Povežite se sa nama

OKO NAS

ZAPOŠLJAVANJE ROMA U CRNOJ GORI I DALJE OZBILJAN PROBLEM: Ni diploma ne pomaže

Objavljeno prije

na

Emrah Jefkaj, sa roditeljima i sestrom u porodičnoj kući u Zelenici, nadomak Herceg Novog, živi san brojnih sunarodnika mlađe generacije. Školovao se redovno, upisao fakultet koji je oduvijek želio, diplomirao psihologiju na Filološkom fakultetu u Nikšiću 2012. godine i relativno brzo se zaposlio.

,,Imao sam podršku Fondacije za stipendiranje Roma, koja mi je plaćala školarinu i mjesečnu stipendiju od 150 eura tokom četvorogodišnjeg studiranja. Bez toga bilo bi mnogo teže, možda i nemoguće. Po završetku studija, godinu dana bio sam na Birou za zapošljavanje. Kada je Centar za socijalni rad u Herceg Novom objavio konkurs za prijem psihologa, javio sam se i primili su me. Niko u porodici, osim mene, ne radi. Sestra Linda je redovna studentkinja na drugoj godini Filološkog fakulteta, na smjeru za njemački jezik i književnost. Nadam se da će i ona ubrzo završiti fakultet i naći stalni posao”, kaže Emrah, u razgovoru sa novinarom Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Svaki od djelova priče o Emrahu, na žalost, u važećem stereotipu mogao bi započeti sa ,,kao jedan od rijetkih Roma…”.

Iako je sve više pripadnika ove populacije koji završavaju srednju školu, nekoliko njih već ima fakultetsku diplomu, a dvadesetak podržanih pristojnim stipendijama studira, njihove šanse za zapošljenje, izvan komunalnih preduzeća i sezonskih radova i dalje nijesu velike. Osjećaj da im se to dešava zbog toga što su Romi je neizbježan, koliko god se crnogorsko društvo dičilo humanizmom i multikulturalnošću.

Glava desetočlane porodice Robert Jašaraj iz Podgorice ponosno ističe da su njegovo dvoje djece Visar i Almedina studenti. I ostala djeca idu u školu pa će njihovim stopama. Brojnu porodicu Jašaraj izdržava prodajom polovne i nove robe na podgoričkim pijacama. Nije lako. I ostali mu pomažu, pa se borba za preživljavanje već odrazila na Visarovo školovanje, On je prije četiri godine završio srednju ekonomsku školu i upisao ekonomiju na Univerzitetu Donja Gorica. Stigao je do druge godine i – zapeo. Bezuspješno je pokušavao da se zaposli, odlazio je i u inostranstvo da povremeno radi.

,,Morao sam da brinem o porodici i da svakog dana izlazim na pijacu. Bio sam prinuđen da zamrznem godinu na studijama. Zbog toga sam izgubio pravo na školarinu koju mi je obezbjeđivalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Moja sestra Almedina je ove godine upisala Ekonomski fakultet i biće na državnom budžetu, zahvaljujući tome što je bila vrlodobra učenica. To je moje roditelje obradovalo, jer bar o njenoj školarini ne moraju da brinu”, objašnjava Visar.

Porodica Abdula Nusreta je, takođe, jedna od brojnih romskih porodica koja ima djecu sa završenom srednjom školom, ali ne i posao. Zato su prinuđeni da rade teške poslove. Ćerim Abdulahi je prije šest godina završio srednju stručnu skolu, smjer – vodoinstalater. Kucao je bezuspješno na mnoga vrata. Na kraju je pokušao da se zaposli u gradskoj čistoći. Uprkos obećanjima, nijesu ga još pozvali.

Na problem, što se znatan broj srednjoškolaca iz ove populacije ne zapošljava u javnom sektoru, ukazuje i Dejvid Sejdović, predstavnik romske NVO Ruka prijateljstva. On upozorava da se ne poštuju i zakonske obaveze, dok Zavod za zapošljavanje uglavnom kritiku preusmjerava na poslodavce.

„I pored poreskih olakšica koje je Vlada predvidjela, poslodavci nijesu spremni da angažuju pripadnike romske populacije”, objasnila je Irena Perić iz Zavoda za zapošljavanje, na okruglom stolu na ovu temu koji je ta institucija nedavno organizovala.

U odgovoru na pitanja CIN-CG, Zavod podsjeća da ,,poslodavac koji uposli određene kategorije nezaposlenih, za ta lica ne plaća doprinos za obavezno socijalno osiguranje na zarade (doprinos za PIO, doprinos za zdravstveno osiguranje i doprinos za osiguranje od nezaposlenosti) i doprinos za Fond rada i porez na dohodak fizičkih lica”.

Perićeva je navela da je na Birou rada polovinom godine bilo 1847 nezaposlenih Roma i Egipćana, a od tog broja 815, ili 44,12 odsto čine žene. Učešće romske i egipćanske zajednice u ukupnoj nezaposlenosti na nivou Crne Gore iznosi 3,58 procenata”, što je nekoliko puta više od udjela ove populacije u ukupnom stanovništvu.

Predstavnici Zavoda za zapošljavanje naglašavaju da su tokom realizacije projekta Korak bliže ka tržištu rada, koji se finansira iz fondova pretpristupne pomoći (IPA) došli do zaključka da zapošljavanje Roma dodatno otežavaju nizak nivo obrazovanja, kao i predrasude društva. Tako je Nevena Šuković istakla da je veći dio nezaposlenih Roma i Egipćana na evidenciji Zavoda bez škole, te da je samo četiri odsto završilo treći i četvrti stepen stručne spreme, dok jedna petina ima osnovnu školu. Prema njenim riječima, mali broj Roma i Egipćana ima znanja, motivaciju i vještinu za određene poslove, a često se dešava da oni kojima ponude neki posao to odbijaju, jer im je, navodno, isplativije da se bave sekundarnim sirovinama.

Uprkos isticanju takozvanih mjera aktivne politike zapošljavanja, ,,kroz informativne razgovore, intervjue i informativno–motivacione seminare”, Zavod u svoje rezultate posebno ubraja sezonsko zapošljavanje, gdje je u prvih devet mjeseci 2017. godine, na ovaj način, zapošljeno 49 Roma od kojih 26 žena.

Nacionalni savjet za obrazovanje usvojio je u martu program za sticanje stručne kvalifikacije ,,saradnik u socijalnoj inkluziji Roma i Egipćana”. Tako osposobljena osoba bi trebalo da upoznaje Rome i Egipćane sa pravima, procedurama, kao i sa načinom uključivanja u mjere aktivne politike zapošljavanja, zatim da po potrebi prevodi i ostvaruje kontakte sa poslodavcima. Sve to trebalo je da doprinese smanjenju diskriminacije, predrasuda, kao i da podstakne Rome i Egipćane na aktivno traženje posla. Lijepo zvuči, ali ne postoji. Ni poslije sedam mjeseci nije se odmaklo od ideje, jer, kako objašnjavaju iz Zavoda, ,,ne postoji licencirani organizator obrazovanja za navedeno zanimanje”.

Za Visara i brojne sunarodnike termini poput afirmativne akcije, pozitivne diskriminacije i inkluzije ne znače mnogo, jer je stvarnost lakše opisati razumljivim gorkim riječima. Nova generacija koju i on predstavlja se, ipak, ne miri sa tim.

,,Nastaviću studije kada zaradim dovoljno za školovanje. Sada želim da se zaposlim, da mogu sebi i porodici da obezbijedim uslove za život, a posebno da razbijem predrasude o tome da Romi mogu samo da čiste ulice. Nikako ne želim da radim kao čistač ulica, jer sam, ipak, završio srednju školu. Hoću da se i dalje obrazujem, da otvorim privatnu firmu i postanem preduzetnik. Važno je i da moji sunarodnici uče i da se, vremenom, izbore za svoja prava, koja su im Ustavom zagarantovana. Da nas ima što više obrazovanih, jer to je jedini put ka našoj integraciji u društvo”, zaključuje Visar.

Ljut na Help, a oni kažu da nema razloga

Sa diplomom u džepu, ali bez posla, životna je priča i Almira Tahirija, zbog koje u njemu raste bunt. Prošle godine završio je osnovne studije na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, međunarodni smjer. Veliku podršku imao je od mađarske fondacije REF, koja je u saradnji sa Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, plaćala školarinu i dodijelila mu stipendiju. Onda se vratio u Herceg Novi i ubrzo, kaže, doživio razočaranje.

,,U aprilu njemačka organizacija Help je objavila konkurs za asistenta na projektu za unapređenje položaja Roma, gdje sam ispunjavao sve kriterijume. Ali, nijesu me primili iako sam bio jedini Rom koji je konkurisao. I pored toga što realizuju milionski projekat sa ciljem unapređenja i zapošljavanja Roma, predstavnik Help- a Klaus Mok i njegovi saradnici nijesu imali razumijevanja za mene. Pretpostavljam da ih Romi, kada je riječ o nekoj višoj poziciji, ne interesuju mnogo. Bez obzira na završenu školu i diplome, prolazimo kroz težak period i jedino nam preostaje da se i dalje zapošljavamo kao čistači. Nekada su govorili da nemamo adekvatno obrazovanje. Sad kada to imamo, čak i fakultetske diplome, opet nas neće”, ispričao je Tahiri.

U Help-u, međutim, na pitanje novinara CIN-CG, drugačije vide ovu situaciju, uz poruku da snažno ohrabruju pripadnike RE da se prijave za bilo koje slobodno radno mjesto, te da je u ovoj organizaciji trenutno zapošljeno osam pripadnika ove populacije.

,,Konačna odluka o zapošljavanju zasniva se isključivo na kvalifikacijama. Gospodin Tahiri je imao priliku da se predstavi na intervjuu za posao u Help-u. Upoznali smo se sa njegovim performansama na ranijim radnim mestima koje je do sada pokrivao. Na osnovu intervjua i naših pitanja, kao i na osnovu intervjua sa ostalim aplikantima koje smo imali, zaključili smo da gospodin Tahiri nije najkvalifikovaniji kandidat. Takođe, željeli bismo dodati da je g. Tahiriju ponuđeno da bude uključen u naš program plaćenog stažiranja, ali u tom momentu zbog ranije preuzetih obaveza, vezano za putovanje u SAD, on nije bio u mogućnosti da se uključi u taj program”, navodi se u odgovoru Help-a.

,,Ja sam sada u Njemačkoj i istovaram šlepere”, napisao je mladi politikolog u SMS poruci, kao reakciju na objašnjenje Helpa-a.

Maksut BERIŠA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo