Povežite se sa nama

MONITORING

Za plate administraciji 388 miliona

Objavljeno prije

na

Trese kriza, no naša državna uprava ima trend rasta. Kontinuirani. Od 2004. do lani broj direkcija je povećan sa 4 na 6, uprava sa 10 na 18, zavoda sa 7 na 10.

Službeno obrazloženje je da su novi organi državne uprave osnivani u procesima obnavljanja državnosti – institucionalnog preuzimanja poslova koje su obavljale administracije bivše savezne države, zatim zbog evropskih i euroatlanskih integracija i usklađivanja sa pravnim poretkom Evropske unije. Osnovano se sumnja da su neki od novoosnovanih organa, kao i enormno „omasovljena” državna uprava i tzv. javni sektor u cjelini, više rezultat uhljebljenja, investicije u „siguran glas” ili nagradne premije i unapređenja stranačkih aktivista.

Državna uprava ima ukupno 54 organa i to: 16 ministarstava, 2 sekretarijata, 18 uprava, 10 zavoda, 6 direkcija i 2 agencije. U njima radi 10.512, što je približno četvrtina svih zaposlenih u tzv. javnom sektoru.

Prema podacima Uprave za kadrove Vlade, početkom godine Ministarstvo pravde je zapošljavalo 38 osoba na određeno i neodređeno vrijeme; Ministarstvo unutrašnjih poslova 574; Ministarstvo odbrane 196; Ministarstvo finansija 166; Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija 187; Ministarstvo prosvjete i sporta 67; Ministarstvo nauke 17; Ministarstvo kulture 30; Ministarstvo ekonomije 166; Ministarstvo saobraćaja i pomorstva 61; Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 72; Ministarstvo održivog razvoja i turizma 174; Ministarstvo zdravlja 92; Ministarstvo za manjinska prava 13; Ministarstvo za informaciono društvo i telekomunikacije 58; Ministarstvo rada i socijalnog staranja je imalo 107 zaposlenih.

Najveći broj zaposlenih je u Upravi policije, njih 4.906, direktor je Božidar Vuksanović; slijede Poreska uprava – 559 zaposlenih, direktor Dejan Marinović; Uprava carina – 544, direktor Vladan Joković; Uprava za šume (Pljevlja) – 429, direktor Radoš Šućur; Uprava za nekretnine – 358, direktor Dragan Kovačević; Uprava za imovinu – 206, direktor Blažo Šaranović; Uprava pomorske sigurnosti (Bar) – 55, direktor Goran Jurišić; Veterinarska uprava – 39, direktor Ivan Popović; Uprava za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma – 29, direktor Predrag Mitrović; Fitosanitarna uprava – 28, direktorka Zorka Prljević; Uprava za kadorve – 28, direktorka Svetlana Vuković; Uprava za zaštitu kulturnih dobara – 26, dosadašnja v.d. direktorka Snežana Simović; Uprava za igre na sreću – 23, dosadašnji direktor Aleksandar Moštrokol; Uprava za antikorupcijsku inicijativu – 15, direktorka Vesna Ratković; Uprava za zaštitu konkurencije – 12, direktor Miodrag Vujović; Uprava za mlade i sport – 11, direktor Aleksandar Tičić; Lučka uprava (Kotor) – 7, direktor Mladen Lučić; Uprava za vode – 5, direktor Zoran Janković.

Od početka godine formira se i Uprava za inspekcijske poslove – direktor je Aleksandar Moštrokol, bivši pripadnik SDB-a. Inspekcijski sistem u Crnoj Gori činile su 34 inspekcije u sastavu 11 ministarstava, a karakterisale su ga, piše u jednoj samokritičnoj vladinoj analizi, „prekobrojnost i prenormiranost”.

U Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija je 504 zaposlenih, direktor im je Milan Tomić; 113 je u Hidrometeorološkom zavodu – direktor Luka Mitrović; 101 u Zavodu za statistiku – direktorka Gordana Radojević; 65 u Zavodu za školstvo – direktor Pavle Goranović; 27 u Zavodu za metrologiju – direktorka Vanja Asanović; 23 u Zavodu za intelektualnu svojinu – direktor Novak Adžić; 16 u Zavodu za međunarodnu saradnju – Derviš Selhanović; 16 u Zavodu za zbrinjavanje izbjeglica – direktor Željko Šofranac i 10 zaposlenih u Seizmološkom zavodu – direktor Branislav Glavatović. Državni arhiv (Cetinje), direktor Stevan Radunović, ima 156 zaposlenih i klasifikovan je kao zavod.

Direkcija za saobraćaj ima 31 zaposlenih, direktor je Veselin Grbović; Direkcija javnih radova 30 – direktor Žarko Živković; Direkcija za javne nabavke 12 – direktor Mersad Mujević; Direkcija za razvoj malih i srednjih preduzeća18 – direktor Zoran Vukčević; Direkcija za zaštitu tajnih podataka 5 – direktor Savo Vučinić; Direkcija za željeznice 8 – direktor Nebojša Obradović.

Dio državne uprave su i Agencija za zaštitu životne sredine, direktorka Daliborka Pejović sa 54 i Agencija za duvan, direktorka Branislava Božović, sa 5 zaposlenih.

Postoji i Sekretarijat za zakonodavstvo, sekretarka Dušanka Jauković, 21 zaposlenih. Nedavno su osnovali i Sekretarijat za razvojne projekte. Generalni sekretarijat Vlade se posebno ne klasifikuje kao organ državne uprave; sekretar je Žarko Šturanović.

Krajem februara usvojen je Zakon o zaradama državnih službenika i namještenika. Kriterijumi za visinu plata i brojne druge beneficije su prošireni i na zaposlene van navedenih organa državne uprave. Naglašava se da se državnim organom, smatraju i službe Predsjednika, Skupštine, Vlade, Ustavnoga suda Crne Gore, kao i sudstvo (2011. ukupno zaposlenih sudija, pripravnika i namještenika bilo je 1.363) i tužilaštvo (239 zaposlenih).

Odredbe Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika važe i za zaposlene u Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja – direktor Dušan Perović, Fondu za zdravstveno osiguranje – direktor Kenan Hrapović, Zavodu za zapošljavanje – direktorka Vukica Jelić, te za zaposlene u Fondu rada – direktor Kemal Đečević i Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova – direktorka – Zdenka Burzan. Popis nije konačan, napomenuto je da se „ovaj zakon primjenjuje i na zaposlene u drugim organima, regulatornim i nezavisnim tijelima, ako je to propisano posebnim zakonom”.

Zarada državnog službenika ili namještenika se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, kao i dodatka na zaradu. Utvrđeno je 38 platnih razreda izraženih u koeficijentima, kao i kategorizacija radnih mjesta: visoki rukovodni kadar (starješina samostalnog organa uprave ili službe i njihovi pomoćnici, zatim sekretar, generalni direktor i starješina sa pomoćnikom u sastavu nekog ministarstva); ekspertsko-rukovodni kadar (samostalni savjetnici, inspektori, ovlašćeno službeno lice, viši savjetnici, savjetnici); izvršni kadar (samostalni, viši ili obični referenti); namještenici (viši i obični namještenici).

O tome ko će u koji platni razred, odlučiće se tek nakon parlamentarnih izbora, jer je u zakonu zapisano da će se ta odredba primjenjivati od 1. januara 2013.

Neizvjesnost radnih mjesta u državnoj upravi – koja će možda biti testirana angažmanom i pojedinačnim učinkom u predstojećoj kampanji vladajuće koalicije – pojačava podatak da od ukupno 10.512 njih 4.064 je u statusu primljenih na određeno vrijeme (ugovorom na dvije godine); navodno „zbog mjera štednje Vlade”.

U međuvremenu, Vlada Igora Lukšića je usvojila Strategiju za reformu javne uprave za period 2011 – 2016. sa akcionim planom otpuštanja „prosječno sedam odsto” zaposlenih u državnoj upravi, javnim službama i ustanovama. Jedan od proklamovanih ciljeva jeste smanjenje učešća fonda zarada u konsolidovanom budžetu za oko 33 miliona eura.

No, za početak je potrebno utvrditi tačan broj zaposlenih u tzv. javnom sektoru. To nije lako, jer se statistički podaci vode po drugim kriterijumima. Vlada je 2010. u odgovoru na Upitnik Evropske komisije procjenila da je ukupno oko 39.000 zaposleno u „državnoj administraciji”. Prema našem istraživanju, taj broj je veći.

Najveći broj zaposlenih u tzv. javnom sektoru, njih oko 11.500 je u prosvjeti (podatak reprezentativnog strukovnog sindikata). U javnosti se barata cifrom od 11.000 zaposlenih u lokalnim organima uprave i javnim ustanovama, preduzećima i službama čiji su osnivači opštine, Glavni grad i Prijestonica. U mreži javnih zdravstvenih ustanova, uključujući sva tri nivoa pružanja zdravstvene zaštite, zaposleno je 7.934 medicinskog i nemedicinskog osoblja (podatak UNDP-a iz 2010).

Vojska Crne Gore – za čije pripadnike se ne primjenjuje Zakon o državnim službenicima i namještenicima – 31. decembra 2011. brojala je 1.876 pripadnika. Agencija za nacionalnu bezbjednost na isti dan imala je 308 zaposlenih.

Zavod za zapošljavanje je definisan kao javna služba sa 345 zaposlenih. Na nacionalnom nivou postoje četiri javne ustanove iz oblasti kulture: Crnogorsko narodno pozorište ima 141, Kraljevsko pozorište Zetski dom 21, Muzički centar Crne Gore 61 i Centar savremene umjetnosti 41 zaposlenih (podatak iz prošle godine).

Tu su i javne ustanove egzotičnih naziva, račune za njih plaćaju poreski obveznici, osnivač Vlada: Republički zavod za geološka istraživanja – direktor Branko Žugić; Centar za eko-toksikološka istraživanja – direktorka Nada Medenica; Ekološko-edukativni centar – v.d. Andrej Perović; Ispitni centar – direktor Željko Jaćimović; Institut za razvoj i istraživanja u oblasti zaštite na radu – direktor Branimir Ćulafić.

Postoji i izvjesni Investiciono-razvojni fond – predsjednik odbora direktora Dragan Lajović, koji je u protekle dvije godine baratao velikim parama: kreditno je podržao mala i srednja preduzeća sa ukupno 30, 24 miliona eura.

Iz Zaključka Br. 06-861/4 Lukšićeve vlade, usvojenog 8. maja o.g. „u cilju smanjenja državnih troškova i povećanja prihoda”, može se posredno doznati što se godinama, ako ne i decenijama zbivalo ili možda još zbiva u finansijskom poslovanju javnih preduzeća i ustanova u kojima država ima većinsko vlasništvo.

Najkasnije do 15. juna obavezuju se Zaključkom na pravila da iznos neto zarade za rukovodeće lice (izvršnog direktora) ne može biti veći od tri prosječne neto zarade u državi, a za pomoćnike direktora, direktore sektora, načelnike odjeljenja itd. najviše dvije i po neto prosječne zarade u državi.

Izvršni direktori javnih ustanova i preduzeća u večinskom vlasništvu države se tek sada ograničavaju da isplate godišnjih bonusa za sebe mogu obaviti jedino „ako ostvaruju pozitivan finansijski rezultat”, te da je on ograničen na osam neto prosječnih zarada u državi. Zaključak, međutim, ostavlja mogućnost da svi zaposleni u tim preduzećima mogu dobijati godišnje bonuse pod uslovom samo i da su „smanjili gubitke u odnosu na prošlu godinu”!

Iz Zaključka dalje proizilazi da su direktori nekih javnih ustanova imali veće plate čak i od ministara – koji su trebali da nadziru njihov rad. Sklapani su „tzv. menadžerski ugovori i druga akta kojima su utvrđivane posebne privilegije u toku trajanja i po prestanku radnog odnosa”. Mućka se i sa rješenjima „koja omogućavaju zaposlenima da mjesečno ostvaruju dodatan prihod veći od jedne prosječne zarade”, sada je to navodno zabranjeno.

Članovi upravnih odbora javnih ustanova ili preduzeća u većinskom državnom vlasništvu su dobijali mjesečne „naknade za rad” preko jedne prosječne plate, a predsjednici upravnih odbora i preko dvije, itd.

Niko nije odgovarao za bilo šta – svi su direktori i njihovi saradnici na svojim mjestima, prebačeni na slična ili bolja.

Sve je plaćano iz budžeta. Za bruto zarade i „ostala lična primanja” državnih službenika u 2012. planirano je 388,10 miliona eura.

Lista

Na službenom spisku javnih ili preduzeća u većinskom vlasništvu države, čije rukovodioce primjenom DPS-SDP koalicionih kvota postavlja Vlada, a koji se finansiraju direktno iz budžeta ili kreditnim garancijama kod poslovnih banaka, rješavanjem stambenih pitanja, isplatom otpremnina, davanjem na besplatno korišćenje poslovnog prostora ili njegovim otuđenjem, često i otpisivanjem dugova prema fondovima ili na druge načine (utvrđivanjem visine obavezne naknade za njihove usluge), nalaze se:

Aerodromi – direktor Milovan Đuričković, Nacionalni parkovi – direktor Zoran Mrdak, Regionalni vodovod Crnogorsko primorje – direktor Puriša Pavićević, Morsko dobro – direktor Rajko Barović, Plantaže 13. jul – direktorka Verica Maraš, Pobjeda – direktor Lav Lajović, Željeznička infrastruktura (885 zaposlenih) – direktor Branislav Filipović, Željeznički prevoz – v.d. direktor Milojica Zindović, Održavanje željezničkih voznih sredstava – direktor Milorad Vuković, Montenegro Airlines (483 zaposlenih) – direktor Zoran Đurišić, Crnogorski elektroprenosni sistem – direktor Dragan Laketić, Plodovi – direktor Vlatko Vlahović, Institut za crnu metalurgiju – direktor Dragoslav Marković, Luka Bar – Slobodan Pajović, Prekookeanska plovidba – v.d. direktorka Dragana Mašanović, Kontejnerski terminal i generalni teret – direkor Andrija Radusinović, Barska plovidba – direktor Radovan Orlandić, Castello Montenegro – direktor Dušan Milović, Budvanska rivijera – Vule Tomašević, Crnogorska plovidba – direktor Miodrag Kršanac, Institut za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju – direktor Zoran Kovačević, Ulcinjska rivijera – direktor Miodrag Zec, Pošte – direktor Milan Martinović, Jadransko brodogradilište – predsjednik odbora direktora Stanko Zloković, Radio-difuzni centar – direktor Željko Nikolić, EPCG (2.751 zaposlenih) – direktor Enriko Malerba , Monteput – direktor Goran Vujović, Crnogorski operator tržišta električne energije – predsjednik odbora direktora Dragan Mijialović, Montenegro bonus – direktor Aleksandar Kašćelan, Zora – direktor Vladan Rakonjac, Procona – direktorka Jadranka Vojinović, Montenegro defence industry – direktor Zoran Damjanović, Rudnik uglja – predsjednik odbora direktora Predrag Bošković, Radio-televizija Crne Gore – direktor Rade Vojvodić, Centralna banka – guverner Radoje Žugić, Agencija za elektronsku i poštansku djelatnost – direktor Zoran Sekulić, Agencija za nadzor osiguranja – predsjednik savjeta Branko Vujović (bivši ministar, predsjednik mnogobrojnih tenderskih komisija), Agencija za ljekove i medicinska sredstva – direktor Milorad Drljević (bivši gradonačelnik Nikšića), Montefarm – direktor Budimir Stanišić, Regulatorna agencija za energetiku – direktor Novak Medenica, Agencija za elektronske medije – direktor Abaz Džafić, Agencija za civilno vazduhoplovstvo – direktor Dragan Đurović (bivši vicepremijer, ministar policije i direktor Pobjede), Komisija za hartije od vrijednosti – predsjednik Zoran Đikanović, Nacionalna turistička organizacija – direktor Saša Radović…

Vlada je takođe u Registru Privrednog suda upisana kao osnivač i Instituta za standardizaciju – direktor mr Miodrag Perović, Akreditacionog tijela – direktor Ranko Nikolić, Hemomonta – direktor – Želimir Cerović, HTP Miločer – direktor Dragan Miković, Bokserskog kluba Budućnost 97 – direktor Miodrag Perunović, Inventivnosti d.o.o. – direktor Velibor Bošković, zatim Javne ustanove Centar za istraživanje i razvoj kulture Crne Gore – v.d. direktor Srđan Vukadinović…

Ukupno je Vlada osnivač ili suosnivač 80 registrovanih subjekata na osnovu Zakona o privrednim društvima.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP'“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo