Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO PREMIJER GOMILA FUNKCIJE: Čuvarkuća

Objavljeno prije

na

Da li je premijer Duško Marković sam u Vladi? Po načinu na koji preuzima najvažnije funkcije i zvanja pod kontrolom izvršne vlasti, mogao bi se – nakon nepunih mjesec dana njegovog mandata – izvesti i takav zaključak.

U saopštenju nakon 2. sjednice novoformirane, 41. Vlade Crne Gore, navodi se Rješenje o imenovanju Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte kojim će predsjedavati predsjednik Vlade Duško Marković.

Nije to bilo neočekivano. Nepisano je pravilo da na čelu Savjeta bude premijer ili, makar, neko njemu odan, interesno uvezan i ideološki blizak (ako u „last minute” rasprodaji državne imovine ima bilo kakve ideologije). Pošto Marković, još uvijek, nema vlastitu verziju Veselina Vukotića i(li) Vujice Lazovića, razumljivo je da se sam prihvatio ove (ne)zahvalne uloge. Pa će sad iz prve ruke – samoga sebe – informisati o gradnji autuputa, drugog bloka TE u Pljevljima, te pregovarati o milijardama i bilijardama koje će, kako vlast kaže, biti uložene u turističke komplekse na jugu i sjeveru. Ne bude li zadovoljan postignutim, uvijek se može prisjetiti obećanja datog kada se, nakon 12 godina, opraštao od funkcije direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost/ANB (ranije Služba državne bezbjednosti/SDB): „Ono što je u mojoj glavi ostaje tajna za sva vremena”.

Kako god, već je sa naredne, 3. sjednice Markovićeve Vlade do puka stiže obavijest da je premijer na svoja pleća natovario još jednu nemalu obavezu – predsjednik je Vijeća za nacionalnu bezbjednost, dok su novi članovi tog tijela postali ministar policije Melvudin Nuhodžić, ministar vojni Predrag Bošković, ministar finansija Darko Radunović i ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović.

Doda li se ovome kako je Marković, od ranije, nosilac titule koordinatora Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti (nema informacije da se nekadašnji potpredsjednik Vlade odrekao ove funkcije nakon napredka u hijerarhiji izvršne vlasti), izgleda kako premijer, u svojim rukama, drži sve obavještajne i (na)oružane konce u Crnoj Gori. A to može biti opasno iz, najmanje, dva razloga.

Prvi je institucionalne prirode.

Vladino Vijeće za nacionalnu bezbjednost izaziva pozornost još od najave njegovog formiranja, odnosno, od prvih parlamentarnih rasprava o vladinom prijedlogu Zakona o osnovama obavještajno-bezbjednosnog sektora Crne Gore, u proljeće 2014. godine. Jednostavno, ne zna se baš precizno –čemu , odnosno kome, to tijelo treba da (po)služi. I zašto.

Iz DPS-a su nas uvjeravali kako je zakonom projektovano Vijeće za nacionalnu bezbjednost „krovna bezbjednosna institucija u Crnoj Gori”. Širu elaboraciju ponudio je lično Marković, kao tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar pravde. „Imamo probleme na polju korupcije i organizovanog kriminala i transnacionalnog kriminala i moramo imati tijelo odgovorno za ta pitanja od nacionalnog interesa. Tim pitanjima se mora baviti Vlada ali ne u kolektivnom zasjedanju”, insistirao je Marković.

Bivši poslanik Demokrata Velizar Kaluđerović nije bio saglasan sa ponuđenom interpretacijom. „Možemo dobiti monstrum tijelo u bezbjednosno-obavještajnom sektoru, ostavljeno bez parlamentarnog nadzora ili bilo kog državnog ograna zaduženog za njegovu kontrolu”, prigovarao je Kaluđerović uz sumnju da će predsjedništvo DPS-a biti „korisnik informacija” koje budu dolazile do Vijeća.

„Ovaj zakon ima za cilj da obezbijedi punu profesionalnost sistema bezbjednosti sa aspekta depolitizacije”, insistirao je Marković, nanovo objašnjavajući kako Vijeće za nacionalnu bezbjednost ima tehničku ulogu u sistemu. „Pitanje koordinacije između državnih organa je naš ozbiljan nedostatak i u prvom izvještaju o napratku u EU intgracijama naglašeno je da je potrebno ojačati međuinstitucionalnu saradnju”. Opet, ostalo je nejasno zašto se pitanjima bezbjednosti od nacionalnog interesa ne bi bavila Vlada u „kompletnom zasjedanju”.

Nije valjda da DPS premijeri – novi, kao i prethodni – ne vjeruje „svojim” ministrima? Ili onima koji su u Vladu stigli u ime njihovih „tradicionalnih partnera”?

Na postojanje Vijeća za nacionalnu bezbjednost ponovo nas je, ljetos, podsjetio Velizar Kaluđerović. Povod je bila aprilska sjednica Vijeća na kojoj je, prema zaključcima koji su „procurili” u javnost, Vladi sugerisano da pripremi izmjene zakona kako bi se Ivici Stankoviću i Milivoju Katniću, vrhovnom i specijalnom državnom tužiocu, smanjila postojeća ovlašćenja i umanjila mogućnost samostalnog djelovanja. Na istom mjestu – u zaključcima Vijeća – našla se i konstatcija da su ANB i Uprava policije spremne i sposobne da daju mnogo veći doprinos proklamovanoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali ih u tome koči – Tužilaštvo sa Stankovićem i Katnićem na čelu!?

Parlament je, u prošlom sazivu, pokušao doći do objašnjenja ove priče, ali je vladajuća većina uspješno sabotirala sjednice Odbora za bezbjednost. U međuvremenu, nakon 16. oktobra i svega što je pratilo dan parlamentarnih izbora i (ne)izvršenog državnog udara, postala je upitna priroda budućih odnosa premijera i dvojca iz vrha državnog tužilaštva.

Da ne idemo u detalje. Sama potreba svođenje državne politike na ličnu ravan između ljudi koji, na ovaj ili onaj način, reprezentuju ovdašnje institucije, dovodi nas do drugog kompleta razloga zbog kojih nagomilavanje funkcija izvršne vlasti u rukama novog premijera ne mora biti od koristi građanima Crne Gore. Da li je Duško Marković pravi čovjek da mu, bezrezervno, povjerimo bezbjednost sebe i svoje porodice, svojih prijatelja i poznanika, svoje zemlje?

U istoj nedjelji u kojoj je Marković učvrstio poziciju prvog crnogorskog bezbjednjaka novi zločin u Budvi (dvostruko ubistvo) je, na najsuroviji mogući način, demantovao njegove, dva mjeseca stare, tvrdnje o bezbjednosti građana Crne Gore. „Poštene ljude niko ne ubija. U mafijaškim obračunima do sada nije stradao nijedan nedužan i slobodan čovjek”, hrabro je ( i netačno) ustvrdio Marković gostujući na TV Vijesti, kršeći rasprostranjeno mišljenje prema kome aktuelni premijer važi za političara koji je u javnim istupima krajnje oprezan i odmjeren.

Kestenje iz vatre morao je da vadi ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić. Po njegovoj ocjeni, „događaj u Budvi narušio je sliku bezbjednosne situacije u Crnoj Gori”. Iz čega bi se moglo zaključiti da premijer i njegov najbliži saradnik zadužen za javnu bezbjednost nijesu informisani o ratu kriminalnih klanova koji na teritoriji Crne Gore, ali i u regionu – od Beograda do Mostara – bjesni skoro dvije godine.

Ta neinformisanost, na momente, djeluje kao hronična. Valja, još jednom, podsjetiti: Dok je Marković rukovodio službom državne bezbjednosti (ANB) ubijeni su vlasnik Dana Duško Jovanović, Đukanovićev savjetnik za bezbjednost Goran Žugić, jedan od njegovih najbližih saradnika – načelnik Pete uprave SDB – Darko Beli Raspopović, pomoćnik načelnika Uprave za opšti kriminalitet Slavoljub Šćekić… Ni jedno od tih ubistava nije do kraja rasvijetljeno.

Marković je, ne jednom, istakao da žali što su brojna ubistva ostala nerasvijetljena, ali je rekao da je, u jednom segmentu te priče, potpuno miran, jer ,,Služba nije imala nikakav udio, niti podsticala te zločine”. Pa je onda, za svaki slučaj – kao iskusan političar i bezbjednjak – napomenuo „koliko ja znam… ne može čovjek sve da zna”.

Ko će znati ako on ne zna? I čemu, onda, silne funkcije s početka ovoga teksta. Ako ne odbrani „lika i djela” vrhovnog DPS komandata. I zataškavanju afera koje bi mogle ugroziti vlast. Preciznije, ljude na vlasti. To, već, ne bi bila novina.

Marković je, svojevremeno, za aferu Listing (navodne telefonske listinge koji potvrđuju kontakte Duška Šarića, Milana Roćena i Igora Lukšića) kazao da je „politički motivisana”. Aferu Snimak (audio zapisi sa sjednica partijskih organa DPS-a na kojima se utvrđuju mehanizmi kupovine glasova) ocijenio je kao „konstruisanu da bi se narušio međunarodni ugled Crne Gore”, dok je priču o navodnom prisluškivanju diplomata od strane ANB-a (i u vrijeme kada je on bio direktor) jednostavno – prećutao.

Radije je, zato, u intervjuu nekadašnjoj urednici Pobjede Vesni Šofranac (sada uređuje Dnevne novine) govorio o mukama javnih funkcionera sa neposlušnim medijima. „ Ako danas bilo kojeg predstavnika ili čelnika državne institucije stavite na naslovnu stranu u najgorem kontekstu, obično nezasluženom i bez argumenata, onda vi na njega ne vršite pritisak, nego ga ucjenjujete. U tom smislu mislim da pojedinci u državnim institucijama nijesu u stanju da izdrže takav pritisak. Ali, institucije moraju da naprave distancu od takvog ambijenta i da se takvom ambijentu suprotstave. Jer, to ugrožava društvo, opšte uslove za ukupan napredak.”

Jedno je kada ovako nešto govori političar. A nešto sasvim drugo kad je to mišljenje prvog (a možda i jedinog) crnogorskog bezbjednjaka. Zato valja biti na oprezu.

Mojkovačka priča

Duško Marković je, u više navrata, preko različitih medija i izvora dovođen u vezu sa ilegalnim duvanskim poslovima organizovanim, navodno, pod kontrolom mojkovačkog klana. Jednako uporno Marković je takve navode demantovao.

„Kao dugogodišnji direktor ANB-a, potpredsjednik Vlade i koordinator Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti”, naveo je u jednoj prilici, „nijesam upoznat sa tvrdnjama da postoji i navodno funkcioniše mojkovački kriminalni klan”. Potom je aktuelni premijer precizirao da kriminalna grupa pod tim nazivom ,,nije bezbjednosno tretirana ni u jednom strateškom ni operatarivnom dokumentu, već da se očito radi o političkoj manipulaciji”.

Za razliku od Markovića, ovdašnji novinari (uglavnom) ne znaju kako se formalizuje status „organizovane kriminalne grupe”. I ko je u državi, zadužen za izdavanje tih potvrda. Opet, za razliku od Markovića, ovdašnji novinari su Mojkovac često dovodili u kontekst raznoraznih nezakonitosti.

Podsjetimo se samo jednog slučaja: podgorička Publika je još 2003, neposredno po ubistvu Zorana Đinđića, objavila da su Dušan Spasojević Šiptar, Ljubiša Buha Čume i Mile Luković Kum (vođe tzv. zemunskog i surčinskog klana) lične isprave i putna dokumenta dobijali kao da su stanovnici crnogorskih opština. Tako je, zvanično, Mile Luković imao prebivalište u Mojkovcu, u Ulici Mališe Damjanovića (Spasojević i Buha su „stanovali” u Podgorici). Iz Mojkovca su, navodno, bile i registarske tablice i oružni listovi kojima su se služili članovi ovih grupa. Zvanično objašnjenje tih tvrdnji do danas nijesmo dobili.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Pozicija je promijenjena i novim, blažim odnosom prema tome da se sa Demokratskom partijom socijalista donose odluke poput rušenja vlade. Tvrdi do skoro u tom stavu, Demokrate sada daju dvosmislene izjave, koje mogu značiti i da bi mogli srušiti Abazovićevu vladu, na inicijativu DPS-a. Poput one Borisa Bogdanovića: „Abazović i Joković odustali su od resetovanja većine od 30. avgusta… U redu, gospodo, igrajte se s nama, to neće moći, vidimo se uskoro u Skupštini”.

Tome moguće doprinosi i promjena odnosa između Bečića i Abazovića u odnosu na avgust 2020. Dvojica mladih lidera su se nakon pada DPS-a predstavljala kao prirodni partneri u smjeni ratnih političkih klasa i Đukanovića. Danas se oni i njihovi partijski aktivisti ponašaju kao ljuti politički neprijatelji. Ovih je dana, sudeći po izjavama, lakše zamisliti budućnost u kojoj donose zajedničke odluke sa Đukanovićem, nego međusobno.

Potpredsjednik Vlade Vladimir Joković optužio je Demokrate da imaju već dogovoren plan sa Đukanovićem da obore Abazovićevu vladu. On je saopšto da „ima pouzdane informacije da su DPS i Demokrate dogovorili da 19. avgusta obore Vladu“.

Slične optužbe stigle su i iz URA-e. „Dogovor Demokratskog fronta i Demokratske Crne Gore o rekonstrukciju Vlade novi je poltički momenat i sada je sve moguće, od novih izbora do nekog drugog rješenja”, saopštila je poslanica Građanskog pokreta URA Božena Jelušić.

Demokrate su demantovale da su sa Demokratskom partijom socijalista (DPS) dogovorili obaranje Vlade, navodeći da „sa DPS-om ni slova razmijenili nijesmo”.

Ostaje da se sačeka izjašnjenje Demokrata o inicijativi DPS-a. I da se rastumači šta je Lajčak mislio kada je Bečiću kazao da „evropski političari moraju biti spremni na hrabre odluke“.

U međuvremenu, Abazović se ponaša kao da je jedina ispravna mogućnost da ostane manjinska vlada sa njim na čelu. Po premijeru to je i jedini put koji nas može odvesti u Evropu. Iako je za 100 dana manjinske vlade nastavljeno sa pitanjima koja podižu nacionalne tenzije, a malo toga urađeno na evropskim reformama. „Svako ko pritisne zeleno svjetlo (za nepovjerenje Vladi), znači da želi da vrati Crnu Goru unazad i anulira potpisivanje Temeljnog ugovora. Neki žele da nas vrate u blato nacionalizma“, saopštio je, uz upozorenje da „politički neće preživjeti oni koji su pokrenuli proceduru o povjerenju Vladi.

Ne izgleda, međutim, da Đukanović slabi. Naprotiv. Upravo zahvaljujući tome što mnoge reforme zakona – o porijeklu imovine, lustraciji, oslobađanju i odblokiranju pravosuđa nijesu napravljene, kako ni za vrijeme Krivokapićeve, a ni i Abazovićeve vlade, kao i činjenici da su i jedna i druga vlada držale u fokusu pitanja poput Temeljnog ugovora sa SPC, Đukanović je danas snažniji nego dan nakon istorijskog poraza DPS-a u avgustu 2020. Đukanović se danas opet predstavlja kao spasitelj crnogorske države i nacije. Đukanovića je, naravno, osnažilo i to što je Abazović uz podršku DPS-a u parlamentu formirao manjinsku vladu. Tako je DPS, bez koalicionih kapaciteta, nakon avgusta 2020, dobio prilično lagodnu poziciju u političkim prekombinovanjima. Tu može da čeka, bez velikih potresa, do predsjedničkih izbora. Abazović je pokazao da mu prinicipijelnost nije jača strana. Od modela ekspertske vlade koju je obećao u avgustu 2020, odustao je čim je pristao da bude potpredsjednik u Krivokapićevoj vladi. A potpuno i nemaskirano, kada je postao premijer manjinske vlade prepune partijskih kadrova bliskih Đukanoviću, iz manjinskih partija. Uz DPS podršku u Skupštini.

Ove sedmice M portal, koji se smatra bliskim DPS-u, objavio je da pripadnici jednog od najozloglašenijih balkanskih klanova dogovaraju nabavku i poklanjanje kriptovanih telefona za Abazovića.

Poslanik DPS-a Danijel Živković saopštio je potom da ta partija traži hitnu reakciju Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), povodom tih napisa.

„Vjerujem da je svima jasno iz koje kuhinje ovo dolazi i da se steže obruč oko kriminalnih struktura bliskih određenim političkim grupacijama unutar DPS-a, kojima je cilj da izazovu destabilizaciju Crne Gore kako bi sačuvali svoju finansijsku moć, ali još važnije za njih – izbjegli pravdu“, odgovorio je Abazović na te optužbe, i pozvao tužilaštvo da to ispita.

Stvar je upravo u tome što je DPS u parlamentu, nakon formiranja manjinske vlade, postao značajan faktor za odblokiranje i reformu pravosuđa, bez kojeg stezanje obruča oko organizovanog kriminala i njegovih veza sa visokom politikom, o čemu govori Abazović, nijesu mogući. Đukanović to zna. Zato i prijeti. A ne zato što slabi.

Premijer je sedmicu pred glasanje o DPS inicijativi za izglasavanje nepovjerenja njegovoj vladi, u Dubrovniku. Skupa sa bivšim šefom Trgovinske misije Crne Goreu Vašingtonu i bivšim kumom Đukanovića Ratkom Kneževićem.

„Prvi sam premijer Crne Gore koji je slobodno prošetao prelijepim Stradunom“, kazao je Abazović. To je valjda poruka Đukanoviću, kako je primijetio i Dubrovački Vjesnik, objavivši da Kneževićevo i Abazovićevo druženje u Dubrovniku „ima veze sa najnovijom krizom vlasti u Crnoj Gori”.

Kneževićeve ranije optužbe na račun Đukanovićeve povezanosti sa organizovanim kriminalom, crnogorsko pravosuđe ni prije deceniju i više, kada ih je iznio, nije procesuiralo. Nereformisano i u blokadi, teško da to može danas. Šta god da Knežević Abazoviću u Dubrovniku ima za reći. Isti je slučaj i sa ratnim Đukanovićevim epizodama. Krivičnu prijavu protiv Đukanovića za slučaj deportacije protiv bosanskih izbjeglica ni novo tužilaštvo ne pominje.

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike, ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne politike neprincipijelnosti. Domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvarati novu.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo