobrog ton majstora, i postigli smo jedan osnovni zvuk. Moja ocjena ovog koncerta je čista desetka.

MONITOR: Konceptualno koncert je spoj numera iz 80-tih s današnjim autorskim rukopisom. Nedostaje li vam ondašnja pop kultura?
SAVIĆ: Meni popularna kultura nedostaje kada gledam sveobuhvatno. No, moj mikrokosmos je ostao i dalje isti. Meni na koncert ne dolaze zalutali. Dolaze oni koji točno znaju zašto su došli. Imam jednu čudnu glazbenu boju… Eto, da vam ne komplikujem, objasniću time, da sam recimo – ljubičasta boja. Postoji publika koja želi tu boju. Tako da je moj svijet, ostao i dalje kvalitetan, kao i u 80-tim. No, vidim da se oko mene stvari mijenjaju na gore. Ono što mi nedostaje u glazbenoj industriji su filteri-glazbeni urednici. Oni po meni trebaju reći: ,,Ovo je smeće i to ne izdajemo!” To mi baš nedostaje. Sjetite se tih godina, onaj ko je snimio album, na njega se okretala sva pažnja, jer se albumi nisu snimali, onako bez veze. Danas od svih ljudi koji snimaju glazbu, bar 80 odsto je ljudi, koji u onim vremenima, nikad ne bi došli do svog albuma.
MONITOR: Vi ste producent, samouvjereni pjevač i kompozitor. Dobili ste MTV nagradu za koncertno izvođenje. Kako detektujete sebe na hrvatskoj muzičkoj sceni?
SAVIĆ: Mi smo jedan od desetak izvođača u Hrvatskoj, koji redovno imaju ozbiljne koncerte i čine profesionalne glazbenike jedne zemje. Dakle, nalazimo se pored Džibonija, Tonija Cetinjskog, Severine, Hladnog piva, Psihomodo popa, Nine Badrić, Olivera Dragojevića…

MONITOR: Vaš rimejk, započet je sa živom svirkom. Kako ste ponovo osvojili muzičko nebo Hrvatske i ex-yu prostora?
SAVIĆ: Na glazbenu scenu sam se vratio, nakon desetogodišnje pauze. Tadašnja situacija, kada sam se reaktivirao, bila je nešto sasvim drugo, i potpuno podređena plejbeku. Konstatovao sam da se cijela scena ulijenila. Niko se nije trudio da pokaže… krv i znoj. Valjda zato što je bio rat. Ljudi su bili siti svega. Nisu vjerovali u iskrenost. Ko zna. Ja sam, to slobodno mogu reći, čist mirnodopski proizvod. Čekao sam kada će sve to prestati, da bi se vratio u stvarnost u kojoj mogu da funkcioniram. I kada smo krenuli sa svirkama uživo, odmah smo naišli na problem. Rekli su nam da ne mogu ozvučiti sve nas. No, bio sam uporan i insistirao da to bude barem, gitara i glas. Meni je to bilo dovoljno. I onda i sada, siguran sam, da ukoliko je glazbenik zaista glazbenik, on će uz samo jedan instrument, bez puno ukrašavanja, postići traženu emociju. Tada smo postigli taj čuveni rimejk žive svirke: Massimo Savić & bend.

MONITOR: Recite nam nešto o saradnji Massimo – Arsen Dedić.
SAVIĆ: Sve je krenulo na koncertu – Sve što znaš o meni. To je bio koncert posvećen Arsenovim pjesmama u Opatiji. On je tada bio zdravstveno jako loše. Iskreno svi smo se bojali, hoće li preživjeti. Znalo se da mu je neophodno potrebna transplantacija kosne srži. Na takvim zahvatima bili su i Minimaks i Edo Murtić, pa nisu uspjeli… Arsen je imao veliku sreću.
Dakle u Opatiji, svako od nas je dobio po jednu kompoziciju, da je napravi na svoj način. Meni je pokojni Dražen Vrdoljak, rekao da uzmem kompoziciju Ne plači. Razradio sam s bendom tako odabranu numeru i pretvorio je u džez muziciranje. Smislio sam dobitnu kombinaciju: četkica na bubnju, kontrabas i moja solo gitara. I dok su se drugi provodili po Opatiji, vrlo posvećeno sam razrađivao svoj solo. Te večeri, svi su pričali o toj izvedbi. Tada sam s Arsenom i Gabi, otpočeo jedan prekrasan odnos i obiteljsko druženje. Da bi nakon toga s Matijom nastavio obilaziti i učestvovati u eminentnim evropskim, džez festivalima. Prvo mi je Arsen napravio pjesmu za jedan album i nastavio s nekoliko tekstova za dugi album. Imam spremne njegove tekstove za novi album… I jedva čekam da se družim s njim, jer imam od koga učiti.

MONITOR: Pojavili ste se kao specijalni gost u zagrebačkoj Areni , na koncertu Halida Bešlića – kralja sevdaha. Kako je došlo do te saradnje?
SAVIĆ: Halid ima veoma čvrst i urban rok bend. Nas dvojica smo se skužili, kad mi je prišao i rekao: Čovječe gledao sam tvoju živu svirku, to je mnogo dobro i sviđa mi se. Nakon toga me je pozvao da mu budem gost u Zagrebu. Svi su se šokirali. Međutim kad sam otpjevao Miljacku, svima je napokon bilo jasno. Dino Muharemović, koji je autor Halidove pjesme Prvi poljubac, meni je napisao dvije pjesme za novi album. Najnovije je da Halid i ja spremamo duet… Biće tu svašta…
Dakle, u pitanju je dešavanje koje se karakteriše kao – pozitivni šok. Moje skromno mišljenje je da ukoliko svi budemo zatvoreni u svoje uske prćije, nećemo nikad otići dalje. Napredovaćemo tek kad počnemo da surađujemo i ako razmjenjujemo iskustva. Drugačije nikako.

MONITOR: Da li eleganciju doživljavate kao stil života?
SAVIĆ: Čovjek čini odjeću, a ne odjeća čovjeka. Firma Vatreks me financira odijelima. Strašno puno odijela su mi poklonili. Sve su to ručno šivana odjela Di Caprio Varteksovog odjela. Sada se krenulo sa idejom Di Caprio by Massimo. Nije u pitanju samo posudba imena, već stvarno, kreiram mušku i žensku odjeću. Imam već pet haljina, koje su ludilo-dobre. Zapelo nam je oko potpisivanja ugovora i autorskih prava. No, nadam se da ćemo u doglednom periodu postići razuman dogovor i otpočeti kolekciju by Massimo.

MONITOR: Šta imate poručiti mladim crnogorskim muzičarima?
SAVIĆ: Znam da ima njih koji toliko vole glazbu, da misle da su rođeni da je stvaraju. Ali nisu. Vrlo je tanka linija između amatera (ljubitelja) glazbe i pravog umjetnika. Mnogi tu liniju ne vide. Oni žele da se bave glazbom, ali nedostatak profesionalnog u njima ih zakucava u onaj postojeći amaterizam. Važno je biti iskren prema sebi i vidjeti da li se linija preskočila ili ne. Ako se to zna vidjeti ili osjetiti, onda je to ono pravo. U tom slučaju, je uspjeh zagarantiran. I napominjem, treba samo raditi, raditi i raditi. Postaviti standarde na visoku razinu i ne odstupati od toga. Ne smiju se raditi kompromisi u kvalitativnom smislu. Mogu poručiti, da zaista ima nade. Samo treba ozbiljno i dobro raditi.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo