Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO SU OBJELODANJENA POVJERLJIVA DOKUMENTA BIE O PREGOVORIMA SA DUDIĆEM I MIĆUNOVIĆEM: Službe ruše proces protiv Šarića

Objavljeno prije

11 godina

na

darko-saric

Beogradski Kurir objavio je prošle sedmice dokumenta Bezbednosne informativne agencije Srbije (BIA) sa kojih je skinuta oznaka tajnosti, a u kojima se otkrivaju detalji pregovora srpskih istražnih organa i bezbjednosnih agencija iz proljeća 2010. godine sa pokojnim Draganom Dudićem, bliskim saradnikom Darka Šarića.

U dokumentima se otkrivaju i detalji o pregovorima srpske policije sa Branislavom Branom Mićunovićem o predaji Šarića i prijetnjama Mićunovića da će izvršiti atentat na srpskog šefa policija Milorada Veljovića ukoliko se ne ispoštuje dogovor između njega i policije o predaji narkobosa (vidi box1).

U sjenci tih informacija i rasvjetljavanju hijerarhije kokainske piramide, ulozi Mićunovića i crnogorskog premijera u kokainskim poslovima, ostalo je pitanje – zašto su baš sada u medijima procurela dokumenta BIE i zašto je sa njih skinuta oznaka tajnosti.

Znakovito je da je dokumenta, sa kojih je BIA skinula oznaku tajnosti u ljeto prošle godine, medijima dostavio advokat narkobosa Darka Šarića, Radomir Baćović.

Zašto bi objavljivanje odgovaralo Šarićevoj odbrani i šta u tim dokumentima piše?

Na dvadesetak kucanih strana BIA objavljuje podatke o razgovorima koje je vodila sa srpskim obavještajcima i predstavnicima policije, svjedocima pregovora sa Dudićem na Jelovoj Gori 18. aprila 2010. godine, kako bi se utvrdili detalji tih pregovora i kako je nestao audio i video snimak tog sastanka.

Nesporno je utvrđeno, kako se navodi u izvještajima, da postoji ,,dokument tadašnje III Uprave BIA da je sadržaj razgovora sa Dudićem snimljen na dva DVD-a i jednom CD-u”, kojih sada – nema. Razgovori se tim povodom vode sa Ivicom Petrovićem i Jadrankom Petkovićem, obavještajcima BIE i bivšim načelnikom kriminalističke policije Srbije Rodoljubom Milovićem, koji su, između ostalih, prisustvovali sastanku.

Kotoranin Dragan Dudić je ubijen u rodnom gradu 30. maja 2010. godine, 42 dana nakon što se na Jelovoj Gori na Zlatiboru sastao sa srpskim bezbjednosnim službama i istražnim organima.

,,CD sa fono zapisom kontakta na Jelovoj Gori je na nerazjašnjen način nestao i ne postoji nijedan pisani trag o sadržaju razgovora sa Dudićem. Navodno, pomenuti fono zapis je prodat u Crnoj Gori za million eura”, navodi se u uvodnom dijelu dokumenta BIE. Iz dokumenata se dalje saznaje da je obavještajac Petrović tvrdio da je sređujući dokumentaciju slučajno uništio CD, dok Milović navodi da ,,raspolaže nepotvrđenim informacijama da je Dejan Jovanović zvani Keka uz pomoć izvjesnog lica iz Ministarstva pravde došao u posjed diska i dostavio ga klanu Šarić”.

U službenoj zabilješci iz juna 2013. godine koja je objavljena u sklopu dokumenata BIE navodi se da ,,su tom prilikom za potrebe foto dokumentovanja angažovani pripadnici 3. uprave BIA”.

Gotovo svi sa kojima je BIA vodila razgovore konstatuju da je sastanku sa Dudićem prisustvovalo previše ljudi za takvu vrstu pregovora, iz BIE, policije, tužilaštva , pa i ,,više NN lica”, kako se navodi u izjavi Petkovića. U dokumentima se sugeriše ,,mogući odliv informacija iz BIA” i ,,nelogičnost” zvaničnog motiva likvidacije Dudića u kotorskom restoranu Moka, gdje ga je Ivan Vračar ubio ,,zbog navodno lascivnih pogleda njegovoj djevojci”. Petković i Milović u tim dokumentima iznose sumnje da je Dudić likvidiran upravo zbog susreta sa srpskim organima.

Dudića su, navodi se u dokumentima, na Jelovu Goru ,,motornim vozilom prevezli pripadnici BIA”, iz pravca Crne Gore. Njihova imena su u dokumentima sa kojih je skinuta oznaka tajnosti međutim zatamnjena, kao i pojedinih drugih učesnika i organizatora pregovora.

,,Dudić je na osnovu neprovjerenih informacija pristao da postane zaštićeni svjedok u sudskom postupku koji se vodi protiv organizovane kriminalne grupe Darka Šarića. Pomenutom prilikom Dudić je navodno ukazao na piramidu krimilanih aktivnosti u državnom vrhu Crne Gore, naglasivši da je Milo Đukanović u toj hijerarhiji na drugom mjestu, dok je Šarić nekoliko pozicija niže”, navodi se u izvještajima.

Tu se dolazi do odgovora na pitanje zašto Šarićeva odbrana želi da ova povjerljiva dokumenta BIE budu dostupna medijima. Jedan od razloga je to što se u dokumentima ozbiljno sumnja u to da je Dudić svjedočio o kriminalnim aktivnostima Šarića i kokainske piramide.

Dvojica obavještajaca BIAPetković i Petrović u objavljenim dokumentima tvrde da Dudić nije otkrio ništa značajno na Jelovoj Gori, te da je samo ,,opipavao situaciju”.

,,Petković je parafrazirajući Dudićeve navode istakao da je Dudić na svojstven način izbjegao bilo šta konkretno da kaže kako o sebi i zbog čega je uspostavio kontakt, tako i o drugim licima u okviru klana Šarić”, navodi se u izjavi Petkovića.

Advokat Šarića upravo insistira na tome da Dudić u stvari ništa nije razotkrio na tom sastanku, da je samo govorio lijepo o Šariću, te da je to razlog zbog čega je snimak u stvari nestao. Po njemu radi se o konspiraciji tužilaštva i dijela policije koji montiraju slučaj Šarić.

Samo je smijenjeni načelnik kriminalističke uprave policije Srbije Rodoljub Milović, protiv koga se u Srbiji vodi hajka sa svih strana od hapšenja Šarića, kazao da je Dudić na sastanku razotkrio piramidu i ko je ko u njoj. On je saopštio da je Dudić tada jasno dao do znanja da je spreman da postane zaštićeni svjedok, ali da je takva ponuda srpskih organa iz nekog razloga izostala.

To što obavještajci BIE tvrde suprotno nije jedina znakovita stvar oko objavljivanja ovih dokumenta. Sa povjerljivih izvještaja BIA oznaka tajnosti skinuta je u junu 2014. godine, kada su krenula prva pojavljivanja Šarića u beogradskoj sudnici i kada je on optužio Rodoljuba Milovića da je on izvjesni ,,general Papaja” koji mu je sve smjestio i za to uzeo nekoliko miliona. Milović se zbog tih optužbi našao na meti pojedinih medija i vrha vlasti Srbije, koji je insistirao da se optužbe protiv Milovića ipak provjere.

Tako se čovjek koji je do juče važio za najboljeg i najpoštenijeg profesionalca policije Srbije, koji u biografiji ima hapšenje pripadnika zemunskog klana, ključne dokaze u slučaju ubistva Zorana Đinđića, koji je kao heroj predstavljan u knjizi Brankice Stanković, našao u nebranom grožđu zbog optužbe narko bosa. Iako je prošao poligraf, a tužilaštvo utvrdilo da nema nikakvih dokaza da je uzeo novac o kom Šarić priča, Milović je smijenjen sa mjesta šefa kriminalistike i postao – neraspoređen. Nije pomagalo ni to što Milović od imovine nema ni stan, već živi u ,,tastovom potkrovlju”.

,,Darko Šarić u sudnici ima veliku moć. On je uspio iz sudnice da smijeni načelnika policije. Tako nešto nikada do sada nije zabilježeno. Čak je i Vučić kada je smijenio Milovića rekao da je Milović čist. Postavlja se pitanje zašto ga je onda smijenio”, zapitao se Stevan Dojčinović, novinar OCCRP i autor knjige o Šariću.

Milović je prošao poligraf pet dana prije nego što je sa dokumenata BIE skinuta oznaka tajnosti. U dokumentima se ispod njegove izjave da je Dudić na sastanku na Jelovoj Gori otkrio piramidu, te da je on stupio sa Mićunovićem u kontakt oko predaje Šarića, navodi: ,,Milovićeve navode svakako treba uzeti s dozom rezerve obzirom da je imenovani bio aktivni učesnik pomenutih događaja koji su rezultirali ubistvom Dragana Dudića, te ne bi trebalo isključiti ličnu komponentu u smislu ličnog distanciranja od eventualno kompromitujućih činjenica”!

Zašto BIA nekoliko dana nakon što je Milović prošao poligraf diskredituje tadašnjeg načelnika kriminalistike koji je Šariću od početka procesa meta bez ikakvih argumenata? Da li je to jedan od razloga skidanaj oznake tajnosti? Zvanično, kao razlog se navodi zahtjev novinara Danasa da se objave ta dokumenta.

Milović je meta medija, ali i BIA i kasnije. Nakon objavljivanja dokumenata, u julu 2014. BIA podnosi krivičnu prijavu protiv Milovića zbog navodnih sumnji da je angažovao kriminalce da prati funkcionera BIA Dragana Markovića Markonija. Milović je Markonija prethodno prozvao zbog reketiranja pojedinih firmi. Šarić je u sudnici istovremeno tvrdio da Milović ima jake veze s kriminalcima u sudnici. Od dokaza, opet – ništa.

Objavljivanje povjerljivih dokumenata BIA Šarićeva odbrana koristi i kako bi iz procesa isključila zamjenika tužioca Sašu Ivanića ili bar dobila na vremenu zahtjevom da se on isključi iz procesa. Šarićev advokat insistira da Ivanić zbog toga što je prisustvovao sastanku na Jelovoj Gori , čiju zakonitost kada su u pitanju procedure BIA, u dokumentima dovodi u pitanje, nije nepristrasan. Zbog toga je tražio njegovo izuzeće.

Baćović je na posljednjem ročištu kazao da je Ivanić kao predstavnik državnog organa bio u obavezi da provjeri Dudićeve tvrdnje koje su bile afirmativne po optuženog Šarića, što Ivanić nije učinio. On je tražio i izuzeće tužioca za organizovani kriminal Miljka Radisavljevića i republičke tužiteljke Zagorke Dolovac. Tužilaštvo je takođe prepoznato kao institucija koja je nosila borbu protiv organizovanog kriminala, pa i slučaja Šarić. Predstavnici tužilaštva su istovremeno i svjedoci sastanka sa Dudićem i znaju šta je jedan od najbližih saradnika Darka Šarića povjerio srpskim organima mjesec dana prije nego je ubijen. Bez njihovog i svjedočenja Rodoljuba Milovića, Šarić ima mnogo manje briga.

Zanimljivo je da su u dokumentima BIA zatamnjena mnoga imena obavještajaca, pa i onih koji su organizovali sastanak. Marko Nicović, bivši šef beogradske policije, saopštio je medijima da je sumnjivo to što je BIA sakrila imena pojedinih ljudi. ,,Služba je time što je objelodanila službene bilješke otkrila operativni sistem po kojem funkcioniše”, kaže on. Nije jedini koji smatra da dokumenta nijesu smjela biti objavljena.

List Politika, naklonjena srpskom premijeru Aleksandru Vučiću, sada insistira na navodima BIE da se svjedočenje Rodoljuba Milovića o događajima na Jelovoj Gori mora uzeti sa sumnjom. Istovremno, E novine, iza kojih stoji interes Stanka Subotića, iz sve snage brljaju zamjenika tužioca i njegov kredibilitet.

Vučiću objavljivanje dokumenata BIE ide u prilog i zbog toga što se susret sa Dudićem (i izgubljeni disk) desio za vrijeme prethodne Vlade, na čemu on i njegovi saradanici insistiraju.

Ne pominje se da su od dolaska Vučića na vlast pale važne optužnice koje je dugo gradilo srpsko tužilaštvo, pa i ona protiv Stanka Subotića, o čijim su vezama sa Vučićem mediji izvještavali.

Subotić se takođe više puta navodio kao poslovni partner Šarića sa kojim je vršio brojne transakcije preko Prve banke braće Đukanović. Mićunović, Subotić premijer Đukanović su bili na zajedničkoj optužnici italijanskog tužitelja Đuzepea Šelzija. Italijansko tužilaštvo je odmah po izbijanju afere Balkanski ratnik i zapljene droge od Argentine do Italije, saopštilo da je Šarićev klan koristio infrastrukturu stvorenu tokom šverca cigareta devedesetih.

U piramidi koju pominje Milović nekoliko je praznih mjesta između crnogorskog premijera i Darka Šarića. Oni koji su na njima sigurno žele da ta mjesta ostanu zatamnjena. I da ostanu selektivna dokumenta BIE.

Pregovarač Mićunović

Informacija koju je iznio u dokumentima Rodoljub Milović da je pregovarao sa Branom Mićunovićem oko predaje Šarića potvrdila je da je Mićunović ključna veza između crnogorskog podzemlja i nadzemlja.

U svojoj izjavi Milović navodi da je Mićunović tražio da pravosudni organi Srbije izađu s konkretnim predlogom o visini zatvorske kazne na koju bi Šarić bio osuđen ukoliko bi došlo do njegove predaje.

,,Milović je naglasio da je Mićunović od njega zatražio čvrste garancije da će eventualni dogovor biti ispoštovan i zaprijetio da će izvršiti atentat na direktora policije Milorada Veljovića ukoliko se isti ne bude ispoštovao”, navodi se u dokumentima BIE.

,,Milović je međutim konstatovao da tužilac Radosavljević nije bio naročito zainteresovan za realizaciju pomenutog dogovora o predaji, te da mu nikada nije dostavio uslove i garancije koje bi rezultirale dalje pregovore. Istakao je da nije više uspostavljao kontakt sa Mićunovićem jer nije imao šta da mu ponudi”, navodi se dalje.

Da li su pregovori o predaji Šarića na kraju ipak tekli preko Mićunovića, ali je iz njih samo isključena kriminalistička policija Srbije? I da li je posjeta rodbini jedini uslov koji je Šarić tražio?

Mićunovićevo ime se pojavljivalo i u postupku protiv Šarića prije hapšenja narkobosa. Srpsko tužilaštvo za organizovani kriminal u jednom od zahtjeva kojim je od suda svojevremeno tražilo dozvolu za prisluškivanje odbjeglog Šarića, navelo je da je on u bliskim odnosima sa Branom Mićunovićem. Tužilaštvo je Mićunovića u tom zahtjevu označilo kao organizatora šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama.

Zanimljivo je da je bivši šef crnogorske policije Veselin Veljović, sada glavni koordinator službi u Crnoj Gori, istrčao da u javnost saopšti : ,,Branislav Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom akcijom Balkanski ratnik”.

Mićunović se dovodi u vezu i sa brojnim poslovima u Crnoj Gori, od igara na sreću do nekretnina. Njegovi bratanići Predrag i Nenad Mićunović, preko svoje firme Anagusta poslovno su bili povezani u budvanskoj Marini sa sinom Svetozara Marovića, Milošem. Veze porodica Marović i Mićunović sežu i do Duvanskog kombinata. Monitor je pisao da se jedna od kompanija koja je dala ponudu za Duvanski poslovno dovodi u vezu sa Marovićima i Mićunovićem.

OCCRP je pisao o povoljnim kreditnim aranžmanima i bankarskim privilegijama Mićunovića i njegove porodice u Prvoj banci braće Đukanović.

Ko je misteriozni policajac u ambasadi Crne Gore u Srbiji

U dokumentima BIA navodi se da je nakon ubistva Dudića BIA razgovarala sa osobom čije je ime zatamnjeno u papirima, a zbog, kako se navodi, ,,njegovih kontakata sa njegovom prijateljskom vezom zaposlenom u crnogorskoj ambasadi u Beogradu”. Razgovor je, navodi se, ,,obavljen na okolnosti njegovih kontakata sa pripadnikom MUP-a Crne Gore , članom administrativno tehničkog osoblja crnogorske ambasade u Beogradu za koga postoje osnovane sumnje da se bavi špijunažom u korist OC Crne Gore, kao i da je u kontaktu sa funkcionerima ANB Crne Gore”.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PREDSJEDNIKOV ORDEN AMFILOHIJU, POMIRITELJU: Da je vječno selektivno pamćenje

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Oktobra, 2025

Objavio:

Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. Inicijatori i predvodnici ovakvih revizionizama i razdora su poglavari SPC u Crnoj Gori. Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika Pavlu  Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju  Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Afilohije je 2003.,  rekao da su se Draža  i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”

 

 

Crnogorski predsjednik Jakov Milatović je prošle nedjelje iznenadio javnost objavom odluke da ranijem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću posthumno dodijeli najviši državni orden u susret petogodišnjici upokojenja. Uručenje ordena dolazi u vremenu velikosrpske histerije i pokušaja nametanja Crnoj Gori agende rehabilitacije nacističkih kvislinga iz Drugog svjetskog rata. To se, ne slučajno, poklapa s ubrzanim procesom pristupanja EU. Formalni inicijatori i predvodnici revizionizama i razdora su rukovodeći ljudi Srpske crkve (SPC) u Crnoj Gori čija centrala je Beograd, i formalno i operativno.

Predsjednik Milatović je ljetos pozvao nadležne na hitne zakonske mjere protiv organizatora podizanja spomenika zločincu, vojvodi Pavlu Đurišiću i na “odbranu temeljnih antifašističkih vrijednosti”.  U slučaju mitropolita Amfilohija je vjerovatno proradila kalkulacija uzrokovana lošim političkim rejtingom. Amfilohije je još u julu 2003. rekao da su Draža Mihailović i Đurišić “borili za evropsku demokratiju” i da su “ubijeni samo zato što nisu bili za marksizam”.

Milatović je obrazložio da je mitropolit ostavio “neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Crne Gore tokom gotovo tri decenije na čelu Mitropolije”. Pored osnovnih biografskih podataka, predsjednik je tačno naveo da je Amfilohije sticao obrazovanje na “teološkim, bogoslovskim i filološkim studijama u Beogradu, Bernu, Rimu i Atini, postavši jedan od najobrazovanijih episkopa pravoslavnog svijeta”. Mogao je dodati i da je tečno govorio talijanski, njemački, grčki i ruski jezik dok se francuskim pristojno služio. Odlično je vladao i starogrčkim jezikom i zajedno s vladikom Atanasijem Jevtićem preveo je deuterokanonske knjige Starog zavjeta. Time je kompletirano Sveto Pismo na našem jeziku, tj. knjige koje Vuk Karadžić nije preveo. O tome ogromna većina “v(j)ernog naroda” vrlo malo ili ni malo zna. Hrišćanska misija za Mitropoliju nikad nije imala primat od njenog osnivanja 1931. ukazom kralja Aleksandra.

Može se reći da stoji predsjednikova ocjena da je “Amfilohije svojim ugledom u cijelom hrišćanskom svijetu dao značajan doprinos i međunarodnom ugledu Crne Gore”. Tokom osveštanja sabornog hrama u Podgorici u oktobru 2013. u Crnu Goru su stigli poglavari svih kanonskih pravoslavnih crkava. To je bila čast koja nadređenoj srbijanskoj patrijaršiji i Aleksandru Vučiću nije imponirala jer su se osjetili kao gosti a ne kao gospodari. Ranije u aprilu iste godine Amfilohije je ušao u sukob s Vladom Srbije zbog potpisivanja Briselskog sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom što je za jastrebove u SPC episkopatu bilo ravno veleizdaji. U maju 2013., SPC je organizovala protest u Beogradu zbog “izdaje Kosova”. Amfilohije je očitao molitve za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije dok je Atanasije poručio Ivici Dačiću da će proći kao Zoran Đinđić. Kasnije će Amfilohije reći da je nije mislio na fizičku smrt već duhovnu sahranu i vaskrsnuće.

Osveštenje hrama u Podgorici je bila i rijetka prilika da vaseljenski patrijarh iz Carigrada i KGB-ov iz Moskve sjednu zajedno. Kasnije će Amfilohije imati okršaj s obojicom. KGB-u će se zamjeriti odlaskom na svepravoslavni sabor u Kritu 2016. godine koji je Kremlj bojkotovao. Vaseljenskom patrijarhu će se suprostaviti po pitanju Ukrajine čije pravo na autokefaliju je dosljedno negirao pozivajući se na argumentaciju KGB-a. Ipak, nije mu uspjelo izmiriti se s Moskvom, a  sa Vučićemje  ostao u lošim odnosima do smrti.

Milatović je u obrazloženju za orden zgodno preskočio biografiju prve polovine stolovanja arhiepiskopa cetinjskog koje je započeto dovođenjem “po zadatku” iz Beograda dok je još bio živ tadašnji mitropolit Danilo Dajković. To je tada smatrano teškim presedanom. Amfilohije je  imao pozamašan politički staž kao episkop banatski.  Bez problema je 60-tih dobio pasoš za dalje školovanje u inostranstvu kao monah izrazito četničke provinijencije. U to doba je za neprijatelje režima dobijanje pasosa bilo nezamislivo, osim ako UDBA nije dala pozitivno mišljenje, iz razloga (ili zasluga) koji se samo mogu naslutiti. Milatović je odmah prešao na 2006,  i referendum koji nazva “ključnim istorijskim trenutkom”. Tokom referenduma, Amfilohije poziva “na sabornost i međusobno poštovanje” što je doprinijelo, po Milatoviću, da zemlja prođe “kroz ovaj proces mirno i bez sukoba, davši nemjerljiv doprinos očuvanju mira i stabilnosti”.

Posljednjih godina života vladika je postao “simbol duhovnog otpora (što god to značilo Milatoviću), naročito tokom 2019. i 2020. godine kada je predvodio litije povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti”. Većina će se složiti sa Predsjednikom da su litije “jedan od ključnih faktora koji su doprinijeli mirnoj promjeni višedecenijske vlasti”. Pad Đukanovićevog  režima je svakako “otvorio put ka punopravnom članstvu u EU”.

Dva dana nakon predsjednikove objave   grupa NVO i građanskih aktivista/aktivistkinja  izrazila je protest zbog “predsjednikovog pridruživanja talasu revizionizma i krivotvorenja bliske prošlosti kroz dodjelu ordena Amfilohiju”. Osuđena je i odluka Vlade i lokalnih vlasti da mu se u Kolašinu podigne spomenik visine 2,5 m i drugi od 4m u Beranama.

“Predsjednik, do sada, insistirao na legalističkom pristupu, pa iznenađuje njegova odluka da grubo prekrši zakon zbog populističkog približavanja desničarskom biračkom tijelu“, navodi se u saopštenju. Potpisnici su upozorili da formalni uslovi za dodjelu ordena po Zakonu o državnim odlikovanjima i priznanjima nisu ispunjeni jer se stoji da je odlikovano lice predsjednik druge države ili međunarodne organizacije. Naveli su i pregršt znanih i javnih mitropolitovih (ne)djela – od aktivne podrške ratne politike Miloševićeve Srbije i ideologije “krvi i tla” do sijanja razdora u vlastitom narodu kojeg je dugo negirao. Rečeno je i da se Amfilohije “isticao ksenofobnim, homofobnim i mizoginim stavovima, a zbog govora mržnje je i sudski opomenut”. Zaključak je: “ Orden je indikator erodirane sekularnosti Crne Gore i ugrožene ravnopravnosti svih njenih građana”.

Predsjednik Milatović je negirao da krši zakon o odlikovanjima rekavši da se priznanja dodjeljuju i sveštenim licima. Ponovio je da je Amfilohije imao “ključnu ulogu u demokratizaciji Crne Gore u smislu smjene decenijske vlasti koja je bila u sprezi sa organizovanim kriminalom i korupcijom”. Međutim, mitropolit je imao i do tada bezbroj prilika da postane simbol građanskog otpora. Ratni pohodi, zločini, pljačke okupiranih teritorija i kasnije pljačkaške privatizacije kod kuće, koje su sprovodili Milo Đukanović i prijatelji pod palicom Beograda i kasnije samostalno, su unesrećili desetine i stotine hiljada ljudi. Ni Amfilohije ni većina srpskog episkopata (i izuzetkom patrijarha Pavla) nisu stali na čelu otpora pretvaranju Crne Gore i Srbije u narko državne provizorije pod srodnim režimima. Tek kada je Đukanović razvrgnuo brak iz koristoljublja sa Amfilohijem i posegnuo za crkvenom imovinom mitropolit je digao svoj glas.

Nesporne su i neke zasluge pokojnog vladike. Posljednjih godina Amfilohije je težio većoj autonomiji Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Osnovan je i episkopski savjet koji je njegovom smrću nestao odlukom Beograda. Amfilohije je želio da Crna Gora puno ranije potpiše Temeljni ugovor sa crkvom u Crnoj Gori u čije ime bi on stavio potpis a ne beogradski prvosveštenik. Đukanović i društvo tada nisu imali ni sluha ni vremena za crkvena pitanja koja su, zbog identiteta većinskog naroda, bila od strateške važnosti za budućnost države. Kasnijim ugovorom i potpisima Dritana Abazovića i srbijanskog patrijarha Porfirija Perića Crna Gore je dobila neuporedivo manje nego što bi dobila da je Đukanović strateški razmišljao u korist čitavog društva umjesto uskog kruga kleptokrata. Amfilohijeva, i prećutna i javna podrška, Đukanoviću, još od raskola sa Beogradom krajem 1996. i ćutanje na sva nepočinstva, je olako proćerdana posezanjem za crkvenom imovinom, prije svega na primorju.

Mitropolit Amfilohije se  nikada nije javno pokajao ili izvinuo za svoje ponašanje i rječnik koji ne priliči ni običnom čovjeku a kamoli arhijereju. Ipak, i Vlada i predsjednik svjesno grade oreol (selektivne) svetosti pokojnog mitropolita čija zaostavština će još dugo dijeliti Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA U VRTLOGU PROŠLOSTI: Vučić i Đukanović trasiraju smjer

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Oktobra, 2025

Objavio:

Vlada izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz  kaljuže. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme crne rupe su se ponovo aktivirale

 

 

Kako se primiče zatvaranje novih poglavlja sa Evropskom Unijom (EU), koja hrabri i  podstiče inteziviranje pristupnog procesa, sve su uočljivije sile u zemlji u susjedstvu koje nastoje da Crna Gora stane i krene u rikverc. Vlada Crne Gore izgleda kao da je nemoćna (ili nevoljna) da nametne svoju agendu u vlastitoj državi i da usmjeri pažnju nacije ka strateškom cilju – članstvu u EU i izlasku iz balkanske kaljuže.

Od kada je Crna Gora dobila pozitivnu ocjenu za privremena mjerila – tzv. IBAR od Evropske komisije (EK) u junu prošle godine i krenula u završnicu, tj. zatvaranje poglavlja do kraja 2026. godine, crne rupe su se ponovo aktivirale. Umjesto da IBAR bude podsticaj za dalje reforme i harmonizaciju s tekovinama EU, heterogena vladajuća većina je odmah nakon odluke EK donijela politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. Formalni inicijator je bio predsjednik Skupštine Andrija Mandić i ujedno i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Njegovom prijedlogu su se  odmah  pridružile i druge partije u Crnoj Gori (DNP-SNP-UCG) lojalne Prvoj familiji Srbije. Pokret Evropa sad (PES) i Demokrate su takođe digli glas za tu rezoluciju (uz nekoliko abstinencija) nakon što su partije braće Vučić ucijenile premijera Milojka Spajića izlaskom iz Vlade. PES i Demokrate su malo razvodnili tekst i nazvali ga „Rezolucija o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu“.  Preskočili  su i licitiranje broja žrtava Jasenovca koji velikosrpski krugovi često koriste u propagandističke svrhe iako njihov narativ nema naučno utemeljenje.

Aleksandar Vučić je računao, i ne bez osnova, da će ta rezolucija naškoditi crnogorskom putu ka EU. Iz istog razloga on nije htio ranije istu rezoluciju donijeti u svom parlamentu – da ne „naškodi evropskom putu Srbije“. Hrvatska je nakon nategnutog 41 glasa u crnogorskoj Skupštini proglasila personama non grata lidere Demokrata, NSD-a i Demokratske narodne partije (DNP) i blokirala zatvaranje poglavlja 31. Rezolucija je takođe pomogla proruskom dijelu HDZ-a bliskog porodici Đukanović i DPS-u da volšebno aktivira i čitav niz drugih problematičnih pitanja koja su nastala u doba miloističke vlasti i za koje se sadašnja Vlada teško može smatrati odgovornom. Međutim, i pored nastojanja PES-a, Demokrata i Bošnjaka  (koji drže vanjske poslove) HDZ-ov šef diplomatije je nastavio za kreiranjem novih uslova o vraćanju otete imovine Hrvata uz morsku obalu. DNP je kao dio Vlade, zauzeo oštar stav da sa Hrvatskom ne može biti nikakvog kompromisa ni oko čega, dok je istovremeno Milan Knežević zatražio od Hrvata da im vrate Đukanovića – kakvog su ga znali 1991.- kao ljutog velikosrbina i slugu Beograda. Sa takvim Đukanovićem bi se DNP ponosio i vjerovatno bi mu pohare Crne Gore bile oproštene, kao i Svetozaru Maroviću čije ime niko od podanika ne smije pomenuti Vučiću kad dođe na poklonjenje u Beograd.

S druge strane, katastrofalni bilans (ne)učinka nereformisanog crnogorskog pravosuđa, koje je i dalje velikim dijelom pod kontrolom porodice Đukanović, je garant da se ništa neće pomjeriti s mrtve tačke. Na sve dođu problemi i s Hrvatskom (ratni zločini i volšebno nestala imovine Bokelja Hrvata i drugih – iza kojih opet stoji vlast Đukanovića) ili borba protiv kriminala i korupcije koji su razorili zemlju opet u doba vladavine iste porodice. Propast istraga i optužnica u aferama Telekom, Tunel, Stanovi, Carine, jalovo suđenje Vesni Medenici i drugim optuženim za teška krivična djela su garant da će i Đukanovići odraditi svoj dio posla u držanju Crne Gore podalje od EU i vladavine prava.

Nakon IBAR-a dolazi do provale istorijskog revizionizma i podsticanja mržnje i podjela u Crnoj Gori iza kojih opet formalno stoje ljudi iz Crne Gore, ovoga puta vladike Srpske crkve (SPC) Joanikije Mićović i Metodije Ostojić. Nereformisano  sudstvo je i tu garant da se ništa neće i ne može preduzeti da bi zemlja konačno ušla u neku normalu.

Parastosi nacističkim kvislinzima i ratnim zločincima, na koje smo navikli još ranijih godina i koje je i DPS podsticao, stvarajući podjele zarad lakšeg vladanja,  prerasli su  u otvoreno veličanje zločinaca i poražene ideologije iz Drugog svjetskog rata. Joanikijev odlazak u Lijevča polje u BiH, gdje je 1945. godine vojnički slomljena crnogorska četnička vojska a njen lider Pavle Đurišić odveden kao zarobljenik u Staru Gradišku, je dolio ulje na vatru podjela. Za Mićovića je Đurišić bio „junak nepobjedivog karaktera“ i uzdignut maltene na nivo sveca.  Metodije je izjednačio  Dražu i Đurišića sa svetima koji su postradali za vjeru. Obojica episkopa i predsjednik Skupštine su se ove godine obreli u Kamniškoj bistrici u Sloveniji na još jedan parastos tamo zarobljenim i strijeljanim četnicima gdje su ponovo veličali velikosrpske fašiste.

Prošle godine je Metodije proširio i parastose i na planinu Krnovo, sada mjesto profitabilnih poslova Mandićevog EPCG-a i porodice Đukanović (kao i u slučaju rekonstrukcije TE Pljevlja). Na Krnovu je u ljeto 1944,  Sedma crnogorska omladinska brigada do nogu potukla u oružanoj borbi Đurišićev Gvozdeni puk koji je u njemačkoj ofanzivi sadejstvovao sa SS jedinicama i ustašama protiv partizana. Metodije je krenuo u drsko izvrtanje činjenica, bez i jednog novog izvora, sa tvrdnjom da je na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude i da su „komunisti svakakve zločine radili”. Metodije je navodno služio pomen „nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba”.

Prije pet dana u ponovnom parastosu na Krnovu se Metodiju pridružio i Andrija Mandić. Držana je služba “mladićima stradalim na ovom prostoru, 25. avgusta 1944. godine” Metodijeva eparhija je poslala “jedinstvenu poruku da se na mjestu stradanja na Krnovu podigne spomen-obilježje, hram, da se prikupe sva imena oko 350 ubijenih”. Mandić je objasnio da je položio vijenac „u znak sjećanja na preko 300 golobradih, većinski maloljetnih, mladića…koji su brutalno strijeljani u strašnom ratnom zločinu”. Dodao je i da su stradali “od bratske ruke, nenaoružano i ne opalivši jednog metka”, samo zbog toga što su “vjerovali u zapadne saveznike i kraljevinu koja je bila njihov dom prije okupacije”.

Na parastosu je besjedio i bivši sekretar Eparhije budimljansko nikšičke i sadašnji paroh tivatski MCP Miajlo Backović. Backović je poznat po raskalašnom življenju, ekstremnim stavovima i veličanju staljinističkog KGB „pravoslavlja“ u Rusiji. Prije šest dana bio i na protestu u Morinju ispred bivšeg logora u kome je postavljenja sporna spomen ploča hrvatskim logorašima za vrijeme ministra odbrane Raška Konjevića. Udruženje boraca ratova 1991-92 i paracrkveni ekstremistički Miholjski zbor su organizovali protest na kome se u svešteničkoj odori pojavio i otac Miajlo. Backović je branio agresiju Miloševića i njegovih crnogorskih satrapa na Hrvatsku 1991. god. koja tada „nije bila međunarodno priznata“ dok je navodno „jedina zvanična i regularna vojska koja je u tom trenutku postojala bila JNA“. Po Backoviću i drugima u Morinju navodno niko nije stradao (i pored dokaza o smrtnim posljedicama ) dok svake sedmice vučićevska propaganda uvećava broj stradalih crnogorskih zarobljenika u Lori kod Splita. Backović je prozvao „sve one koje smo mi zaposlili 30. avgusta“ i „kojima smo mi dali platu da sjede u Skupštini, Vladi i Presjedništvu, da znaju da to što smo im dali možemo i da im uzmemo“. U komentaru Vijesti je u citiranju njegove izjave dodato u zagradi i riječ „crkva“ kao podrazumijevano značenje da su oni ti koji su zaposlili sadašnju vlast. Međutim, Mitropolija je prije dva dana izdala saopštenje pod izgovorom dodate riječi „crkva“ u kome se prvi put ogradila od svoga sveštenika. Naime, „sveštenik Backović u Morinju nije imao nikakav mandat da govori u ime Crkve… te riječi (je) mogao da izrekne samo kao jedan od građana ove zemlje“. Joanikijeva Mitropolija dalje navodi da je Backović „uzdržavanjem od govora ili makar drugačijim i jasnijim izborom riječi  mogao i trebalo je da preduprijedi ovakva tumačenja“. Joanikije već neko vrijeme nije na liniji potpune lojalnosti braći Vučić. Proljetos je potpisao sa pet drugih vladika SPC-a otvoreno pismo kojim se osuđuje govor mržnje Vučićevih vladika protiv studenata kao „srpskih ustaša“ i „neprijatelja države“. Ubrzo nakon toga je slijedilo uzdisanje Metodija na nivo „mitropolita“ i postavljenje za člana Sinoda – crkvene vlade. Sada je postao i član istražne komisije SPC-a protiv žičkog vladike Justina kojemu  se de fakto zamjera podrška srpskim studentima i nelojalnost braći Vučić. Ono što „mitropolit“ Metodije postaje u odnosu na Joanikija – omiljeni Vučićev episkop, izgleda da prati i dvojicu svjetovnih lidera „srpskog naroda u CG“ – Kneževića i Mandića. Vrijeme će pokazati koga Prva familija Srbije više voli.

Ako Crna Gora koju su trasirali Đukanović i Vučić uspije ući u EU, njeno članstvo će biti ravno čudu. I uprkos kontra-bajalicama Metodija i Miajla.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ALEKSANDAR MIJAJLOVIĆ I DRUŠTVO: Ogledalo

Objavljeno prije

2 sedmice

na

10 Oktobra, 2025

Objavio:

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su uhapšeni Aleksandar Mijajlović , više službenika policije i tužilaštva i bivši ministar odbrane, otvorila je brojna pitanja. Ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo.  Slika je bolna

 

Naredba o istrazi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na osnovu koje su krajem prošle sedmice, uhapšeni Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa kompanijom Bemax, te više službenika policije i tužilaštva, zbog sumnje da su organizovali kriminalnu grupu kako bi uticali na izvršnu vlast, dio medija  i bezbjednosni sektor, uveliko  kruži medijima i društvenim mrežama. Iako službeni dokument, Naredba je postala najčitanije medijsko štivo. Oni koji se u njoj pominju i sami objavljuju “svoje djelove”  i javno ih tumače, pokušavajući pred javnošću da dokažu nevinost i preduhitre instutucije. Naredba je tako otvorila brojna pitanja, ne samo krivično pravna, nego i sociološka, te pitanja etike novinarske profesije. Postajući istovremeno društveno ogledalo. .

Specijalno policijsko odeljenje (SPO) je u petak prošle sedmice, po nalogu SDT osim  Mijajlovića, uhapsilo i bivšeg šefa kontraobavještajne službe Draga Spičanovića, nekadašnjeg načelnika CB Podgorica Milovana Pavićevića, policajaca Vladana Lazovića, kao i višu državnu tužiteljku Adrijanu Nastić. Nekoliko dana kasnije, uhapšen je i bivši ministar odbrane Predrag Bošković, kog tužilaštvo između ostalog tereti da je kao koordinator DPS-a za izbore u Andrijevici i Beranama 2020. godine komunicirao sa  Mijajlovićem o tome kako će se na izborima izjasniti zaposleni u  Bemaxu i Geneksu. Trenutno su u pritvoru Mijajlović i Spičanović. Ostali su pušteni da se brane sa slobode ili im je određen kućni pritvor.

Istraga je do 5.oktobra, prema navodima tužilaštva, bila tajna.  Posle tog datuma djelove Naredbe počele su da objavljuju Viijesti, da bi se potom počela širiti i u ostalim medijima. Specijalno tužilaštvo gotovo da nije komuniciralo sa javnošću. Oglasilo se tek nekoliko dana nakon hapšenja, saopštenjem da su naredili sprovođenje istrage, “jer je iz elektronskih, materijalnih i personalnih dokaza koje je zajedno sa SPO prikupilo u izviđaju, utvrdilo da postoji osnovana sumnja da su uhapšeni izvršili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije.” Organizacija je navodno djelovala od 2018. do 2024. godine.  Prema djelovima Naredbe objavljenim u medijima, Mijajlović je od  članova kriminalne grupe godinama  na dnevno dobijao i podatke dobijene mjerama tajnog nadzora, sadržinu brojnih presretnutih razgovora, a navodno je imao uvid i u obavještajne podatke i snimke ANB-a.

SDT u Naredbi,  kako su prenijele Vijesti, sumnja i da je Mijajlović od 2018. do 2024. godine,  kreirao uređivačku politiku “Standarda”, “Pobjede”, “CDM-a”, “Portala Analitika”, “Antene M”, “Mportala” i “Portala ETV”.  Urednici i menadžment tih medija, koji sada vode ujednačenu kampanju protiv Naredbe SDT,  tvrde da se radi o napadu na slobodu medija.  Uputili su pismo šefu Delegacije EU u Crnoj Gori Johanu Satleru “u vezi sa neistinitim optužbama koje povezuju medije sa organizovanim kriminalom”. Reakcije Delegacije EU još nema, a SDT je uzvratio saopštenjem u kom navode da je “brutalni atak samo na osumnjičene za kriminal, a ne na slobodu medija i izražavanja”

SDT navodno sumnjiči Mijajlovića da je medijima direktno prosljeđivao podatke koje je dobijao od okrivljenih funkcionera javne i tajne policije i tužiteljke Nastić, kako bi “kreirao javno mnjenje, stvarajući negativnu medijsku sliku, i diskreditujući političare, crkvene velikodostojnike i brojne pojedince i neistomišljenike, ali i rušio sistem bezbjednosti”. Težište javnog fokusa  istrage se  trenutno premjestilo sa dijela Naredbe koji se odnosi na zloupotrebu službenog položaja, odavanje tajnih podataka, te potencijalne izborne zloupotrebe, na pitanje prirode saradnje pojedinih medija sa Mijajlovićem, kog SDT tereti istovremeno u drugom postupku za šverc cigareta.

Mijajlović je ranije uhapšen po nalogu SDT zbog šverca cigareta, pa je uz jemstvo pušten da se brani sa slobode. Po toj optužnici, on je označen kao šef kriminalne organzacije koja se  tokom 2019. do 2021. bavila švercom cigareta. SDT je u junu ove godine predalo Specijalnom odjeljenju Višeg suda u Podgorici optužnicu protiv njega i ostalih optuženih za međunarodni šverc cigara.

Bemax, građevinska kompanija, za koju se vezuje Mijajlović, povezivana je sa prethodnom vlašću. Povezivala se sa bivšim ministrom vanjskih poslova Milanom Roćenom, za koga se tvrdilo da je njen skriveni vlasnik, što je on više puta negirao. Mediji su pisali i da učešće u kompaniji navodno imaju Ranko Ubović, bivši premijer Igor Lukšić, kao i sada pritvoreni bezbjednjak i zamjenik direktora Uprave policije Zoran Lazović. Spekulisalo se da iza ove firme stoji takozvani klan Grand, koji se povezuje sa švercom cigareta i narkotika.

U djelovima Naredbe objavljene u medijima mogu se pročitati sms poruke koje je Mijajlović razmjenjivao mahom sa urednicima dijela crnogorskih medija. „Da pustim?“ ili „Pustio sam“  najčešće su poruke koje su urednici slali Mijajloviću, a koje danas na svojim medijima ili društvenim mrežama neki od njih interpretiraju kao pravila i standare novinarstva, po kojima su u stvari komunicirali sa svojim „novinarskim izvorom“. Mediji koje je SDT označio da ih je uređivao Mijajlović,  prebrojali su i poruke koje su razmijenili sa Mijajlovićem, a koje se navode u Naredbi, tvrdeći da to što su  u prosjeku „jednom mjesečno“ razmjenjivali poruke sa Mijajlovićem, ne znači da ih je on uređivao. Već da su se prosto bavili novinarstvom. Tvrde da se radi o političkoj optužnici čiji je cilj da se ućutkaju crnogorski i proevropski mediji „koji brane istinu i pravdu“, te obavljaju svoj novinarski posao kritikujući aktuelnu vlast.

Iz dostupne komunikacije jasno se vidi je da je Mijajlović u kontinuitetu vrlo slobodno komunicirao sa gotovo svim urednicima medija koje je SDT pobrojao, da je konsultovan za tajminge različitih objava, a da je sa nekim komunicirao i o bojama jednog od portala. Takođe, bilo je konsultacija i o tome da li da objave ili prećute slučaj u kom je strani državljanin, radnik na Master kvartu, stradao, nakon čega su neki od tih medija odlučili da prećute tu informaciju.

Mijajlović je bio u komunikaciji i sa  pojedinim funkcionerima bivše vlasti, sa kojima je komentarisao političke prilike i sadržaje medija koji mu se ne dopadaju. Nakon objavljenih poruka, u kojima bivši gradonačelnik Podgorice iz redova DPS Ivan Vuković kaže Mijajloviću da „treba odrati Željka Ivanovića“, nakon gostovanja Aleksandra Vučića na TV Vijesti, Vuković se oglasio sa izvinjenjem, tvrdeći da je tom porukom mislio da Ivanović, jedan od osnivača Vijesti,  „treba da pretpi ozbiljnu javnu kritiku“.  Objavljena je i komunikacija Mijajlovića sa liderom DPS Danijelom Živkovićem, u kojoj se lider DPS sa Mijajlovićem dogovara koji telefon da mu Mijajlović pokloni. Živković je demantovao da je poklon dobio.

Pravni stručnjaci sa kojima je Monitor razgovarao imaju, sa aspekta struke, sumnje u ovako postavljenu istragu tužilaštva. „Više bih volio da se Mijajloviću sudi za jasno definisana krivična djela, kao što je šverc cigareta i organizovani kriminal, upliv novca stečenog kriminala u institucije, ili medije. Naši sudovi su tradicionalni i zatvoreni za optužnice koje bi išle u smjeru aktuelnih kvalifikacija- uticaj na bezbjednosni vrh, medije, izvršnu vlast“, objašnjava sagovornik Monitora, ugledni avokat. On takođe smatra da su takve kvalifikacije sklizak teren, te da mogu biti problematične i sa aspekta ljudskih prava te slobode izražavanja, odnosno biti zloupotrijebljene..  Napominje, međutim, da je u pitanju Naredba o istrazi, te da optužnica tek treba da bude postavljena, a potom prihvaćena ili odbijena od strane suda.

I advokat Veselin Radulović, za Monitor ocjenjuje da je istraga koju vodi SDT sporna.

„ Na osnovu do sada objavljenih podataka, posljednja akcija SDT-a daleko je od najvećeg slučaja ikada, kako je u početku predstavljena u dijelu javnosti. Godinama slušamo priče o švercu droge, cigareta, korupciji, najtežim zloupotrebama, pljačkanju države i slično, a onda vidimo da je u toj ‘najvećoj akciji’ okrivljenima stavljeno na teret da su kreirali javno mnjenje, imali uticaj na medije i vodili uređivačku politiku medija da bi diskreditovali neistomišljenike i crkvene velikodostojnike. To nije krivična optužba. To su političke kvalifikacije koje ne mogu biti osnov za pokretanje i vođenje krivičnog postupka”, smatra advokat.

Radulović za Monitor tvrdi i da je “akcija iskorišćena  za kršenje zakona i osnovnih ljudskih prava licima koja nijesu ni osumnjičena da su izvršila neko krivično djelo”. Objašnjava da je više osoba  policija pozvala u svojstvu građanina da daju obavještenja i tom prilikom, suprotno zakonu, su im oduzeti telefoni sa pristupnim šiframa. “Ti telefoni nijesu adekvatno obezbijeđeni, odnosno zapečaćeni u koverti, kako neovlašćena lica ne bi imala pristup njihovom sadržaju i nakon par dana ta lica su obaviještena o vremenu i mjestu gdje će se vršiti pretres telefona. To je kao kada bi policija ušla nekome u stan, izbacila ga iz stana i uzela mu ključeve, a onda ga zvala nakon par dana da dođe i prisustvuje pretresu”.  Ukazuje i da je sudija za istragu donio  naredbu za pretres tih telefona , suprotno zakonu,  jer ne sadrži obrazloženje za donošenje naredbe. Tokom istrage mediji su objavili da su saslušani i bivši rukovodilac Grupe za visokotehnološki kriminal Uprave policije Jakša Backović, nekadašnji direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša i bivši načelnik nikšićke policije Tihomir Goranović. Objavljeno je i da je saslušan  građanski aktivista Darko Ivanović, što je on demantovao. Najavljeno je saslušanje influensera Aleksandra Klimovića, koji je na društvenim mrežama poznatiji pod pseudonimom ,,Radosav Vrbica”.

Radulović problematizuje i djelove naredbe u kojima se Boškoviću i Mijajloviću stavlja na teret da su protivpravno uticali na zaposlene u privatnim kompanijama Bemax i Genex da na izborima 2020. godine glasaju DPS ili da ne izađu na izbore.  On tvrdi da je za to potencijalno krivično djelo nastupila zastara. Smatra i da je to što se tek nakon hapšenja i optužbi, krenulo u prikupljanje obavještenja i oduzimanje i pretresanje telefona građanima koji nijesu okrivljeni ni za jedno krivično djelo, suprotno odredbama ZKP-a i da predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda: “Laička javnost možda i ima pravo da donosi zaključke i daje ocjene o okrivljenima na osnovu političkih predubjeđenja, sumnji i utisaka, ali pravosudne institucije to sebi ne smiju dozvoliti”.

Stručnjaci ukazuju  i da loše postavljene optužnice mogu dovesti do pranja briografija. I ne bi bilo prvi put.

Da  novac kompanije Bemax stoji iza nekih od medija pobrojanih u Naredbi SDT, u javnosti se već spekulisalo. Zvanično, ovi mediji imaju svoje, različite vlasnike. Vlasnik Pobjede, portala CDM i Analitke su kompanije grčkog biznismena Petrosa Statisa. Iza Statisovog širenja na medijskom tržištu, koje je krenulo 2014. godine, nije stajala ekonomska logika, o čemu je Monitor već pisao. Mediji su u Crnoj Gori skupi projekti koji ne donose profit, zbog čega se od početka spekulisalo da je Statis  preuzeo da finansira medije koji su i tad, kao i danas držali stranu bivšem premijeru Milu Đukanoviću, zbog interesa i privilegija u turizmu i drugim poslovima.  Televizija E i s njom povezani E portal, formirani su mnogo kasnije, nakon pada DPS-a. Zvanična stopostotna vlasnica ETV je Sonja Drobac, nekadašnja urednica i novinarka medija pod Đukanovićevom kontrolom. Odnosno njena kompanija Lipa media. Odakle jednoj urednici novac za tako skup projekat, niko nije ni pitao. U objavjenim komunikacijama Drobac sa Mijajlovićem, vidi se da se konsultuju oko domena za M portal, što nije baš uobičajeni razgovor sa „novinarskim izvorom“, kako Mijajlovića sada prestavljaju u medijima označenim od strane SDT. Zvanični vlasnik M portala je Zoran Vujičić, a sjedište kompanije je na istoj adresi na kojoj je smješten Bemax..  Na koncu, zajednički imenitelj većine  medija nije Mijajlović, već Đukanović i odbrana njegovih interesa.

Tužilaštvo nije odgovorilo na pitanje Monitora, bavi li se istraga  uplivom novca stečenog kriminalom u crnogorske medije.

Kako god završila istraga SDT,  štivo iz Naredbe ostaće kao odraz  crnogorskog društva. Medija koji ne služe javnom već privatnom interesu, skrivenim i formalnim vlasnicima, ali i pravosuđa koje i dalje udovoljava političkim klasama. Slika je bolna

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo