Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (VI): Tenis pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

* Bavljenje alpinizmom u Crnoj Gori počelo je 1856. godine, a prvi zvanični veliki uspjeh crnogorskih alpinista bilo je osvajanje Mon Blana (4810 metara) 1963. godine. * Gimnastika kao obavezan predmet uvedena je u crnogorske osnovne šole 1874. godine. Gimnastika je bila i jedan od predmeta u Djevojačkom institutu osnovanom 1869. godine. Jedno vrijeme gimnastiku u cetinjskoj Gimnaziji predavao je Sima Matavulj.

* Prvo poznato zvanično takmičenje u streljaštvu organizovano je u Crnoj Gori na Cetinju 1886. godine prilikom proslave pedesete godišnjice bitke na Grahovcu. Hroničari su zabilježili da je Njegoš bio izvanredan strijelac. Streljaštvom se uspješno bavila i knjaginja Natalija.

* Mačevanje kao sport prvi put pojavilo se u Crnoj Gori 1888. godine, a u časopisu Luča, koji je pokrenut na Cetinju 1895. godine, pominju se učitelji mačevanja i gimnastike.

* Društvo za gimnastiku (klizanje i borenje) osnovano je na Cetinju 1888. godine.

* Prvo tenisko igralište u Crnoj Gori počelo je da se gradi 1891. godine, a završeno je tri godine kasnije. Već 1910. Cetinje je imalo deset teniskih terena. Prvi teniski klubovi u Sarajevu i Bitolju osnovani su tridesetih godina ovog vijeka. Tenis se u Sloveniji počeo igrati deceniju kasnije nego u Crnoj Gori.

* Prvu tenisku partiju u Crnoj Gori odigrao je knjaz Nikola I Petrović 1894. godine na Cetinju. Kralj je odigrao partiju tenisa u kompletnoj crnogorskoj nošnji.

* Britanska revija Arena objavila je pod naslovom Crnogorski knez igra tenis na Cetinju tekst uz fotografiju na kojoj se vidi kako prinčevi Mirko i Danilo i princeze Ksenija i Vjera igraju tenis.

* Na Cetinju je u martu 1891. godine osnovano Društvo za gimnastiku, tociljanje i borenje, odnosno za gimnastiku, klizanje i mačevanje.

* Prvo klizačko društvo u Crnoj Gori osnovano je na Cetinju 1892. godine, a imalo je i svoj ustav – prvi dokument takve vrste u Crnoj Gori.

* Prvo organizovano sportsko društvo u Crnoj Gori bilo je Skijaško društvo, a osnovano je na Cetinju 1892. godine.

* Prvi bicikl ušao je u Crnu Goru 1893. godine, a na njemu se na Cetinje dovezao Bilećanin Mihailo Merćep. Njemački istraživač Kurt Hasert zapisao je 1900. godine da bicikl više nije rijedak gost u knjaževini.

* Prva vijest o konjskim trkama u Crnoj Gori objavljena je u nikšićkom listu Onogošt jula 1900. godine. Takmičenje je organizovano u Nikšiću povodom osvještavanja Saborne crkve i četrdesete godišnjice ,,srećnog vladanja gospodara Crne Gore”. Prema vrlo preciznim propozicijama trčalo se za novčane nagrade knjaza Nikole, knjeginje Milice, supruge prestolonasljednika Danila, Ministarstva unutrašnjih djela i grada Nikšića. Konjske trke posebno su bile česte i omiljene u durmitorskom kraju.

* Prvi biciklistički klub u Crnoj Gori osnovan je u Kotoru 1905. godine, a prve biciklističke trke održane su 1934. godine.

* Prvi teniski i golf klub u Crnoj Gori osnovani su 1906. godine na Cetinju, a godinu ranije osnovan je i Biciklistički klub. Tenis i golf donijele su strane diplomate u Crnu Goru još u XIX vijeku, a početkom XX do tada nepoznate ili malo poznate sportove donose crnogorski studenti koji su studirali u razvijenim evropskim zemljama. Tenis se igrao u krugu diplomatskih predstavništava na Cetinju i na dvoru kralja Nikole.

* Prva jedriličarska regata u Crnoj Gori održana je 1924. godine.

* Na Cetinju je 1925. godine prvi put održana zetska olimpijada. Takmičilo se u fudbalu, gimnastici, pucanju i lakoj atletici. Druga olimpijada održana je 1926. godine, a treća, posljednja, naredne godine.

* Prvi profesionalni ronioci na području Kraljevine Jugoslavije obučavani su 1927. godine u Kraljevskoj ratnoj mornarici u Tivtu.

* Prvi sportski klub u Žabljaku zvao se Durmitor, a osnovan je u junu 1929. godine.

* Tridesetih godina prošlog vijeka osnovana su prva crnogorska planinarska društva – u Cetinju Lovćen i u Herceg Novom Subra.

* Odbojka se u Crnoj Gori počela igrati tridesetih godina XX vijeka i to pretežno na primorju, gdje je bilo registrovano desetak klubova.

* Najsportskija porodica u Crnoj Gori su šestorica braće i sestra Mahmutovići iz Podgorice. Najstariji Gano (rođen 1940. godine) bio je šampion Jugoslavije u padobranstvu, Uso – prvak Jugoslavije i višestruki reprezentativac u boksu, Bahro – gimnastičar, Ramo – automobilista, Džavid i Mirsad – bokseri, a Muniba – rukometašica. Svi su dobitnici mnogobrojnih visokih sportskih trofeja.

* Prvaci Evrope i nosioci zlatnih medalja na evropskim takmičenjima bili su iz Crne Gore bokser Miodrag Perunović (1979. godine), Samir Usenagić, karatista podgoričke Budućnosti (1986.), i Dragomir Bečanović (1987), član Džudo kluba Akademac iz Nikšića.

* Četvorica nikšićkih planinara – Dragan Lalović, Danilo Vujičić, Dragutin Lalić i Danilo Petrović, osvojili su 1987. godine najveći vrh Anda – Akonkagvu, visoku 7.035 metara. Tako su ušli u istoriju svjetskog planinarstva.

* Biciklistička trka Putevima kralja Nikole nalazi se u kalendarima velikih biciklističkih trka svijeta i ima internacionalni karakter – u njoj su do sada učestvovale reprezentacije iz tridesetak država Evrope, Azije, Afrike i SAD.

* Prvo takmičenje iz free climbinga u Crnoj Gori održano je 1998. godine u Kotoru, na prirodnoj stijeni iznad Starog grada. Učestvovali su penjači iz Crne Gore i Srbije.

* Prva međunarodna trka atletičara u Crnoj Gori održana je 7. oktobra 2006. godine u Podgorici. Takmičilo se 25 učesnika iz Crne Gore, Srbije, Vojvodine i Makedonije.

Šah u zakonu

* Šah je počeo da se igra u Crnoj Gori prije 1888. godine, ali o tome nema preciznih podataka.

* ,,Igra na šahu” pominje se u Imovinskom zakoniku Valtazara Bogišića iz 1888. godine. To je jedini slučaj u svijetu da je igranje šaha ozakonjeno.

* Šah je bio omiljena igra na dvoru kralja Nikole. Crnogorski kralj bio je dobar šahista.

* Prva sačuvana fotografija sa igračima šaha u Crnoj Gori prikazuje kako tu drevnu igru igraju ađutant knjaza Nikole Blažo Petrović i dvorski ljekar Ž. B. Fovrijer, najvjerovatnije osamdesetih godina XIX vijeka.

* Prvi šahovski klub u Crnoj Gori osnovan je u Nikšiću 23. maja 1923. godine.

* Prva šahovska simultanka na Cetinju odigrana je 1934. godine.

* Na Cetinju su gostovali brojni svjetski šahovski šampioni: Botvinik, Petrosjan, Talj, Korčnoj, Bronštajn, Trifunović, Gligorić…

Košarka u parku

U Crnoj Gori košarka se godinama igrala samo u Boki Kotorskoj.

* Prvo prvenstvo Crne Gore u košarci održano je jula 1947. godine u Kotoru. Pobijedila je ekipa Arsenala iz Tivta, koja je nastupala pod imenom Titograd.

* Prva košarkaška utakmica u Crnoj Gori odigrana u zatvorenom prostoru bio je susret Arsenala i Bokelja 1948. godine u hali podmorničke baterije Remontnog zavoda u Tivtu.

* Prva košarkaška utakmica u Crnoj Gori odigrana pod reflektorima bio je susret između tivatskog Arsenala i subotičkog Spartaka 1949. godine u Tivtu. Odigrana je na igralištu u gradskom parku. Te noći prvi put nastupala je i ženska ekipa iz Tivta, u kojoj su igrale: Sonja Kvesić, Anka Grubišić, Nevenka Perović, Hilda Polak, Beba i Lina Leoni, Anka Krstović, Nevenka Petek i Mira Borković. Na njihove nasljednice čekalo se četiri i po decenije.

* Mira Maksimović, nekadašnja igračica Crvene zvezde iz Beograda, bila je prva žena trener muške košarakaške ekipe u Crnoj Gori, a i na prostoru tadašnje Jugoslavije. Ona je u sezoni 1985/86. trenirala tivatski KK Partizan.

priredio: Veseljko KOPRIVICA
(nastavlja se)

Komentari

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – SALAŠ (VI): Između tišine i istine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. (Pre Drugog svetskog rata, u okolini Subotice bilo je 11000, u Srbobranu 900 salaša. U bečejskom ataru, između 1890. i 1910. godine registrovano je 638 salaša. U Čeneju, između dva rata bilo je oko 440 salaša. Interesantan je i podatak da je do kraja devetnaestog veka na salašima živela čak polovina stanovnika Subotice, Radovan Balać, dnevni list „Danas“, 19.11.2021. godine). Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji, koja je svet zahvatala osećanjem nužnosti i opstanka, salaši se doimaju kao umetničke projekcije gorke istine o čovekovoj muci i tegobnom životu. Osećajni i otvoreni za svaku emociju, ni sami ne znaju koliko toga u sebi poseduju i skrivaju. U dubini istine koju salaši znaju o sebi, nastaje svet iz kojeg se ne može lako i brzo izaći; to je narativ o kojem se može naslućivati, i svet koji se između tišine i istine može lakše razumeti. Svima je zajedničko da je posvećenost životu u kojem su zaglavljeni, a određuje njihov svetonazor, jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i prirodi koji ih okružuju.

Pišem o salašima proteklih vekova, stalno nastanjenim, iako se dosta toga može podvesti i na one koji su bili samo sezonska staništa. U pokušaju skidanja vela tajne sa ove autentične pojavnosti, za koju sam mislio da je poznajem i razumem, očekivao sam gustinu i punu zbilju u pojašnjenju ovog fenomena, ali sam naišao na proređenu stvarnost i dosta praznine. Doduše, kultura zna da istina o bilo kojoj pojavi nema samo jednu stranu, a ta topla i ušuškana gnezda stoje iznad moje radoznalosti i ljudi kojima se diče, kao što ljudi stoje iznad svog rodnog mesta kojim se ponose. Ugrađeni u temelje tradicije, duhovnog i materijalnog nasleđa, tapiju na multietničnom prostoru Vojvodine oduvek su imali ljudi autentične istorije i kulture, puni duševnosti, koji teško podnose svaku promenu, svaku drugu stvarnost, tuđe navike. Čovekovo uzdizanje iznad zavičaja, pa samim tim i iznad salaša, nije samo prirodna činjenica, već duhovna dimenzija.

Salaši su mala svetla, orjentiri, oblici energije, ognjišta, mesta okupljanja i raskrsnice, sunašca pod nebrojivim zvezdama, svetli grobovi koje život i smrt, svetlost i senke dele. Taj ambijent, odakle se osmatraju sve četiri strane sveta, sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, samo je na tom prostoru celovit, osoben, moćan. Svaki poseduje svoj mali svet: svet traganja, stvaranja i otkrića, svet dobrote, istine, lepote i duhovnosti, ali i sumorno mesto svakodnevice mladih ljudi. Iz takvog ambijenta se rađaju talenat, vrline i sposobnosti, iskušenja, melanholija, gostoljublje. Uz posvećenost, odricanje i požrtvovanje, između neba i zemlje, nade i očekivanja, salaš su gradili poput mrava ili ptice koja pravi gnezdo: zrno po zrno, slamčicu po slamčicu, grančicu po grančicu. Bila je to čovekova potreba da se vine u njemu nedostupne prostore i da u njima potraži promenu, blagoslov, zbilju i radost, utehu i smisao, za svoj i život svoje porodice. („Komšija je salašarima uvek bio nešto više i važnije nego onima na selu i gradu“ – „Naš salaš“). Od prostora praznine, pravili su naseobine sudbine, i svoj jedini raj iz koga ih niko ne može isterati.

Ta neobična salašarska filozofija života uklanja svakodnevnu žurbu, nervozu, na neki ljupki način uvodi vas u smireniji i drugačiji poredak stvari. U suživotu i simbioza čoveka i okoline, odnosno čoveka i prirode, naizgled „mrtve“ stvari koje se nalaze u njihovom dvorištu, poseduju toliko topline, životne energije i svetlosti, pune ljudske radosti.

Etimološko poreklo reči salaš nalazimo u mađarskoj imenici szallas, koja ima više značenja: smeštaj, mesto, zgrada, pokretno naselje, farma. Pored ovih, ova mađarska reč ima i druga značenja: stati, osvojiti, okupirati, leteti. U širem smislu, salaš je poljsko imanje s kućom i pomoćnim objektima (staje, ambari, čardaci), dok je u građevinskom smislu – tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje. Slični pojmovi su bačija i majur. U analogiji sa sličnim objektima u kulturi zapadnih zemalja, bio bi to ranč ili farma. Gledano istorijski, kulturološki, tradicijski, semantički, etimološki, salaši su individualna gazdinstva, zatvorenog tipa, izdvojeni iz ruralno-urbanog kompleksa, u kome sve proizilazi iz unutrašnjih doživljaja članova domaćinstva i prirode.

Imanja na kojem se nalazio salaš bila su velika, što za vojvođanske prilike i nije toliko značajno. Parcele su, najčešće, bile veličine od pet do dvadesetak hektara. Salaši su prvobitno bili letnja staništa stočara, a vremenom su postajali stalne naseobine imućnih poljoprivrednika. Po osnovu primarne delatnosti, mogu se podeliti na stočarske, poljoprivredne, vinarske i mešovite salaše. Vinarskih je bilo najmanje, i uglavnom su se nalazili na peskovitom zemljištu, pogodnom za gajenje vinove loze. Doduše, nema salaša gde se nije držala stoka. Salaši se razlikuju i po tome što su jedni bili nastanjeni cele godine, a drugi samo u sezoni poljoprivednih radova.( Pojedini publiciste dele ove naseobine na dva tipa: salaš polutana ( vlasnik je bio imućniji seljak polutan) i salaš farmskog tipa (vlasnik je bio biroš – najamnik).

Stalno nastanjeni salaši, funkcionalni, svedenih oblika, uramljeni topolama, jasenom i bagrenjem, imali su, manje više, identične sadržaje. Veličina kuće za stanovanje (uglavnom prizemne), zavisila je od imovnog stanja domaćina. Kako dobri poznavaoci prilika u Vojvodini kažu, bio je to „prepoznatljiv tradicionalni tip panonske kuće za stanovanje, bez puta, vode i struje“. Mogle su biti dvodelne ili trodelne, najčešće bez podruma, sa većom verandom, sa stubovima ili ogradom od metala ili drveta. Građene su od prirodnog materijala koji se mogao naći na tom prostoru ili u bližoj okolini: čerpić, nepečena cigla, sušena na vetru i suncu, i tzv „pleter“ smesa (isitnjena slama i trska, zemlja (glina) i voda). Ono čemu su posebno poklanjali pažnju bili su spoljni zidovi kuće, sa malim prozorima, i fasadom okrečenoj u belo. (Ovakvo krečenje imalo je dvostruku funkciju: estetsku i dezinfekcionu). Termoizolacija im je bila prioritet: zimi da čuva unutrašnju toplotu, a leti da hladi. Sve do sredine prošlog veka, krovovi su bili od trske, a potom sa crepom. Prilikom izgradnje kuće vodilo se računa o tome da „začelje bude okrenuto severu, a čelo, na jugu“. Na tako podignutoj kući prozori i vrata bili su na južnoj strani, gde se formira dvorište. Inače, postoje tri tipa takvih objekata: „ kuća na brazdu“, „preko kuće“ i „kuće na lakat“. (Salašarske kuće viših socijalnih slojeva nosile su pečat i obeležja bogatstva i raskoši i, kao takve, ličile na minijaturne dvorce). Na čelu kuće, do krova, ugravirana godina izgradnje objekta. Na krovu visok odžak. Dabome, ovakvom univerzalom konceptu kuće svaka nacionalna zajednica je dodavala nešto svoje, čime je bila originalna i posebna. U suštini, sve salašarske kuće za stanovanje imale su isti koncept svrhe i sadržaja.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

 

Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.

Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.

U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda).  Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.

Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).

Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.

Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.

Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (IV): Romantična vrlina prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net

 

„Moje prvo ljubavno pismo, koje sam poslala, bilo je jako tužno. Sećam se kako sam danima, prvo razmišljala, a potom i smišljala, da svoja osećanja prenesem na papir i da to liči na nešto. Uz mnogo snebivanja, muke, dilema, i dosta znoja, pismo je, na kraju, napisano i poslano. Danima u nestrpljenju čekala na odgovor koji nikada nije stigao“. Ovako piše na svom blogu poznata slikarka, opisujući svoje nevolje kada su muškarci i žene jedni drugima svoje intimne i ljubavne poruke iznosili u pismima. Jetka i iskrena ispovest o jednom romantičarskom narativu kojeg je vreme definitivno prebrisalo.

Noseći u svom biću aromatične asocijacije svoga vremena i sopstveni emotivni univezum dosledne mere ukusa, razumevanja i vrednovanja, ovaj iskustveni prtljag prošlosti, uzdrhtale emocionalne rascvetalosti bio je intimni koordinatni sistem ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, snova i stvarnosti. Izrastao, kako iz nužnosti za ljubavlju, tako i iz individualne kreacije takve potrebe, jače i od koristi i od razuma, postaje neodvojiv deo svake tradicije. Kao sklonište i utočište, kao trajna uspomena na mladost, ljubavna pisma su važan deo sociokulturnog, antropološkog, sociološkog i tradicijskog nasleđa. Ona su i značajan izvor informacija o vremenu u kojem su nastajala, a mogu biti vredna građa etnolozima, istoričarima, umetnicima. Kao znamenje samog života, ona su i trag hiljadugodišnje istorije čovečanstva. U antičkoj književnosti, ona su bila poseban vid retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama. Ta neobična filozofija života bila je druga priroda naših predaka, iako prikrivena, zaklonjena, pritajena.

Kao aktivno mesto života, njihov početak se vezuje za pronalazak pisma i pismenosti. Koliko je stara istorija pismenosti, toliko je stara i ova epistolarna forma. Pisma su od davnina savladavala razdaljine i spajale emocije, prenoseći poruke različitog sadržaja. Dugi niz vekova to je bio jedini vid kontakta među onima koji nisu zajedno. Od „Solomonove pesme“ koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, preko drevne prepiske indijskog cara i carice, nezavisno od kultura i generacija, ona su bila glas intimnosti, i izraz bliskosti između dvoje ljudi. U težnji da ljubav tumače snagom svoje poetske raskoši, izražavala su najtananija i najintimnija osećanja. Kao nemi svedoci vremena, takva pisma predstavljaju riznicu ogromnog planetarnog bogatstva osećanja u originalnoj formi. U tim živopisnim slikama jednog sveta, koji će za većinu nas ostati fizički nedostupan, sve je bilo ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u istinsku lepotu pravih vrednosti. U potrazi za ljubavlju i za svim onim što pokreće svakog čoveka, pisma su im omogućavala da izraze skriveni aspekt svog bića, da podele tajni šapat svojih duša. Bio je to najkraći, najjednostavniji i najefikasniji način da se pronađe put do emocija, snažnih doživljaja i sveta otvorenih mogućnosti. („Zahvaljujući pismima, moj unutrašnji život je bio bogatiji; emocije nisam držala pod ključem. Ljubav mi je bila uzvraćena“, pohvalila se čitateljka jednog časopisa).

Skupljajući sećanja, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, kroz senovitost potisnutih uspomena, tadašnji momci, puni individualne anarhije, znali su da nema te lepote koja se neće izložiti zavodljivoj slabosti briljantno napisanog ljubavnog pisma, tj. iskazane duboke emocije. Savršeno oblikovane misli u svoj svojoj lepoti bila je garancija njihovog uspeha. Za razliku od momaka, devojke su, odrastajući u ambijentu tradicionalnih shvatanja, ređe bile inicijatori kontakta sa momcima preko pisama. Takva njihova iskušenja mogla su imati posledice po cenu njihove časti i ponosa, zbog čega su svoju skučenost bojile strpljenjem, a svoju osujećenost nadom. Čiste od mnogo čega, njihova čednost nikad nije bila oslobodjena od predrasuda. Ako su želele da prenesu poruku, morale su da nađu kreativan način da je sakriju. U takvim okolnostima devojke su imale svoje „strategije“ i rituale, pomoću kojih su momcima kradom dodavale svoja kratka pisamca ili slale šifrovane poruke. (U Londonu je 1977. godine objavljen priručnik za dame, u kojem se, između ostalog, objašnjava kako se preko lepeze mogu slati ljubavni signali. Inače, šifrovane poruke su se stavljale u goblenima, zidnim tapiserijama, umetničkim slikama, pesmama…)

„Kad se djevojka i momak vole i nemaju prilike da ašikuju, šalje jedno drugome znakove ljubavi. Ti su znakovi od strane devojke: jabuka i u nju usađen karanfil, kita cvijeća, svezana svilom i zlatom u znak da njih dvoje jedno uz drugo pristaju, ko zlato na svilu i da se nerazrješivo svežu. Komadić od hasure znači, da je djevojka momku od srca hasret (rada);komadić ugljena, da joj srce za njim crni kao ugljen; zrno kafe znači, da bi rado sa njim posjedila, razgovarala i kahvu popila. Jagluk (marama) znači da jaduje za njime i da će suze roniti, ako joj se iznevjeri. Osim toga znači i selam“. (Antun Hangi, Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, „Dobra knjiga“, Tuzla, 2021).

I kao što se svaka varoš nije mogla zamisliti bez bogomolje i kafane, ni ljubavna pisma nisu mogla zaobići zavodljivu melodiju srca koja vole. Kakav god bio – život u sjaju i raskoši, sivilu, oskudici i povremenoj tuposti, ljubav je suverena sila koja ima moć da preobražava stvarnost. Pisma su povezivala život, ljude, sreću, bol, mladost, nadu, brigu, godine; pusta usta, gola duša, niko te ništa ne pita. U njima se život, kakav god bio, prikazuje ili iscrpljuje – na jednom ramenu anđeo, na drugom đavo. Ljubavna pisma su bila svetla, orjentiri i ognjišta pod nebrojivim zvezdama; bogatila su ljudsko postojanje, umnožavala živote. U ovim narativima, ljubavi i tajanstva, žudnje i traganja, ona su životu pridodavala dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, lepote, ostvarenosti. Između topline i večnosti, sreće i vesele nade, bilo je i tuge i očaja.

Bila je to gotovo nevidljiva, ali sveprisutno naglašena običajnost, nešto nedovoljno definisano a, opet, rasprostranjeno; nešto što se ne izdvaja i ne izdiže iznad života, već čini njegov sastavni deo, savremenim generacijama teško dokučivo i shvatljivo. Struktuirana u kulturulošku pojavnost romantičarske tradicije, kao metafora ranjivosti duše i kulturnih korena, ljubavna pisma danas figuriraju kao umetnička projekcija romaneskne književnosti. Pročišćenim i svedenim stilom, stoje na braniku poezije velike lepote, te najfinijeg i najrazumljivijeg književnog jezika, koji u svakom pogledu može biti uzor. Najlepši stihovi, sročeni u ovim pismima, nikad neće biti pročitani. Bio je to šapat davnog, primarnog oblika, osvetljen fenomenologijom gorke istine i sama istina o čovekovoj potrazi za ljubavlju i srećom. U ovim pismima, ali i lakoći njihovog razumevanja i uživanja, traje emocija surove nežnosti u svedenom ritualu, najbliža dramskoj napetosti, kojom se zadržava pažnja sevdalisanja ili serenadisanja. Lepotu romantičnih osećanja u ljubavnim pismima mnogih slavnih ljudi nikad neće moći da zamene internet i savremena digitalna tehnologija. („Ti si veća od nebesa, ti si veća od zemlje, ti za koju je otkupninu bio sam Stvoritelj svijeta. Ali, što je on vidio u tebi, pitam se, kojemu ništa ne nedostaje, kad je za tebe pristao na sve muke svog poslednjeg hropca, na svu sramotu svoje muke? Šta li je drugo mogao tražiti u tebi ako ne tebe samu“, Pjer Abelar Eloizi Abelar (Heloise et Abelard). „Kamo sreće da volim Boga, kao što volim tebe“, bio je odgovor Eloize (prepiska iz XII veka).

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo