Povežite se sa nama

INTERVJU

Kao pitka voda

Objavljeno prije

na

U okviru hercegnovskog Praznika mimoze ove nedjelje dogodio se svojevrsni muzički spektakl. Koncert Massima Savića i njegovog benda u prepunoj dvorani Park publika je nagradila desetominutnim bisom, plešući i pjevajući. Spoj numera iz 80-tih, obrada s albuma Vještina i autorski rukopis popularnog albuma Vještina II očarao je ovu zahtjevnu publiku i budio iz zaborava numere: Stranac u noći, Za tvoje oči, Bacila je sve niz rijeku, Ne plači… Massimo Savić kao muzički Petar Pan, suvereno je vladao svojim repertoarskim konceptom. Tako je ova uspješna muzička inscenacija, osvježila hladnu i vlažnu ariju hercegnovske noći i začinila je emocijom koja miluje dušu.

MONITOR: Hercegnovskoj publici ste poklonili emociju za uživanje svih čula. Da li ste svjesni, ovako zahtjevne publike i evidentnog uspjeha ovog gostovanja?
SAVIĆ: Publika koja je zahtjevna, samo znači da je razmažena. Govorim o koncertnoj situaciji kada publika sjedi, koja se ne može mrdnuti, gdje je čak problem otići u toalet. Vi čitava dva sata morate držati njihovu pažnju. Oni sjednu i čekaju da ih vi zabavite. To je publiku koja sjedi i koja je platila skupu kartu, želeći nešto posebno. Eto, to su situacije u kojima ja točno znam da ćemo ih baš mi – zadovoljiti. Mi smo veoma ozbiljan bend, koji ima vrlo kompleksne aranžmane. Oni su teški, ali uprkos tome, moraju biti kao pitka voda. Da li vam je poznato, da su na našim koncertima u prvim redovima, sami glazbenici. Prepotentno zvuči, ali oni dođu gledati kako to izgleda za stvarno. I svima kažem da nije nikakav problem, sve to postići. Samo trebate imati puno proba i treba zaista puno raditi. U tome je cijeli štos.

MONITOR: Po vašem nastupu se zaključuje da ste hiper emotivac i perfekcionista. Imate li komentar?
SAVIĆ: Moram takav biti. Oni koji su bili na koncertu, automatski mijenjaju svoje predrasude, o mom karakteru, liku i djelu. Nekada sam išao na intervjue sa nelagodom, preznojavao sam se. Dolazili su mi obrazovani novinari s enciklopedijskim muzičkim znanjem i postavljali zafrknuta pitanja. Danas je to nešto sasvim drugo. Radimo živu svirku i nastupamo uvježbano i tačno, što nekima izgleda ili liči na perfekcionizam. Siguran sam, da ovakvim odnosom prema radu, glazbena scena može napredovati. Voljeli bi da možemo ostale glazbenike, natjerati da rade po ovom, oprobanom modelu. Neka se to onda zove perfekcionizam.

MONITOR: Koja je ocjena ovog hercegnovskog koncerta, kojeg je publika ispratila na nogama. Da li ste očekivali ovakve reakcije?
SAVIĆ: Bio sam pjevački, strahovito raspoložen. Znate, ima takvih dana, kada naprosto sve funkcionira. To vam je kao kad ne spavate par noći, i vi mislite da izgledate katastrofa, a neko vam dođe i kaže: ,,Jao, kako svježe izgledaš”. Imali smo dobrog ton majstora, i postigli smo jedan osnovni zvuk. Moja ocjena ovog koncerta je čista desetka.

MONITOR: Konceptualno koncert je spoj numera iz 80-tih s današnjim autorskim rukopisom. Nedostaje li vam ondašnja pop kultura?
SAVIĆ: Meni popularna kultura nedostaje kada gledam sveobuhvatno. No, moj mikrokosmos je ostao i dalje isti. Meni na koncert ne dolaze zalutali. Dolaze oni koji točno znaju zašto su došli. Imam jednu čudnu glazbenu boju… Eto, da vam ne komplikujem, objasniću time, da sam recimo – ljubičasta boja. Postoji publika koja želi tu boju. Tako da je moj svijet, ostao i dalje kvalitetan, kao i u 80-tim. No, vidim da se oko mene stvari mijenjaju na gore. Ono što mi nedostaje u glazbenoj industriji su filteri-glazbeni urednici. Oni po meni trebaju reći: ,,Ovo je smeće i to ne izdajemo!” To mi baš nedostaje. Sjetite se tih godina, onaj ko je snimio album, na njega se okretala sva pažnja, jer se albumi nisu snimali, onako bez veze. Danas od svih ljudi koji snimaju glazbu, bar 80 odsto je ljudi, koji u onim vremenima, nikad ne bi došli do svog albuma.
MONITOR: Vi ste producent, samouvjereni pjevač i kompozitor. Dobili ste MTV nagradu za koncertno izvođenje. Kako detektujete sebe na hrvatskoj muzičkoj sceni?
SAVIĆ: Mi smo jedan od desetak izvođača u Hrvatskoj, koji redovno imaju ozbiljne koncerte i čine profesionalne glazbenike jedne zemje. Dakle, nalazimo se pored Džibonija, Tonija Cetinjskog, Severine, Hladnog piva, Psihomodo popa, Nine Badrić, Olivera Dragojevića…

MONITOR: Vaš rimejk, započet je sa živom svirkom. Kako ste ponovo osvojili muzičko nebo Hrvatske i ex-yu prostora?
SAVIĆ: Na glazbenu scenu sam se vratio, nakon desetogodišnje pauze. Tadašnja situacija, kada sam se reaktivirao, bila je nešto sasvim drugo, i potpuno podređena plejbeku. Konstatovao sam da se cijela scena ulijenila. Niko se nije trudio da pokaže… krv i znoj. Valjda zato što je bio rat. Ljudi su bili siti svega. Nisu vjerovali u iskrenost. Ko zna. Ja sam, to slobodno mogu reći, čist mirnodopski proizvod. Čekao sam kada će sve to prestati, da bi se vratio u stvarnost u kojoj mogu da funkcioniram. I kada smo krenuli sa svirkama uživo, odmah smo naišli na problem. Rekli su nam da ne mogu ozvučiti sve nas. No, bio sam uporan i insistirao da to bude barem, gitara i glas. Meni je to bilo dovoljno. I onda i sada, siguran sam, da ukoliko je glazbenik zaista glazbenik, on će uz samo jedan instrument, bez puno ukrašavanja, postići traženu emociju. Tada smo postigli taj čuveni rimejk žive svirke: Massimo Savić & bend.

MONITOR: Recite nam nešto o saradnji Massimo – Arsen Dedić.
SAVIĆ: Sve je krenulo na koncertu – Sve što znaš o meni. To je bio koncert posvećen Arsenovim pjesmama u Opatiji. On je tada bio zdravstveno jako loše. Iskreno svi smo se bojali, hoće li preživjeti. Znalo se da mu je neophodno potrebna transplantacija kosne srži. Na takvim zahvatima bili su i Minimaks i Edo Murtić, pa nisu uspjeli… Arsen je imao veliku sreću.
Dakle u Opatiji, svako od nas je dobio po jednu kompoziciju, da je napravi na svoj način. Meni je pokojni Dražen Vrdoljak, rekao da uzmem kompoziciju Ne plači. Razradio sam s bendom tako odabranu numeru i pretvorio je u džez muziciranje. Smislio sam dobitnu kombinaciju: četkica na bubnju, kontrabas i moja solo gitara. I dok su se drugi provodili po Opatiji, vrlo posvećeno sam razrađivao svoj solo. Te večeri, svi su pričali o toj izvedbi. Tada sam s Arsenom i Gabi, otpočeo jedan prekrasan odnos i obiteljsko druženje. Da bi nakon toga s Matijom nastavio obilaziti i učestvovati u eminentnim evropskim, džez festivalima. Prvo mi je Arsen napravio pjesmu za jedan album i nastavio s nekoliko tekstova za dugi album. Imam spremne njegove tekstove za novi album… I jedva čekam da se družim s njim, jer imam od koga učiti.

MONITOR: Pojavili ste se kao specijalni gost u zagrebačkoj Areni , na koncertu Halida Bešlića – kralja sevdaha. Kako je došlo do te saradnje?
SAVIĆ: Halid ima veoma čvrst i urban rok bend. Nas dvojica smo se skužili, kad mi je prišao i rekao: Čovječe gledao sam tvoju živu svirku, to je mnogo dobro i sviđa mi se. Nakon toga me je pozvao da mu budem gost u Zagrebu. Svi su se šokirali. Međutim kad sam otpjevao Miljacku, svima je napokon bilo jasno. Dino Muharemović, koji je autor Halidove pjesme Prvi poljubac, meni je napisao dvije pjesme za novi album. Najnovije je da Halid i ja spremamo duet… Biće tu svašta…
Dakle, u pitanju je dešavanje koje se karakteriše kao – pozitivni šok. Moje skromno mišljenje je da ukoliko svi budemo zatvoreni u svoje uske prćije, nećemo nikad otići dalje. Napredovaćemo tek kad počnemo da surađujemo i ako razmjenjujemo iskustva. Drugačije nikako.

MONITOR: Da li eleganciju doživljavate kao stil života?
SAVIĆ: Čovjek čini odjeću, a ne odjeća čovjeka. Firma Vatreks me financira odijelima. Strašno puno odijela su mi poklonili. Sve su to ručno šivana odjela Di Caprio Varteksovog odjela. Sada se krenulo sa idejom Di Caprio by Massimo. Nije u pitanju samo posudba imena, već stvarno, kreiram mušku i žensku odjeću. Imam već pet haljina, koje su ludilo-dobre. Zapelo nam je oko potpisivanja ugovora i autorskih prava. No, nadam se da ćemo u doglednom periodu postići razuman dogovor i otpočeti kolekciju by Massimo.

MONITOR: Šta imate poručiti mladim crnogorskim muzičarima?
SAVIĆ: Znam da ima njih koji toliko vole glazbu, da misle da su rođeni da je stvaraju. Ali nisu. Vrlo je tanka linija između amatera (ljubitelja) glazbe i pravog umjetnika. Mnogi tu liniju ne vide. Oni žele da se bave glazbom, ali nedostatak profesionalnog u njima ih zakucava u onaj postojeći amaterizam. Važno je biti iskren prema sebi i vidjeti da li se linija preskočila ili ne. Ako se to zna vidjeti ili osjetiti, onda je to ono pravo. U tom slučaju, je uspjeh zagarantiran. I napominjem, treba samo raditi, raditi i raditi. Postaviti standarde na visoku razinu i ne odstupati od toga. Ne smiju se raditi kompromisi u kvalitativnom smislu. Mogu poručiti, da zaista ima nade. Samo treba ozbiljno i dobro raditi.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo