Povežite se sa nama

FOKUS

ZAŠTO SU OBJELODANJENA POVJERLJIVA DOKUMENTA BIE O PREGOVORIMA SA DUDIĆEM I MIĆUNOVIĆEM: Službe ruše proces protiv Šarića

Objavljeno prije

12 godina

na

darko-saric

Beogradski Kurir objavio je prošle sedmice dokumenta Bezbednosne informativne agencije Srbije (BIA) sa kojih je skinuta oznaka tajnosti, a u kojima se otkrivaju detalji pregovora srpskih istražnih organa i bezbjednosnih agencija iz proljeća 2010. godine sa pokojnim Draganom Dudićem, bliskim saradnikom Darka Šarića.

U dokumentima se otkrivaju i detalji o pregovorima srpske policije sa Branislavom Branom Mićunovićem o predaji Šarića i prijetnjama Mićunovića da će izvršiti atentat na srpskog šefa policija Milorada Veljovića ukoliko se ne ispoštuje dogovor između njega i policije o predaji narkobosa (vidi box1).

U sjenci tih informacija i rasvjetljavanju hijerarhije kokainske piramide, ulozi Mićunovića i crnogorskog premijera u kokainskim poslovima, ostalo je pitanje – zašto su baš sada u medijima procurela dokumenta BIE i zašto je sa njih skinuta oznaka tajnosti.

Znakovito je da je dokumenta, sa kojih je BIA skinula oznaku tajnosti u ljeto prošle godine, medijima dostavio advokat narkobosa Darka Šarića, Radomir Baćović.

Zašto bi objavljivanje odgovaralo Šarićevoj odbrani i šta u tim dokumentima piše?

Na dvadesetak kucanih strana BIA objavljuje podatke o razgovorima koje je vodila sa srpskim obavještajcima i predstavnicima policije, svjedocima pregovora sa Dudićem na Jelovoj Gori 18. aprila 2010. godine, kako bi se utvrdili detalji tih pregovora i kako je nestao audio i video snimak tog sastanka.

Nesporno je utvrđeno, kako se navodi u izvještajima, da postoji ,,dokument tadašnje III Uprave BIA da je sadržaj razgovora sa Dudićem snimljen na dva DVD-a i jednom CD-u”, kojih sada – nema. Razgovori se tim povodom vode sa Ivicom Petrovićem i Jadrankom Petkovićem, obavještajcima BIE i bivšim načelnikom kriminalističke policije Srbije Rodoljubom Milovićem, koji su, između ostalih, prisustvovali sastanku.

Kotoranin Dragan Dudić je ubijen u rodnom gradu 30. maja 2010. godine, 42 dana nakon što se na Jelovoj Gori na Zlatiboru sastao sa srpskim bezbjednosnim službama i istražnim organima.

,,CD sa fono zapisom kontakta na Jelovoj Gori je na nerazjašnjen način nestao i ne postoji nijedan pisani trag o sadržaju razgovora sa Dudićem. Navodno, pomenuti fono zapis je prodat u Crnoj Gori za million eura”, navodi se u uvodnom dijelu dokumenta BIE. Iz dokumenata se dalje saznaje da je obavještajac Petrović tvrdio da je sređujući dokumentaciju slučajno uništio CD, dok Milović navodi da ,,raspolaže nepotvrđenim informacijama da je Dejan Jovanović zvani Keka uz pomoć izvjesnog lica iz Ministarstva pravde došao u posjed diska i dostavio ga klanu Šarić”.

U službenoj zabilješci iz juna 2013. godine koja je objavljena u sklopu dokumenata BIE navodi se da ,,su tom prilikom za potrebe foto dokumentovanja angažovani pripadnici 3. uprave BIA”.

Gotovo svi sa kojima je BIA vodila razgovore konstatuju da je sastanku sa Dudićem prisustvovalo previše ljudi za takvu vrstu pregovora, iz BIE, policije, tužilaštva , pa i ,,više NN lica”, kako se navodi u izjavi Petkovića. U dokumentima se sugeriše ,,mogući odliv informacija iz BIA” i ,,nelogičnost” zvaničnog motiva likvidacije Dudića u kotorskom restoranu Moka, gdje ga je Ivan Vračar ubio ,,zbog navodno lascivnih pogleda njegovoj djevojci”. Petković i Milović u tim dokumentima iznose sumnje da je Dudić likvidiran upravo zbog susreta sa srpskim organima.

Dudića su, navodi se u dokumentima, na Jelovu Goru ,,motornim vozilom prevezli pripadnici BIA”, iz pravca Crne Gore. Njihova imena su u dokumentima sa kojih je skinuta oznaka tajnosti međutim zatamnjena, kao i pojedinih drugih učesnika i organizatora pregovora.

,,Dudić je na osnovu neprovjerenih informacija pristao da postane zaštićeni svjedok u sudskom postupku koji se vodi protiv organizovane kriminalne grupe Darka Šarića. Pomenutom prilikom Dudić je navodno ukazao na piramidu krimilanih aktivnosti u državnom vrhu Crne Gore, naglasivši da je Milo Đukanović u toj hijerarhiji na drugom mjestu, dok je Šarić nekoliko pozicija niže”, navodi se u izvještajima.

Tu se dolazi do odgovora na pitanje zašto Šarićeva odbrana želi da ova povjerljiva dokumenta BIE budu dostupna medijima. Jedan od razloga je to što se u dokumentima ozbiljno sumnja u to da je Dudić svjedočio o kriminalnim aktivnostima Šarića i kokainske piramide.

Dvojica obavještajaca BIAPetković i Petrović u objavljenim dokumentima tvrde da Dudić nije otkrio ništa značajno na Jelovoj Gori, te da je samo ,,opipavao situaciju”.

,,Petković je parafrazirajući Dudićeve navode istakao da je Dudić na svojstven način izbjegao bilo šta konkretno da kaže kako o sebi i zbog čega je uspostavio kontakt, tako i o drugim licima u okviru klana Šarić”, navodi se u izjavi Petkovića.

Advokat Šarića upravo insistira na tome da Dudić u stvari ništa nije razotkrio na tom sastanku, da je samo govorio lijepo o Šariću, te da je to razlog zbog čega je snimak u stvari nestao. Po njemu radi se o konspiraciji tužilaštva i dijela policije koji montiraju slučaj Šarić.

Samo je smijenjeni načelnik kriminalističke uprave policije Srbije Rodoljub Milović, protiv koga se u Srbiji vodi hajka sa svih strana od hapšenja Šarića, kazao da je Dudić na sastanku razotkrio piramidu i ko je ko u njoj. On je saopštio da je Dudić tada jasno dao do znanja da je spreman da postane zaštićeni svjedok, ali da je takva ponuda srpskih organa iz nekog razloga izostala.

To što obavještajci BIE tvrde suprotno nije jedina znakovita stvar oko objavljivanja ovih dokumenta. Sa povjerljivih izvještaja BIA oznaka tajnosti skinuta je u junu 2014. godine, kada su krenula prva pojavljivanja Šarića u beogradskoj sudnici i kada je on optužio Rodoljuba Milovića da je on izvjesni ,,general Papaja” koji mu je sve smjestio i za to uzeo nekoliko miliona. Milović se zbog tih optužbi našao na meti pojedinih medija i vrha vlasti Srbije, koji je insistirao da se optužbe protiv Milovića ipak provjere.

Tako se čovjek koji je do juče važio za najboljeg i najpoštenijeg profesionalca policije Srbije, koji u biografiji ima hapšenje pripadnika zemunskog klana, ključne dokaze u slučaju ubistva Zorana Đinđića, koji je kao heroj predstavljan u knjizi Brankice Stanković, našao u nebranom grožđu zbog optužbe narko bosa. Iako je prošao poligraf, a tužilaštvo utvrdilo da nema nikakvih dokaza da je uzeo novac o kom Šarić priča, Milović je smijenjen sa mjesta šefa kriminalistike i postao – neraspoređen. Nije pomagalo ni to što Milović od imovine nema ni stan, već živi u ,,tastovom potkrovlju”.

,,Darko Šarić u sudnici ima veliku moć. On je uspio iz sudnice da smijeni načelnika policije. Tako nešto nikada do sada nije zabilježeno. Čak je i Vučić kada je smijenio Milovića rekao da je Milović čist. Postavlja se pitanje zašto ga je onda smijenio”, zapitao se Stevan Dojčinović, novinar OCCRP i autor knjige o Šariću.

Milović je prošao poligraf pet dana prije nego što je sa dokumenata BIE skinuta oznaka tajnosti. U dokumentima se ispod njegove izjave da je Dudić na sastanku na Jelovoj Gori otkrio piramidu, te da je on stupio sa Mićunovićem u kontakt oko predaje Šarića, navodi: ,,Milovićeve navode svakako treba uzeti s dozom rezerve obzirom da je imenovani bio aktivni učesnik pomenutih događaja koji su rezultirali ubistvom Dragana Dudića, te ne bi trebalo isključiti ličnu komponentu u smislu ličnog distanciranja od eventualno kompromitujućih činjenica”!

Zašto BIA nekoliko dana nakon što je Milović prošao poligraf diskredituje tadašnjeg načelnika kriminalistike koji je Šariću od početka procesa meta bez ikakvih argumenata? Da li je to jedan od razloga skidanaj oznake tajnosti? Zvanično, kao razlog se navodi zahtjev novinara Danasa da se objave ta dokumenta.

Milović je meta medija, ali i BIA i kasnije. Nakon objavljivanja dokumenata, u julu 2014. BIA podnosi krivičnu prijavu protiv Milovića zbog navodnih sumnji da je angažovao kriminalce da prati funkcionera BIA Dragana Markovića Markonija. Milović je Markonija prethodno prozvao zbog reketiranja pojedinih firmi. Šarić je u sudnici istovremeno tvrdio da Milović ima jake veze s kriminalcima u sudnici. Od dokaza, opet – ništa.

Objavljivanje povjerljivih dokumenata BIA Šarićeva odbrana koristi i kako bi iz procesa isključila zamjenika tužioca Sašu Ivanića ili bar dobila na vremenu zahtjevom da se on isključi iz procesa. Šarićev advokat insistira da Ivanić zbog toga što je prisustvovao sastanku na Jelovoj Gori , čiju zakonitost kada su u pitanju procedure BIA, u dokumentima dovodi u pitanje, nije nepristrasan. Zbog toga je tražio njegovo izuzeće.

Baćović je na posljednjem ročištu kazao da je Ivanić kao predstavnik državnog organa bio u obavezi da provjeri Dudićeve tvrdnje koje su bile afirmativne po optuženog Šarića, što Ivanić nije učinio. On je tražio i izuzeće tužioca za organizovani kriminal Miljka Radisavljevića i republičke tužiteljke Zagorke Dolovac. Tužilaštvo je takođe prepoznato kao institucija koja je nosila borbu protiv organizovanog kriminala, pa i slučaja Šarić. Predstavnici tužilaštva su istovremeno i svjedoci sastanka sa Dudićem i znaju šta je jedan od najbližih saradnika Darka Šarića povjerio srpskim organima mjesec dana prije nego je ubijen. Bez njihovog i svjedočenja Rodoljuba Milovića, Šarić ima mnogo manje briga.

Zanimljivo je da su u dokumentima BIA zatamnjena mnoga imena obavještajaca, pa i onih koji su organizovali sastanak. Marko Nicović, bivši šef beogradske policije, saopštio je medijima da je sumnjivo to što je BIA sakrila imena pojedinih ljudi. ,,Služba je time što je objelodanila službene bilješke otkrila operativni sistem po kojem funkcioniše”, kaže on. Nije jedini koji smatra da dokumenta nijesu smjela biti objavljena.

List Politika, naklonjena srpskom premijeru Aleksandru Vučiću, sada insistira na navodima BIE da se svjedočenje Rodoljuba Milovića o događajima na Jelovoj Gori mora uzeti sa sumnjom. Istovremno, E novine, iza kojih stoji interes Stanka Subotića, iz sve snage brljaju zamjenika tužioca i njegov kredibilitet.

Vučiću objavljivanje dokumenata BIE ide u prilog i zbog toga što se susret sa Dudićem (i izgubljeni disk) desio za vrijeme prethodne Vlade, na čemu on i njegovi saradanici insistiraju.

Ne pominje se da su od dolaska Vučića na vlast pale važne optužnice koje je dugo gradilo srpsko tužilaštvo, pa i ona protiv Stanka Subotića, o čijim su vezama sa Vučićem mediji izvještavali.

Subotić se takođe više puta navodio kao poslovni partner Šarića sa kojim je vršio brojne transakcije preko Prve banke braće Đukanović. Mićunović, Subotić premijer Đukanović su bili na zajedničkoj optužnici italijanskog tužitelja Đuzepea Šelzija. Italijansko tužilaštvo je odmah po izbijanju afere Balkanski ratnik i zapljene droge od Argentine do Italije, saopštilo da je Šarićev klan koristio infrastrukturu stvorenu tokom šverca cigareta devedesetih.

U piramidi koju pominje Milović nekoliko je praznih mjesta između crnogorskog premijera i Darka Šarića. Oni koji su na njima sigurno žele da ta mjesta ostanu zatamnjena. I da ostanu selektivna dokumenta BIE.

Pregovarač Mićunović

Informacija koju je iznio u dokumentima Rodoljub Milović da je pregovarao sa Branom Mićunovićem oko predaje Šarića potvrdila je da je Mićunović ključna veza između crnogorskog podzemlja i nadzemlja.

U svojoj izjavi Milović navodi da je Mićunović tražio da pravosudni organi Srbije izađu s konkretnim predlogom o visini zatvorske kazne na koju bi Šarić bio osuđen ukoliko bi došlo do njegove predaje.

,,Milović je naglasio da je Mićunović od njega zatražio čvrste garancije da će eventualni dogovor biti ispoštovan i zaprijetio da će izvršiti atentat na direktora policije Milorada Veljovića ukoliko se isti ne bude ispoštovao”, navodi se u dokumentima BIE.

,,Milović je međutim konstatovao da tužilac Radosavljević nije bio naročito zainteresovan za realizaciju pomenutog dogovora o predaji, te da mu nikada nije dostavio uslove i garancije koje bi rezultirale dalje pregovore. Istakao je da nije više uspostavljao kontakt sa Mićunovićem jer nije imao šta da mu ponudi”, navodi se dalje.

Da li su pregovori o predaji Šarića na kraju ipak tekli preko Mićunovića, ali je iz njih samo isključena kriminalistička policija Srbije? I da li je posjeta rodbini jedini uslov koji je Šarić tražio?

Mićunovićevo ime se pojavljivalo i u postupku protiv Šarića prije hapšenja narkobosa. Srpsko tužilaštvo za organizovani kriminal u jednom od zahtjeva kojim je od suda svojevremeno tražilo dozvolu za prisluškivanje odbjeglog Šarića, navelo je da je on u bliskim odnosima sa Branom Mićunovićem. Tužilaštvo je Mićunovića u tom zahtjevu označilo kao organizatora šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama.

Zanimljivo je da je bivši šef crnogorske policije Veselin Veljović, sada glavni koordinator službi u Crnoj Gori, istrčao da u javnost saopšti : ,,Branislav Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom akcijom Balkanski ratnik”.

Mićunović se dovodi u vezu i sa brojnim poslovima u Crnoj Gori, od igara na sreću do nekretnina. Njegovi bratanići Predrag i Nenad Mićunović, preko svoje firme Anagusta poslovno su bili povezani u budvanskoj Marini sa sinom Svetozara Marovića, Milošem. Veze porodica Marović i Mićunović sežu i do Duvanskog kombinata. Monitor je pisao da se jedna od kompanija koja je dala ponudu za Duvanski poslovno dovodi u vezu sa Marovićima i Mićunovićem.

OCCRP je pisao o povoljnim kreditnim aranžmanima i bankarskim privilegijama Mićunovića i njegove porodice u Prvoj banci braće Đukanović.

Ko je misteriozni policajac u ambasadi Crne Gore u Srbiji

U dokumentima BIA navodi se da je nakon ubistva Dudića BIA razgovarala sa osobom čije je ime zatamnjeno u papirima, a zbog, kako se navodi, ,,njegovih kontakata sa njegovom prijateljskom vezom zaposlenom u crnogorskoj ambasadi u Beogradu”. Razgovor je, navodi se, ,,obavljen na okolnosti njegovih kontakata sa pripadnikom MUP-a Crne Gore , članom administrativno tehničkog osoblja crnogorske ambasade u Beogradu za koga postoje osnovane sumnje da se bavi špijunažom u korist OC Crne Gore, kao i da je u kontaktu sa funkcionerima ANB Crne Gore”.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

STABILNOST SISTEMA: U kom grmu leže pare

Objavljeno prije

3 dana

na

3 Oktobra, 2026

Objavio:

Dok se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima  predstavlja kao pitanje stabilnosti sistema, niko da pita kako se postojeći javni novac raspoređuje. I zašto ne pričamo o „prijetnji sistemu“ i krizi javnih finansija  kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama

 

 

Gotovo je promakla nedavno objavljena vijest  da su 34 poslanika u avgustu, mjesecu u kojem su radili samo jednu sedmicu, ostvarili čuvenu varijabilu –   dodatak za ekstra rad.  Varijabila je iznosila  od 202 do 810 eura. Sigurno im je palo ekstra. I dobro došlo na plažama, planinama ili u nekim dubajiima.

Nego, ovo nije priča o funkcionerskom džepu i o tome da ne smije biti dubok.  Niti o Euromodelu, najavljenom povećanju penzija i zarada, koji treba i mora da bude predmet javne pažnje i stručnih analiza.

Ovo je priča o tome kako se svako potencijalno povećanje zarada radnicima i penzionerima tretira kao pitanje stabilnosti sistema, dok se niko ne plaši za sistem i ne govori o krizi javnih finansija, kad, recimo, funkcioneri primaju varijabile dok leže na plažama. Ili kad im zarade trostruko porastu u samo par godina. Plus varijabile. Da ne ulazimo u polutajnu matematiku o konstantnom rastu javne administracije usled masovnih partijskih zapošljavanja. Tetke, braća, rođaci. Može li njih sistem izdržati?  Mora.

Razumljiv je strah, legitimna su pitanja –da li će najavljeno  povećanje zarada proizvesti nove nevolje. Ali oduvijek ovdje postoji i ono koje se gotovo ne postavlja: Šta se dešava sa novcem koji već postoji u sistemu i kako se raspodjeljuje? To je priča o pravednijoj raspodjeli.

Monitor je napravio više istraživanja o rastu zarada funkcionera. Istraživanje iz septembra prethodne godine u kojem su upoređeni imovinski kartoni funkcionera vlasti od 2020. do prošle godine, pokazali su da od perioda dolaska na vlast  imaju tri put veće plate, nove nekretnine, kredite koji se vraćaju dok trepneš, raznorazne privilegije, plus bračne drugove i rođake na budžetu.

Od preko pedeset imovinskih kartona funkcionera aktuelne većine,  i onih koji su vlast vršili nakon avgusta 2020, koje je Monitor tada analizirao, malo je onih koji se nijesu uklapali u taj obrazac. Neki su posebno ilustrativni. Jedan od njih je  Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade za obrazovanje. Aleksić je 2020.  godine  primao poslaničku platu od  1594 eura i 300 eura honorara, a njegova supruga  Zorica 145 eura od Centra za socijalni rad. Umjesto nekadašnjih mjesečnih primanja od oko 2000 eura, Aleksići su prošle godine primali i do osam hiljada eura mjesečno. Potredsjednik Vlade se za te pare, između ostalog, ovih dana bori protiv spomenika Josipu Brozu u Podgorici.

Prema zvaničnim podacima, izdvajanja iz državnog budžeta za bruto zarade i doprinose na teret poslodavca porasla su sa 586,5 miliona eura 2021. godine na 687 miliona eura 2025. godine. To je oko 100,5 miliona eura više.  Ima još podataka o kojima treba razmisliti. Za  2024. godinu poslanicima je isplaćeno oko 132.900 eura varijabilnog dijela zarade, a za 2025. oko 162.410 eura. Varijabilni dio je u godinu dana porastao za oko 29.500 eura,  odnosno oko  22 odsto. Nisu neke pare, ali govore o načinu na koji se javni novac distribuira unutar sistema.  Gotovo niko se zbog toga ne brine za krah sistema.

Nije bilo pretjeranih reakcija ni kada su se povećavale zarade u pravosuđu. Još jedna septembarska vijest –„Crna Gora jača nezavisnost pravosuđa novim Zakonom o zaradama sudija i tužilaca“.

Ministarstvo finansija upozorilo je da bi primjena tog zakona, od naredne godine zahtijevala dodatnih 3,43 miliona eura godišnje, koji nijesu predviđeni srednjoročnim budžetskim okvirom. Ukazali su da im je posebno sporno povećanje specijalnog dodatka za sudije i tužioce i iznos otpremnina prilikom njihovog odlaska u penziju. Opet, čak iako je iz utrobe sistema došla briga zbog tog povećanja, nije bilo dramatičćnog straha da nam javne finansije neće izdržati. Zakon je usvojen.

Zakon predviđa i specijalni dodatak u visini do 80 odsto osnovne zarade za nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija koji postupaju u predmetima iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva, njihova neto primanja biće znatno veća. To znači da će neto zarada sudija osnovnog suda iznositi oko 2.701 euro, sudije višeg suda 3.264, a sudije Vrhovnog suda oko 3.826 eura. Vrhovni državni tužilac s punim specijalnim dodatkom imaće neto zaradu od oko 4.389 eura.

„Ako je cilj bio da se popravi položaj sudija i tužilaca s nižim zaradama i velikim opterećenjem, opravdano je pitati zašto povećanje nije snažnije usmjereno upravo prema njima, već najveći rast u nominalnom iznosu ostvaruju oni koji se već nalaze na najvišim pravosudnim funkcijama?“, pitao je predsjednik države Jakov Milatović. Nije bilo odgovora.  Obrazloženja o opravdanosti usvajanja  zakona išla su uglavnom u smjeru – jačanja nezavisnosti pravosuđa. Argumente koje smo već čuli u doba Vesne Medenice. Kupovanje poštenja nije  baš pokazalo učinak.

Monitor je prošle godine u aprilu radio istraživanje imovinskih kartona u pravosuđu, koje je pokazalo da je vrh pravosuđa još tada, sa dodacima, primao i preko četiri hiljade eura, a sudije nižih instanci duplo manje, pa i ispod toga.

Pa priča o državnim, odnosno javnim preduzećima.  Prema podacima portala Moj novac, Instituta alternativa, u Crnoj Gori ima 178 javnih preduzeća, u kojima je zaposleno 22 554 ljudi. Najveća direktorska plata iznosi 4686 eura. Radi se o zaradi direktora ToMontenegro Vukadina Stojanovića.

Ni ostali ne zaostaju. Direktor Plantaža Igor Čađenović prima 4217 eura, Ivan Bulatović iz EPCG 4021, Roko Tolić iz Aerodroma 3784, tu negdje i Vladimir Ivanović iz CEDIS-a. Boris Raonić, direktor RTCG 3530…

Prošlogodišnji  izvještaj World of Statistics, koji se poziva na podatke Yahoo Finance-a, donosi listu najbirokratskijih zemalja svijeta – na kojoj je Crna Gora  zauzela prvo mjesto. Ogromna administracija sigurno košta više nego manja, moguće da bi zaključili junaci Alan Forda. Uz sve nam iz Brisela traže racionalizaciju.

Na bruto zarade i doprinose na teret poslodavca u 2025. godini utrošeno je 687 miliona eura, odnosno 96,2 odsto planiranog iznosa. Godinu ranije za istu stavku izdvojeno je 675,2 miliona eura, što je činilo 22,48 odsto ukupnih budžetskih izdataka. Dakle, za samo godinu dana izdvajanja za bruto zarade i doprinose porasla su za gotovo 12 miliona eura. Ali povećanja nijesu promijenila osnovnu hijerarhiju zarada.

 Medicinske sestre su  uprkos prethodnim povećanjima, već 2023. upozoravale da su njihove zarade ponovo pale ispod državnog prosjeka. Slično je sa prosvjetom. Zato je možda  važnije pitati kako je uopšte napravljena hijerarhija cijene rada u državi. Zašto se rad koji društvo proglašava neophodnim – obrazovanje, njega i liječenje – i dalje nalazi u donjem dijelu te hijerarhije? Početkom 2026. iz sindikata zdravstva ukazali su da su plate medicinskih sestara  oko 630 eura, a sestara sa visokom školom oko 720 eura.  Ispada da bi uvećanje njihovih zarada srušilo sistem, a ne varijabile poslanicima u avgustu.

Prosječna penzija u avgustu je iznosila 550,72 eura. Nakon što je premijer Milojko Spajić izašao sa pričom o Euro modelu, koji bi značajno uvećao plate i penzije, iz opozicije su stiglli brojni predlozi za održiviji sistem penzija. .

Evropski savez predložio je izmjene i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) koje donose tri alternativna modela za usklađivanje penzija, „sa ciljem da se zaštiti standard najstarije populacije i smanji populizam uoči predstojećih izbora“.

O modelima,iz koje god političke opcije i strane, treba raspravljati. Dobro je što ih  ima. Sudbinski je važno da se pokrene društveni dijalog o standardu i pravednijoj raspodjeli. Da to bude fokusu, umjesto lanjskih snjegova.

U državnom budžetu nema beskonačno novca. Ali ono što se zaboravlja je da nema ni unaprijed određene „prirodne“ raspodjele koja govori koliko treba da dobije ministar, koliko službenik, koliko nastavnik ili koliko medicinska sestra. Budžet je politička i društvena odluka o tome šta će država finansirati.

Ako predsjednik Skupštine,  recimo,  ima gotovo 3.000 eura neto u mjesecu u kojem dobije i više od 600 eura varijabile, a istovremeno desetine hiljada zaposlenih čine mnogo širi sloj državnog aparata, javna rasprava o platama ne može se završiti na pitanju „koliko košta povećanje zarade“.Ona mora da obuhvati i pitanje kako je napravljena hijerarhija vrijednosti rada unutar države.

Pitanje nije može li budžet da izdrži još jedno povećanje, nego ko odlučuje koliko čiji rad vrijedi. Novca ima.  Budžetski prihodi Crne Gore u 2025. bili su 2,873 milijarde eura, 117,4 miliona više nego 2024.  Pitanje je kako se taj novac raspoređuje.  I zašto ne bi  moglo  drugačije.

Sistem je funkcionisao i kad su radnici i penzioneri, primali po nekoliko maraka, a istovremeno  u vatri ratova  ovdje preko noći nicali milioneri, buduća elita. Ako će ga razoriti, drugačiji odnos u raspodjeli između kapitala i rada, vlasnika i radnika, nešto duboko u njegovim temeljima  nije kako valja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SPAJIĆEV EURO MODEL: Nada i strah

Objavljeno prije

1 sedmica

na

26 Septembra, 2026

Objavio:

Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug. A suština tog rebusa je produktivnost

 

 

Javnost je sa zanimanjem iščekivala odgovor premijera Milojka Spajića na nevolje koje su mu proizveli bivši i sadašnji koalicioni partneri, od Andrije Mandića i Nika Đeljošaja do Milana Kneževića. Premijer je, iznenadno, pažnju nacije zaokupio novom ekonomskom čarolijom.

Od januara minimalna neto zarada za radna mjesta predviđena za zapošljene sa osnovnim i nižim obrazovanjem trebala bi da bude 1.000 eura, za ona sa srednjim obrazovanjem 1.250, a sa visokim 1.400 eura. Novim odricanjem države od naplate poreza i doprinosa na zarade, porasle bi i plate zaposlenih koji već zarađuju više od budućeg minimalca, obećao je premijer.

Ni penzioneri, prema njegovim najavama, neće ostati kratkih rukava. Od 2027. penzije bi se usklađivale četiri umjesto tri puta godišnje, prosječna bi u aprilu trebala biti veća od 600, dok bi minimalna „značajno” prešla 500 eura. Da prekrate čekanje, premijer je penzionerima obećao po 100 eura u decembru. „Za zimu”.

To je, uglavnom sve što smo o Euro modelu, kao novom ekonomskom programu koji je Spajić predstavio prošlog četvrtka, saznali iz zvaničnih izvora. Uz informaciju da je prethodno istog dana (prošli četvrtak) Vlada na telefonskoj sjednici pribavila saglasnost za izmjenu šest zakonskih rješenja kojima se obezbjeđuju uslovi za njegovu primjenu. Riječ je o zakonima o radu, porezu na dohodak fizičkih lica, doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, penzijskom i invalidskom osiguranju, porezu na dobit pravnih lica i finansiranju lokalne samouprave.

Predočeni recept podsjeća na programe Evropa sad I i II. Rast zarada dominantno pomognut odricanjem države od dijela poreza i doprinosa i velikim povećanjem minimalne zarade. Samo, ovoga puta nepoznatih je mnogo više, pa jedno od najčešće postavljanih pitanja minulih dana glasi: da li je najava Euro modela planirani početak nove ekonomske reforme ili start političke kampanje vladajuće većine pred period u kome će njena unutrašnja stabilnost biti na ozbiljnim probama?

Euro model nije planiran Programom rada Vlade za 2026. Nema ga u važećoj Fiskalnoj strategiji niti u Smjernicama makroekonomske i fiskalne politike usvojenim u julu, upozoravaju iz NVO Institut alternativa.

Uz šest zakonskih predloga nijesu objavljene ni procjene uticaja tih propisa – RIA, izvještaji o sprovedenim javnim raspravama i mišljenja nadležnih ministarstava. Zato je javnost ostala uskraćena za zvanične projekcije posljedica Euro modela po državni budžet, Fond PIO i lokalne samouprave.

Nobjavljivanje ne mora da znači da ta dokumentacija ne postoji. Ali, ono što prati premijerovu promociju programa sluti na tako nešto. Posebno kada sagledamo poziciju Ministarstva finansija koje bi moralo biti njegov srce i mozak.

„Moje kolege su jako brzo analizirale zakone. Izvinjavam se što će meni biti potrebno nekoliko dana”, kazao je ministar finansija Novica Vuković objašnjavajući zašto nije podržao predloženi paket izmjena zakona. „Kako to procedura nalaže, Ministarstvo finansija će imati vrlo jasno izjašnjenje kroz cijeli proces“. Samo što ga još nema, iako su zakoni koji treba da promijene javne finansije, uslove poslovanja u Crnoj Gori i (moguće) postojeći sistem penzionog osiguranja krenuli u proceduru izmjena i dopuna.

Spajić nudi objašnjenje. Crna Gora se, kaže, mora pripremiti za ulazak na jedinstveno tržište EU. Veće zarade treba da zadrže radnike i podstaknu povratak dijaspore. Euro model bi, po ocjenama njegovih partijskih sljedbenika, trebalo da bude i odgovor na aktuelni rast troškova života.

Premijer tvrdi da je reforma „pažljivo isplanirana i u potpunosti pokrivena“. Računa na rast potrošnje i zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije, povratak dijaspore, rashodnu disciplinu i nove poreske mjere. Dodatni prihod očekuje i od efikasnijeg oduzimanja nezakonito stečene imovine i oporezivanja praznih nekretnina.

Nije objavljeno koliko bi svaki od tih rezervnih izvora budžetskih prihoda trebalo da donese. Institut alternativa konstatuje da nema tabele, projekcije po godinama niti broja uz koji bi stajao izvor i metodologija.

Dostupna računica pokazuje da povećanje zarada neće svuda funkcionisati kao u primjeru koji je Spajić predočio kao potvrdu predloženog modela. On se pozvao na primjer neto plate od 1.600 eura, za koju poslodavac sada izdvaja 1.980 eura. Od januara bi, uz isti trošak, radniku mogao isplatiti oko 1.870 eura. Razliku između sadašnje i najavljene neto plate, u ovom slučaju, daje država odričući se dijela poreza i preostalih doprinosa koji još nijesu ukinuti programima Evropa sad I i II.

Slikovit primjer. Ali, Spajić nije slučajno odabrao iznos neto zarade koji je van opsega projektovanih minimalnih zarada. Pošto je ta priča malo komplikovanija. I znatno skuplja iz perspektive poslodavca.

Zaposlenom koji danas prima 600 eura, a čije radno mjesto pripada budućoj kategoriji od 1.000 eura, plata mora porasti za 400 eura ili 66,7 odsto. Ako treba da dobije 1.250, rast je 650 eura ili više od 108 odsto. Zaposlenom koji sada prima 800, a novi minimum mu bude 1.400 eura, zarada raste 600 eura ili 75 odsto.

Ta razlika ne može da se pokrije iz poreza i doprinosa kojih država može da se odrekne. Institut alternativa računa da kod prelaska sa 600 na 1.000 eura poslodavcu trošak raste oko 360 eura mjesečno. Drugi objavljeni obračuni pokazuju da je kod prelaska sa 600 na 1.250 eura minimalne zarade dodatni trošak približno 640 eura mjesečno, odnosno oko 7.700 godišnje po zaposlenom.

Spajićev primjer sa platom od 1.600 eura jeste istinit, ali ne opisuje položaj poslodavca koji danas isplaćuje minimalac. Jednostavno, u slučaju zarada koje su sada veće od planiranih minimalaca, država povećanje obezbjeđuje odricanjem od svojih prihoda. U drugom, a on je dominantan u Crnoj Gori, račun najvećim dijelom stiže poslodavcu.

Tu počinju strahovi privrede. I dvije različite priče o ovonedjeljnom sastanku Spajića sa predstavnicima Unije poslodavaca.

Premijer je poslije razgovora saopštio da su „dogovorili korake – kako da se Euro model primijeni u Crnoj Gori“. Na pitanje novinara koji su to koraci, nije dao direktan odgovor. Predsjednik Unije poslodavaca Slobodan Mikavica imao je drugačiju poruku.

„Plašim se jednog prelomnog trenutka koji će nastupiti 1. januara za mnoga preduzeća“, kazao je Mikavica, upozoravajući da će posebno biti pogođene male firme i da je privredi potrebno vrijeme da popravi produktivnost i pripremi se za najavljenu promjenu platnog modela. Nezvanično, iz Unije poslodavaca zatraženo je da se pregovori o programu i njegova priprema odlože za „poslije izbora”, a da njegova primjena ne krene prije januara 2028. godine.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Maja Baćović upozorava na osnovni nesklad: „Rast minimalne zarade od preko 60 odsto u periodu kad proizvodnja u Crnoj Gori raste tri, a produktivnost stagnira, ili čak i blago pada u nekim djelatnostima, nema uporište u ekonomskoj teoriji, a ni empiriji.“

I napominje: „Ono što je možda i važnije je da li privreda može da iznese toliko rast zarada.“ Ako ne može, upozorava Baćović, rast troškova rada prenosi se na cijene, slabi konkurentnost, a posljedica može biti smanjenje proizvodnje i zaposlenosti. Veće zarade istovremeno podstiču potrošnju i uvoz.

Prema preliminarnoj računici Vijesti, ukidanjem doprinosa za PIO i nezaposlenost država bi godišnje izgubila oko 430 miliona eura prihoda. Istovremeno bi zbog većih plata u javnom sektoru, penzija i socijalnih naknada rashodi mogli porasti za oko 310 miliona. Prema toj računici, uz neke uštede, neto fiskalni efekat bio bi minus od približno 670 miliona eura godišnje. Toliko, ilustracije radi, iznose dva-tri godišnja kapitalna budžeta. Na papiru, pošto u stvarnosti, po pravilu, bude manje.

Vlada očekuje da dio manjka nadoknadi većom potrošnjom i poreskim prihodima, ekonomskim rastom, suzbijanjem sive ekonomije i drugim mjerama. Detaljnu računicu koja bi potvrdila ta očekivanja još nije objavila.

Možda najdublja promjena Euro modela ipak nije u zaradama nego u penzijama.

Sadašnji sistem polazi od toga da se u radni staž računa vrijeme za koje je uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Budući da bi, prema prošlonedjeljnom Vladinom prijedlogu, stopa doprinosa bila nula, novi model mora razdvojiti radni staž od stvarne uplate doprinosa. Važeći zakon, nasuprot tome, izričito vezuje staž osiguranja za period rada „za koji je uplaćen doprinos“.

U toj magli, mnogi vide put ka promjeni modela penzionog osiguranja i uvođenju jedinstvene „socijalne penzije“, koja se prima kada korisnik dostigne određenu starosnu dob, nezavisno od godina rada.

Nulta stopa doprinosa, sama po sebi, ipak ne znači da nestaje osnovica za obračun buduće penzije. Zarada može ostati evidentirana i služiti za određivanje budućeg penzijskog prava. Ali nestaje neposredna finansijska veza između plate i finansiranja penzijskog sistema: ako od zaposlenog više ne stiže novac za PIO doprinos, novac za isplatu penzija mora doći iz drugih državnih/budžetskih prihoda.

Otuda i pitanje šta takav rez znači za princip na kome je sistem do sada počivao i za vezu između uplata, staža i budućeg penzijskog prava. Još jedno od pitanja na koje nijesmo dobili odgovor.

Ekonomistkinja Mila Kasalica ističe da je taj problem započet još programom Evropa sad 2, kada su smanjeni doprinosi za PIO, a da ga Euro model dodatno produbljuje. „Već se 2024, kad su se smanjili doprinosi za PIO, ubacila hidrogenska bomba u ono što se odnosi na minuli staž. Sad će ta bomba da napravi devastaciju do kraja“, kaže Kasalica, uz procjenu da posljedice neće biti kratkoročne. „Ako se ovo usvoji, uticaće na tržišta rada sljedećih 10 godina.“

Negativan račun Euro modela mogao bi stići i opštinama.

Prema objavljenom predlogu, razvijenim opštinama bi udio u porezu na dohodak bio smanjen sa 40 na 30 odsto, a sjevernim opštinama, Tuzima i Zeti sa 89 na oko 66,75 odsto. Egalizacionom fondu bi od poreza na motorna vozila pripadalo 75 umjesto 100 odsto, od poreza na nepokretnosti 15 umjesto 20, a od naknada za igre na sreću 30 umjesto 40 odsto.

Tako građanin može dobiti veću platu, a njegova opština manje novca za puteve, vodovod, komunalne usluge i investicije. Med i žuč vladinog političko/ekonomskog projekta.

Ostaje pitanje koliko će veća plata stvarno vrijedjeti. Tu već imamo neko iskustvo.

U 2021, neposredno prije Evrope sad I, prosječna godišnja neto plata bila je 532 eura, a kvadrat novogradnje 1.194 eura. Stan od 60 kvadrata koštao je 71.640 eura, odnosno, oko 135 prosječnih plata. U julu ove godine prosječna neto zarada iznosila je 1.037 eura, dok je u drugom kvartalu prosječni kvadrat novogradnje dostigao 2.557 eura. Stan od 60 kvadrata košta 153.420 eura. Za njega treba oko 148 prosječnih mjesečnih plata.

Plate su od 2021. gotovo udvostručene. Stan od 60 kvadrata, mjeren brojem prosječnih zarada potrebnih za njegovu kupovinu, nije postao dostupniji. Naprotiv: odnos se pogoršao sa približno 135 na 148 prosječnih mjesečnih plata za njegovu kupovinu.

To ne znači da su Evropa sad I i II isključivo odgovorni za rast cijena. Mnogo je tu bilo faktora. Pokazuje nešto drugo: rast plate i rast standarda nijesu ista stvar.

Ako Euro model u kratkom roku ubaci veliki dodatni novac u potrošnju, a domaća proizvodnja roba i usluga ne poraste približno istom brzinom, dio će završiti u većem uvozu, a dio može završiti u cijenama.

Tada će zaposleni i penzioneri zaista imati veća primanja. Pitanje je koliko će za njih moći da kupe. I šta će biti sa spektrom javnih usluga, od obrazovnog i zdravstvenog sistema do bezbjednosti i(li) infrastrukture.

Profesorica Ekonomskog fakulteta Mirjana Kuljak, ne negirajući opasnost od rasta cijena, inflacije, budžetskog deficita, vjeruje da postoji izlaz. Povećane zarade mogu biti gorivo za produktivniju ekonomiju, investicije, inovacije i preduzetništvo. U suprotnom…

„Ovo je zapravo plaćanje računa iz prošlosti. Da bismo uopšte jednog dana imali zdravu i normalnu ekonomiju, država je morala grubo da se umiješa, uništi stari klijentelistički model i vrati ekonomsku nezavisnost građanima, jer gladan i ucijenjen radnik ne može biti slobodan građanin ni na tržištu, ni na izborima”, smatra Kuljak. Predočava i opcije:

„Država je administrativno podigla uloge, a mi se suočavamo sa brutalnom istinom – ako ove plate ne odbranimo radom, inovacijama, preduzetništvom i stvaranjem realne vrijednosti, poješće ih inflacija… Ili ćemo platiti preskupi ceh dosadašnjeg neproduktivnog ponašanja i doživjeti kolaps, ili ćemo ovaj trenutak iskoristiti kao gorivo da se konačno prebacimo na produktivni kolosijek. Vrijeme uskočke ekonomije je isteklo. Ili postajemo društvo koje stvara i preuzima odgovornost za sopstveni život, ili nestajemo u sopstvenoj iluziji standarda.”

Postajemo ili nestajemo, dakle. Nada da Crna Gora može izaći iz ekonomije jeftinog rada, zadržati ljude i približiti standard evropskom. Strah da će, ako proizvodnja i produktivnost ne sustignu administrativno povećane zarade, račun stići kroz cijene, otkaze, manje prihode opština ili veći državni dug.

Suština tog rebusa je produktivnost. Država može administrativno povećati cijenu rada. Ne može administrativno povećati vrijednost koju taj rad proizvodi. Iskustvo Evropa sad I i II pokazuje koliko je važno razlikovati rast nominalne zarade od rasta realnog standarda.

Može li Euro model biti treća sreća? Za odgovor su potrebne precizne projekcije i računice. One koje Vlada još nije pokazala.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVOSTEPENA PRESUDA VOĐAMA OVK U HAGU: Nezadovoljan i Vučić i albanski političari

Objavljeno prije

2 sedmice

na

19 Septembra, 2026

Objavio:

Nik Đeljošaj i Nikola Camaj pridružili su se korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude

 

 

Četvorica nekadašnjih rukovodilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)  Hašim Tači, Jakup Krasnići, Kadri Veselji i Redžep Seljimi proglašeni su krivim za ratne zločine pred Specijalizovanim sudskim vijećem Kosova koje zasijeda u Hagu (vidjeti antrfile). Tači i Krasnići osuđeni su na 25, Veselji na 18 a  Seljimi na 13 godina zatvora.

Prema prvostepenoj presudi, sud je utvrdio njihovu krivičnu odgovornost za proizvoljno lišavanje slobode 385 ljudi, okrutno postupanje prema njih 49, mučenje 303 osobe i ubistvo 96 ljudi. Optužena četvorica oslobođena su optužbi za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je postojao rasprostranjen ili sistematski napad usmjeren protiv civilnog stanovništva kao takvog, zaključeno je prvostepenom presudom.

Iako izrečena presuda nije pravosnažna, njena objava proizvela je burne reakcije i oprečne komentare u cijelom regionu. Dijelom, razlog leži u činjenici da (nepravosnažno) osuđeni komandanti OVK nijesu obični vojnici, već osobe upečatljivih političkih biografija.

Hašim Tači, nekadašnji komandant i politički lider OVK, poslije rata je bio premijer, a potom i predsjednik Kosova. Funkciju predsjednika napustio je nakon podizanja optužnice Specijalizovanog tužilaštva Kosova kojom je optužen po više tačaka, uključujući ubistva, mučenje i progon. U pritvoru u Hagu nalazi se od novembra 2020. godine. Prema najavama, do kraja septembra pred istim sudom u Hagu, Tačiju treba da počne suđenje zbog zastrašivanja svjedoka tokom postupka dokazivanja optužbi za ratne zločine.

Jakup Krasnići bio je član Generalštaba OVK i Političke direkcije, portparol i zamjenik komandanta. Poslije rata bio je vršilac dužnosti predsjednika Kosova i predsjednik Skupštine. Sud je posebno ukazao na njegova saopštenja, političke govore i naredbe kojima je, prema izrečenoj presudi, podsticao izvršenje zločina.

Kadri Veselji bio je jedan od najviših obavještajnih funkcionera OVK, a poslije rata predsjednik Skupštine Kosova. U dokumentima Specijalizovanog tužilaštva navodi se da je tokom rata bio na čelu obavještajne službe OVK, koja je prikupljala podatke o vojnim i političkim protivnicima.

Redžep Seljimi bio je visoki oficir OVK, član Generalštaba i inspektor Generalštaba, a kasnije i političar i poslanik Samoopredjeljenja u Skupštini Kosova. Prema nalazima prvostepenog vijeća, njegov formalni položaj nije mu davao isti nivo autoriteta nad pripadnicima OVK kao ostaloj trojici osuđenih, ali je sud utvrdio da je Seljimi tolerisao ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Sva četvorica su, prema nalazima vijeća, značajno doprinijela kriminalnim aktivnostima prema ljudima koje su smatrali neprijateljima, odnosno, protivnicima političkih i vojnih ciljeva OVK. Njihova meta, navodi se, bile su osobe za koje se sumnjalo da se povezane sa tadašnjim srpskim vlastima. Među  žrtvama, uz Srbe i Rome, bilo je i Albanaca iz rivalskih političkih i (para)vojnih struktura. Ponajviše članova Demokratskog saveza Kosova Ibrahima Rugove i njegovog vojnog krila FARK.

Objašnjavajući predmet suđenja, predsjedavajući sudija Prvostepenog suda Kosova u Hagu, Amerikanac Čarls Smit, rekao je da se sudski postupak nije vodio o ocjenjivanju legitimnosti OVK i njenih političkih ciljeva, već o utvrđivanju lične odgovornosti optuženih za ono što im je tužilaštvo stavljalo na teret.

„Ovaj sudski postupak odnosi se na postupke i ponašanje optuženih u vezi s ovim predmetom. Ne odnosi se na legitimnost OVK-a i njegov cilj nezavisnog Kosova. Ne radi se o procjeni postupaka jedne strane prema drugoj. Ne radi se o zločinima koje su srpske snage i paravojne formacije nesumnjivo počinile nad kosovskim Albancima. Riječ je isključivo o tome jesu li počinjeni zločini navedeni u optužnici i mogu li optuženi biti smatrani odgovornim za njih“, naveo je Smit dodatno objašnjavajući odluku Suda da četvoricu čelnika OVK-a oslobodi optužbi da su počinili zločine protiv čovječnosti.

„U vezi s postojanjem široko rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo kao uslovom za postojanje zločina protiv čovječnosti, Prvostepeno vijeće utvrdilo je da Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati da je takav široko rasprostranjeni napad na civilno stanovništvo počinjen.“

Objašnjenje sudije sa blizu 40 godina iskustva (radio i na Kosovu od 2010. do 2013. kao sudija EULEX-a i bio član Vrhovnog suda Kosova) nije doprlo do regionalnih političara zainteresovanih za ishod tog postupka. Ili se, makar, to ne vidi iz njihovih komentara izrečene presude.

Potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić presudu opisao kao potvrdu tvrdnje da je OVK bila „zločinačka i teroristička organizacija“, dok je govorio o Kosovu kao o lažnoj državi izgrađenoj na masovnim grobnicama.

Milorad Dodik otišao je još dalje, tvrdeći da je kazna „karikatura pravde“ i da presuda relativizuje zločine nad Srbima. Istovremeno je Tačija opisao kao ideologa i vođu „terorističke organizacije“.

Ni jednom ni drugom nije palo na pamet da naprave paralelu sa, recimo, Republikom Srpskom i njenim političkim i vojnim liderima predvođenim pravosnažno presuđenim ratnim zločincima za genocid Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Nije teško dosjetiti se zašto je takvo poređenje izostalo.

Među prvima nakon izricanja presude oglasio se premijer Albanije Edi Rama. On je na svom zvaničnom nalogu na Fejsbuku objavio mape Evrope pokrivenu vijencem od bodljikave žice, na kojoj je velikim crvenim slovima ispisana reč marre, što u prevodu sa albanskog jezika znači – sramota.

Predsednik makedonskog Sobranja Afrim Gaši je komentarišući presudu rekao da nijedna presuda ne može poreći činjenicu da su Tači, Krasnići, Veselji i Seljimi dio slavnog poglavlja u istoriji Kosova.

Stizale su, sa sličnih adresa, i neke bitno drugačlije poruke.

U saopštenju Lige socijaldemokrata Vojvodine navodi se da je krajnje vrijeme da sva društva na Balkanu prekinu sa sramotnom praksom guranja glave u pijesak i da se otvoreno suoče sa zločinima koje su pojedinci činili u ime njihove nacije. „Ubijanje civila, mučenje i progon nemaju nacionalni predznak, a kukavice koje su u ime celih naroda vršile zverstva moraju da trunu u zatvoru, a ne da se njihova imena skandiraju na ulicama i trgovima“, naveo je portparol Lige Aleksandar Marton.

„Očekivane osuđujuće prvostepene presude vođama OVK su potencijalna opasnost za srpsku zajednicu na KiM zbog izvjesne zloupotrebe političkog trenutka u kom se nalazimo”, rekao je poslanik Pokreta slobodnih građana u Skupštini Srbije Vladimir Pajić ukazujući na njenu upotrebnu vrijednost kod onih koji profitiraju na sukobima i zlu. „Očekujući vrlo neizvjesne izbore u Srbiji kao i nestabilnu vlast na Kosovu vrlo su mogući nepoželjni scenariji od kojih će i Beograd i Priština pokušati da profitiraju“.

Političari iz Crne Gore su dali doprinos demonstraciji različitih standarda i podizanju temperature u interpretacijom  izrečene presude.

„Veoma loša vijest i krajnje nepravedna odluka“, napisao je potpredsjednik Vlade i lider Albanskog foruma Nik Đeljošaj na Fejsbuku. „Danas može biti dan žalosti za Albance“, konstatuje Đeljošaj. „Nikada nijesam vjerovao da sudska odluka može biti ovakva i toliko nepravedna“.

Objašnjavajući napisano, potpredsjednik Vlade navodi da je rat OVK bio  odbrambeni, oslobodilački i pravedan. „Agresor ne može i ne smije biti izjednačen sa onim koji je bio prinuđen da se brani“, insistira Đeljošaj. „Svaki Albanac vjeruje u njihovu nevinost! Sloboda i nezavisnost imaju jedan pečat: OVK i Amerika.“

Nezadovoljstvo presudom iskazao je i potpredsjednik parlamenta Nikola Camaj. „Ova prvostepena presuda ne može biti pravosnažna odluka“, navodi Camaj insistirajući kako je OVK bila oslobodilačka vojska koja je ustala da zaštiti narod Kosova a ne da čini zločine. „Put ka pravdi se nastavlja… Na tom putu očekujemo i računamo na podršku SAD, našeg glavnog partnera i prijatelja u procesu oslobađenja i izgradnje države Kosovo.”

Najvisočije pozicionirani predstavnici albanskih nacionalnih partija u našoj zemlji očito nijesu, prije svojih objava, pročitali ono što je o presudi u Hagu rekao kosovski intelektualac Veton Suroi. On ističe da se presuda Tačiju i ostalima zasniva na principu da „pravednost oslobodilačkog cilja ne čini automatski pravednim svaki postupak učinjen u njegovo ime“. Istovremeno, „osuda pojedinaca za kriminalne radnje ne može se pripisati OVK u cjelini, promijeniti njenu istorijsku ulogu u oslobađanju zemlje niti ukaljati nezavisnost Kosova“.

Ovako su se Đeljošaj i Camaj pridružili korpusu onih koji su spremni da negiraju ili pravdaju, u ime nacionalnih ciljeva, ono što se pravdati ne može. Osim u domenu razlikovanja prvostepene i konačne, pravosnažne presude.

U Srbiji se posebno čekalo oglašavanje Aleksandra  Vučića. Uz neskriveno nezadovoljstvo šo sud presudom nije htio da uruši kredibilet OVK, predsjednik Srbije je posebnu pažnju u „slučaju Tači“ obratio na Crnu Goru. Kome nije jasno zašto, neka ponovo pročita gore citiranu izjavu Vladimira Pajića. I sagleda širu sliku.

Vučić je poručio: „Jedan koji se drznuo da kaže da je nekome izjavio saučešće, pa više ne smije ni da pogleda uvis, a kamoli nešto drugo u Crnoj Gori, danas je morao da sluša, i svi smo morali da slušamo, crnogorskog ministra Đeljošaja, koji kaže: ‘Svaki Albanac u srcu nosi svetu borbu OVK’. Hoće li zbog toga da zaustave evropske integracije, pošto oni pljuju po presudi i negiraju vladavinu prava? Ili to važi samo za Srbe?“

Prepoznali smo u ovome jednom Andriju Mandića. Čekajući odluku o mogućem razrješenju zbog objave o upućenom telegramu saučešća porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, predsjednik Skupštine može biti zadovoljan što mu društvo u podršci  osuđenima za ratne zločine prave kolege iz vladajuće koalicije. Otprilike, svi smo isti kada su u pitanju naši i njihovi. Svoje ne damo, drugima sudimo. Razlika je – valja ponoviti – Mladić je pravosnažno osuđeni zločinac, za najveći zločin nakon drugog svjestskog rata u Evropi.

Premijer  Milojko Spajić je u nevolji koja nadilazi njegove potencijale da kontroliše procese. Dok je iz njegovog kabineta stigla poruka da poštovanje odluka krivičnih sudova nije stvar političkog izbora „već je temelj vladavine prava i međunarodna obaveza Crne Gore, posebno u kontekstu njenog EU puta“, koalicioni partneri se nadmeću baš u tom umijeću.

„Posebno su opasni pokušaji javnih funkcionera da glorifikuju počinioce ratnih zločina, jer se time vrijeđaju žrtve, podriva proces pomirenja u regionu i usporava put Crne Gore ka Evropskoj uniji“, poručili su iz Spajićevog kabineta, ne pokušavajući da objasne ulogu premijera u cijeloj priči.

Uglavnom, zbivanja i minule i ove sedmice svjedoče koliko je Crna Gora ranjiva kad teme zločina prispiju dnevni red. Da se ne zavaravamo, najviše zbog toga što se nije suočila sa svojim devedesetim.

 

Specijalni sud nije novi Haški tribunal

Specijalni sud za Kosovo nastao je u skladu sa međunarodnim sporazumom koji je ratifikovala Skupština Kosova, a regulisan je Zakonom o Specijalizovanim vijećima i Specijalizovanom tužilaštvu Kosova. Kako bi se  omogućilo usvajanje takvih zakona, Kosovo je 2015. godine moralo da izmjeni Ustav, odnosno, donese ustavni amandman, navodi BBC u tekstu iz 2019.

Specijalni sud za Kosovo ima zadatak da pred pravdu izvede odgovorne za ratne zločine i druga krivična djela koja su počinjena na Kosovu između 1998. i 2000. godine. Povod za njegovo osnivanje bio je izveštaj iz 2010. godine o navodnoj umiješanosti pripadnika OVK u otmice, ubistva i trgovinu organima, čiji je autor bio tadašnji predstavnik Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope Dik Marti.

Sud je jedinstven po tome što je dio pravosudnog sistema Kosova, ali je njegovo sjedište u Hagu, a među sudijama i tužiocima nema državljana Kosova.

„Jedan od najvažnijih razloga za izostanak kosovskih pravnika među sudijama i tužiocima je strah od curenja informacija i ugrožavanja identiteta zaštićenih svjedoka, koji su u ovim predmetima posebno važni“, kazala je profesorica istorije na Univerzitetu u Utrehtu Iva Vukušić, koja je pratila rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Sama Specijalizovana vijeća objašnjavaju da su „priključena svakom nivou sudskog sistema na Kosovu“ i da odražavaju njegovu sudsku strukturu. To znači da postoje prvostepena vijeća, Apelacioni sud, Vrhovni sud i posebno Specijalizovano vijeće Ustavnog suda.

Zato, presuda od 16. septembra nije kraj procesa.

Baš kao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ova institucija je privremena i ima konkretan, oročen, mandat. Ugasiće se kada sudski postupci budu okončani.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo