Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (II): Dokumentarac o kraljevom rasipništvu

Objavljeno prije

na

Prvi putujući bioskop stigao je u Crnu Goru krajem 1901. ili početkom 1902. godine. Na to upućuje podatak da je u bečkom bioskopu Uranija novembra 1902. godine prikazan film “U Crnim brdima, na Knjaževskom dvoru crnogorskom”. Snimatelj te storije o Crnoj Gori bio je prvi prikazivač filmova na Cetinju. * Prvi film u Crnoj Gori snimljen je 1904. godine.

* Prvi dokumentarni dugometražni film o Crnoj Gori snimljen je za vrijeme vladavine kralja Nikole. Film govori o rasipništvu kralja Nikole. Njemačka televizija emitovala ga je 1999. godine.

* Prvi bioskop u Crnoj Gori otvoren je 1908. godine u maloj sali cetinjske kafane “Lovćen”, koju je držao Peko Pajević. Sake večeri davane su po dvije predstave u trajanju od po jednog sata.

* U Zetskom domu na Cetinju otvoren je 8. januara 1911. godine prvi stalni Bioskop u Kraljevini Crnoj Gori. Vlasnici su bili Ljubomir Tamindžić i Nikola Knežević. Na Cetinju su još 1903. godine u kući Petra Pejovića povremeno prikazivani odabrani filmovi.

* “Voskresenja nema bez smrti” (Non c'e’ resurrezione senza morte) je prvi crnogorski film. Film je snimio Vladimir Đ. Popović 1922. godine u Rimu, a trajao je oko dva sata (dužina 2150 metara). Premijerno je prikazan 14. aprila 1922. godine u najpoznatijem rimskom bioskopu “Il grande cinema Volturno”, koji i sada postoji. U filmu su igrala poznata imena italijanskog nijemog filma Elena Sangro, Enriko Skatiči, Karlo Gvlandari, a statisti su bili crnogorski emigranti.

* Prvi igrani film snimljen na tlu Crne Gore zvao se “Zakoni brda”. Snimila ga je Defa-film iz Berlina 1928. godine u okolini Rijeke Crnojevića i Cetinja.

* Jugoslovenski prosvjetni film u Beogradu i Edifon film iz Berlina zajednički su snimili 1932. godine umjetnički igrani film “Fantom Durmitora” sa temom iz crnogorskog života.

* Prvi crnogorski igrani film zvao se “Lažni car”. Snimljen je 1955. godine u proizvodnji “Lovćen filma”. To je istovremeno bio i prvi istorijski film snimljen u tadašnjoj Jugoslaviji.

* Prvi video festival u Crnoj Gori održan je 27. novembra 2000. godine u Podgorici. PREDSTAVA PO KNJAŽEVOM DJELU Gorski vijenac je prvi put igran kao pozorišna predstava 1863. godine. Tada je Marin Stijepić, glumac i reditelj iz Kotora, izveo dijelove Gorskog vijenca, a on je igrao i glavnu ulogu – vladiku Danila.

* Prvo pozorište u Crnoj Gori osnovano je 1878. godine, kada je zapravo oformljena Pozorišna sekcija pri Čitaonici cetinjskoj. Šest godina kasnije počinje rad Dobrovoljno pozorišno društvo iz Cetinja koje izvodi predstavu Balkanska carica, po istoimenom djelu knjaza Nikole I Petrovića. Društvo je 1910. godine postalo Crnogorsko knjaževsko narodno pozorište, a proglašenjem Crne Gore za kraljevinu Crnogorsko kraljevsko narodno pozorište.

* Prva namjenski građena pozorišna zgrada u Crnoj Gori je Zetski dom u Cetinju. Završena je 1896. godine, a pozorište je otvoreno 1898. premijerom Balkanske carice. Zgradu je projektovao Josip Silović iz Trogira, po nalogu knjaza Nikole. Pozorišna sala imala je 150 sjedišta.

* Prvo kulturno-umjetničko društvo u Podgorici osnovano je 1892. godine. Zvalo se “Branko Radičević” po tada popularnom srpskom pjesniku. Šest godina kasnije, u Nikšiću je osnovano Kulturno društvo “Zahumlje”.

* Na dan proglašenja Crne Gore za kraljevinu, avgusta 1910. godine, U Zetskom domu na Cetinju gostovalo je Hrvatsko zemaljsko kazalište sa predstavama Hamlet, Balkanska carica i Buridanov magarac.

* Između dva svjetska rata Cetinje je imalo Pionirsko pozorište.

* Podgorica, Cetinje, Kotor, Nikšić i Pljevlja imali su do 1964. godine profesionalna pozorišta. Tadašnja komunistička vlast ocijenila je da je to neracionalno, pa su sva ukinuta osim Crnogorskog narodnog pozorišta u Titogradu (današnja Podgorica).

* Fakultet dramskih umjetnosti osnovan je na Cetinju tek 1997. godine iako je ta ideja bila stara nekoliko decenija.

* Predstava Old times Harolda Pintera, rađena u produkciji Centra za strane jezike Interlingva iz Podgorice i Nezavisne fondacije MMart, prvi je pozorišni komad na engleskom jeziku urađen u Crnoj Gori. Predstava je premijerno izvedena 28. novembra 2000. godine u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. ČETVRTTONSKI NIZOVI IZ PODGORICE Najstariji muzički instrument pronađen na području Crne Gore je sviraljka od probušene kosti (phalonx I – rupicapra). Pronađena je u Crvenoj stijeni.

* Najstariji poznati dokument o umjetničkim muzičkim instrumentima je Ugovor o gradnji orgulja u katedrali Sv. Tripuna u Kotoru iz 1488. godine.

* Prve orgulje u Crnoj Gori urađene su u Kotoru 1488. godine, za katedralu Sv. Tripuna. To su i prve orgulje sa samostalnim registrima koje su se pojavile na prostoru bivše Jugoslavije.

* Najstarije poznato pisano svjedočanstvo o muzici u Crnoj Gori rad je francuskog pukovnika Viale de Somiera. Somier je u doba francuske okupacije Boke Kotorske bio komandant i guverner Boke od 1807. do 1813. godine.

* Prvi klavir donijela je u Crnu Goru knjaginja Darinka u svojoj svadbenoj spremi 1855. godine kada se udala za knjaza Danila.

* Najrasprostranjeniji narodni muzički instrument u Crnoj Gori su gusle.

* Prvo pjevačko društvo osnovano u Crnoj Gori je kotorsko “Jedinstvo”. Djelovalo je od 1839. do 1941. godine.

* Tokom druge polovine XIX vijeka u Crnoj Gori je poklanjana velika pažnja muzičkom životu. Sa Cetinja je 8. marta 1868. godine razaslan raspis plemenskim kapetanima radi biranja i obuke vojnih trubača u Rijeci Crnojevića. Knjaz Nikola plaćao je za obuku svakog trubača po 20 talijera.

* Vojna kapela – muzika osnovana je na Cetinju 1870. godine, pod rukovodstvom kapelnika Čeha Antona Šulca, a u aprilu 1872. godine počelo je redovno obučavanje muzičara koji su potom ubrzo svirali na ratištu prilikom jednog boja Crnogoraca sa Turcima. Kapela je djelovala sve do početka Prvog svjetskog rata.

* Muzika je bila jedan od važnih nastavnih predmeta u crnogorskim školama tokom 19. vijeka. Učili su se horsko pjevanje, teorija muzike, violina i klavir. Muziku u Djevojačkom institutu na Cetinju, osnovanom 1869. godine, predavali su profesori najčuvenijih evropskih konzervatorija: Šulc, Tolinger, Ida Hofman i drugi. Država je u to vrijeme stipendirala darovite mladiće za studije muzike u inostranstvu.

* Prve zapise narodne muzike iz Crne Gore prikupio je Franjo Kuhač i objavio ih u svojim “Južno-slovjenskim narodnim popievkama” (1878-1881).

* Prvu zbirku crnogorskih narodnih melodija izdao je 1890. godine Čeh Ludvig Kuba.

* Prva državna muzička škola u Crnoj Gori osnovana je na Cetinju 1932. godine.

* Najveće i najbogatije muzičke zbirke u Crnoj Gori nalaze se uKotoru, Cetinju i Podgorici.

* Prve radove o muzičkoj kulturi Crne Gore objavio je Pero Šoć 1952. godine, u časopisu “Stvaranje”.

* U Podgorici se i danas pjevaju četvrttonski nizovi, što se rijetko može čuti u svijetu, a posebno u Evropi.

* Električna gitara «hofner violin 500/1» Pola Makartnija, koju je na koncertu Bitlsa u jednom britanskom gradu 1969. godine bacio u publiku, nalazi se u Muzičkoj školi u Herceg Novom. Gitarista popularnih Bitlsa bacio je gitaru u publiku i ona je pala u naručje Dariju Periši, devetnaestogodišnjaku iz Herceg Novog, koji je prisustvovao koncertu. Periša je nekoliko godina kasnije gitaru poklonio svom rođaku Milanu Dobriloviću, koji je poklonio hercegnovskoj Muzičkoj školi. «Hofner bas violin 500/1» poznata je i pod nazivom «Hofner Bitls 500/1», a od 1956. godine proizvodi je njemačka Hofner kompanija.

* U trezoru Radio-televizije Crne Gore čuva se violina koju je izradio čuveni italijanski majstor žičanih instrumenata Đuzepe Gvarneri (1686-1745). Kupljena je sredinom šezdesetih godina XX vijeka za 20 miliona tadašnjih dinara. Za tu sumu moglo se kupiti nekoliko automobila. Procjenjuje se da sada vrijedi milion dolara.

pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Popis posjeda Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Druga grupa pitanja u dokumentu odnosi se na ličnu imovinu i posjede Đurđa Crnojevića.

Počinje sa trenutnim prihodima od soli. Navodi se da je Đurđev čovjek, crnogorski pisar Stojan (Istoyan) sin Ratkov iz sela Zagore, predstavio bilježnu knjigu po kojoj su trenutni prihodi od soli u iznosu od 22.400 akči. Po sudskoj naredbi iz dokumenta zatraženo je da se preko Firuz-bega knjiga crnogorskog pisara pošalje Sudu (Divan) u Istanbul.

Sljedeći su navedeni Đurđevi prihodi od posjeda i vodenica. Navodi se 16 mlinova u njegovom posjedu u raznim selima – Pestinic (Pestin-Grad?) Maine, Brajići, Vrela – Ugnji, Začir u Ljubotinju i sedam mlinova na početku mosta u selu Rijeka.

Dalje se spominju obradiva imanja u vlasništvu Đurđa. Zemlja na Cetinju od 300 akri, od koje je jedan dio kultivisan, a jedan livada u ničijem vlasništvu. Važno je napomenuti da je tokom inspekcijskog nadzora utvrđena i količina proizvoda na obradivim njivama koje pripadaju Đurđu. Na primjer, utvrđeno je da je u selu Dragosalići zasađeno 7,5 bušela pšenice, a utvrđeno je da su različite količine pšenice, ječma i raži zasađene u drugim selima i zaseocima, u Lješnjanima-Desićima, Goloza (Djedjeza?), na Cetinju, u Piranićima. Najviše zasada Đurađ Crnojević je posjedovao u Botunu, na stotine busela pšenice ječma i raži, za koji se kaže da je na samoj obali Morače, i od čijih prihoda je Crnojević uzimao 500 mukata zakupa.

U svesci se spominje da je Đurađ Crnojević „pošao na more“ odnosno – napustio zemlju. Skoro sva imanja, livade, mlinovi Crnojevića i onih koji su otišli sa njim vezuju se u državni

posjed, koji se preko posebnog pravnog sistema mukata daje u zakup, kako osmanskim velikašima, tako i nekim lokalnim lju- dima koji se spominju.

Treći dio dokumenta odnosi se na Đurđeve kuće, štale, objekte i podrume: Na Rijeci, u Piranićima, između Blata? (Blak) i Malonšića, u Jednosima i na Cetinju.

Inspekcijom je utvrđeno da Đurađ na Rijeci posjeduje 11 kuća. Dat je i opis tih kuća od kojih su neke od drveta, neke od kamena. Tu je takođe štala sa kamenim zidovima na obali Rijeke sa kapacitetom od 20 konja. Spomiju se 33 slamom prekrivena objekta koji su služili kao pazar i 7 kuća Đurđevih ljudi koji su pošli s njim. Pisar navodi da je Đurađ ovdje doveo i naselio ljude i učinio mjesto stalnom pijacom. Kada je pobjegao, ovo mjesto se raspršilo.

Ovaj zapis je dragocjen jer predstavlja prvorazredni istorijski dokaz da je Rijeka Crnojevića već za vrijeme Đurđa bila važan crnogorski pazar i trgovački centar. Uređenje varošice Rijeke, koja i dan danas nosi ime po Crnojevićima, kao pazara/pijace moglo se desiti već za vrijeme vladavine Ivana Crnojevića koji je vjerovatno već 1475. godine sa Žabljaka prenio svoj dvor na Riječki grad (Obod).

U jednom posebnom odjeljku spominju se malo vrijedne stvari nađene u Đurđevoj kući, koje je ovaj izgleda ostavio neposredno prije polaska iz Crne Gore. Stvari su do sitnina popisane i određena im je vrijednost. Osim raznih buradi, bačvi, brodskog užeta, spominje se i splav na vodi Rijeci. Važno je, dakle, istaći da je Đurađ Crnojević neposredno po odlasku stanovao na Rijeci Crnojevića. S obzirom na Đurđev odlazak u novembru/decembru 1496. godine, ovo bi moglo upućivati na to da je Rijeka, osim što je bila veliko selo i pijaca, bila i zimska rezidencija Crnojevića.

U svesci se spominje velika Đurđeva kuća u zetskom selu Piranići. To je građevina nalik palati okružena kamenim zidovima. Tu se nalazi i štala kapaciteta 30 konja, sa podrumom. Navodi se i jedan podrum u selu Jednosi.

Na Cetinju, navodi se, Đurađ je u posjedu imao 9 kuća, koje su povezane. Neke od drveta, neke od kamena, sa dva podruma. Navode se i tri štale kapaciteta 50 konja. Plus jedna kamena kuća izvan dvorišta prethodnih 9, sa 6 podruma. Tu je i radna prostorija sa radnim materijalima, sa tablama, „trapezom“ i kamenim mjernim instrumentom, što navodi turskog istoričara na sumnju da je ovo možda i trag od Crnojevića štamparije.

Zapisi su dragocjeni iz više razloga. Kroz Đurđeve i posjede njegove vlastele ukazuju na područja gdje su se nalazili centri crnogorske države. Cetinje je, sudeći po građevinama, bio privredni centar i stalna rezidencija. Rijeka je bila za uslove tadašnje države Crnojevića već veliko trgovačko mjesto. Važan centar bio je i selo Piranići, na desnoj obali Morače, sa velikom palatom i štalama za 30 konja. Piranići su mogli služiti kao osmatračnica prema turskoj granici koja je počinjala sa druge strane rijeke Morače. Preko puta Piranića, sa lijeve obale Morače, po bilježnoj knjizi i usjevi u Botunu bili su u posjedu Crnojevića, iako se jasno navodi da pripadaju teritoriji Podgorice u okviru Skadarskog sandžaka. Zetska i lješkopoljska ravnica korišćene su kao žitnice, a mnogi potoci i rijeke na čitavoj teritoriji su imale mlinove i vodenice.

Još jedan važan podatak odnosi se na ljude koji su prebjegli sa Đurđem.

To su Hamza od Mitakosa? (Mitakoz Hamza’sı,) Nikola Stjepanov (Stiljanov?), Kasan Dajkov, Đuro Dajkov, Stefan Nikolin (Nikola v. Iştelan., Kasan v. Dayko, Güro v. Dayko, Istefan v. Nikola’d).

Stefan je imao posjede u Komanima, Kasan i Đuro udjela u mlinovima na Rijeci, Nikola u selu Goričani.

Podaci u inspekcijskoj knjizi bili su osnova za popis stanovništva iz 1521. godine koji je izvršio Iskender-beg (Stanişa), koji je došao u zemlju svojih predaka kao Skadarski sandžakbeg, kao i za druge slične popise koji su uslijedili.

Popis obiluje još mnogim vrijednim podacima, imenima kako Crnogoraca, tako i turskih upravnika, imenima sela i zaselaka. Tek detaljnim prijevodom popisa na crnogorski jezik, te povezivanjem informacija sa dosada poznatim defterima, dokument će pružiti kompletan uvid o prilikama u Crnoj Gori po padu pod tursku vlast. Popis je takođe vrijedan spomenik uspostavljanja osmanskog pravnog sistema u novoosvojenim teritorijama. Sugestija crnogorskim i regionalnim orijentalistima je i konsultacija originalnog dokumenta u cilju razjašnjenja nekih ličnih imena koje turski autor nije bio u stanju dešifrovati.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

LUKA OPIĆIČ: CRNA GORA U DVA TURSKA DOKUMENTA S KRAJA XV VIJEKA: Zijamet Đurđa Crnojevića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva dokumenta iz turske arhive osvjetljavaju do sada nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom

 

Radi se o dokumentima izuzetne naučne vrijednosti za crnogorsku istoriju koji nude nove i nauci nepoznate podatke o posljednjim godinama vladanja Đurđa Crnojevića Zetom/Crnom Gorom, te o njegovim i posjedima ljudi bliskih Crnojevićima, koji su zavedeni u pronađenoj knjižici (defteru), odmah nakon pada Crne Gore pod Osmansku vlast, krajem 1496. godine.

Prvi Dokument nosi naziv: „Zijamet Đurđa Crnojevića“ (Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı) iz turskog arhiva i donosi informacije o posjedima Đurđa Crnojevića u Anadoliji.

Drugi dokument pod nazivom „Çırnioğlu nun Teftiş Defteri“ (Teftis Defter Crnojevića), je inspekcijska knjiga iz 1496–1497. godine, nađena u Turskom arhivu i sadrži sedam stranica koje su priložene uz rad u faksimilu originala iz turskog arhiva.


Zijamet Đurđa Crnojevića
(Yorgi veled-i Çirne nin Zeamet Kaydı)

Nakon turske okupacije Crne Gore/ Zete, 1496. Đurađ Crnojević je novembra/decembra iste godine prebjegao u Veneciju (M. Sanudo). Tri godine kasnije, juna 1499. predlagao je Mlečanima dozvolu za Povratak u Crnu Goru radi dizanja ustanka. Venecija se oglušila na te pozive. U isto vrijeme Đurađ je održavao i veze sa skadarskim Sandžakbegom, u nadi da će povratiti domovinu. Početkom 1500. godine uplovio je brodom u zaliv Trašte kod Tivta. Nakon pregovora sa Skadarskim Sandžak begom – Firuz Begom, 17. marta 1500. godine stigao je u Istanbul. U istoriografiji je poznato da Bajazit II Đurđu nije dozvolio povratak u Crnu Goru. Naprotiv, Sultan mu je, kao što je to bila praksa sa vlastelom osvojenih zemalja, dao posjed u Anatoliji.

Autor u tekstu navodi dosada nepoznate informacije o tačnom mjestu posjeda i o uslovima pod kojima je zadržan Đurađ. Posjed koji je dodijeljen Đurđu nalazio se u regiji Mentese (Mugla), važnom obalskom Sandžaku u Zapadnoj Anadoliji.

Po dokumentu koji je pronasao turski istoričar, Đurađ Crnojević pominje se kao vlasnik zijameta sa prihodima od 25.000 akči godišnje.

Zapis nađen u arhivima nosi datum 6. Ramazan 905. (5. april 1500) pod nazivom „Yorgi veled-i Çirne“ (Đurađ sin Crnojev). Po datiranju napisa, Đurđu je posjed dodijeljen već nakon dvije nedjelje po dolasku u Istanbul. Posjed koji mu je dodijeljen je inače bio vlasništvo Vitezova sa Rodosa. Nalazio se u Teslica regiji današnjeg poluostrva Bozuburun, u obalskoj oblasti između Maramrisa i Bodruma.

Kako je ova obalska regija bila izložena trgovini i inostranom uticaju, Venecijanci su u jeku Mletačko-osmanskog rata (1499– 1503) pokušali sa otmicom Đurđa koja je bila spriječena intervencijom Feriz-bega, nakon čega je on prebačen u oblast Sivas u unutrašnjost Anadolije. Autor navodi da je zijamet Đurđa već 30. oktobra 1501. godine dodijeljen novom vlasniku. Dakle Đurađ je nakon godinu i pet mjeseci prebačen sa obalskog dijela u unutrašnjost Anadolije. Nakon toga, u turskim spisima ne postoje dalje informacije o Đurđevom životu.

 

Sadržaj Teftis Deftera Crnojevića iz 1496–1497. godine

Drugi, još važniji dokument pronađen od strane turskog istoričara, datira se, na osnovu ostalih dokumenata u arhivu, na period između avgusta 1496. i jula 1497. godine.

Radi se o dokumentu prvoklasne vrijednosti koji donosi dosada najranije poznate podatke o oblasti Stare Crne Gore u popisu turske administracije. Defter, iako kratak, na sedam stranica, daje nam opšti uvid o državi Crnojevića nekih 20-ak godina prije prvih objavljenih deftera Crne Gore iz 1521. i 1523. godine.

U pitanju je „inspekcijska knjiga“, sa sudskim odlukama, pod nazivom Çırnioğlu nun Teftiş Defteri (Teftis Defter Crnojevića) koja donosi informacije o pokretnoj imovini, zemljišnim posjedima i kućama Đurđa Crnojevića i nekih njegovih ljudi. Godina dokumenta poklapa se sa spomenima popisa države Crnojevića u defteru za Nahije Klimente, Kuče, Hote i Pipere iz marta 1497. godine koji je objavio Branislav Đurđev.

Dokument je prepisan u cjelosti na turski jezik sa priloženim faksimilima originala iz turskog arhiva na 7 stranica.

Početak sveske naslovljen je: „So i usjevi u provinciji Crnojevića, i filurija skupljena iz sela u nahiji Grbalj, Crnojevićeve kupovine u pokrajini, mlinovi za prodaju, kultivisani usjevi.“

Nakon toga, u prvoj grupi zapisa navodi se serija krupnijih pitanja vezanih za tek osvojenu državu Crnojevića. U pitanju su prihodi od soli i od carina prema mletačkim gradovima Kotoru, Budvi i Baru.

Najprije se spominju pitanja o prihodima od soli. Navodi se značajan Đurđev prihod (prihod od Zemlje Crnojevića) od 48.000 akči. Spominju se porezi na ulaznu i izlaznu robu sa dvije kapije grada Kotora nad kojima je Skadarski sandžakbeg Feriz-beg dao jednogodišnju mukatu (zakup) na kotorsku carinu Iskeleci Mahmutu sa prihodom od 5.000 akči.

Đurađ je takođe nametao poreze na robu koja je išla u grad Budvu. Navodi se da je Budva (Istarigrad) mletački grad, a dio carine od Tvrđave Budva koji pripada crnogorskoj državi je dat u mukatau (zakup) istom Mahmutu koji je držao kotorsku carinu, sa prihodom od 500 akči. Pominju se prihodi koji treba da budu prikupljeni od zakupa na carini u nahiji Crmnici u mjestu Karuči, na putu ka Baru, u iznosu od 400 akči, koje nisu date u zakup zbog odsustva interesenata.

Sljedeće je pitanje Đurđevih sela u Grblju koja nisu uspjela biti popisana, vjerovatno zbog spora sa Mlečanima i kotorskim knezom koji se pominje u dokumentu. Navodi se da se nahija Grbalj koja sadrži Donji i Gornji Grbalj sastoji od 34 sela i da je do sada svake godine placala 800 filurije. Dalje se navodi da je samo 19 sela popisano i spojeno crnogorskom defteru intervencijom Firuz-bega.

Iz zapisa se vidi da je osmanskim osvajanjem utvrđeno da se prihodi od poreza od pomenutih mjesta koja je držao Đurađ za- vedu u poseban oblik svojine, koji se daje pod zakup („mukata“), a od koga prihodi pripadaju sultanu. Navedene informacije vrlo su važne u pogledu razumijevanja granice između Crne Gore i mletačkih gradova Kotora i Budve i Bara, kao i o ekonomskoj koristi koju je Đurađ izvlačio iz južnih djelova svoje države. Jasno je da je ovaj popis bio osnova i za popise 1521. i 1523. godine. U njima se, 20-ak godina kasnije, spominju isti prihodi od zakupa carina u Kotoru, Karuču i Budvi koji ukupno iznose 5.900 akči.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

Živ se čovjek na se navikne

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kažu psiholozi da svaki čovjek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe

 

Imam prijateljicu koja mi često kaže: „Kono moja, kad sam te upoznala bila sam oduševljena koliko si racionalna i kako je u tvojoj glavi sve složeno. I zašto ti toliko smetaju gluposti?“  Zato što za mene nisu gluposti. To urušavanje sistema, reda, zdravog razuma… Meni treba red da bih funkcionisala. I izvesnost. Sigurnost. A toga nema. Za mog života nije ni bilo. Ali eto, imam ideju kako bi izgledao normalan život. Zato se nerviram. Mnogo. I stalno. I samo mi nemoj o tome kako to nije zdravo. Jeste, baš možeš da budeš zdrav u svemu ovome. I nemoj o tome kako to ništa neće promeniti. Ne mogu da dišem toliko beznađe i pomirenost sa sudbinom.

Pomno pratim recepte za jela koja nikada neću spremati, fokus mi je totalno izmakao kontroli. Pišem, iako znam da nikada neće pročitati. Pišem… sebe radi! I govorim sebi, kad nemam kome. Jer, tek kada reči napuste moje usne i krenu put etra, prestanu da budu samo misli i postaju istine koje polako prihvatam. Znaće srce, a znaće i duša kad stignem do tačke da mi je srce na mestu, a duša spokojna. Trenutak poravnanja  koji retki prepoznaju i nazivaju srećom. Možda ću nekada dočekati taj ples koji se već nebrojeno puta dogodio u mojoj nestvarnosti. Kažu psiholozi da svaki čovek mora da ima sat-dva za sebe… Aman, meni treba petnaest minuta bez sebe!

Čudan se osećaj danas zbio, bila sam u prostoru u kome sam nekada živela, sa tolikim neprepoznavanjem, nešto kao uzajamna amnezija, zidovi i ja.  Nismo isti ljudi, mi od pre pet godina, mi od pre dvadeset godina. Gazimo koracima promene… Različitim tempom, različitim smerovima. Ponekad toliko različitim, da ne primetimo kako distanca između nas i nama dragim ljudima postane nepremostiva. Ni ne pitamo se da li želimo da budemo deo toga. Samo nas uvuče, kao vrtlog u vodi. Možemo samo da plivamo, najjače i najbolje što umemo. Potisnute emocije su opasne jer prizivaju situacije koje će ih osloboditi tamničenja.

Kaže mi jedna komšinica kako me ne viđa odavno. Rekoh, trudim se. Tako i kiša kao ta komšinica što traži da joj pustiš epizodu serije koju nije gledala, i tera te da ti gleda u šolju, i misli da ti bolje stoji duga kosa. „Stotine milja prazne, jednolike, izgorele stepe, ne mogu izazvati tako duboku depresiju kao jedan dosadan čovek kada sedi, priča, priča i ne zna se kad će otići.“, kaže Čehov, a ja ću da citiram moju pokojnu babu Leposavu: „Takva im sorta“.

Posle kiše uvek dolazi sunce… osim ove godine kad posle kiše dolazi grmljavina i još kiše.

P.S. O ljubavi: Klima se podešava tako da se pas ne prehladi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo