Povežite se sa nama

FELJTON

ZANIMLJIVOSTI O CRNOJ GORI (V): Japan ispod Komova

Objavljeno prije

na

* Reljef Crne Gore, koji se nalazi na Cetinju, jedinstven je u Evropi po veličini i jasnoći. Reljef su uradili austrijski vojni stručnjaci za vrijeme Prvog svjetskog rata – od 1916. do 1917. godine. Oni su na njemu naznačili svako naselje i puteljak iz tog vremena. Reljef je urađen u razmjeru 1:10.000. Završen je za godinu dana, što se, s obzirom na njegovu veličinu (17 x 15 metara), smatra velikim podvigom. * Ispod Komova, na 940 metara nadmorske visine, i trinaestom kilometru od Andrijevice, nalazi se selo neobičnog imena – Japan. Selo je, prema predanju, dobilo ime zbog svađe seljaka oko rusko-japanskog rata iz 1904. godine. Jedan dio stanovnika ovog kraja podržavao je Ruse, pa su dio sela u kojem su živjeli oni koji su bili ravnodušni prema tom ratu nazvali Japan. Sunce, čim izađe iza Komova, prvo obasja Japan, baš kao i zemlju izlazećeg sunca.

* Najveće selo u Crnoj Gori je Prošćenje kod Mojkovca.

* Vranjina je jedino selo u Crnoj Gori čiji mještani ne plaćaju porez na zemlju, jer je – nemaju. Stanovnici Vranjine bave se uglavnom ribolovom.

* Najstarija ulica u Podgorici je ulica Keše Đurovića, nekadašnja ulica Alibalića. Potiče iz turskog doba i nalazi se u podgoričkoj Staroj varoši. Duga je svega stotinjak metara, a poznata je i po tome što je u njoj rođen veliki broj poznatih sportista. Pored najsportskije porodice u Crnoj Gori – Mahmutovića, tu su rođeni i poznati sportisti: fudbaleri Milo i Vojo Mugoša, Pura Miranović i tri brata Radonjića, atletičar i šahista Momčilo Vujović, košarkaš Mirko Vujović i bokseri Jovo Đekić i Miro Radusinović.

* Crnogorske plaže mogu da prime oko 200.000 kupača, a na crnogorskim planinama moguće je izgraditi staze za 500.000 skijaša.

* Prvi turistički vodič kroz Crnu Goru izdat je 1904. godine. Objavljen je u Herceg Novom na njemačkom jeziku. Bila je to brošura naslovljena “Kružno putovanje od Zelenike kroz Boku kotorsku, Skadar i Crnu Goru za pet dana”.

* Kamenari, naselje u Kotorskom zalivu, jedan je od najpoznatijih svjetskih majdana crvenog mermera. Od mermera iz Kamenara sagrađene su mnoge crkve i palate u Veneciji. Od mermera iz Kamenara izgrađen je i spomenik pred zgradom Ujedinjenih nacija u Njujorku.

* Crna Gora se nalazi u evropskom vrhu po poljoprivrednoj površini u odnosu na broj stanovnika. Crna Gora po stanovniku ima 0,84 hektra poljoprivredne površine.

* Crna Gora ima vegetacijskih jedinica koliko sav ostali prostor Evrope. Na prostoru Crne Gore žive 2.833 biljne vrste i podvrste. Među njima je 220 biljaka karakterističnih samo za Balkansko poluostrvo i 22 kojih nema nigdje na svijetu osim u Crnoj Gori.

* U Crnoj Gori su zaštićene 52 biljne vrste i jedan cjelokupni rod biljaka Ophrys (pčelice), iz familije orhideja (Orchidaceae).

* U Crnoj Gori raste 180 vrsta biljaka i oko 450 podvrsta, varijeteta i formi. Crna Gora ima i dvadesetak novih hibrida.

* Zanovet, koja raste u Crnoj Gori na nekoliko lokaliteta, jedna je od najinteresantnijih biljaka u balkanskoj flori. Njemački botaničar Ziber opisao je 1822. godine zanovet kao za nauku novu biljku pod imenom Cytisus ramentaceus.

* Neki od endemita u Crnoj Gori su: lovćenska mrtva kopriva, glišićev zvončić, gintlijev sivac, baldaćijeva broćika, rohlenin čkalj, malijev jeremičak, durmitorski kaluđerak.

* U flori Lovćena zastupljeno je 1200 biljnih vrsta, među kojima je veliki broj balkanskih endemita kao i tri lovćenska biljna endema.

* Najstarije stablo u Evropi raste pored puta koji vodi od Bara prema Ulcinju. To je maslina, stara preko dvije hiljada godina. Obim stabla joj je oko deset metara. Stavljena je pod zaštitu države i predstavlja turističku atrakciju. Italijani su za nju nudili milione lira da je iskopaju i sa korijenom, stablom i granama prenesu u Rim.

* Herceg Novi je biljnim vrstama najbogatiji crnogorski grad. Istraživači bilja u gradu i njegovoj okolini stavili su tačku iza rednog broja 264. Ovdje rastu biljke sa nekoliko kontinenata – razne agave, aloje, palme, banane, bambusi, eukaliptusi, kineski jasmin, indijski jorgovan, arizonski čempres, japanski kedar… Najpopularnija je mimoza, koja je ovdje dospjela iz Australije.

* Najviše lovorike u Crnoj Gori ima na ostrvu Mala Gorica, koje se nalazi u Skadarskom jezeru.

* Najveći hrast u Crnoj Gori nalazi se u selu Pelev Brijeg, kod Podgorice. Stablo mu jedva mogu obuhvatiti četiri čovjeka raširenih ruku. Star je oko pet stotina godina.

* Biogradska gora je, pored Perućice u Bosni, jedina prašuma u Evropi. Biogradska gora nalazi se nedaleko od Kolašina. Kao jedinstven kutak netaknute iskonske prirode više od jednog vijeka je pod zaštitom države. Biogradska gora je prirodna laboratorija biljnog i životinjskog svijeta. Naučnici su ustanovili da se u njoj nalazi 25 biljnih zajednica i 84 vrste drveća. U njoj rastu stabla pravi džinovi – dosežu visinu i do 60 metara, a neka su stara i po pet stotina godina. U središtu se nalazi njen najljepši ukras – živopisno Biogradsko jezero.

* Kasoronj (Trupa Longicurpa) je biljka koja jedino na svijetu raste u Skadarskom jezeru. Iako joj je korijen stalno u vodi, ona ne može da donese plod ukoliko ljeti ne padne kiša. Plod kasoronje je veoma ukusan.

* U tivatskom parku nalaze se dva stabla eukarija. Prava su rjetkost i više ih nigdje nema na Balkanu.

* Prvi floristički prilog u Crnoj Gori objavljen je 1886. godine. Tada je italijanski botaničar Antonio Baldači prikazao biljke Cetinjskog polja u “Glasu Crnogorca”. Sljedeći prilog o flori u Crnoj Gori publikovan je tek 1965. godine. O istraživanjima flore i vegetacije u Crnoj Gori 400 autora napisali su blizu 1800 priloga.

* U flori Crne Gore nalazi se oko 500 ljekovitih biljaka. Među njima su najpoznatije pelin (Salvia officinalis), koji se još zove kadulja i žalfija, i lincura.

* Prve podatke o sakupljanju i trgovini ljekovitim biljem ostavio je M. Tomazini u jednom zapisu o biljakama koje su sa okolnih planina seljaci prodavali na kotorskoj pijaci.

* Botaničkim istraživanjima utvrđeno je da u Crnoj Gori živi preko pet stotina značajnijih medonosnih biljaka.

* U znak zahvalnosti Nikoli I Petroviću za njegovo interesovanje za botanička istraživanja i gostoprimstvo, botaničari su nazvali nekoliko biljaka njegovim imenom: Dinathus nicolai Beck.Szysylovicz, Centaurea nicolai Baldacci, Orbus nicolai Rohlena, Verbascum nicolai Rohlena.

* Zatrijebač, nedaleko od Podgorice, jedno je od najreprezentativnijih botaničkih lokaliteta Evrope. U kanjonu rijeke Cijevne, koja tuda protiče, i okolini pronađeno je 959 vrsta vaskularne flore, od kojih su mnoge rijetke i ugrožene.

* Kurt Hasert, njemački geograf i istraživač, napisao je prvu monografiju o fizičkoj geografiji Crne Gore. On je i prvi u cjelini opisao prirodne potencijale Crne Gore.

* Tvorac prvog vrta planinske flore u Crnoj Gori je Danijel Vincek. Vincek je vrt podigao u Dulovini kod Kolašina.

* Na Durmitoru, Sinjajevini I Prokletijima raste rijetki alpski cvijet runolist.

* U pivskom selu Borkovići, botaničar Bolan otkrio je 1869. godine rijetku biljku planinski različak.

* Botaničar Pantoček pronašao je u Crnoj Gori brojne nove biljke, a na Komovima je otkrio dvije nove vrste ljubičica.

* Stablo ginko biloba (djevojačka kosa), najstarije biljke na planeti, nalazi se i u Njegoševom parku u Podgorici. Pojedini primjerci te biljke, porijeklom iz Japana, koja spada u red trava, a ima izgled drveta, mogu da žive i hiljadu godina.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA
(Nastavlja se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo