Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (VI): Tenis pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

* Bavljenje alpinizmom u Crnoj Gori počelo je 1856. godine, a prvi zvanični veliki uspjeh crnogorskih alpinista bilo je osvajanje Mon Blana (4810 metara) 1963. godine. * Gimnastika kao obavezan predmet uvedena je u crnogorske osnovne šole 1874. godine. Gimnastika je bila i jedan od predmeta u Djevojačkom institutu osnovanom 1869. godine. Jedno vrijeme gimnastiku u cetinjskoj Gimnaziji predavao je Sima Matavulj.

* Prvo poznato zvanično takmičenje u streljaštvu organizovano je u Crnoj Gori na Cetinju 1886. godine prilikom proslave pedesete godišnjice bitke na Grahovcu. Hroničari su zabilježili da je Njegoš bio izvanredan strijelac. Streljaštvom se uspješno bavila i knjaginja Natalija.

* Mačevanje kao sport prvi put pojavilo se u Crnoj Gori 1888. godine, a u časopisu Luča, koji je pokrenut na Cetinju 1895. godine, pominju se učitelji mačevanja i gimnastike.

* Društvo za gimnastiku (klizanje i borenje) osnovano je na Cetinju 1888. godine.

* Prvo tenisko igralište u Crnoj Gori počelo je da se gradi 1891. godine, a završeno je tri godine kasnije. Već 1910. Cetinje je imalo deset teniskih terena. Prvi teniski klubovi u Sarajevu i Bitolju osnovani su tridesetih godina ovog vijeka. Tenis se u Sloveniji počeo igrati deceniju kasnije nego u Crnoj Gori.

* Prvu tenisku partiju u Crnoj Gori odigrao je knjaz Nikola I Petrović 1894. godine na Cetinju. Kralj je odigrao partiju tenisa u kompletnoj crnogorskoj nošnji.

* Britanska revija Arena objavila je pod naslovom Crnogorski knez igra tenis na Cetinju tekst uz fotografiju na kojoj se vidi kako prinčevi Mirko i Danilo i princeze Ksenija i Vjera igraju tenis.

* Na Cetinju je u martu 1891. godine osnovano Društvo za gimnastiku, tociljanje i borenje, odnosno za gimnastiku, klizanje i mačevanje.

* Prvo klizačko društvo u Crnoj Gori osnovano je na Cetinju 1892. godine, a imalo je i svoj ustav – prvi dokument takve vrste u Crnoj Gori.

* Prvo organizovano sportsko društvo u Crnoj Gori bilo je Skijaško društvo, a osnovano je na Cetinju 1892. godine.

* Prvi bicikl ušao je u Crnu Goru 1893. godine, a na njemu se na Cetinje dovezao Bilećanin Mihailo Merćep. Njemački istraživač Kurt Hasert zapisao je 1900. godine da bicikl više nije rijedak gost u knjaževini.

* Prva vijest o konjskim trkama u Crnoj Gori objavljena je u nikšićkom listu Onogošt jula 1900. godine. Takmičenje je organizovano u Nikšiću povodom osvještavanja Saborne crkve i četrdesete godišnjice ,,srećnog vladanja gospodara Crne Gore”. Prema vrlo preciznim propozicijama trčalo se za novčane nagrade knjaza Nikole, knjeginje Milice, supruge prestolonasljednika Danila, Ministarstva unutrašnjih djela i grada Nikšića. Konjske trke posebno su bile česte i omiljene u durmitorskom kraju.

* Prvi biciklistički klub u Crnoj Gori osnovan je u Kotoru 1905. godine, a prve biciklističke trke održane su 1934. godine.

* Prvi teniski i golf klub u Crnoj Gori osnovani su 1906. godine na Cetinju, a godinu ranije osnovan je i Biciklistički klub. Tenis i golf donijele su strane diplomate u Crnu Goru još u XIX vijeku, a početkom XX do tada nepoznate ili malo poznate sportove donose crnogorski studenti koji su studirali u razvijenim evropskim zemljama. Tenis se igrao u krugu diplomatskih predstavništava na Cetinju i na dvoru kralja Nikole.

* Prva jedriličarska regata u Crnoj Gori održana je 1924. godine.

* Na Cetinju je 1925. godine prvi put održana zetska olimpijada. Takmičilo se u fudbalu, gimnastici, pucanju i lakoj atletici. Druga olimpijada održana je 1926. godine, a treća, posljednja, naredne godine.

* Prvi profesionalni ronioci na području Kraljevine Jugoslavije obučavani su 1927. godine u Kraljevskoj ratnoj mornarici u Tivtu.

* Prvi sportski klub u Žabljaku zvao se Durmitor, a osnovan je u junu 1929. godine.

* Tridesetih godina prošlog vijeka osnovana su prva crnogorska planinarska društva – u Cetinju Lovćen i u Herceg Novom Subra.

* Odbojka se u Crnoj Gori počela igrati tridesetih godina XX vijeka i to pretežno na primorju, gdje je bilo registrovano desetak klubova.

* Najsportskija porodica u Crnoj Gori su šestorica braće i sestra Mahmutovići iz Podgorice. Najstariji Gano (rođen 1940. godine) bio je šampion Jugoslavije u padobranstvu, Uso – prvak Jugoslavije i višestruki reprezentativac u boksu, Bahro – gimnastičar, Ramo – automobilista, Džavid i Mirsad – bokseri, a Muniba – rukometašica. Svi su dobitnici mnogobrojnih visokih sportskih trofeja.

* Prvaci Evrope i nosioci zlatnih medalja na evropskim takmičenjima bili su iz Crne Gore bokser Miodrag Perunović (1979. godine), Samir Usenagić, karatista podgoričke Budućnosti (1986.), i Dragomir Bečanović (1987), član Džudo kluba Akademac iz Nikšića.

* Četvorica nikšićkih planinara – Dragan Lalović, Danilo Vujičić, Dragutin Lalić i Danilo Petrović, osvojili su 1987. godine najveći vrh Anda – Akonkagvu, visoku 7.035 metara. Tako su ušli u istoriju svjetskog planinarstva.

* Biciklistička trka Putevima kralja Nikole nalazi se u kalendarima velikih biciklističkih trka svijeta i ima internacionalni karakter – u njoj su do sada učestvovale reprezentacije iz tridesetak država Evrope, Azije, Afrike i SAD.

* Prvo takmičenje iz free climbinga u Crnoj Gori održano je 1998. godine u Kotoru, na prirodnoj stijeni iznad Starog grada. Učestvovali su penjači iz Crne Gore i Srbije.

* Prva međunarodna trka atletičara u Crnoj Gori održana je 7. oktobra 2006. godine u Podgorici. Takmičilo se 25 učesnika iz Crne Gore, Srbije, Vojvodine i Makedonije.

Šah u zakonu

* Šah je počeo da se igra u Crnoj Gori prije 1888. godine, ali o tome nema preciznih podataka.

* ,,Igra na šahu” pominje se u Imovinskom zakoniku Valtazara Bogišića iz 1888. godine. To je jedini slučaj u svijetu da je igranje šaha ozakonjeno.

* Šah je bio omiljena igra na dvoru kralja Nikole. Crnogorski kralj bio je dobar šahista.

* Prva sačuvana fotografija sa igračima šaha u Crnoj Gori prikazuje kako tu drevnu igru igraju ađutant knjaza Nikole Blažo Petrović i dvorski ljekar Ž. B. Fovrijer, najvjerovatnije osamdesetih godina XIX vijeka.

* Prvi šahovski klub u Crnoj Gori osnovan je u Nikšiću 23. maja 1923. godine.

* Prva šahovska simultanka na Cetinju odigrana je 1934. godine.

* Na Cetinju su gostovali brojni svjetski šahovski šampioni: Botvinik, Petrosjan, Talj, Korčnoj, Bronštajn, Trifunović, Gligorić…

Košarka u parku

U Crnoj Gori košarka se godinama igrala samo u Boki Kotorskoj.

* Prvo prvenstvo Crne Gore u košarci održano je jula 1947. godine u Kotoru. Pobijedila je ekipa Arsenala iz Tivta, koja je nastupala pod imenom Titograd.

* Prva košarkaška utakmica u Crnoj Gori odigrana u zatvorenom prostoru bio je susret Arsenala i Bokelja 1948. godine u hali podmorničke baterije Remontnog zavoda u Tivtu.

* Prva košarkaška utakmica u Crnoj Gori odigrana pod reflektorima bio je susret između tivatskog Arsenala i subotičkog Spartaka 1949. godine u Tivtu. Odigrana je na igralištu u gradskom parku. Te noći prvi put nastupala je i ženska ekipa iz Tivta, u kojoj su igrale: Sonja Kvesić, Anka Grubišić, Nevenka Perović, Hilda Polak, Beba i Lina Leoni, Anka Krstović, Nevenka Petek i Mira Borković. Na njihove nasljednice čekalo se četiri i po decenije.

* Mira Maksimović, nekadašnja igračica Crvene zvezde iz Beograda, bila je prva žena trener muške košarakaške ekipe u Crnoj Gori, a i na prostoru tadašnje Jugoslavije. Ona je u sezoni 1985/86. trenirala tivatski KK Partizan.

priredio: Veseljko KOPRIVICA
(nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Antikomunističko pročišćenje (XI)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Koliko je Mandić svjestan tog konteksta kad potkraj 1982. godine započinje seriju od svojih četrdesetak tekstova o Krleži? Urednici Duge i njezini čitatelji sasvim će sigurno oduševljeno primiti Igorove ikonoklastičke tekstove. Meni se, međutim, uopće nisu sviđali; pisani svadljivo, ostrašćeno, bez adekvatne književnoteorijske argumentacije, ti tekstovi bili su, po mojem mišljenju, ispod razine standardne Mandićeve esejistike.

Nisu me fascinirale ni svojom hrabrošću: kritiku Krležinog političkog ,,oportunizma” već je prove Lasić, i to u Hrvatskoj, što je bilo puno smjelije nego u Srbiji (Igor je samo zaoštrio Lasićeve teze). Doduše, i Lasić je to radio iz inozemstva, ovdašnji političari i ideološki cenzori mogli su mu staviti soli na rep. Više je riskirao Stankov izdavač Vjeran Zuppa nego sam autor u svome egzilu (između Pariza i Amsterdama).

S druge strane, Igoru je situacija na medijskoj sceni bila neusporedivo naklonjenija; činilo mi se kako srpski nacionalisti (kojih je Duga bila svojevrsni organ) baš uživaju u Igorovu razvlačenju Krležinih crijeva. Zasigurno su ga mnogi tapšali po ramenima u znak odobravanja. Zapravo, smionije bi bilo u Dugi o Krleži napisati nešto afirmativno nego ga napadati u Mandićevoj maniri. Uostalom, veliki pisac Oskar Davičo morao je otići iz Beograda u Sarajevo, između ostalog, zbog vjernosti krležijanstvu.

Prema Igorovu antikrležijanstvu bio sam rezerviran jer su mi još bili svježi u memoriji Mandićevi apologetski tekstovi o Krleži objavljeni prije samo nekoliko godina. Pa nije valjda Krležin književni stil izgubio svu svoju umjetničku vrijednost u samo nekoliko godina!

Rekao sam sve to Igoru otvoreno: – Nimalo mi se to što pišeš ne sviđa! Zapravo te iskorištavaju, zloupotrebljavaju!

Igor se samo nasmijao: – Ma, Krleža je tu sporedan! Pišući o njemu, ja govorim o boljševičkoj vladavini! O Titu!

  • Pa, meni Krleža nije toliko nebitan! Ja sam ipak prije svega književni kritičar i mislim da se Krleža ne može svesti samo na ideologiju!
  • Naše čišćenje od titoizma u ovom trenutku je najbitnije!

Nije se Mandić previše osvrtao na moje riječi; on je znao što tim serijalom želi postići. Pragmatično gledano, imao je osiguranu temu za velik broj tekstova, publika Duge je to dobro prihvaćala, a i njegov krug beogradskih prijatelja uživao je u Igorovu obračunu s Fricom. Ne bih rekao da se Mandić pri tome bilo kome dodvoravao svojim antikrležijanstvom; on je vjerovao kako je antikomunističko pročišćenje važnije od njegove mladenačke fascinacije velikim piscem.

Druga važna tema kojom se Mandić bavio početkom osamdesetih bio je feminizam. To su godine kad se na intelektualnoj sceni Jugoslavije pojavljuje jak feministički pokret, dobro zastupljen i među novinarkama koje dominiraju u tadašnjim medijima. Igor sebe deklarira kao antifeminista ismijavajući feministički društveni angažman. Feministice su uglavnom ljevičarke, a on sebe (bar u tom trenutku) želi predstaviti kao konzervativnoga građanskog desničara. Fokus njegove kritike je na tekstovima medijski najeksponiranije jugoslavenske feministice Slavenke Drakulić. Oboje surađuju i na stranicama Duge (iako je Slavenka profesionalno vezana prije svega za Start i Danas).

Budući da i jedno i drugo posjeduju izrazit smisao za polemiku, razmijenit će niz duhovitih i strastvenih novinskih polemičkih tekstova, a Slavenka će u Mandiću i Tenžeri prepoznati glavne „mudologe” u našem intelektualnom životu (što je nešto kao sinonim za „mušku šovinisticku svinju”).

Igor će naposijetku kao protivnik feminizma postati i komični lik u vrlo popularnom, NIN-ovom nagradom ovjenčanom, romanu Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić. Pratio sam te polemike jer su mi i Slavenka i Dubravka bile dobre prijateljice. Nije tu bilo neke velike mržnje, sve je bilo s dosta humora.

Razgovarao sam povremeno s Igorom o tom njegovu „antifeminizmu”, što mu to treba? Bio sam sjestan kako se više radi o njegovu intelektualnom pozerstvu, nego o dubokim uvjerenjima. Uostalom, poznavao sam dobro i njegovu ženu Slavicu, koja u njihovoj vezi nije imala nimalo inferiornu ulogu submisivne ženice.

Igora je, očito, zabavljalo da zauzme „antiprotivan gard” zločestog dečka i zabavlja svoju publiku duhovitim svađama. Bilo mu je jasno da sam ja na feminističkoj strani, ali nije to bilo važno. Glavno da je svima zabavno.

Godine 1984. sabrao je svoje antifeminističke tekstove u knjigu Što, zapravo, hoće te žene?, koja je izišla u zagrebačkom Znanju, kod Zlatka Crnkovića, paralelno s knjigom njegove „ljute oponentice” Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma. Zanimijivo da je Igor bio promotor knjige Slavenke Drakulic, te je od promocije načinio svojevrsni hepening: došao je na promociju s kuhačom u ruci i mahao njome započevši govor, zorno ilustrirajući svoju tezu kako su žene sposobne samo za kuhanje, pa je i njihova književnost „kuhinjska književnost”, a ne nekakvo „žensko pismo”. No, nakon toga je ishvalio Slavenkinu knjigu i samu Slavenku kao vrsnu novinarku i spisateljicu.

Godine 1988. sabrao je sve svoje tekstove o Krleži u knjizi Zbogom, dragi Krleža i objavio je kod svoga prijatelja, „salonskog desničara” (fašistofila) Dragoša Kalajića u izdavačkom poduzeću Književne novine. Ja sam u zagrebačkom Danasu odmah objavio opsežan tekst o Mandićevu „oprostaju s Krležom” na pune dvije stranice (valjda jest kartica rukopisnog teksta). Već sam bio glavni urednik enciklopedije o Krleži (Krležijane) pa se od mene na neki način i očekivalo da kažem nešto o knjizi koja napada Krležu.

Nisam želio da sada ispadne kako ja preuzimam ulogu dežurnog čuvara „Krležina mauzoleja”, ali kao čovjek upućen u Krležin život i rad mislio sam da trebam iznijeti svoje stavove i ocijeniti knjigu s tog obzora. Ipak se radi o Igoru Mandiću, koji nije bilo tko. Iznio sam otvoreno sve svoje zamjerke; prije svega upozorio na nekonzistentnost sudova pisca knjige, koji je najprije petnaestak godina neumjereno slavio Krležu, a potom ga strastveno negirao. Kojem Mandiću ukazati povjerenje, mladom ili starom? Doduše, priznao sam mu da u njegovoj vehementnoj negacijskoj gesti ima nešto krležijansko; ipak je on Krležino duhovno dijete, što ni sam ne taji.

Susreo sam Mandića nakon objavijivanja te kritike; nije se ljutio na mene: – Nije bitno samo je li tekst pozitivan ili negativan, već i tko ga piše, gdje tekst objavljuje. Tvoj stav sam znao, nisam očekivao da ćeš napisati išta drukčije. A ipak priznaješ ozbiljnost uvida pa pokazuješ i poštovanje prema autoru! – nasmijao se, ne bez ironije.

Znam da sam o Mandićevoj knjizi govorio na nekoj zagrebačkoj tribini, najverojatnije Književnom petku, ali kako sam govorio i prigodom objavijivanja drugog izdanja, sjećanja mi se pretapaju, više nisam siguran što se odigralo 1988. godine, što dvadesetak godina kasnije. U svakom slučaju, te 1988. nismo se zakrvili, ostali smo u korektnom odnosu, iako to još nije bio odnos punog prijateljsta koje ćemo razviti tek nakon smjene vlasti, devedesetih godina.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (X): Razgradnja Krležina kulta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Razgradnju Krležina kulta već je 1982. godine započeo Stanko Lasić u knjizi Krleža. Kronologija. U toj knjizi Lasić prvi put uvodi razlikovanje između mladog Krleže i Krleže nakon Drugoga svjetskog rata. Mladom Krleži antiteza je prirodan stav prema svijetu; on je vječno polemičan, pobunjen protiv svih autoriteta, pa i autoriteta Komunističke partije (koje je član, ili joj je bar blizak). Nakon rata taj buntovnik postaje konformist, pomiren s titoizmom; taj kastrirani Krleža – po Lasiću u Kronologiji – opada i u književnoj moći.

Problem je te Lasićeve teze (po kojoj je Krleža nakon rata izdao sebe i opao u književnoj moći) činjenica da je sam Lasić godine 1974. objavio knjigu Struktura Krležinih Zastava u kojoj interpretira taj veliki Krležin roman iz šezdesetih godina kao remek-djelo ne samo Krležino, već i kao ponajbolji roman hrvatske književnosti uopće. U samo osam godina Lasić je izveo spektakularni salto mortale. Ja sam Lasićevu knjigu branio i u magazinu Danas i na raznim „okruglim stolovima” posvećenim toj kontroverznoj knjizi. Fascinirale su me Lasićeva teorijska elaboracija, njegova iznimna pamet i erudicija, premda nisam prihvaćao njegovu postavku o radikalnoj suprotnosti mladog i starog Krleže, pa sam i upozoravao na aporičnost takvog stava (argumentirajući to onim što je sam Lasić tvrdio u ranijim knjigama).

Medutim, „aporična” Lasićeva teza o Krležinoj ideološkoj kapitulaciji nakon Drugog svjetskog rata očito se jako svidjela Mandiću. Prihvatio ju je, estradno zaoštrio, tako da postane novinski atraktivna, prijemčiva i za šire čitateljstvo, i započeo s nizom polemičkih eseja u Dugi, u kojima je temeljito razgradio Krležin kult, fenomen krležijanstva i razorno kritizirao negov cjelokupni opus. Pritom nije tajio kako je nekoć bio Krležin apologet, koji je i sam objavio šezdesetih i sedamdesetih niz pohvalnih članaka o Krleži; pisao je pozitivno čak i o onim njegovim djelima koja su nailazila na negativne kritičke ocjene drugih (primjerice, o filmskom scenariju Put u raj). Štovise, Krležu je nazvao svojim duhovnim ocem, koji ga je intelektualno zaveo te učinio ideološku monomaniju intelektualno privlačnom, zaslijepio ga svojom retorikom i onemogućio mu da jasno sagleda stvarnost socijalističke Jugoslavije.

Bio sam sjedok jednog Igorova žučnog okršaja s Jožom Horvatom, starim partizanom, piscem i moreplovcem; komunistom-poštenjačinom. Sjedilo je nas nekoliko u zagrebačkom Klubu književnika, bio je siječanj 1982., i pričalo o nedavno preminulom Miroslavu Krleži. Joža je potresen pripovijedao o svojim književnim počecima, kad je kao mladi krležijanac 1939. objavio roman Sedmi be, koji je veliki pisac pohvalio. Krleža je za njega bio gigant, učitelj, neprijeporna književna veličina. U jednom trenutku Igor više nije mogao podnositi Jožinu bujicu pohvala:

– Sve je to luk i voda! Krleža je umjetno napumpana književna veličina. Bio bi beznačajan bez ideologije koja ga je podupirala i održavala na vrhu. On je književni pandan Josipu Brozu: ono što je Broz u politici, Krleža je trebao biti u književnosti i umjetnosti, ali uz jasan odnos moći, znalo se tko je gazda. Ideološki monomani jedan i drugi!

Ispričao je potom kako je 1978., nakon Bakarićeva napada na Krležu u Kumrovcu zbog Krležine uloge u međuratnom sukobu na Ijevici, došao Krleži da ga zamoli za intervju u kojem bi odgovorio na Bakarićev napad, ali Krleža ga je grubo odbio. Ne zanima ga javno svađanje s vodećim političarima. Očito je odlučio tražiti od Broza zaštitu, nikakve javne polemike nisu ga zanimale. Tada je – reče Igor – izgubio sve iluzije o Krleži i njegovoj hrabrosti: mali pokisli miš. Pred partijskim moćnicima manji od makova zrna!

Jožu je zaboljelo to Igorovo ruganje njegovu idolu, pa i omalovažavanje Tita. Ustao je i počeo vikati unoseći se Mandiću u lice:

– Krleža je moj učitelj i uzor u književnosti, a Tito je velikan svjetske politike!

– Nema ti ga više, nema par-ti-je! – počeo je izazivački skandirati Igor. Očito je dugo domišljao tu dosjetku, sumnjam da je improvizirao na licu mjesta.

Taj pitijski iskaz mogao se dvoznačno shvatiti. Prvo značenje – nema više Tita/Krleže, otišao je (u splitskom govoru „partija je”). Drugo je značenje da više nema Partije (odnosno Saveza komunista) nakon smrti dvojice partijskih giganata.

Činilo mi se da će zapjenjenog Jožu strefiti infarkt, samo je Igoru dobacio: — Ti si moralna ništica!

Zanimijivo, nakon te svađe Igor i Joža nisu prekinuli odnose, nekoliko dana poslije zatekao sam ih ponovno za istim stolom u Klubu književnika; ovaj put razgovarali su mirno, čak prijateljski, iako se prije nekoliko dana činilo kako su se spremni potući.

U proljeće 1982. promovirana je Lasićeva Kronologija u kinu beogradskog Doma omladine. Tribine Doma omladine održavale su se u dvjema dvoranama, regularno u manjoj dvorani na katu, u koju je moglo stati do stotinu judi, a kad je bio veliki interes tribina se premještala u kinodvoranu koja je primala do pet stotina posjetiteIja. Lasić je tu veliku dvoranu ispunio dva dana zaredom kad je 1970. godine u Domu omladine predstavljena njegova prva knjiga Sukob na književnoj ljevici. Beogradska je sredina dobro prepoznala kritički potencijal te knjige u kojoj je analiziran sukob Krležine pečatovske grupe s boljševičkom, staljinističkom jezgrom KPJ. U situaciji kad je Tito još živ, to je iznimno heretična analiza, koja je naišla na veliki odjek, a za govornicom se u dva dana izmijenilo dvadesetak govornika.

Ovaj put, 1982. godine, nije sudjelovao sam Lasić, na pozornici je sjedilo i govorilio nas 5-6 govornika; Igor nije pozvan jer još nije bio započeo sa serijalom o Krleži, organizatori ga očito nisu smatrali specijalistom za Krležu. Ja sam govorio o Lasiću i njegovoj interpretativnoj metodi, analizirao promjene u njegovu pristupu Krleži; dobio sam pristojan aplauz, bio zadovoljan. U jednom trenutku u publici je ustao jedan meni dotad nepoznat čovjek i počeo vehementno napadati Krležu. Osnovna misao je bila kako je Krleža zapravo mrzitelj Srba, frankovac, idejni predvodnik Deklaracije i Maspoka. Usprotivio sam se pokazujući kako je Krleža bio još u mladosti zagovornik Supila i Hrvatsko-srpske koalicije, bježao je u Beograd, u Beogradu pokrenuo časopis Danas, surađivao s brojnim srpskim piscima. A bio i srpski zet.

Prvi put sam se suočio s takvim javnim napadom na Krležu i doznao da osim štovatelja velikog hrvatskog pisca u Beogradu (poput Daviča i Ristića te Bore Ćosića i Kiša među mlađima), postoji i dosta velik krug onih  koji ga doživljavaju kao protivnika srpstva, pa čak i mrzitelja – kao frankovca. Doznao sam da čovjeka koji je napao Krležu svi zovu Mića Doktor, da pripada krugu sljedbenika Dobrice Ćosića te kako je njegov stav o Krleži zapravo i Dobričin stav. Dvije godine kasnije vidio sam u novinama da se Mića Doktor zapravo zove Miodrag Milić, i da možda i nije baš izravni Ćosićev adept; suđeno mu je u sklopu ,,procesa beogradskoj šestorki”, koja je osuđena zbog sudjelovanja na diskusijskim grupama koje su nosile skupno ime Slobodni univerzitet. Ne znam koliko su članovi Slobodnog univerziteta imali izravne veze s Dobricom Ćosićem, ali kad budem dvadeset godina kasnije čitao Ćosićeve memoare, vidjet ću da informacije koje su povezivale stavove Miće Doktora s Dobricom ipak nisu bile netočne. Dobrica, naime, naširoko opisuje svoje brojne razgovore s Krležom ljeti na Brijunima šezdesetih godina o nacionalnom pitanju, o tome kako je ono rješeno u Jugoslaviji. Tvrdi da je Krleža bio skeptičan prema budućnosti Jugoslavije i budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Ne ustručava se stoga njegove stavove nazvati frankovačkim. Očito je ideja o Krležinu frankovluku preko Dobrice bila široko prihvaćena među srpskim disidentima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Mrzili ga, voljeli ga, bio je nezaobilazan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Godine 1976. zaposlio sam se kao pripravnik (danas bi se reklo novak) u Jugoslovenskom leksikografskom zavodu. Zamjenik direktora Ivo Cecić poslao me da dijelim ured s Tomislavom Ladanom.

Razgovarali smo Ladan i ja neprekidno, a jedna od omiljenih tema bio nam je Igor Mandić. Ja sam komentirao Igorovu kočopernost, površnost, bio sam uvjeren kako ima loš literarni ukus (- Kako, zaboga, kritičaru od ukusa može biti Momo Kapor najbolji pisac u Jugoslaviji?). Mislio sam tada da Igor pričama o jelu, užicima u piću i modi, trivijalizira književnost, a ja sam književnost doživljavao dosta elitistički, pisci su trebali biti vrhunski intelektualci poput Lasića i Solara, asketi koji nemaju veze s banalnim, pučkim zadovoljstvima. Osim toga, želio sam pisati kritiku koja je izrazito teoretična, a Igor mi je bio odviše pitak, čitak, mislio sam – površan.

Ladan je, pak, s očitom zavišću govorio o Mandićevoj popularnosti. I on je početkom šezdesetih pisao kritiku u Vjesniku, potom početkom sedamdesetih u OKU, bio je poznat, ali ni izdaleka popularan kao Mandić. A i Ladan je htio da mu se dive, pa makar ga neki i mrzili. Ja sam se čudio Ladanu, pa zar mu nije dovoljna popularnost koju uživa u književnim krugovima?! Igorova je popularnost bila više kao popularnost nekog pop-pjevača ili sportske zvijezde.

Dobro, trivijalizaciju književničke profesije zamjerao mu je i Ladan; zapamtio sam kako je s prezirom komentirao Mandićevu vizit-kartu jer na njoj piše da je „novinar Vjesnika“. Biti novinar u to doba bilo je, ne samo u Ladanovoj percepciji, neusporedivo manje vrijedno nego biti književnik.

Mandiću to očito nije bilo bitno, novinar ili književnik (zapravo i jedno i drugo) bio je ličnost, najveća hrvatska, uskoro i jugoslavenska, spisateljska zvijezda. Ladan se u popularnosti s njim ipak nije mogao natjecati. Doduše, kasnije će i Ladan postati poprilična TV zvijezda serijom emisija u kojima će tumačiti etimologiju riječi. Ali nije to bila kategorija popularnosti kakvu je uživao Mandić.

Prvi put sam s Mandićem ukrstio polemička koplja 1978. godine. Tada sam pokrenuo osnivanje Književne omladine Hrvatske, Mandić je, valjda u novinama, vidio vijesti o osnivanju te udruge i u VUS-u napisao komentar u kojem se ostrvio na nas „mlade birokrate duha” koji samo maštaju o tome kako da se pripoje na državnu sisu i dobivaju apanažu za beskorisne projekte. Naravno, uvrijeđen, odmah sam odgovorio, tumačećì da samo organiziramo udrugu koja već postoji u drugim republikama i izdaje časopise i knjige mladih pisaca, gotovo bez ikakvih honorara, za razliku od Mandića koji svoje svako ustajanje iz kreveta nastoji skupo naplatiti. Odnio sam tekst uredniku kulture VUS-a Josipu Pavičiću, koji mi je obećao da će ga objaviti u sljedećem broju.

Međutim, za dva dana, pred prelamanje broja, Pavičić me nazvao i rekao da je Mandić stavljen „na led” zbog svojih oštrih političkih komentara, najviše na račun Šuvarove školske reforme (Igorova Slavica mi je nedavno rekla da sama odluka nije imala veze sa Šuvarom, odluku su donijeli Vjesnikovi partijski cenzori, misleći da pogađaju želje partijskog vrha). Igor više neće moći objavljivati nigdje u reprezentativnim Vjesnikovim izdanjima. Prebačen je u OUR Romani i stripovi.

Na sreću, otvorit će mu se vrata beogradskih novina, prije svega Duge i NIN-a pa njegova spisateljska karijera nije bila zaustavljena; budući da je u beogradskim novinama pisao bez cenzure i autocenzure, ta je kolumnistička karijera bila i pospješena. Štoviše, interne recenzije koje je pisao u sklopu Romana i stripova i magazina Erotika (u Hrvatskoj je Igor mogao objavljivati samo u tome silno kormercijalnom poluporno izdanju prezrenog Vijesnikova šund odjela) bit će kanije osnova za dvije knige o tzv. trivijalnoj književnosti: Principi krimića i Prijapov problem.

No, da se vratim mojem polemičkom odgovoru na Mandićevu ljutitu paskvilu protiv „mladih birokrata”, pa i mladih pisaca općenito. Kad mi je Pavičić rekao da Igor ide „na led”, zamolio sam ga da povuče moj tekst iz broja, nije fer polemizirati s nekim tko ti neće moći odgovoriti. Mandić je ipak svoj napad na mene i KOH objavio u svojoj knjizi polemika Policajci duha 1979.; ne vjerujem da je to bila neka posebna mržnja prema meni; naprosto sam mu se našao u fasciklu u kojem je arhivirao svoje polemike, među desetinama imena s kojima je polemizirao. Nije mu bilo bitno jesam li ja povukao svoj tekst, pokušavajući biti fer prema protivniku koji se našao u problemima; to je bila sitnica u moru polemika koje je on vodio. Mene očito nije smatrao važnim protivnikom da bi pamtio detalje.

Mandić je bio suviše velika novinarska zvijezda da bi njegovi problemi s kućom Vjesnik ostali nezamijećeni. Ne znam je li se on prvi javio uredništvu Duge, ili su se oni obratili Mandiću (po onome što mi je rekla Slavica izgleda da je prve članke za Dugu od njega naručivao urednik Dragoljub Golubović Pizon).

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Beograd je bio kozmopolitska metropola, liberalan grad, otvoren europskoj kulturi (Bitef, Fest…). Još se nije dogodila pobuna na Kosovu tako da nacionalizam nije bio masovna pojava. Postojala je jaka svijest kako je Beograd kulturno središte cijele Jugoslavije i bila je primjetna sklonost prepoznavanju talentiranih ljudi iz drugih republika te njihova okupljanja u tom središtu. Nije bilo prevelike koordinacije između republičkih partijskih rukovodstava tako da je bilo sasvim moguće da netko tko je politički „na ledu” u Zagrebu bude prisutan bez ikakvih problema u beogradskim medijima.

Potkraj sedamdesetih i ja sam sklopio niz prijateljstava s beogradskim piscima. Dosta je mojem ugledu pridonio način kako sam branio Kiša u polemici oko Grobnice za Borisa Davidoviča. Potom je došlo moje služenje vojnog roka u gardijskoj kasarni na Dedinju. Često su po mene dolazili domaći pisci i izvodili me u beogradske kavane ili pozivali k sebi doma.

Cijelo sam kasno proljeće svoje vojničke 1979. proveo na bazenu na Tašmajdanu trenirajući za armijsko prvenstvo u plivanju. Imao sam permanentnu dozvolu izlaska iz kasarne, pa sam to koristio za razna književna druženja. Čak sam u vojničkoj uniformi nastupio na međunarodnim Oktobarskim susretima pisaca u Narodnoj biblioteci. Okupilo se ondje puno uglednih pisaca iz Jugoslavije i inozemstva (koliko se sjećam, glavni je gost bio čuveni americki bitnički pjesnik Allen Ginsberg). Moj prijatelj, sekretar Udruženja književnika Srbije Radoslav Bratić, sredio je da ja govorim odmah nakon predsjednika Udruženja književnika Srbije, na uvodnoj plenarnoj sjednici, tako da svi čuju „kako je njegov drugar pametan”.

Moj nastup, a govorio sam fluentno, „iz glave”, izazvao je veliku pozornost novinara i pisaca. Prilazili su mi nakon sjednice i čestitali. Sjećam se Jare Ribnikar, književnice, udovice nekadašnjeg vlasnika i urednika Politike; prišla mi je i živo zainteresirana upitala odakle sam. Kad sam rekao, stara gospođa je kroz smijeh komentirala: – Lepi i pametni Dalmatinac! Ni slutio tada nisam da će samo dvije godine kasnije njezina kći Vladislava biti kuma na mojem vjenčanju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo