Povežite se sa nama

MONITORING

Za plate administraciji 388 miliona

Objavljeno prije

na

Trese kriza, no naša državna uprava ima trend rasta. Kontinuirani. Od 2004. do lani broj direkcija je povećan sa 4 na 6, uprava sa 10 na 18, zavoda sa 7 na 10.

Službeno obrazloženje je da su novi organi državne uprave osnivani u procesima obnavljanja državnosti – institucionalnog preuzimanja poslova koje su obavljale administracije bivše savezne države, zatim zbog evropskih i euroatlanskih integracija i usklađivanja sa pravnim poretkom Evropske unije. Osnovano se sumnja da su neki od novoosnovanih organa, kao i enormno „omasovljena” državna uprava i tzv. javni sektor u cjelini, više rezultat uhljebljenja, investicije u „siguran glas” ili nagradne premije i unapređenja stranačkih aktivista.

Državna uprava ima ukupno 54 organa i to: 16 ministarstava, 2 sekretarijata, 18 uprava, 10 zavoda, 6 direkcija i 2 agencije. U njima radi 10.512, što je približno četvrtina svih zaposlenih u tzv. javnom sektoru.

Prema podacima Uprave za kadrove Vlade, početkom godine Ministarstvo pravde je zapošljavalo 38 osoba na određeno i neodređeno vrijeme; Ministarstvo unutrašnjih poslova 574; Ministarstvo odbrane 196; Ministarstvo finansija 166; Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija 187; Ministarstvo prosvjete i sporta 67; Ministarstvo nauke 17; Ministarstvo kulture 30; Ministarstvo ekonomije 166; Ministarstvo saobraćaja i pomorstva 61; Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja 72; Ministarstvo održivog razvoja i turizma 174; Ministarstvo zdravlja 92; Ministarstvo za manjinska prava 13; Ministarstvo za informaciono društvo i telekomunikacije 58; Ministarstvo rada i socijalnog staranja je imalo 107 zaposlenih.

Najveći broj zaposlenih je u Upravi policije, njih 4.906, direktor je Božidar Vuksanović; slijede Poreska uprava – 559 zaposlenih, direktor Dejan Marinović; Uprava carina – 544, direktor Vladan Joković; Uprava za šume (Pljevlja) – 429, direktor Radoš Šućur; Uprava za nekretnine – 358, direktor Dragan Kovačević; Uprava za imovinu – 206, direktor Blažo Šaranović; Uprava pomorske sigurnosti (Bar) – 55, direktor Goran Jurišić; Veterinarska uprava – 39, direktor Ivan Popović; Uprava za sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma – 29, direktor Predrag Mitrović; Fitosanitarna uprava – 28, direktorka Zorka Prljević; Uprava za kadorve – 28, direktorka Svetlana Vuković; Uprava za zaštitu kulturnih dobara – 26, dosadašnja v.d. direktorka Snežana Simović; Uprava za igre na sreću – 23, dosadašnji direktor Aleksandar Moštrokol; Uprava za antikorupcijsku inicijativu – 15, direktorka Vesna Ratković; Uprava za zaštitu konkurencije – 12, direktor Miodrag Vujović; Uprava za mlade i sport – 11, direktor Aleksandar Tičić; Lučka uprava (Kotor) – 7, direktor Mladen Lučić; Uprava za vode – 5, direktor Zoran Janković.

Od početka godine formira se i Uprava za inspekcijske poslove – direktor je Aleksandar Moštrokol, bivši pripadnik SDB-a. Inspekcijski sistem u Crnoj Gori činile su 34 inspekcije u sastavu 11 ministarstava, a karakterisale su ga, piše u jednoj samokritičnoj vladinoj analizi, „prekobrojnost i prenormiranost”.

U Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija je 504 zaposlenih, direktor im je Milan Tomić; 113 je u Hidrometeorološkom zavodu – direktor Luka Mitrović; 101 u Zavodu za statistiku – direktorka Gordana Radojević; 65 u Zavodu za školstvo – direktor Pavle Goranović; 27 u Zavodu za metrologiju – direktorka Vanja Asanović; 23 u Zavodu za intelektualnu svojinu – direktor Novak Adžić; 16 u Zavodu za međunarodnu saradnju – Derviš Selhanović; 16 u Zavodu za zbrinjavanje izbjeglica – direktor Željko Šofranac i 10 zaposlenih u Seizmološkom zavodu – direktor Branislav Glavatović. Državni arhiv (Cetinje), direktor Stevan Radunović, ima 156 zaposlenih i klasifikovan je kao zavod.

Direkcija za saobraćaj ima 31 zaposlenih, direktor je Veselin Grbović; Direkcija javnih radova 30 – direktor Žarko Živković; Direkcija za javne nabavke 12 – direktor Mersad Mujević; Direkcija za razvoj malih i srednjih preduzeća18 – direktor Zoran Vukčević; Direkcija za zaštitu tajnih podataka 5 – direktor Savo Vučinić; Direkcija za željeznice 8 – direktor Nebojša Obradović.

Dio državne uprave su i Agencija za zaštitu životne sredine, direktorka Daliborka Pejović sa 54 i Agencija za duvan, direktorka Branislava Božović, sa 5 zaposlenih.

Postoji i Sekretarijat za zakonodavstvo, sekretarka Dušanka Jauković, 21 zaposlenih. Nedavno su osnovali i Sekretarijat za razvojne projekte. Generalni sekretarijat Vlade se posebno ne klasifikuje kao organ državne uprave; sekretar je Žarko Šturanović.

Krajem februara usvojen je Zakon o zaradama državnih službenika i namještenika. Kriterijumi za visinu plata i brojne druge beneficije su prošireni i na zaposlene van navedenih organa državne uprave. Naglašava se da se državnim organom, smatraju i službe Predsjednika, Skupštine, Vlade, Ustavnoga suda Crne Gore, kao i sudstvo (2011. ukupno zaposlenih sudija, pripravnika i namještenika bilo je 1.363) i tužilaštvo (239 zaposlenih).

Odredbe Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika važe i za zaposlene u Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja – direktor Dušan Perović, Fondu za zdravstveno osiguranje – direktor Kenan Hrapović, Zavodu za zapošljavanje – direktorka Vukica Jelić, te za zaposlene u Fondu rada – direktor Kemal Đečević i Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova – direktorka – Zdenka Burzan. Popis nije konačan, napomenuto je da se „ovaj zakon primjenjuje i na zaposlene u drugim organima, regulatornim i nezavisnim tijelima, ako je to propisano posebnim zakonom”.

Zarada državnog službenika ili namještenika se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela, kao i dodatka na zaradu. Utvrđeno je 38 platnih razreda izraženih u koeficijentima, kao i kategorizacija radnih mjesta: visoki rukovodni kadar (starješina samostalnog organa uprave ili službe i njihovi pomoćnici, zatim sekretar, generalni direktor i starješina sa pomoćnikom u sastavu nekog ministarstva); ekspertsko-rukovodni kadar (samostalni savjetnici, inspektori, ovlašćeno službeno lice, viši savjetnici, savjetnici); izvršni kadar (samostalni, viši ili obični referenti); namještenici (viši i obični namještenici).

O tome ko će u koji platni razred, odlučiće se tek nakon parlamentarnih izbora, jer je u zakonu zapisano da će se ta odredba primjenjivati od 1. januara 2013.

Neizvjesnost radnih mjesta u državnoj upravi – koja će možda biti testirana angažmanom i pojedinačnim učinkom u predstojećoj kampanji vladajuće koalicije – pojačava podatak da od ukupno 10.512 njih 4.064 je u statusu primljenih na određeno vrijeme (ugovorom na dvije godine); navodno „zbog mjera štednje Vlade”.

U međuvremenu, Vlada Igora Lukšića je usvojila Strategiju za reformu javne uprave za period 2011 – 2016. sa akcionim planom otpuštanja „prosječno sedam odsto” zaposlenih u državnoj upravi, javnim službama i ustanovama. Jedan od proklamovanih ciljeva jeste smanjenje učešća fonda zarada u konsolidovanom budžetu za oko 33 miliona eura.

No, za početak je potrebno utvrditi tačan broj zaposlenih u tzv. javnom sektoru. To nije lako, jer se statistički podaci vode po drugim kriterijumima. Vlada je 2010. u odgovoru na Upitnik Evropske komisije procjenila da je ukupno oko 39.000 zaposleno u „državnoj administraciji”. Prema našem istraživanju, taj broj je veći.

Najveći broj zaposlenih u tzv. javnom sektoru, njih oko 11.500 je u prosvjeti (podatak reprezentativnog strukovnog sindikata). U javnosti se barata cifrom od 11.000 zaposlenih u lokalnim organima uprave i javnim ustanovama, preduzećima i službama čiji su osnivači opštine, Glavni grad i Prijestonica. U mreži javnih zdravstvenih ustanova, uključujući sva tri nivoa pružanja zdravstvene zaštite, zaposleno je 7.934 medicinskog i nemedicinskog osoblja (podatak UNDP-a iz 2010).

Vojska Crne Gore – za čije pripadnike se ne primjenjuje Zakon o državnim službenicima i namještenicima – 31. decembra 2011. brojala je 1.876 pripadnika. Agencija za nacionalnu bezbjednost na isti dan imala je 308 zaposlenih.

Zavod za zapošljavanje je definisan kao javna služba sa 345 zaposlenih. Na nacionalnom nivou postoje četiri javne ustanove iz oblasti kulture: Crnogorsko narodno pozorište ima 141, Kraljevsko pozorište Zetski dom 21, Muzički centar Crne Gore 61 i Centar savremene umjetnosti 41 zaposlenih (podatak iz prošle godine).

Tu su i javne ustanove egzotičnih naziva, račune za njih plaćaju poreski obveznici, osnivač Vlada: Republički zavod za geološka istraživanja – direktor Branko Žugić; Centar za eko-toksikološka istraživanja – direktorka Nada Medenica; Ekološko-edukativni centar – v.d. Andrej Perović; Ispitni centar – direktor Željko Jaćimović; Institut za razvoj i istraživanja u oblasti zaštite na radu – direktor Branimir Ćulafić.

Postoji i izvjesni Investiciono-razvojni fond – predsjednik odbora direktora Dragan Lajović, koji je u protekle dvije godine baratao velikim parama: kreditno je podržao mala i srednja preduzeća sa ukupno 30, 24 miliona eura.

Iz Zaključka Br. 06-861/4 Lukšićeve vlade, usvojenog 8. maja o.g. „u cilju smanjenja državnih troškova i povećanja prihoda”, može se posredno doznati što se godinama, ako ne i decenijama zbivalo ili možda još zbiva u finansijskom poslovanju javnih preduzeća i ustanova u kojima država ima većinsko vlasništvo.

Najkasnije do 15. juna obavezuju se Zaključkom na pravila da iznos neto zarade za rukovodeće lice (izvršnog direktora) ne može biti veći od tri prosječne neto zarade u državi, a za pomoćnike direktora, direktore sektora, načelnike odjeljenja itd. najviše dvije i po neto prosječne zarade u državi.

Izvršni direktori javnih ustanova i preduzeća u večinskom vlasništvu države se tek sada ograničavaju da isplate godišnjih bonusa za sebe mogu obaviti jedino „ako ostvaruju pozitivan finansijski rezultat”, te da je on ograničen na osam neto prosječnih zarada u državi. Zaključak, međutim, ostavlja mogućnost da svi zaposleni u tim preduzećima mogu dobijati godišnje bonuse pod uslovom samo i da su „smanjili gubitke u odnosu na prošlu godinu”!

Iz Zaključka dalje proizilazi da su direktori nekih javnih ustanova imali veće plate čak i od ministara – koji su trebali da nadziru njihov rad. Sklapani su „tzv. menadžerski ugovori i druga akta kojima su utvrđivane posebne privilegije u toku trajanja i po prestanku radnog odnosa”. Mućka se i sa rješenjima „koja omogućavaju zaposlenima da mjesečno ostvaruju dodatan prihod veći od jedne prosječne zarade”, sada je to navodno zabranjeno.

Članovi upravnih odbora javnih ustanova ili preduzeća u većinskom državnom vlasništvu su dobijali mjesečne „naknade za rad” preko jedne prosječne plate, a predsjednici upravnih odbora i preko dvije, itd.

Niko nije odgovarao za bilo šta – svi su direktori i njihovi saradnici na svojim mjestima, prebačeni na slična ili bolja.

Sve je plaćano iz budžeta. Za bruto zarade i „ostala lična primanja” državnih službenika u 2012. planirano je 388,10 miliona eura.

Lista

Na službenom spisku javnih ili preduzeća u većinskom vlasništvu države, čije rukovodioce primjenom DPS-SDP koalicionih kvota postavlja Vlada, a koji se finansiraju direktno iz budžeta ili kreditnim garancijama kod poslovnih banaka, rješavanjem stambenih pitanja, isplatom otpremnina, davanjem na besplatno korišćenje poslovnog prostora ili njegovim otuđenjem, često i otpisivanjem dugova prema fondovima ili na druge načine (utvrđivanjem visine obavezne naknade za njihove usluge), nalaze se:

Aerodromi – direktor Milovan Đuričković, Nacionalni parkovi – direktor Zoran Mrdak, Regionalni vodovod Crnogorsko primorje – direktor Puriša Pavićević, Morsko dobro – direktor Rajko Barović, Plantaže 13. jul – direktorka Verica Maraš, Pobjeda – direktor Lav Lajović, Željeznička infrastruktura (885 zaposlenih) – direktor Branislav Filipović, Željeznički prevoz – v.d. direktor Milojica Zindović, Održavanje željezničkih voznih sredstava – direktor Milorad Vuković, Montenegro Airlines (483 zaposlenih) – direktor Zoran Đurišić, Crnogorski elektroprenosni sistem – direktor Dragan Laketić, Plodovi – direktor Vlatko Vlahović, Institut za crnu metalurgiju – direktor Dragoslav Marković, Luka Bar – Slobodan Pajović, Prekookeanska plovidba – v.d. direktorka Dragana Mašanović, Kontejnerski terminal i generalni teret – direkor Andrija Radusinović, Barska plovidba – direktor Radovan Orlandić, Castello Montenegro – direktor Dušan Milović, Budvanska rivijera – Vule Tomašević, Crnogorska plovidba – direktor Miodrag Kršanac, Institut za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju – direktor Zoran Kovačević, Ulcinjska rivijera – direktor Miodrag Zec, Pošte – direktor Milan Martinović, Jadransko brodogradilište – predsjednik odbora direktora Stanko Zloković, Radio-difuzni centar – direktor Željko Nikolić, EPCG (2.751 zaposlenih) – direktor Enriko Malerba , Monteput – direktor Goran Vujović, Crnogorski operator tržišta električne energije – predsjednik odbora direktora Dragan Mijialović, Montenegro bonus – direktor Aleksandar Kašćelan, Zora – direktor Vladan Rakonjac, Procona – direktorka Jadranka Vojinović, Montenegro defence industry – direktor Zoran Damjanović, Rudnik uglja – predsjednik odbora direktora Predrag Bošković, Radio-televizija Crne Gore – direktor Rade Vojvodić, Centralna banka – guverner Radoje Žugić, Agencija za elektronsku i poštansku djelatnost – direktor Zoran Sekulić, Agencija za nadzor osiguranja – predsjednik savjeta Branko Vujović (bivši ministar, predsjednik mnogobrojnih tenderskih komisija), Agencija za ljekove i medicinska sredstva – direktor Milorad Drljević (bivši gradonačelnik Nikšića), Montefarm – direktor Budimir Stanišić, Regulatorna agencija za energetiku – direktor Novak Medenica, Agencija za elektronske medije – direktor Abaz Džafić, Agencija za civilno vazduhoplovstvo – direktor Dragan Đurović (bivši vicepremijer, ministar policije i direktor Pobjede), Komisija za hartije od vrijednosti – predsjednik Zoran Đikanović, Nacionalna turistička organizacija – direktor Saša Radović…

Vlada je takođe u Registru Privrednog suda upisana kao osnivač i Instituta za standardizaciju – direktor mr Miodrag Perović, Akreditacionog tijela – direktor Ranko Nikolić, Hemomonta – direktor – Želimir Cerović, HTP Miločer – direktor Dragan Miković, Bokserskog kluba Budućnost 97 – direktor Miodrag Perunović, Inventivnosti d.o.o. – direktor Velibor Bošković, zatim Javne ustanove Centar za istraživanje i razvoj kulture Crne Gore – v.d. direktor Srđan Vukadinović…

Ukupno je Vlada osnivač ili suosnivač 80 registrovanih subjekata na osnovu Zakona o privrednim društvima.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo