Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO PREMIJER GOMILA FUNKCIJE: Čuvarkuća

Objavljeno prije

na

Da li je premijer Duško Marković sam u Vladi? Po načinu na koji preuzima najvažnije funkcije i zvanja pod kontrolom izvršne vlasti, mogao bi se – nakon nepunih mjesec dana njegovog mandata – izvesti i takav zaključak.

U saopštenju nakon 2. sjednice novoformirane, 41. Vlade Crne Gore, navodi se Rješenje o imenovanju Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte kojim će predsjedavati predsjednik Vlade Duško Marković.

Nije to bilo neočekivano. Nepisano je pravilo da na čelu Savjeta bude premijer ili, makar, neko njemu odan, interesno uvezan i ideološki blizak (ako u „last minute” rasprodaji državne imovine ima bilo kakve ideologije). Pošto Marković, još uvijek, nema vlastitu verziju Veselina Vukotića i(li) Vujice Lazovića, razumljivo je da se sam prihvatio ove (ne)zahvalne uloge. Pa će sad iz prve ruke – samoga sebe – informisati o gradnji autuputa, drugog bloka TE u Pljevljima, te pregovarati o milijardama i bilijardama koje će, kako vlast kaže, biti uložene u turističke komplekse na jugu i sjeveru. Ne bude li zadovoljan postignutim, uvijek se može prisjetiti obećanja datog kada se, nakon 12 godina, opraštao od funkcije direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost/ANB (ranije Služba državne bezbjednosti/SDB): „Ono što je u mojoj glavi ostaje tajna za sva vremena”.

Kako god, već je sa naredne, 3. sjednice Markovićeve Vlade do puka stiže obavijest da je premijer na svoja pleća natovario još jednu nemalu obavezu – predsjednik je Vijeća za nacionalnu bezbjednost, dok su novi članovi tog tijela postali ministar policije Melvudin Nuhodžić, ministar vojni Predrag Bošković, ministar finansija Darko Radunović i ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović.

Doda li se ovome kako je Marković, od ranije, nosilac titule koordinatora Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti (nema informacije da se nekadašnji potpredsjednik Vlade odrekao ove funkcije nakon napredka u hijerarhiji izvršne vlasti), izgleda kako premijer, u svojim rukama, drži sve obavještajne i (na)oružane konce u Crnoj Gori. A to može biti opasno iz, najmanje, dva razloga.

Prvi je institucionalne prirode.

Vladino Vijeće za nacionalnu bezbjednost izaziva pozornost još od najave njegovog formiranja, odnosno, od prvih parlamentarnih rasprava o vladinom prijedlogu Zakona o osnovama obavještajno-bezbjednosnog sektora Crne Gore, u proljeće 2014. godine. Jednostavno, ne zna se baš precizno –čemu , odnosno kome, to tijelo treba da (po)služi. I zašto.

Iz DPS-a su nas uvjeravali kako je zakonom projektovano Vijeće za nacionalnu bezbjednost „krovna bezbjednosna institucija u Crnoj Gori”. Širu elaboraciju ponudio je lično Marković, kao tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar pravde. „Imamo probleme na polju korupcije i organizovanog kriminala i transnacionalnog kriminala i moramo imati tijelo odgovorno za ta pitanja od nacionalnog interesa. Tim pitanjima se mora baviti Vlada ali ne u kolektivnom zasjedanju”, insistirao je Marković.

Bivši poslanik Demokrata Velizar Kaluđerović nije bio saglasan sa ponuđenom interpretacijom. „Možemo dobiti monstrum tijelo u bezbjednosno-obavještajnom sektoru, ostavljeno bez parlamentarnog nadzora ili bilo kog državnog ograna zaduženog za njegovu kontrolu”, prigovarao je Kaluđerović uz sumnju da će predsjedništvo DPS-a biti „korisnik informacija” koje budu dolazile do Vijeća.

„Ovaj zakon ima za cilj da obezbijedi punu profesionalnost sistema bezbjednosti sa aspekta depolitizacije”, insistirao je Marković, nanovo objašnjavajući kako Vijeće za nacionalnu bezbjednost ima tehničku ulogu u sistemu. „Pitanje koordinacije između državnih organa je naš ozbiljan nedostatak i u prvom izvještaju o napratku u EU intgracijama naglašeno je da je potrebno ojačati međuinstitucionalnu saradnju”. Opet, ostalo je nejasno zašto se pitanjima bezbjednosti od nacionalnog interesa ne bi bavila Vlada u „kompletnom zasjedanju”.

Nije valjda da DPS premijeri – novi, kao i prethodni – ne vjeruje „svojim” ministrima? Ili onima koji su u Vladu stigli u ime njihovih „tradicionalnih partnera”?

Na postojanje Vijeća za nacionalnu bezbjednost ponovo nas je, ljetos, podsjetio Velizar Kaluđerović. Povod je bila aprilska sjednica Vijeća na kojoj je, prema zaključcima koji su „procurili” u javnost, Vladi sugerisano da pripremi izmjene zakona kako bi se Ivici Stankoviću i Milivoju Katniću, vrhovnom i specijalnom državnom tužiocu, smanjila postojeća ovlašćenja i umanjila mogućnost samostalnog djelovanja. Na istom mjestu – u zaključcima Vijeća – našla se i konstatcija da su ANB i Uprava policije spremne i sposobne da daju mnogo veći doprinos proklamovanoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, ali ih u tome koči – Tužilaštvo sa Stankovićem i Katnićem na čelu!?

Parlament je, u prošlom sazivu, pokušao doći do objašnjenja ove priče, ali je vladajuća većina uspješno sabotirala sjednice Odbora za bezbjednost. U međuvremenu, nakon 16. oktobra i svega što je pratilo dan parlamentarnih izbora i (ne)izvršenog državnog udara, postala je upitna priroda budućih odnosa premijera i dvojca iz vrha državnog tužilaštva.

Da ne idemo u detalje. Sama potreba svođenje državne politike na ličnu ravan između ljudi koji, na ovaj ili onaj način, reprezentuju ovdašnje institucije, dovodi nas do drugog kompleta razloga zbog kojih nagomilavanje funkcija izvršne vlasti u rukama novog premijera ne mora biti od koristi građanima Crne Gore. Da li je Duško Marković pravi čovjek da mu, bezrezervno, povjerimo bezbjednost sebe i svoje porodice, svojih prijatelja i poznanika, svoje zemlje?

U istoj nedjelji u kojoj je Marković učvrstio poziciju prvog crnogorskog bezbjednjaka novi zločin u Budvi (dvostruko ubistvo) je, na najsuroviji mogući način, demantovao njegove, dva mjeseca stare, tvrdnje o bezbjednosti građana Crne Gore. „Poštene ljude niko ne ubija. U mafijaškim obračunima do sada nije stradao nijedan nedužan i slobodan čovjek”, hrabro je ( i netačno) ustvrdio Marković gostujući na TV Vijesti, kršeći rasprostranjeno mišljenje prema kome aktuelni premijer važi za političara koji je u javnim istupima krajnje oprezan i odmjeren.

Kestenje iz vatre morao je da vadi ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić. Po njegovoj ocjeni, „događaj u Budvi narušio je sliku bezbjednosne situacije u Crnoj Gori”. Iz čega bi se moglo zaključiti da premijer i njegov najbliži saradnik zadužen za javnu bezbjednost nijesu informisani o ratu kriminalnih klanova koji na teritoriji Crne Gore, ali i u regionu – od Beograda do Mostara – bjesni skoro dvije godine.

Ta neinformisanost, na momente, djeluje kao hronična. Valja, još jednom, podsjetiti: Dok je Marković rukovodio službom državne bezbjednosti (ANB) ubijeni su vlasnik Dana Duško Jovanović, Đukanovićev savjetnik za bezbjednost Goran Žugić, jedan od njegovih najbližih saradnika – načelnik Pete uprave SDB – Darko Beli Raspopović, pomoćnik načelnika Uprave za opšti kriminalitet Slavoljub Šćekić… Ni jedno od tih ubistava nije do kraja rasvijetljeno.

Marković je, ne jednom, istakao da žali što su brojna ubistva ostala nerasvijetljena, ali je rekao da je, u jednom segmentu te priče, potpuno miran, jer ,,Služba nije imala nikakav udio, niti podsticala te zločine”. Pa je onda, za svaki slučaj – kao iskusan političar i bezbjednjak – napomenuo „koliko ja znam… ne može čovjek sve da zna”.

Ko će znati ako on ne zna? I čemu, onda, silne funkcije s početka ovoga teksta. Ako ne odbrani „lika i djela” vrhovnog DPS komandata. I zataškavanju afera koje bi mogle ugroziti vlast. Preciznije, ljude na vlasti. To, već, ne bi bila novina.

Marković je, svojevremeno, za aferu Listing (navodne telefonske listinge koji potvrđuju kontakte Duška Šarića, Milana Roćena i Igora Lukšića) kazao da je „politički motivisana”. Aferu Snimak (audio zapisi sa sjednica partijskih organa DPS-a na kojima se utvrđuju mehanizmi kupovine glasova) ocijenio je kao „konstruisanu da bi se narušio međunarodni ugled Crne Gore”, dok je priču o navodnom prisluškivanju diplomata od strane ANB-a (i u vrijeme kada je on bio direktor) jednostavno – prećutao.

Radije je, zato, u intervjuu nekadašnjoj urednici Pobjede Vesni Šofranac (sada uređuje Dnevne novine) govorio o mukama javnih funkcionera sa neposlušnim medijima. „ Ako danas bilo kojeg predstavnika ili čelnika državne institucije stavite na naslovnu stranu u najgorem kontekstu, obično nezasluženom i bez argumenata, onda vi na njega ne vršite pritisak, nego ga ucjenjujete. U tom smislu mislim da pojedinci u državnim institucijama nijesu u stanju da izdrže takav pritisak. Ali, institucije moraju da naprave distancu od takvog ambijenta i da se takvom ambijentu suprotstave. Jer, to ugrožava društvo, opšte uslove za ukupan napredak.”

Jedno je kada ovako nešto govori političar. A nešto sasvim drugo kad je to mišljenje prvog (a možda i jedinog) crnogorskog bezbjednjaka. Zato valja biti na oprezu.

Mojkovačka priča

Duško Marković je, u više navrata, preko različitih medija i izvora dovođen u vezu sa ilegalnim duvanskim poslovima organizovanim, navodno, pod kontrolom mojkovačkog klana. Jednako uporno Marković je takve navode demantovao.

„Kao dugogodišnji direktor ANB-a, potpredsjednik Vlade i koordinator Biroa za operativnu koordinaciju službi bezbjednosti”, naveo je u jednoj prilici, „nijesam upoznat sa tvrdnjama da postoji i navodno funkcioniše mojkovački kriminalni klan”. Potom je aktuelni premijer precizirao da kriminalna grupa pod tim nazivom ,,nije bezbjednosno tretirana ni u jednom strateškom ni operatarivnom dokumentu, već da se očito radi o političkoj manipulaciji”.

Za razliku od Markovića, ovdašnji novinari (uglavnom) ne znaju kako se formalizuje status „organizovane kriminalne grupe”. I ko je u državi, zadužen za izdavanje tih potvrda. Opet, za razliku od Markovića, ovdašnji novinari su Mojkovac često dovodili u kontekst raznoraznih nezakonitosti.

Podsjetimo se samo jednog slučaja: podgorička Publika je još 2003, neposredno po ubistvu Zorana Đinđića, objavila da su Dušan Spasojević Šiptar, Ljubiša Buha Čume i Mile Luković Kum (vođe tzv. zemunskog i surčinskog klana) lične isprave i putna dokumenta dobijali kao da su stanovnici crnogorskih opština. Tako je, zvanično, Mile Luković imao prebivalište u Mojkovcu, u Ulici Mališe Damjanovića (Spasojević i Buha su „stanovali” u Podgorici). Iz Mojkovca su, navodno, bile i registarske tablice i oružni listovi kojima su se služili članovi ovih grupa. Zvanično objašnjenje tih tvrdnji do danas nijesmo dobili.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo