Nije problem samo to što Momčilo neće da obznani stanje na bankovnom računu, iako bi kao predsjednik Savjeta ASK trebao da bude primjer  funkcionerskog transparentnog i odgovornog ponašanja.  Problem je što će svaki momčilo na čelu ASK ostati, pa da mu je na računu dvjesta miliona opranih para

Predsjednik Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije Momčilo Radulović nije instituciji na čijem je čelu dao saglasnost za uvid u svoje bankovne račune. U državi Danskoj, ili bilo kojoj od onih u koje odlaze crnogorski građani u potrazi za smislom i boljim životom, ovaj bi se tekst  tu završio, a Momčilo bi se vratio da rukovodi svojom NVO Stara trpeza i da na meze i trpeze troši koliko god da ima na bankovnom računu. Krišom ili transparentno.

U Crnoj Gori to što funkcioner Momčilo živ ne da da mu se vidi stanje u banci, iako je zadužen da provjerava imovinu i račune svih crnogorskih funkcionera, nije ni početak, a ni kraj, takvih vijesti.  To je samo jedan u moru novinskih naslova koji svjedoče da je nešto trulo u državi Montenegro. Odnosno, da zdravo tkivo ne postoji unutar sistema. Nije problem samo u tome što Momčilo ne da da mu se virne u bankovni račun, na šta, istina, ima zakonsko pravo, ali bi trebao da bude primjer  funkcionerskog transparentnog i odgovornog ponašanja.  Problem je što bi svaki  momčilo na čelu ASK ostao, pa i kad bi mu  na računu bilo dvjesta miliona opranih para. Kao što se s mjesta direktora iste Agencije godinama ne mrda Sreten Radonjić, iako je postao simbol za prikrivanje a ne otkrivanje korupcije. Da direktoriše Agencijom Sretena ne ometa  ni to što je nedavno  postao prva tačka dnevnog reda sopstvene Agencije, koja bi na narednoj sjednici konačno trebala da razmotri aferu Stanovi, u koju je upetljan i on.   To je  ono kako su skoro stotinu funkcionera, po ne baš transparentnim procedurama, dobili stambene kredite ili stanove od Vlade Duška Markovića, iako imaju po nekoliko nekretnina. Prijavljenih. Sreten je među njima. Dobio je stambeni kredit od 40 hiljada eura, iako je, prema imovinskom kartonu, imao kuću od 140 kvadrata.  On je pojasnio da je kuću dao sinu. I da ne vidi nikakav problem u tome. Nije mu jasno ni zbog čega bi ASK trebalo da raspravlja o tome što kredit koji je dobio nije prijavio u svom imovinskom kartonu. Istovremeno,  kao da nikom živom u vlasti nije jasno šta je sporno da o Sretenovom slučaju raspravljaju Sreten i Momčilo.

A u stvari, svima je jasno da je sistem podešen baš kako treba kako  bi na vlasti održao elite koje tri decenije zarađuju na ratovima, i nacionalnim i vjerskim podjelama, na našem siromaštvu, na nama. Da bi se održao nije dovoljno samo da na oni na čelu institucija kao što je Agencija budu ljudi kao Sreten, ljudi po liku i djelu Šefa i njegovih. Kupljeni, i zarobljeni sopstvenim privilegijama. Potrebno je da takvi budu od vrha do dna sistema. Zato su na spiskovima za stambene kredite i stanove Vlade, i ove i one Đukanovićeve, ne samo sreteni, sudije Vrhovnog i Ustavnog suda, tužioci, ministri, poslanici iz vladajuće, ali i partija koje treba stalno kupovati za izbornu sreću DPS-a. Zato su na spisku, i Markovićeve i Đukanovićeve vlade, i svi oni ljudi čija imena ne prepoznajete. Pomoćnici ministara, direktori direktorata, šefovi kabineta  i njihove supruge, direktori centara za socijalni rad, direktori raznoraznih fondova, savjetnici i ostali. Oni su oni ljudi koje srećete po ulicama, ne znate ko su, i baš se zato  pitate kako uspjevaju da liče na familije iz časopisa tipa Bogati i srećni, dok vi  sve više podsjećate na likove iz Tesne kože. I razmišljate o autobusima za Njemačku, ili honoranom poslu na taksiju. Zato u institucijama niko neće dići ruku protiv sretena i momčila, ivica i medenica. Slegnuće ramenima i reći, sve je po zakonu.

Poslanici opozicionih partija nastavljaju da se žale jer nisu na spiskovima za stanove. Da li bi trebalo da budu? U redu je ukazati da su na spiskovima samo njihovi, da je procedura dodjele stanova i kredita netransparentna,  ali bi odgovorna opozicija morala da napravi korak više. Onaj koji predugo čekamo. Da ispuni obećanja Sporazuma o budućnosti koje je potpisala sa građanima. Da ispuni i obećanja zbog kojih su ih građani glasali. Da bude opozicija.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Opozicionim tradicionalistima  je očito problem što postoje pripadnici manjina, koji nadilaze mantalne barikade i zidove. I koji igraju za sve nas

Postali smo lideri u još jednoj kategoriji. Rijetke su,  ako ih uopšte i ima, zemlje u kojima niko neće da se prihvati funkcije Vrhovnog državnog tužioca. A upravo se to dešava u Crnoj Gori.

Prošle nedjelje završen je konkurs za nasljednika Ivice Stankovića na čelu tužilaštva. Na konkurs se nije prijavio niko.  Primamljiv je to posao, nego zainteresovane na putu do funkcije čeka teška barikada. Potencijalni kandidati za zvanje VDT moraju u parlamentu tražiti podršku dvotrećinske većine poslanika. To je gotovo pa nemoguće, u zemlji u kojoj se toliki (2/3) stepen saglasnosti može očekivati samo na pitanje koji je dan i datum.

Umjesto podrške, mnogo je izvjesnije da bi potencijalni kandidati za vrhovnog tužioca u Skupštini prošli kroz šikanu i udarce „ispod pojasa“ sa obje (o)pozicione strane. I postali kolateralna šteta dugogodišnje krize nepovjerenja među političkim takmacima, koja dobija na snazi kako se bliži termin parlamentarnih izbora.

Nije to više samo „tradicionalni“ obračun nesmjenjive vlasti i opozicije koji traje tri decenije. Svjedoci smo sve otvorenijih unutar pozicionih i unutar opozicionih čarki, verbalnih sukoba na granici pristojnosti te otkopavanja starih, provjerenih rovova – posebno onih na frontu međuvjerskih i međunacionalnih različitosti Crne Gore.

„Lično ću insistirati na Predsjedništvu DF-a“, obznanio je prije neki dan Milan Knežević, jadan od lidera Demokratskog fronta, „da podržimo Džemala Perovića, tek, kad vidimo kolone autobusa iz Ulcinja, Tuzi i Rožaja koji dolaze u Podgoricu da protestuju“.

Ko nije razumio, Knežević jednom od lidera pokreta Odupri se spočitava ni manje ni više nego nacionalnu pripadnost, tvrdeći da on i njegovi sunarodnici nijesu dovoljno privrženi uličnoj borbi protiv korumpiranog režima.

Tako smo dobili  još jedan pokušaj da se, na što je moguće duži period, poruše mostovi koji bi mogli povezati pripadnike manjinskih naroda sa onim političkim snagama koje su u stanju da budućnost Crne Gore  zamisle bez vladajuće pozicije DPS-a. Ali i bez vladavine ideja koje uporno promovišu samozvani lideri srpstva u Crnoj Gori.

Milan Knežević zna kako je smjena aktuelnih vlasti nemoguća bez podrške i pripadnika manjinskih naroda.  Svih koji su spremni da pomognu kako bi ova zemlja postala  bolje mjesto za život svih nas. Alternativa je paktiranje sa političkom elitom partije koja na izborima nije poražena od 1946. godine. I nastavak tada uspostavljenog sistema vladavine.

Pored tog saznanja, lideri DF svako malo zaigraju na „nacionalnu loptu“. Ne pitajući za cijenu. Ili, možda, baš suprotno – precizno preračunavaju  prihod i rashod takve politike?

Koji dan prije Kneževića, odnosima „nas“ i „njih“ pozabavio se i Nebojša Medojević.

„Granica prema tzv. Kosovu i Albaniji je jedan od najvećih bezbjednosnih problema Crne Gore i ako bude potrebe tu se treba podići zid da bi se spriječili šverc i kriminal“, napisao je na svom fejsbuk profilu lider PzP i član Predsjedništva DF-a, naglašavajući da je taj šverc zajednički posao režima u Podgorici i Prištini.

Interesantno da Medojević makar dio pomenutih kriminalnih radnji nije svrstao u kategoriju „zajednički posao Podgorice i Beograda“, iako je – mnogo bolje od ogromne većine svojih sunarodnika – upućen u rad raznoraznih subotića, šarića, šinavatri koji godinama, i decenijama, grade i učvršćuju te veze.

Po istom principu, ukoliko je namjera da se orbanovsko-trampovskim metodama spriječi šverc, zid je lakše praviti na zapadu, na granici prema Bosni i Hercegovini. Ili, da parafraziramo lidere DF, prema tzv. Republici Srpskoj.

Naknadno je Medojević objašnjavao kako njegov zid  za cilj ima da razdvoji kriminalce, a ne ljude i narode. Ali to je već počelo da liči na nekadašnju priču njegovog kolege Andrije Mandića. On je krajem prošle godine iskoristio fudbalsku utakmicu između Srbije i Crne Gore (2:0) da objavi:  „Uvijek navijam za tradicionalnu Crnu Goru i to je ključni razlog zbog kog sam u pomenutom meču navijao za Srbiju protiv Montenegra“. Onda je, da ukaže na suštinu tog tradicionalizma poručio: „Čestitam reprezentaciji Montenegra predvođenoj Fatosom Bećirajem na pristojnom otporu i korektnoj igri”.

Samo je zaboravio da pomene autobuse. Ili to čuva za neku drugu priliku, kada se opet bude čudio tome što mnogi predstavnici manjina radije slijede korumpirane lidere DPS od „tradicionalnih“ predstavnika opozicije. Tim opozicionim tradicionalistima je očito problem što postoje pripadnici manjina koji nadilaze mentalne barijere i zidove. I koji igraju za sve nas.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Psuju, biju i grabe. Elita. Sve smo to već pročitali. Čuli. Sopstvenim očima vidjeli. Opet, kad god se u našem fokusu nađu nova svjedočanstva o nepočinstvima ovdašnjih uglednika, ne možete a da ne osjetite istu onu odbojnost i mučninu – kao da je prvi put. Samo se trpi sve teže. Zato neki i idu

Kod nas, k'o kod nas: svaka priča za tri dana. Pa, eto, niko više ne pominje dvojicu ovdašnjih uglednika (političar i biznismen, da oprostite) koji su, sve braneći stečeno pravo da naprave po koji saobraćajni prekršaj, napali uniformisane pripadnike komunalne, odnosno, Uprave policije. Prvi psovkom a drugi psovkom i šamarom.

Tako, makar, tvrde iz Uprave policije navodeći da je protiv etabliranog biznismena podnijeta krivična prijava.

To biznismen – dobro povezan sa utemeljiteljem Prve familije i njegovim prvim kreditom kojim je legalizovan prvi milion – oštro demantuje. Riječ je, kaže, o „grubom podmetanju“  UP sa ciljem da se prikrije „krajnje neprimjereno reagovanje policijskog službenika u benignom saobraćajnom događaju“.

Ni političar se, proizilazi iz objavljenog zapisnika, ne osjeća krivim. Priznaje, nije vajde, kako je „tom prilikom izgovorio nekoliko neprikladnih riječi“ ali drži da ga od učinjenog sasvim dovoljno pravda to što je, prema vlastitom osjećaju i priznanju, „bio isprovociran činjenicom da lokalni komunalni policajac nema nimalo obzira prema nekome ko pokušava da bude ljubazan…“.

Opozicionar se, dodatno, pozabavio i karakterom komunalnih policajaca sa kojima se verbalno sukobio, pošto se naruženom pridružio kolega: „Isti su mi rekli da će me prijaviti policiji i ja sam rekao ‘slobodno prijavite, i ličite mi na tužibabe'“. I to bi, otprilike, bilo to što je on imao da kaže o svojoj pobjedi nad „dvojicom hercegnovskih komunalnih policajaca, naoružanih pendrecima, sprejevima i članskim kartama Demokratske CG“.

Opozicijo, ujedini se!?

Sada, uglavnom, znamo da su pripadnici ovdašnje političko-ekonomske elite izuzetno osjetljivi kada im se na bezakonje ukaže  bez dovoljno obzira ili na neprimjeren način.

Oni su, naravno, ti koji sude o tome šta je bezobzirno a šta neprimjereno. I na licu mjesta presuđuju. Pošto nije njihova greška to što institucije u ovoj zemlji ne rade svoj posao onako kako treba. Zato nijesu ni dužni da (nas) trpe. Zapalo ih.

Kad smo već kod psovki i šamara, da se osvrnemo i na objavljivanje spiska od stotinjak „izabranih“ pripadnika aktuelnih vlasti koje je Vlada, na naš račun, bogato počastila stanovima i stambenim kreditima. Sve smo to već znali. Pročitali. Čuli. Sopstvenim očima vidjeli kako se pristojni ljudi transformišu pod teretom novostečenog imetka i moći.

Prije otprilike dvadeset godina Monitor je pisao o tajnim/strogo povjerljivim službenim listovima koji se štampaju u samo jednom primjerku i čuvaju u Generalnom sekretarijatu vlade, a u kojima se objavljuju odluke o dodjeli stanova za privilegovanu elitu i njihove poslušnike. Iz izvršne, zakonodavne i sudske vlasti.

Opet, kad god se ta tema nađe u našem fokusu ne možete a da ne osjetite istu onu odbojnost i mučninu – kao da je prvi put. U zemlji u kojoj građani sms porukama prikupljaju novac za liječenje naše djece, postoje takozvani „moćnici“ koje vlast našim novcem – istim tim koji nedostaje za liječenje najmlađih – prvo skući, a potom adaptira, nadograđuje, poboljšava. I oni se, jadni, zore dobijenim. Ne mareći što će taj „dar“ kad-tad dospjeti na naplatu.  Njima.

Mi već plaćamo. I to mnogo više nego što ovo društvo može da podnese.

Jedan od svake dvije stotine stanovnika Crne Gore zatražio je i dobio, tokom prošle godine, boravišnu dozvolu u nekoj od zemalja Evropske unije. Tako je, legalno, iz Crne Gore lani otišlo više od tri hiljade ljudi. Mislite li da će se vratiti?

Dok razmišljate, podatak – broj onih koji su se odavde iselili u EU 4,5 puta je veći od prošlogodišnjeg prirodnog pripraštaja. Iako ne obuhvata one koji su u EU otišli ilegalno, ili uhljebljenje i ljudski tretman potražili u SAD, Kanadi, Australiji, Kini, Srbiji…

Ko će, ako se tako nastavi, ostati u ovoj zemlji da moćnicima zaradi za nove privilegije? Dok ne utvrdimo šta je preče: njihovi stanovi ili naša Evropa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari