Povežite se sa nama

INTERVJU

Kao pitka voda

Objavljeno prije

na

U okviru hercegnovskog Praznika mimoze ove nedjelje dogodio se svojevrsni muzički spektakl. Koncert Massima Savića i njegovog benda u prepunoj dvorani Park publika je nagradila desetominutnim bisom, plešući i pjevajući. Spoj numera iz 80-tih, obrada s albuma Vještina i autorski rukopis popularnog albuma Vještina II očarao je ovu zahtjevnu publiku i budio iz zaborava numere: Stranac u noći, Za tvoje oči, Bacila je sve niz rijeku, Ne plači… Massimo Savić kao muzički Petar Pan, suvereno je vladao svojim repertoarskim konceptom. Tako je ova uspješna muzička inscenacija, osvježila hladnu i vlažnu ariju hercegnovske noći i začinila je emocijom koja miluje dušu.

MONITOR: Hercegnovskoj publici ste poklonili emociju za uživanje svih čula. Da li ste svjesni, ovako zahtjevne publike i evidentnog uspjeha ovog gostovanja?
SAVIĆ: Publika koja je zahtjevna, samo znači da je razmažena. Govorim o koncertnoj situaciji kada publika sjedi, koja se ne može mrdnuti, gdje je čak problem otići u toalet. Vi čitava dva sata morate držati njihovu pažnju. Oni sjednu i čekaju da ih vi zabavite. To je publiku koja sjedi i koja je platila skupu kartu, želeći nešto posebno. Eto, to su situacije u kojima ja točno znam da ćemo ih baš mi – zadovoljiti. Mi smo veoma ozbiljan bend, koji ima vrlo kompleksne aranžmane. Oni su teški, ali uprkos tome, moraju biti kao pitka voda. Da li vam je poznato, da su na našim koncertima u prvim redovima, sami glazbenici. Prepotentno zvuči, ali oni dođu gledati kako to izgleda za stvarno. I svima kažem da nije nikakav problem, sve to postići. Samo trebate imati puno proba i treba zaista puno raditi. U tome je cijeli štos.

MONITOR: Po vašem nastupu se zaključuje da ste hiper emotivac i perfekcionista. Imate li komentar?
SAVIĆ: Moram takav biti. Oni koji su bili na koncertu, automatski mijenjaju svoje predrasude, o mom karakteru, liku i djelu. Nekada sam išao na intervjue sa nelagodom, preznojavao sam se. Dolazili su mi obrazovani novinari s enciklopedijskim muzičkim znanjem i postavljali zafrknuta pitanja. Danas je to nešto sasvim drugo. Radimo živu svirku i nastupamo uvježbano i tačno, što nekima izgleda ili liči na perfekcionizam. Siguran sam, da ovakvim odnosom prema radu, glazbena scena može napredovati. Voljeli bi da možemo ostale glazbenike, natjerati da rade po ovom, oprobanom modelu. Neka se to onda zove perfekcionizam.

MONITOR: Koja je ocjena ovog hercegnovskog koncerta, kojeg je publika ispratila na nogama. Da li ste očekivali ovakve reakcije?
SAVIĆ: Bio sam pjevački, strahovito raspoložen. Znate, ima takvih dana, kada naprosto sve funkcionira. To vam je kao kad ne spavate par noći, i vi mislite da izgledate katastrofa, a neko vam dođe i kaže: ,,Jao, kako svježe izgledaš”. Imali smo dobrog ton majstora, i postigli smo jedan osnovni zvuk. Moja ocjena ovog koncerta je čista desetka.

MONITOR: Konceptualno koncert je spoj numera iz 80-tih s današnjim autorskim rukopisom. Nedostaje li vam ondašnja pop kultura?
SAVIĆ: Meni popularna kultura nedostaje kada gledam sveobuhvatno. No, moj mikrokosmos je ostao i dalje isti. Meni na koncert ne dolaze zalutali. Dolaze oni koji točno znaju zašto su došli. Imam jednu čudnu glazbenu boju… Eto, da vam ne komplikujem, objasniću time, da sam recimo – ljubičasta boja. Postoji publika koja želi tu boju. Tako da je moj svijet, ostao i dalje kvalitetan, kao i u 80-tim. No, vidim da se oko mene stvari mijenjaju na gore. Ono što mi nedostaje u glazbenoj industriji su filteri-glazbeni urednici. Oni po meni trebaju reći: ,,Ovo je smeće i to ne izdajemo!” To mi baš nedostaje. Sjetite se tih godina, onaj ko je snimio album, na njega se okretala sva pažnja, jer se albumi nisu snimali, onako bez veze. Danas od svih ljudi koji snimaju glazbu, bar 80 odsto je ljudi, koji u onim vremenima, nikad ne bi došli do svog albuma.
MONITOR: Vi ste producent, samouvjereni pjevač i kompozitor. Dobili ste MTV nagradu za koncertno izvođenje. Kako detektujete sebe na hrvatskoj muzičkoj sceni?
SAVIĆ: Mi smo jedan od desetak izvođača u Hrvatskoj, koji redovno imaju ozbiljne koncerte i čine profesionalne glazbenike jedne zemje. Dakle, nalazimo se pored Džibonija, Tonija Cetinjskog, Severine, Hladnog piva, Psihomodo popa, Nine Badrić, Olivera Dragojevića…

MONITOR: Vaš rimejk, započet je sa živom svirkom. Kako ste ponovo osvojili muzičko nebo Hrvatske i ex-yu prostora?
SAVIĆ: Na glazbenu scenu sam se vratio, nakon desetogodišnje pauze. Tadašnja situacija, kada sam se reaktivirao, bila je nešto sasvim drugo, i potpuno podređena plejbeku. Konstatovao sam da se cijela scena ulijenila. Niko se nije trudio da pokaže… krv i znoj. Valjda zato što je bio rat. Ljudi su bili siti svega. Nisu vjerovali u iskrenost. Ko zna. Ja sam, to slobodno mogu reći, čist mirnodopski proizvod. Čekao sam kada će sve to prestati, da bi se vratio u stvarnost u kojoj mogu da funkcioniram. I kada smo krenuli sa svirkama uživo, odmah smo naišli na problem. Rekli su nam da ne mogu ozvučiti sve nas. No, bio sam uporan i insistirao da to bude barem, gitara i glas. Meni je to bilo dovoljno. I onda i sada, siguran sam, da ukoliko je glazbenik zaista glazbenik, on će uz samo jedan instrument, bez puno ukrašavanja, postići traženu emociju. Tada smo postigli taj čuveni rimejk žive svirke: Massimo Savić & bend.

MONITOR: Recite nam nešto o saradnji Massimo – Arsen Dedić.
SAVIĆ: Sve je krenulo na koncertu – Sve što znaš o meni. To je bio koncert posvećen Arsenovim pjesmama u Opatiji. On je tada bio zdravstveno jako loše. Iskreno svi smo se bojali, hoće li preživjeti. Znalo se da mu je neophodno potrebna transplantacija kosne srži. Na takvim zahvatima bili su i Minimaks i Edo Murtić, pa nisu uspjeli… Arsen je imao veliku sreću.
Dakle u Opatiji, svako od nas je dobio po jednu kompoziciju, da je napravi na svoj način. Meni je pokojni Dražen Vrdoljak, rekao da uzmem kompoziciju Ne plači. Razradio sam s bendom tako odabranu numeru i pretvorio je u džez muziciranje. Smislio sam dobitnu kombinaciju: četkica na bubnju, kontrabas i moja solo gitara. I dok su se drugi provodili po Opatiji, vrlo posvećeno sam razrađivao svoj solo. Te večeri, svi su pričali o toj izvedbi. Tada sam s Arsenom i Gabi, otpočeo jedan prekrasan odnos i obiteljsko druženje. Da bi nakon toga s Matijom nastavio obilaziti i učestvovati u eminentnim evropskim, džez festivalima. Prvo mi je Arsen napravio pjesmu za jedan album i nastavio s nekoliko tekstova za dugi album. Imam spremne njegove tekstove za novi album… I jedva čekam da se družim s njim, jer imam od koga učiti.

MONITOR: Pojavili ste se kao specijalni gost u zagrebačkoj Areni , na koncertu Halida Bešlića – kralja sevdaha. Kako je došlo do te saradnje?
SAVIĆ: Halid ima veoma čvrst i urban rok bend. Nas dvojica smo se skužili, kad mi je prišao i rekao: Čovječe gledao sam tvoju živu svirku, to je mnogo dobro i sviđa mi se. Nakon toga me je pozvao da mu budem gost u Zagrebu. Svi su se šokirali. Međutim kad sam otpjevao Miljacku, svima je napokon bilo jasno. Dino Muharemović, koji je autor Halidove pjesme Prvi poljubac, meni je napisao dvije pjesme za novi album. Najnovije je da Halid i ja spremamo duet… Biće tu svašta…
Dakle, u pitanju je dešavanje koje se karakteriše kao – pozitivni šok. Moje skromno mišljenje je da ukoliko svi budemo zatvoreni u svoje uske prćije, nećemo nikad otići dalje. Napredovaćemo tek kad počnemo da surađujemo i ako razmjenjujemo iskustva. Drugačije nikako.

MONITOR: Da li eleganciju doživljavate kao stil života?
SAVIĆ: Čovjek čini odjeću, a ne odjeća čovjeka. Firma Vatreks me financira odijelima. Strašno puno odijela su mi poklonili. Sve su to ručno šivana odjela Di Caprio Varteksovog odjela. Sada se krenulo sa idejom Di Caprio by Massimo. Nije u pitanju samo posudba imena, već stvarno, kreiram mušku i žensku odjeću. Imam već pet haljina, koje su ludilo-dobre. Zapelo nam je oko potpisivanja ugovora i autorskih prava. No, nadam se da ćemo u doglednom periodu postići razuman dogovor i otpočeti kolekciju by Massimo.

MONITOR: Šta imate poručiti mladim crnogorskim muzičarima?
SAVIĆ: Znam da ima njih koji toliko vole glazbu, da misle da su rođeni da je stvaraju. Ali nisu. Vrlo je tanka linija između amatera (ljubitelja) glazbe i pravog umjetnika. Mnogi tu liniju ne vide. Oni žele da se bave glazbom, ali nedostatak profesionalnog u njima ih zakucava u onaj postojeći amaterizam. Važno je biti iskren prema sebi i vidjeti da li se linija preskočila ili ne. Ako se to zna vidjeti ili osjetiti, onda je to ono pravo. U tom slučaju, je uspjeh zagarantiran. I napominjem, treba samo raditi, raditi i raditi. Postaviti standarde na visoku razinu i ne odstupati od toga. Ne smiju se raditi kompromisi u kvalitativnom smislu. Mogu poručiti, da zaista ima nade. Samo treba ozbiljno i dobro raditi.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo