FELJTON
ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (V): Japan ispod Komova
* Reljef Crne Gore, koji se nalazi na Cetinju, jedinstven je u Evropi po veličini i jasnoći. Reljef su uradili austrijski vojni stručnjaci za vrijeme Prvog svjetskog rata – od 1916. do 1917. godine. Oni su na njemu naznačili svako naselje i puteljak iz tog vremena. Reljef je urađen u razmjeru 1:10.000. Završen je za godinu dana, što se, s obzirom na njegovu veličinu (17 x 15 metara), smatra velikim podvigom. * Ispod Komova, na 940 metara nadmorske visine, i trinaestom kilometru od Andrijevice, nalazi se selo neobičnog imena – Japan. Selo je, prema predanju, dobilo ime zbog svađe seljaka oko rusko-japanskog rata iz 1904. godine. Jedan dio stanovnika ovog kraja podržavao je Ruse, pa su dio sela u kojem su živjeli oni koji su bili ravnodušni prema tom ratu nazvali Japan. Sunce, čim izađe iza Komova, prvo obasja Japan, baš kao i zemlju izlazećeg sunca.
* Najveće selo u Crnoj Gori je Prošćenje kod Mojkovca.
* Vranjina je jedino selo u Crnoj Gori čiji mještani ne plaćaju porez na zemlju, jer je – nemaju. Stanovnici Vranjine bave se uglavnom ribolovom.
* Najstarija ulica u Podgorici je ulica Keše Đurovića, nekadašnja ulica Alibalića. Potiče iz turskog doba i nalazi se u podgoričkoj Staroj varoši. Duga je svega stotinjak metara, a poznata je i po tome što je u njoj rođen veliki broj poznatih sportista. Pored najsportskije porodice u Crnoj Gori – Mahmutovića, tu su rođeni i poznati sportisti: fudbaleri Milo i Vojo Mugoša, Pura Miranović i tri brata Radonjića, atletičar i šahista Momčilo Vujović, košarkaš Mirko Vujović i bokseri Jovo Đekić i Miro Radusinović.
* Crnogorske plaže mogu da prime oko 200.000 kupača, a na crnogorskim planinama moguće je izgraditi staze za 500.000 skijaša.
* Prvi turistički vodič kroz Crnu Goru izdat je 1904. godine. Objavljen je u Herceg Novom na njemačkom jeziku. Bila je to brošura naslovljena “Kružno putovanje od Zelenike kroz Boku kotorsku, Skadar i Crnu Goru za pet dana”.
* Kamenari, naselje u Kotorskom zalivu, jedan je od najpoznatijih svjetskih majdana crvenog mermera. Od mermera iz Kamenara sagrađene su mnoge crkve i palate u Veneciji. Od mermera iz Kamenara izgrađen je i spomenik pred zgradom Ujedinjenih nacija u Njujorku.
* Crna Gora se nalazi u evropskom vrhu po poljoprivrednoj površini u odnosu na broj stanovnika. Crna Gora po stanovniku ima 0,84 hektra poljoprivredne površine.
* Crna Gora ima vegetacijskih jedinica koliko sav ostali prostor Evrope. Na prostoru Crne Gore žive 2.833 biljne vrste i podvrste. Među njima je 220 biljaka karakterističnih samo za Balkansko poluostrvo i 22 kojih nema nigdje na svijetu osim u Crnoj Gori.
* U Crnoj Gori su zaštićene 52 biljne vrste i jedan cjelokupni rod biljaka Ophrys (pčelice), iz familije orhideja (Orchidaceae).
* U Crnoj Gori raste 180 vrsta biljaka i oko 450 podvrsta, varijeteta i formi. Crna Gora ima i dvadesetak novih hibrida.
* Zanovet, koja raste u Crnoj Gori na nekoliko lokaliteta, jedna je od najinteresantnijih biljaka u balkanskoj flori. Njemački botaničar Ziber opisao je 1822. godine zanovet kao za nauku novu biljku pod imenom Cytisus ramentaceus.
* Neki od endemita u Crnoj Gori su: lovćenska mrtva kopriva, glišićev zvončić, gintlijev sivac, baldaćijeva broćika, rohlenin čkalj, malijev jeremičak, durmitorski kaluđerak.
* U flori Lovćena zastupljeno je 1200 biljnih vrsta, među kojima je veliki broj balkanskih endemita kao i tri lovćenska biljna endema.
* Najstarije stablo u Evropi raste pored puta koji vodi od Bara prema Ulcinju. To je maslina, stara preko dvije hiljada godina. Obim stabla joj je oko deset metara. Stavljena je pod zaštitu države i predstavlja turističku atrakciju. Italijani su za nju nudili milione lira da je iskopaju i sa korijenom, stablom i granama prenesu u Rim.
* Herceg Novi je biljnim vrstama najbogatiji crnogorski grad. Istraživači bilja u gradu i njegovoj okolini stavili su tačku iza rednog broja 264. Ovdje rastu biljke sa nekoliko kontinenata – razne agave, aloje, palme, banane, bambusi, eukaliptusi, kineski jasmin, indijski jorgovan, arizonski čempres, japanski kedar… Najpopularnija je mimoza, koja je ovdje dospjela iz Australije.
* Najviše lovorike u Crnoj Gori ima na ostrvu Mala Gorica, koje se nalazi u Skadarskom jezeru.
* Najveći hrast u Crnoj Gori nalazi se u selu Pelev Brijeg, kod Podgorice. Stablo mu jedva mogu obuhvatiti četiri čovjeka raširenih ruku. Star je oko pet stotina godina.
* Biogradska gora je, pored Perućice u Bosni, jedina prašuma u Evropi. Biogradska gora nalazi se nedaleko od Kolašina. Kao jedinstven kutak netaknute iskonske prirode više od jednog vijeka je pod zaštitom države. Biogradska gora je prirodna laboratorija biljnog i životinjskog svijeta. Naučnici su ustanovili da se u njoj nalazi 25 biljnih zajednica i 84 vrste drveća. U njoj rastu stabla pravi džinovi – dosežu visinu i do 60 metara, a neka su stara i po pet stotina godina. U središtu se nalazi njen najljepši ukras – živopisno Biogradsko jezero.
* Kasoronj (Trupa Longicurpa) je biljka koja jedino na svijetu raste u Skadarskom jezeru. Iako joj je korijen stalno u vodi, ona ne može da donese plod ukoliko ljeti ne padne kiša. Plod kasoronje je veoma ukusan.
* U tivatskom parku nalaze se dva stabla eukarija. Prava su rjetkost i više ih nigdje nema na Balkanu.
* Prvi floristički prilog u Crnoj Gori objavljen je 1886. godine. Tada je italijanski botaničar Antonio Baldači prikazao biljke Cetinjskog polja u “Glasu Crnogorca”. Sljedeći prilog o flori u Crnoj Gori publikovan je tek 1965. godine. O istraživanjima flore i vegetacije u Crnoj Gori 400 autora napisali su blizu 1800 priloga.
* U flori Crne Gore nalazi se oko 500 ljekovitih biljaka. Među njima su najpoznatije pelin (Salvia officinalis), koji se još zove kadulja i žalfija, i lincura.
* Prve podatke o sakupljanju i trgovini ljekovitim biljem ostavio je M. Tomazini u jednom zapisu o biljakama koje su sa okolnih planina seljaci prodavali na kotorskoj pijaci.
* Botaničkim istraživanjima utvrđeno je da u Crnoj Gori živi preko pet stotina značajnijih medonosnih biljaka.
* U znak zahvalnosti Nikoli I Petroviću za njegovo interesovanje za botanička istraživanja i gostoprimstvo, botaničari su nazvali nekoliko biljaka njegovim imenom: Dinathus nicolai Beck.Szysylovicz, Centaurea nicolai Baldacci, Orbus nicolai Rohlena, Verbascum nicolai Rohlena.
* Zatrijebač, nedaleko od Podgorice, jedno je od najreprezentativnijih botaničkih lokaliteta Evrope. U kanjonu rijeke Cijevne, koja tuda protiče, i okolini pronađeno je 959 vrsta vaskularne flore, od kojih su mnoge rijetke i ugrožene.
* Kurt Hasert, njemački geograf i istraživač, napisao je prvu monografiju o fizičkoj geografiji Crne Gore. On je i prvi u cjelini opisao prirodne potencijale Crne Gore.
* Tvorac prvog vrta planinske flore u Crnoj Gori je Danijel Vincek. Vincek je vrt podigao u Dulovini kod Kolašina.
* Na Durmitoru, Sinjajevini I Prokletijima raste rijetki alpski cvijet runolist.
* U pivskom selu Borkovići, botaničar Bolan otkrio je 1869. godine rijetku biljku planinski različak.
* Botaničar Pantoček pronašao je u Crnoj Gori brojne nove biljke, a na Komovima je otkrio dvije nove vrste ljubičica.
* Stablo ginko biloba (djevojačka kosa), najstarije biljke na planeti, nalazi se i u Njegoševom parku u Podgorici. Pojedini primjerci te biljke, porijeklom iz Japana, koja spada u red trava, a ima izgled drveta, mogu da žive i hiljadu godina.
Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Evo indijskog primjera na srodnu temu.
Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.
U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.
Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.
(Kraj)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.
Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.
Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika” a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).
Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.
(Nastaviće se)
Komentari
Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.
U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.
Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).
Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.
(Nastaviće se)
Komentari
MANDATAR BEZ MANDATA: Il je vlada ili su izbori, il je nešto gore od oboje
ZAŠTO ODLAZE STRANI INVESTITORI: Neispunjena obećanja DPS vlasti
BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo
-
INTERVJU4 sedmiceŠERBO RASTODER, AKADEMIK, ISTORIČAR: Svaki izbori su šansa
-
DRUŠTVO4 sedmiceIMAGINARNA MILIJARDA OD TURIZMA: Nedostižan san svih ministara
-
DRUŠTVO2 sedmiceRAT KLANOVA NAKON UBISTVA JOVANA VUKOTIĆA: Smrt brža od zakona
-
FOKUS4 sedmiceEKONOMIJA SLUŠKINJA POLITIKE: SLUČAJ ŽELJEZARA: Mimo zakona, na rubu pameti
-
INTERVJU3 sedmiceOMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rješenje je široka koncentraciona Vlada
-
DRUŠTVO3 sedmiceEUROPOLOVI PODACI O ŠVERCU CIGARETA I CRNOGORSKE INSTITUCIJE: Djelići javne tajne
-
Izdvojeno4 sedmicePROCJENA OPASNOSTI OD ORGANIZOVANOG KRMINALA: Kokainom kupuju uticaj i državne službenike
-
Izdvojeno4 sedmiceLEGALNO I NELEGALNO NAORUŽANJE U CRNOJ GORI: Do zuba